Božija pravda i dobra djela nemuslimana (drugi dio) 10.

Božija pravda

Vrijednost vjerovanja

Vrijednost vjerovanja razmotrit ćemo dajući odgovore na slijedeća pitanja:

1. Da li nedostatak temeljnih vjerovanja kao što su jednoboštvo, vjerovjesništvo, povratak u novi život i po islamsko-šijskom ubjeđenju, ovo troje plus vjera u vođstvo i pravdu, u bilo kojim uvjetima izaziva Božiju kaznu ili možda postoji mogućnost da neki ljudi budu opravdani i nekažnjeni iako nemaju takvog vjerovanja?

2. Da li je određeno vjerovanje nezaobilazni uvjet prihvatanja dobrih djela, tj. da li se prihvataju dobra djela nemuslimana?

3. Da li nevjerstvo i poricanje istine izaziva poništenje dobrih djela?

Sva tri ova pitanja razmotrit ćemo u nekoliko narednih rasprava.

Kazna za nevjerstvo

Nema sumnje da postoje dvije vrste nevjerstva: jedno je nevjera iz inata i prkosa i naziva se nevjerovanje iz prkosa, a drugo je iz neznanja i neupućenosti u Istinu. U vezi s prvom vrstom nevjerstva, neporecivi dokazi svjedoče u prilog tvrdnji da je osoba koja se svjesno i prkosno suprotstavlja istini i koja namjerava da je sakrije, zaslužila kaznu. Međutim, kod druge vrste nevjerstva treba reći da će, ukoliko nije proizašlo iz nemarnosti same osobe, neznanje biti oprošteno kod Boga.

Da bismo razjasnili moguće nedoumice potrebno je da razmotrimo šta je to predanost, a šta prkos. U Časnom Kur'anu rečeno je:

“Na Dan kada neće nikakvo blago, a ni sinovi od koristi biti, samo će onaj koji Allahu srca čista dođe spašen biti.”[1]

Stepeni predanosti

Najtemeljitiji uvjet čistote srca jeste da čovjek bude predan Istini. Postoje tri stepena predanosti: tjelesna, umna i srčana predanost.

Kada se bore dvojica protivnika, pa jedan od njih osjeti da će izgubiti, moguće je da se preda. U ovakvoj vrsti predanosti, protivnik obično digne ruke uvis u znak da se predao i da neće da ratuje već želi da se pokori suprotnoj strani, tj. da radi onako kako mu protivnik nalaže.

U ovoj vrsti predanosti, tijelo čovjeka se predaje, ali ne i njegova misao, već on stalno planira da se oslobodi i razmišlja kako bi mogao da stvori priliku da savlada protivnika. Ovo je stanje njegovih misli i razuma, a u osjećanjima stalno proklinje svoga neprijatelja. Ova vrsta predanosti, tj. predanost tijela, predstavlja najveći domet koju materijalna sila može da osvoji u čovjeku.

Drugi stupanj predanosti je intelektualna i misaona predanost. Ono što može zavladati intelektom jeste moć logike i dokazivanja. Sili tu nema mjesta. Nikada se jednom učeniku ne može batinom dokazati kako skup uglova trougla iznosi 180 stupnjeva. Matematičke iskaze treba dokazati logičkim izvođenjem, drugog načina nema. Ako postoji dovoljno dokaza koji se predoče razumu i on to shvati, razum će se predati pa makar i sve sile svijeta zabranile da se preda.

Poznato je da se Galileo Galilej javno odrekao svoga naučnog ubjeđenja da se Zemlja okreće oko Sunca i da je ono središte, bojeći se da ga ne spale, ali je u isto vrijeme na zemlji napisao slijedeću misao: “Zemlja se neće zaustavitii zbog Galilejevog pokajanja.”

Silom se može čovjeka natjerati da se verbalno odrekne svoga uvjerenja, međutim, čovjekova misao se nikada neće predati, osim ako se suoči s jasnom logikom i čvrstim dokazom.

“Reci: ‘Dokaz svoj donesite ako istinu govorite.’”[2]

Treći stepen predanosti jeste srčana predanost. Istinsko vjerovanje ispoljava se upravo u ovoj vrsti predanosti; a ako verbalna, misaona i intelektualna predanost nije praćena srčanom predanošću, onda ona nije vjerovanje. Srčana predanost izjednačuje se s predanošću cjelokupnog ljudskog bića i negiranju svake vrste prkosa i inata.

Moguće je da neko čak i umno prihvati neku misao, ali da mu srce ipak ostane uzdržano. Tamo gdje se neka osoba iz fanatičnosti ili zbog ličnih interesa ne želi povinovati Istini, misao i razum su mu predani, ali je duša neukroćena i prkosna i neće se predati te je upravo zbog toga nevjerna, jer je zbilja vjerovanja upravo u predanosti srca i duše.

Uzvišeni Bog kaže: “O vjernici, smirite se i ne idite stopama šejtanovim.”[3]

Pomenutim ajetom želi se poručiti slijedeće: “Neka se vaše duše ne suprotstavljaju vašim umovima i neka se vaša osjećanja ne kose s vašim shvaćanjima.”

Događaji oko Iblisa koji se prepričavaju u časnom Kur'anu primjer su nevjerstva srca i umne predanosti. Iako je Iblis imao spoznaju Boga i vjerovao u Sudnji dan; poznavao i priznavao vjerovjesnike, njihove nasljednike i njihov položaj, pa ipak ga je Bog nazvao nevjernikom i o njemu rekao slijedeće: “I bio je nevjernik.”[4]

Dokaz da je šejtan poznavao Boga jeste činjenica da on u jednom ajetu priznaje Allahovo stvaranje. Obraćajući se Bogu, Iblis je rekao:

“Mene si stvorio od vatre, a njega (čovjeka) od ilovače.”[5]

A dokaz njegove vjere u Sudnji dan jesu riječi: “Daj mi vremena do Dana njihova oživljenja.”[6]

Dokaz njegovog poznavanja vjerovjesnika i njihovih namjesnika, nalazimo u slijedećem ajetu: “E tako mi časti Tvoje – reče – sigurno ću ih sve na stranputicu navesti osim Tvojih među njima robova iskrenih.”[7]

Pod iskrenim robovima misli se ne samo na one ljude koji imaju iskrena djela već i na to da im je cijelo biće ispunjeno samo Bogom; to su Božiji prijatelji; ljudi čisti od grijeha; Iblis je i njih poznavao i vjerovao u njihovu bezgriješnost.

Iako Kur'an Iblisa predstavlja kao poznavaoca svih ovih činjenica, ipak ga naziva i drži nevjernikom. Prema tome, postaje jasno da samo poznavanje, tj. predanost misli i shvaćanja, nije dovoljno da bi neko biće moglo biti priznato kao vjernik, već je potrebno da ima i nešto drugo.

Zašto se šejtan, sa stanovišta kur'anske logike, ubraja među nevjernike, iako je bio posjednik spoznaje?

Šejtan se, u isto vrijeme dok je shvaćao Istinu, emocijama i osjećanjima joj se protivio; srcem je ustao protiv onoga što je razum shvatio; uzoholio se i nije htio da se povinuje, tj. nije imao srčanu predanost Istini.

Realni i regionalni islam

Kada govorimo da je neko musliman odnosno nemusliman, obično zanemarujemo stvarno stanje. One koji, geografski gledano, žive u određenoj regiji i koji su svoje muslimanstvo naslijedili od očeva i majki nazivamo muslimanima, a druge, koji su živjeli u nekim drugim uvjetima i koji, slijedeći roditelje, pripadaju nekoj drugoj religiji ili su potpuno nereligiozni, nazivamo nemuslimanima.

Takvo zaključivanje nema vrijednosti i ne može se po njemu cijeniti ni da li je neko musliman niti da li je nevjernik. Mnogi od nas pripadaju ovoj grupaciji samo geografski – muslimani smo zato što su nam roditelji muslimani i što smo se rodili i odgojili u regiji gdje žive muslimani. Ono što je stvarno vrijedno jeste realni islam, a to je da se osoba srcem prikloni istini; da kapiju srca otvori prema svemu onome što je istina i da radi na osnovu toga, te da joj islam koji je prihvatila, s jedne strane, bude zasnovan na istraživanju, a s druge, na odbacivanju fanatizma i tvrdoglavosti.

Ako neko ima osobinu da se rado priklanja i predaje istini, ali mu je iz nekih razloga istina o islamu ostala nepoznata i ako u ovom pogledu nije kriv, Bog ga nikada neće kazniti i on će sigurno biti spašen Džehennema. Uzvišeni Bog kaže:

“I Mi nismo takvi da kažnjavamo prije nego poslanika pošaljemo.”[8]

Nemoguće je, dakle, da Časni i Mudri kazni nekoga kome nije upotpunio Svoj dokaz. Učenjaci metodologije prava su sadržaj ovog ajeta, koji uzvisuje razumski sud, označili slijedećim terminom “qubhu-l-‘iqāb billa bejân – ružnoća kažnjavanja bez objašnjenja”. Sve dok Uzvišeni Bog potpuno ne razjasni Istinu nekom od Svojih robova, ružno je da ga kazni.

Da bismo pokazali činjenicu da postoje ljudi koji posjeduju duh predanosti, pa makar nominalno i ne bili muslimani, možemo navesti primjer francuskog filozofa Dekarta i to na osnovu njegovog izjašnjavanja.

U njegovoj biografiji stoji da je on svoju filozofiju počeo od sumnje u sva svoja saznanja, dakle, počeo je od nule. Uzimajući svoje mišljenje i misao kao početnu tačku, on je rekao: “Mislim, dakle postojim.”

Nakon što je dokazao svoje postojanje, dokazao je postojanje duha i tijela, a također se potpuno uvjerio i u postojanje Boga. Malo po malo, stigao je do pitanja odabira vjere pa je odabrao kršćanstvo koje je u njegovoj zemlji bilo zvanična religija.

Međutim, on ima jednu vrlo zanimljivu izjavu u kojoj kaže: “Ja ne kažem da je kršćanstvo obavezno najbolja religija u svijetu; ja kažem da je kršćanstvo najbolja od onih religija koje ja poznajem i koje su mi dostupne. Ja se ne kosim sa istinom; možda u nekim drugim dijelovima svijeta postoji neka vjera koja je bolja i naprednija od kršćanstva.”

Zanimljivo je da Iran navodi kao zemlju koju ne poznaje i kojoj religiji pripada njen narod. Pominjući Iran Dekart je rekao: “Otkud ja znam? Možda, naprimjer, u Iranu postoji neka religija bolja od kršćanstva.”

Ovakve ljude se ne može nazvati nevjernicima, jer ne prkose i nisu nevjernici avanturisti, Ovakvi ljudi uopće nemaju namjeru da skrivaju Istinu. Suština nevjerstva nije ništa drugo doli prkos i sklonost ka skrivanju Istine. Oni su “prirodni muslimani – muslimun fitrijjun”. Ove ljude ne možemo nazvati ni muslimanima niti nevjernicima zato što opozicija između pojmova musliman i nevjernik nije binarna (opozicijaafirmacije i negacije) ili fakultativna (opozicija izmedu postojanja i nepostojanja neke osobine za nešto) – prema terminologiji logičara i filozofa – već je to kontrastna vrsta opozicije, tj. vrsta opozicije dviju egzistencijalnih stvari, a ne opozicija jedne egzistencijalne i druge neegzistencijalne.

Dekartov primjer kojeg smo naveli ne znači da smo se odrekli prvog načela kojeg smo prethodno spomenuli. Odmah u početku postavili smo uvjet da nećemo suditi o tome kakav je ko. Željeli smo reći slijedeće: Ako pretpostavimo da je istina ono što je on rekao i da je spram istine zaista onoliko predan koliko se za to iskazuje te da mu sa druge strane nije bilo dostupno istraživanje u ovom pogledu, trebamo reći da je takvo stanje jednog prirodnog muslimana.

Iskrenost – uvjet prijema ljudskih djela

Postavljajući drugo pitanje o vrijednosti vjerovanja željeli smo razlučiti kakvog ono udjela ima u prijemu dobrih djela.

Ranije smo navodili dokaze onih koji kažu da su dobra djela kod Boga primljena bilo da su učinjena od strane vjernika ili nevjernika, jer su u svojoj biti takva, a isto se dešava i sa zlom – u svojoj biti je zlo.

Sada želimo reći da je navedeno dokazivanje ispravno, ali je jedna bitna stvar zanemarena. To je stvar za čije objašnjenje smo ovdje prinuđeni objasniti još jedan od termina metodologije prava, i to da postoje dva tipa ljepote i ružnoće – opusna i subjektivna.

Svako djelo ima dva aspekta i svaki od njih se zasebno uzima u obzir pri ocjeni tog djela. Moguće je da neko djelo u jednom svom aspektu bude dobro, dok to u drugom nije. Suprotno ovome također, je moguće, kao što je moguće i to da neko djelo u oba aspekta bude dobro ili loše.

Pomenuta dva aspekta su slijedeća: jedan je sfera korisnog ili štetnog utjecaja djela u objektivnom svijetu i ljudskoj zajednici, a drugi je sfera relacije djela sa samim subjektom i psihičke odnosno duhovne motivacije koje su izazvale to djelo, tj. ciljevi i svrhe subjekta koje je on nakanio postići tim djelom.

U prvom aspektu treba vidjeti dokle se proteže korisni, odnosno štetni efekat djela. U drugom pak treba vidjeti kojom se putanjom kreće subjekt u svom duhovno idejnom sistemu i kom odredištu se usmjerava?

Djela ljudi se, sa stanovišta korisne, odnosno, štetne sfere utjecaja, bilježe u memoarima povijesti pa im ona onda sudi i pohvaljuje ih ili ih kori, međutim, sa stanovišta sfere odnosa ljudskog djela sa njegovim duhom, ono se bilježi samo u uzvišenim nebeskim memoarima. Povijesni memoari zahtijevaju veliko i utjecajno djelo koje će pohvaliti, dok uzvišeni nebeski i Božanski zapisi, pored ovog aspekta, tragaju za djelom koje je živo i produhovljeno.

U Kur'anu stoji: “Onaj koji stvara smrt i život da bi vas iskušao koji od vas će bolje djelo učiniti.”[9]

Rečeno je “bolje”, a ne “mnoštvenije” djelo, jer je važno da znamo da smo i sa duhovnog stanovišta u pokretu i da prevaljujemo jednu putanju onda kada činimo neko djelo, osim forme toga djela koja se sastoji od jednog niza pokreta i stanaka i koja posjeduje svoje određene učinke i društvene vrijednosti.

Važnost ideje i namjere nije manja od važnosti djela. Ovakav način razmišljanja, tj. “izvornost djela” koje misao, namjeru i uvjerenje smatra nebitnim i pod naslovima “objektivnosti” i “mentaliteta” im daje tek pripremnu i uvodnu vrijednost, predstavlja jedno materijalističko razmišljanje. Osim što je pogrješka ovog načina razmišljanja na svom mjestu potpuno razjašnjena, sasvim je jasno da se kur'anska doktrina ne može obrazložiti ovakvom vrstom mišljenja.

Naš stvarni identitet i naše istinsko “ja”, sa kur'anskog stajališta, jeste upravo naš duh. Naš duh, sa svim svojim slobodno odabranim djelima, iz potencijalnosti zakoračuje u aktuelnost, i u sebi zavrjeđuje učinak i svojstvo adekvatno svojoj namjeri i cilju. Ovi efekti i svojstva postaju dio naše ličnosti i vode nas u onaj svijet egzistencije koji im je adekvatan.

Dobrota i ružnoća djela u prvom aspektu ovisi o njihovom objektivnom učinku, dok u drugom ovisi o kvaliteti izviranja djela u svom subjektu. U prvoj procjeni mi sudimo kakvo je neko djelo sa stanovišta svog objektivnog i socijanog učinka; dok u drugoj sudimo o tome kakvog unutarnjeg i psihičkog utjecaja ima djelo na osobu koja ga čini tj. subjekat.

Kada neko gradi neku zdravstvenu ustanovu ili poduzme neko drugo dobrotvorno djelo na kulturnom, zdravstvenom ili ekonomskom planu, nema sumnje da je njegovo djelo, sa socijalno-povijesnog stajališta dobro, tj. da koristi Božijim stvorenjima. U ovoj ocjeni nam više nije bitno šta je bio cilj subjekta pravljenjem recimo bolnice ili neke druge dobrotvorne ustanove. Bilo da mu je cilj želja za samoisticanjem i udovoljenje prohtjevima ili pak imao jedan human, uzvišen, neindividualan i nadmaterijalni cilj, u svakom slučaju, u društvu se pojavila jedna dobrobitna ustanova. Sud povijesti se o djelima ljudi, uvijek zasniva na ovom aspektu i na ovoj dimenziji. Povijest nema ništa s namjerama pojedinaca. Kad se govori o umjetničkim remek djelima u Isfahanu, nikoga ne zanima kakvu je namjeru imao graditeljmesdžida Šejh Lutfullah ili Mesdžid–Šaha ili pak Siose pola – povijest samo razmotri formu djela i onda ga ocijeni “dobrotvornim”.

Međutim, u procjeni “dobrote subjekta” objektivni i socijani efekat djela nije predmet razmatranja; u ovoj procjeni gleda se na kvalitet odnosa između djela i njegovog izvršitelja. Korisnost jednog djela ovdje nije dovoljna da bi se mogla nazvati “dobrim djelom”. Ovdje se gleda na namjeru i cilj s kojim je subjekat poduzeo neko djelo; ako je imao dobru namjeru i cilj, i ako je dobro djelo učinio kao rezultat dobre motivacije, njegov posao je dobar, tj. posjeduje izvršilačku ljepotu i djelo mu je dvodimenzinalno; tj. razvija se u dvije ekstenzije: u jednoj povijesno-društvenoj i drugoj nebesko-duhovnoj. Ali ako mu je motivacija bila samopokazivanje, ili probijanje vlastitog materijalnog interesa, djelo mu je jednodimenzijalno i proteže se samo u povijesti i vremenu, ali nema nebesko-duhovnog prohoda ili, kako je to rečeno u islamskoj terminologiji, djelo mu se nije uspelo u gornje svjetove. Drugačije kazano, subjekt je u ovakvim slučajevima napravio uslugu društvu i pomogao ga, ali nije pomogao sebi već se čak, u nekim slučajevima i prevario; umjesto da dušu svoju s ovim djelom uzdigne, on ju je još i srozao.

Naravno, ne želimo reći da je računica dobrote subjekta potpuno odvojena od one opusne i da čovjek u pogledu duhovnog sistema i duhovnog usavršavanja ne treba da pazi na korisnost svoga djela u društvu, ovim želimo istaći da je društveno korisno djelo samo onda korisno i sa duhovno-usavršavajućeg aspekta, kada duh čovjeka, izvršenjem tog djela, napravi jedan duhovni pomak naviše; kada se sa niske razine samovolje i pohote popne na visoki nivo iskrenosti i duhovne blistavosti.

Odnos između opusne i dobrote subjekta je poput odnosa između tijela i duha. Kako god su živa bića kompozicija sačinjena od duha i tijela, tako i dobro djelo čovjeka, da bi zaista bilo živo, sem opusne, treba da bude nadahnuto i ljepotom subjekta.

Dakle, racionalni dokaz tzv. pseudointelektualaca – zasnovan na tome da se “Bog jednako odnosi prema svim Svojim stvorenjima, i da je, s druge strane, ljepota i ružnoća djela njihova suštinska osobina pa je, prema tome, dobro djelo jednako vrijedno od bilo koga da dolazilo i da je implikacija ove dvije “jednakosti” jednakost onosvjetske nagrade vjernika i nevjernika...” – jeste nepotpun i nedovoljan. U ovom dokazivanju u obzir je uzeto samo djelo i jedanakost Božijeg odnosa prema svim stvorenjima, dok se zaboravlja izvršitelj djela, njegova ličnost, cilj, motivacija i duhovna putanja, a sve to nužno izaziva nejednakosti ljudskih djela i među njima stvara određenu razliku. Ovi ljudi kažu: “Kakve razlike za Boga ima između onoga koji je činio dobro djelo i zna za Boga i onoga koji Ga ne poznaje? Da li je neko djelo učinio radi Njegovog zadovoljstva ili je imao neku drugu namjeru? Da li mu je namjera bila da se Njemu približi ili nekom drugom?”

Sve ovo za Boga nema nikakve razlike, ali ima razlike za samu tu osobu, jer ako ona poznaje Boga onda će imati jednu vrstu duhovnog putovanja, a u protivnom, jednu drugu. Ako nema spoznaju Boga, djelo joj je jednodimenzionalno i ima samo opusnu ili povjesnu ljepotu, ali ako Ga poznaje djelo joj postaje dvodimenzionalno i poprima izvršnu i nebesku ljepotu. Ako Ga poznaje, i njeno djelo se uzdižu ka Bogu. Drugim riječima, to u Bogu ne pravi nikakvu razliku, ali je pravi u samome djelu – u jednom slučaju djelo je živo i uznoseće dok je u drugom slučaju mrtvo i srozavajuće.

Kažu da Pravedni i Mudri Bog neće odbaciti dobro djelo Svoga roba samo zato što mu ovaj nije prijatelj.

I mi vjerujemo da to Bog neće učiniti, međutim, treba vidjeti da li neka osoba koja Boga ne poznaje zaista čini stvarno dobro djelo, tj. djelo koje ima kako opusnu tako i odnosnu ljepotu – djelo koje je dobro kako sa stanovišta društvenog sistema tako i sa stanovišta duhovnog ustrojstva izvršitelja. Sve naše pogrješke su proizašle iz procjene dobrog djela samo prema jednom kriterijumu, tj. da ima općedruštvenu korist. Jasno je da Bog neće vratiti nikoga ko s dobrom namjerom u izvršavanju dobrog djela zakorači prema Njemu, ne poznavajući Ga, međutim, istina je da onaj koji Boga ne poznaje i ne sklanja veo sa svojih očiju, ne usavršava svoju dušu i ne uspinje se ka Bogu – posjeduje djelo koje nije onosvjetsko i nebesko, niti poprima takav jedan oblik koji bi mu na Onom svijetu bio glavni kapital zadovoljstva, užitka, radosti i sreće. Jedna bitna razlika između Božijih i ljudskih zakona jeste da su Božiji zakoni dvodimenzionalni, a ljudski jednodimenzionalni. Ljudski zakoni nemaju ništa s duhovno-usavršavajućim ustrojstvom pojedinca. Kada jedna vlast, radi državnih interesa, ustanovljuje poreze, cilj joj je samo podmirenje državnih troškova. Državu puno ne brine pitanje kakvu namjeru ima onaj koji plaća porez. Da li ga plaća sa zadovoljstovm ili iz straha? Cilj države je samo da naplati porez. Isto tako, kada država vrši mobilizaciju ljudi radi odbrane zemlje, nije je briga za namjere vojnika; ona hoće da se vojnik na bojnom polju bori protiv neprijatelja; za državu nije bitno da li joj se vojnik bori iz zadovoljstva i vlastite želje ili iz straha od mitraljeza uperenog mu u zatiok; da li se bori radi želje za samoisticanjem, avanturom, iz fanatizma ili se bori radi odbrane prava i istine.

Toga, međutim, u Božijim zakonima nema. Porezi i služenja se u ovim zakonima ne traže apsolutno i bezuvjetno, već se traže zajedno sa iskrenom namjerom i težnjom za bliskošću s Bogom. Islam traži djelo koje je prožeto duhom, a ne djelo u kojem nema duha. Stoga se porez onog muslimana koji ga daje sa izvjesnom dozom želje za samoisticanjem, kod Boga ne prima. Za borca važi isto pravilo. Božiji Zakon traži onog vojnika koji je svim svojim duhom vojnik, vojnika koji je čuo i željno se odazvao na mobilizirajući glas: “Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za Džennet koji će im dati.”[10]

Prenosi se da je Božiji Poslanik u potpuno vjerodostojnim hadisima, kojega prenose i šije i sunnije, rekao slijedeće:

“Djela se, uistinu, mjere prema namjerama.”[11]

“Svakom pripada ono što naumi.”[12]

“Nema djela osim s namjerom.”[13]

U jednom hadisu se ovako prenosi:

“Djela ljudi, zaista, ovise o njihovim namjerama; svako će imati ono što je naumio i šta cilja, pa onaj ko se okrene prema Bogu i Poslaniku Njegovu on će i imati Boga i Poslanika Njegova, a onaj ko se okrene prema ovosvjetskim dražima ne bi li ih priskrbio ili ženi da bi je oženio, njegovo će biti samo ono prema čemu se okrenuo.”[14]

Imam Sadik je rekao: “Svoja djela činite u ime Boga, a ne u ime naroda, jer sve ono što se čini u ime Boga ono je kod Njega, a što se čini u ime naroda ono se Bogu ne uspinje.”[15]

Namjera je duša svakog ljudskog djela. Isto onako kako je tijelo čovjeka počašćeno dušom, tako je i čast ljudskog djela ovisna o njegovoj duši. Duša ljudskog djela je iskrenost.

U Časnom Kur'anu stoji: “A naređeno im je samo da se Allahu klanjaju i da Mu iskreno vjeru ispovijedaju.”[16]

Kvalitet ili kvantitet?

Na osnovu prethodne rasprave izvlačimo jedan zanimljiv zaključak i to da se, prema Božanskom određenju, djela vrjednuju po valjanosti a ne prema njihovom izgledu i veličini. Zanemarivanje ove činjenice dovelo je do preuveličavanja onoga što se smatralo vrijednim, naročito kada su u pitanju djela Poslanikovih ashaba. Naprimjer, nakon što je hazreti Ali poklonio prsten jednom siromahu u toku molitve, što je bilo povod za objavu jednog kur'anskog ajeta, neki ljudi su, da bi dali veći društveni značaj ovom činu, rekli da je taj prsten bio vrijedan koliko sav porez koji se ubirao iz Sirije; a zatim to, da bi narod povjerovao, prepričali u vidu jednog hadisa. Prema mišljenju ovakvih osoba, bilo je začudno da se zbog darivanja jednog običnog prstena objavi jedan veličanstveni kur'anski ajet pa ne mogavši to da shvate počeli su izmišljati bajke i stali uvećavati njegovu materijalnu vrijednost, a nisu mislili na činjenicu da prsten koji vrijedi koliko cijeli porez Sirije i Šama u siromašnoj Medini neće ukrašavati Alijevu ruku. Ako i pretpostavimo da je takav jedan prsten bio na Alijevoj ruci, on ga ne bi dao jednom siromahu već bi cijelu Medinu oporavio i sve siromahe u gradu izbavio iz nevolje.

Bajoslovni um ovakvih osoba ne shvaća da se veliko djelo kod Boga ne mjeri materijalnim vrijednostima. Kao da ovaj tip ljudi misli da je skupocijenost prstena – sačuvaj nas Bože – toliko zadivila Boga da Ga je ponukala da pohvali hazreti Alija i pokaže kako je veliko djelo učinio!  

Ne znam šta bi tek pomislili ovi ljudi o ječmenim pogačama koje su hazreti Ali i njegova porodica dali siromasima, a onda u njihovu čast bila je objavljena sura (Ad-Dahr).

Važnost djela hazreti Alije i njegove porodice nije na materijalnoj osnovi već se mjeri po tome što je bilo jedno potpuno čisto djelo i što je učinjeno iskreno u ime Boga, djelo koje je bilo na takvom stupnju iskrenosti koju nismo u stanju da opišemo, iskrenosti koja se odrazila u uzvišenim nebeskim krugovima i proizvela hvalu i veličanje.

Značaj njihovog djela je upravo u onome što Kur'an prenosi:

“Mi vas samo za Allahovu ljubav hranimo, od vas ni nagrade ni zahvalnosti ne očekujemo.”[17]

To je, dakle, ono što je bilo u njihovim srcima i što je Bog razotkrio; tj. ovom svojom požrtvovanošću oni od Boga nisu tražili ništa drugo doli Njega samoga.

Razlog zašto Kur'an Časni nevjernička djela naziva ništavnim priviđenjem, jeste da njihova djela imaju jednu ukrašenu varljivu formu, ali pošto se čine u ime niskih, individualno materijalnih ciljeva, a ne u ime Boga, nemaju nebeskog izgleda.

Supruga Haruna Rašida, hanuma Zubejda je u Mekki izgradila jedan vodovod koji od toga vremena pa sve do danas koristi hodočasnicima Božije Kuće. Ovo djelo veoma lijepo izgleda. Upornost i ambicioznost Zubejde su doveli do toga da se potok provede iz Taifa u sušnu mekkansku zemlju i već je blizu dvanaest stoljeća otkako se hodočasnici njime koriste.

Ovo djelo je zaista veličanstveno u svom svjetovnom izgledu. Međutim, možemo se zapitati šta se dešava ako ga posmatramo sa duhovne tačke gledišta. Da li i meleci ocjenjuju onako kako to mi činimo? Da li se i njihove oči zadivljuju formalnim obimom ljudskih djela?

Meleci računaju prema drugim kriterijima. Imajući Božanska mjerila u rukama, oni procjenjuju jedne druge dimenzije ljudskog djela – oni računaju na to odakle je Zubejda podmirila sredstva za izvršenje ovog projekta? Zubejda je bila supruga čuvenog vladara Haruna Rašida. Državna blagajna muslimana je bila u njegovim rukama i kako im se prohtjelo, tako su i trošili. Zubejda nije vlastito bogatstvo utrošila u to dobro djelo, već je ono što je pripadalo narodu utrošila za narod; razlika između nje i ostalih žena njenog ranga je u tome što su ostale narodnu imovinu trošile za svoje prohtjeve, a ona je dio te iste imovine potrošila za općedruštvenu korist. Kakvu je namjeru ona imala sa ovim djelom – da li je htjela da se povjesno proslavi, ili je zaista imala na umu Božije zadovoljstvo – samo Bog zna i niko drugi.

Upravo se na osnovu ovoga u narodu prepričavalo da su neki usnuli Zubejdu i pitali je: “Kako te Bog nagradio za onaj vodovod kojeg si sagradila?” Ona je odgovorila: “Nagradu za to je podijelio pravim vlasnicima sredstava.”

Behlulov mesdžid

Priča se kako su neki ljudi gradili mesdžid pa im usred gradnje došao Behlul i upitao: “Šta radite?” Oni mu odgovore: “Gradimo mesdžid.” “A zašto?”, on ih upita. “Nema tu zašto! Zato što hoćemo da Boga zadovoljimo našim djelima.” odgovoriše mu oni.

Da bi im dao do znanja koliko su iskreni u svom dobrom djelu, Behlul je potajno naručio spomen ploču na kojoj je bilo napisano “Behlulov mesdžid”, a onda je noću, dok nije bilo nikoga, postavio na zgradu mesdžida. Kad su narednog dana graditelji mesdžida stigli i vidjeli spomen ploču na kojoj je pisalo “Behlulov mesdžid” veoma su se naljutili i onda otišli u potragu za Bohlulom da ga išibaju što tuđe zasluge stavlja na svoje ime!? Behlul ih je međutim upitao: “Zar vi niste rekli da ste mesdžid sagradili u ime Boga? Ako ljudi pogriješe i pomisle da sam ja sagradio mesdžid, Bog valjda zna i ne griješi.”

Vjerovatno postoje mnoga velika djela koja su samo u našim očima velika, a koja kod Boga nisu ni najmanje vrijedna. Možda mnoga veleljepna zdanja hramova, mesdžida, bolnica, mostova, škola i sl., imaju takvu jednu sudbinu – to samo Bog zna.

Vjera u Boga i Onaj svijet

Odnos Ovoga i Onoga svijeta je poput odnosa između tijela i duha, tj. odnosa između egzoterije i ezoterije. Ovaj i Onaj svijet nisu dva potpuno odvojena univerzuma. Ovaj i Onaj svijet ili, drugim riječima, Zemaljski i Svijet meleka predstavljaju jednu cjelinu, poput cjeline lista knjige s dvije stranice. Zemlja Ovoga svijeta ima svoje nebesko lice na Onom svijetu. Neorganske i organske tvari Ovoga svijeta se na Onom svijetu javljaju u njihovim melekanskim likovima. Onaj svijet je u osnovi duhovni lik ovoga svijeta.

Da bi neko djelo poprimilo dobar melekutski i “illijjūnski” karakter, potrebno je da bude obavljeno uz svijest o Bogu i radi uspinjanja do Božijeg nebeskog carstva. Ako neko ne vjeruje u proživljenje i ako je bezobziran prema Bogu, djelo mu neće poprimiti duhovni karakter; tj. neće se uzdići među illijjine. Melekutski karakter nekog djela je gornji, a zemaljski je donji. Sve dok neko djelo ne zablista iskrenom namjerom i vjerovanjem, do uzvišenog nebeskog carstva neće ni dospjeti; samo djelo koje je prožeto duhom dospijeva do uzvišenog nebeskog carstva. Duh jednog djela je zapravo ona njegova onosvjetska i melekutska dimenzija. U Kur'anu Časnom rečeno je: “K Njemu se dižu lijepe riječi i dobro djelo ih uzdiže.”[18]

Ovaj ajet se može protumačiti na dva načina i oba načina su spomenuta u tefsirima. Jedno tumačenje kaže da dobro djelo uzdiže lijepe riječi i lijepo vjerovanje, a drugo da lijepe riječi i lijepo vjerovanje uzdižu dobro djelo i čine ga dostojnim nebeskog carstva. Oba ova tumačenja zajedno – a oba su ispravna i oba se podrazumijevaju – dokazuju princip da vjerovanje ima utjecaja na prihvatanje ljudskog djela i njegovo uznošenje u više sfere, kao što i djelo ima utjecaja u napajanju vjere i njenom poboljšanju i učvršćivanju. Ovaj princip je u islamskim učenjima veoma jasan. Pozvat ćemo se na drugo tumačenje ajeta, iako – kao što smo na to ukazali – mislimo da nema nikakve prepreke da časni ajet istovremeno ukazuje na oba značenja.

Ako nam se kaže da je neko iz Teherana otišao prema sjeveru, ne možemo očekivati da u određenom vremenu stigne na jug u Qom, Isfahan ili Širaz. Smiješno bi bilo pretpostaviti takvo šta, jer da je htio da dođe u Qom, Isfahan ili Širaz trebalo je na južnoj magistrali da izađe iz Teherana.

Džennet i Džehennem su dvije krajnje stanice duhovnog putovanja čovjeka. Svako će se na Onom svijetu naći na kraju svoje putanje; neko će biti gore, a neko dolje, neko među “a'lā illijjinima” a neko među “esfele sāfilinima”.

“Knjiga čestitih je u Illijunu.”[19]

“Knjiga griješnika je u Sidždžinu.”[20]

Kako je moguće ići u suprotnom pravcu od određenog cilja, a onda stići donjega?! Kretanje prema illijinima je derivativ volje i namjere stizanja do njih, a volja i namjera su, s jedne strane, derivativ spoznaje i vjerovanja, a s druge, povinovanja i predanosti. Kako je moguće očekivati da onaj koji u takav jedan uzvišeni cilj ne vjeruje ili vjeruje, ali se ne povinuje i ne preda, i koji ga, konačno, niti želi niti ima imalo motivacije da poduzme i najmanji korak na tom planu, kako je moguće da onda postigne taj cilj? Nema sumnje da svaki put vodi samo svome cilju. Sve dok odredište nije Božansko, do Boga se ne može ni stići.

Kur'an Časni nam veli:

“Onome koji želi Ovaj svijet, Mi mu brzo dajemo što hoćemo i kome hoćemo, ali ćemo mu poslije Džehennem pripremiti u kojem će se osramoćen i odbačen peći. A onaj koji želi Drugi svijet i trudi se da ga zasluži, a vjernik je, trud će mu hvale vrijedan biti.”[21]

U ovom ajetu, dakle, Bog daje do znanja da je nemoguće da osoba koja razmišlja samo na razini materijalnog svijeta i koja nema uzvišenijeg cilja, dospije do uzvišenih onosvjetskih odredišta, iako Božanska čast i plemenitost nalažu da mu se dā nešto od onoga što želi na Ovom svijetu.

Ovdje ima jedna poenta: Ovaj svijet je svijet prirode i materije, svijet uzroka i posljedica. Materijalni uzroci su u međusobnom sukobu i netrpeljivosti; na Ovom svijetu ima i “prisile”. Prema tome, onaj kome je cilj Ovaj svijet, nema garancije da će stopostotno postići cilj. Kur'an u vezi s tim kaže slijedeće: “...dajemo što hoćemo i kome hoćemo...”

Međutim, lice koje u svom duhovnom ustrojstvu ima uzvišeniji cilj i koje svoju dušu ne prodaje niskim porivima već se okreće Bogu i s vjerom kreće naprijed, izvijesno će stići do cilja, jer Bog cijeni i vrijednuje i dobra djela koja Mu se upute prima i nagrađuje.

Ovdje je kao uvjet, između ostalog, postavljeno i zalaganje, jer je nemoguće da neko bude u pokretu i postigne cilj, a da ništa od sebe ne poduzme.

U narednom ajetu stoji: “Svima njima, i jednima i drugima, dajemo darove Gospodara tvoga; a darovi Gospodara tvoga nisu nikome zabranjeni.”[22]

Pomenutim ajetom htjelo se reći slijedeće: “Mi smo apsolutno darežljivi i svijet smo za aktivnost pripremili. Svakom onome koji posije neku sjemenku obezbijedimo plod. Svakog ćemo dovesti do cilja prema kojem se uputio.”

Razmarajući ovo pitanje teozofi kažu slijedeće: Biće koje je u biti nužno, takvo je i u svim svojim aspektima, pa je i nužno blagodarno. Prema tome, svako onaj koji nešto traži, od Boga dobije pomoć u tome. Bog neće nekome materijalisti koji želi samo Ovaj svijet reći da je zalutao i da radi suprotno Uputi, te ga stoga ne podržava. I onaj ko želi Ovaj svijet je, u svom materijalizmu, a opet u okviru granica koje zacrtava priroda Ovoga svijeta – uzročno-posljedičnog sistema i međusobne isključivosti stvari – potpomognut i podržan od Boga i uživa Njegovo neograničeno rasipanje blaga i darežljivost.

Drugim riječima, svijet je plodno i prilagođeno tlo za sijanje, nicanje, razvijanje i ubiranje; na čovjeku je da odabere koje sjeme će posijati i uzgajati, i kakav plod želi ubrati; bilo koju sjemenku da odabere, upravo ta sjemenka se u plodnom polju Ovoga svijeta rađa i razvija.

Postoji, međutim, jedna posebna podrška onima koji slijede Istinu, a zove se samilost (rahimijjet) od koje su okorjeli materijalisti izuzeti, jer je i ne žele. Međutim, milostiva (rahmanijjet) Božija podrška se podjednako proteže među svim ljudima i u svim pravcima. Ovu vrstu podrške cijelom svijetu Sādi je opisao u slijedećem stihu:

    Lice je Zemlje Njegova trpeza razastrta,

    Za njom je jagma prijatelja i neprijatelja.

Pojasnili smo da sama opusna ljepota za onosvjetsku nagradu nije dovoljna, već je potrebna i ljepota subjekta; opusna dobrota je poput tijela, a subjektivna poput duha i života. Također smo objasnili da je vjera u Boga i u Dan proživljenja osnovni uvjet dobrote subjekta i da ovo uvjetovanje nije ugovoreno već jedno bitno i genetičko uvjetovanje, baš kao što je uvjetovanje određenog puta do određenog cilja.

Ovdje se, međutim može postaviti slijedeće pitanje: da li je dovoljno da se učini neko dobro djelo iz savjesti, osjećanja i milosti ili je neophodno da se obavezno ima namjera približavanja Bogu kako bi neko djelo poprimilo dobrotu subjekta? Drugim riječima, da li je tek humana motivacija dovoljna da djelo potvrdi dobrotu izvršioca i da li je dovoljno da motiv čovjeka ne bude zadovoljavanje vlastitih poriva, kako bi poprimilo karakter dobrog subjekta, bez obzira na to da li je njegov stvarni motiv bio “Bog” ili “humanost”.

Ovo je pitanje koje traži pomnije razmatranje. Iako navedenu tezu ne potvrđujemo i ne mislimo da razlike između Božanske i humane motivacije nema, pa ipak, ozbiljno vjerujemo da djelo koje se učini iz želje za dobročinstvom ljudima i iz humanih pobuda, nije isto kao i djelo koje se učini iz “ličnih” interesa. Sigurno je da Bog takve osobe neće ostaviti nenagrađene. U nekim predajam stoji da pojedini idolopoklonici, kao što je Hatam Tā'i, neće biti u Džehennemu ili će im se ublažiti kazna zbog njihovih dobrih djela.

Pomenut ćemo samo neka predanja koja su do nas stigla:

1. Merhum Medžlisi iz Šejh Sadukovog “Sawābu-l- a'mala” od Alija ibn Jaqtina, a ovaj od imama Musa Kazima, prenosi da je rekao: “Među Israilićanima je bio jedan vjernik koji je imao komšiju nevjernika. Taj nevjernik se prema svome komšiji vjerniku uvijek odnosio lijepo i pristojno. Kad je umro, Bog mu je sagradio dom od neke vrste gline koja ga je štitila od vatre, a opskrba mu je stizala izvanDžehennema. Račeno mu je: Ovaj položaj ti je dat zbog dobra i lijepog ponašanja prema tvom komšiji vjerniku.”[23]

Nakon prenošenja ove predaje, Medžlisi kaže: Ova predaja i njoj slične dokaz su da će neki stanovnici Džehennema iz reda nevjernika, zbog dobrih djela koja su činili, biti pošteđeni patnje. A oni ajeti koji govore da se patnja nevjernika neće ublažiti, odnose se na one nevjernike koji ne čine dobra djela.

2. Od imama Bakira, također, se prenosi slijedeće kazivanje: “Jedan je vjernik živio u zemlji nekog zlog vladara. Jedanput se taj okrutni vladar okomio na ovog vjernika, te on pobjegne u drugu zemlju gdje je naišao na nekog idolopoklonika koji ga je veoma lijepo primio i ugostio. Čim je idolopoklonik umro, bilo mu je rečeno: Tako mi nepobjedivosti i veličanstvenosti Moje, da u džennetskim vrtovima ima mjesta za idolopoklonike, tu bih te uveo, međutim, vatri sam naredio samo da te plaši, ali da te ne prži. Imam je potom rekao: 'Svakog jutra i večeri bi mu se donosila opskrba izvan te sredine.' Kad je upitan: 'Je li to iz džennetskih vrtova?', imam je odgovorio: 'odakle Bog hoće.'”[24]

3. Časni Poslanik je za Abdullaha ibn Džed'āna, jednog od poznatih nevjernika u vrijeme džahilijjeta i jednog od kurejšijskih poglavara, rekao: “Kazna Ibn Džed'āna je u Džehennemu vrlo blaga.” Kada su ga upitali zašto, on je odgovorio: “Zato što je bio darežljiv i hranio narod.”[25]

4. O nekim ljudima koji su živjeli u predislamskom razdoblju govorio je: “U vatri sam vidio onog vlasnika batine što je tjerao hodočasnike i onu ženu koja je imala mačku i držala je svezanu ne dajući joj ništa da jede da bi što više sebi ugrabila; potom sam ušao u džennetske vrtove i tamo našao onog čovjeka što je jednog psa napojio i spasio da ne crkne od žeđi.”[26]

Takvim ljudima, kojih ima u svim vremenima, kazna će se u najmanju ruku olakšati ili će u cijelosti biti pošteđeni patnje.

Ako ima ljudi koji čine dobročinstvo drugim ljudima, pa čak i drugim živim bićima bez ikakvog ličnog interesa i koji u dubini svoje savjesti to čak ne čine zato što se vide u ogledalu nemoćnih, tj. ako ima ljudi čija motivacija nije bojazan da ih jednog dana može stići slična sudbina, već da je njihov motiv za dobročinstvom tako jak da, ako bi znali da nikakve lične koristi od toga neće imati i da čak niko neće saznati za to dobro djelo, ipak učine i uz to ne budu pod utjecajem svakodnevice, običaja i sl., onda za takve osobe, po mom mišljenju, zaista treba reći da u dubini svoje duše nose svjetlost Božanske spoznaje. Pod pretpostavkom da to verbalno i poriču, u dubini srca se slažu. Njihovo poricanje je zapravo poricanje jedne iluzije koju su zamislili namjesto Boga, ili poricanje jedne druge iluzije koju su zamislili namjesto povratka Bogu i proživljenja, a ne stvarno poricanje Boga i povratka u novi život.

Želja za dobrom, pravdom i dobročinstvom, kad se uzme kao takva, pokazuje želju za Apsolutno Lijepom Biti; prema tome, nije nemoguće da neke osobe zaista i praktično ne budu proživljene među nevjernicima, iako, sudeći po njihovom verbalnom izjašnjavanju, spadaju u poricatelje. Pa ipak, Bog najbolje zna.

Vjera u poslanstvo i vođstvo

Ovdje ćemo razmotriti drugi dio ove rasprave koji se odnosi na pitanje kakav status imaju nemuslimani monoteisti, koji vjeruju u proživljenje i rade u ime Boga?

Među sljedbenicima Evanđelja ima dosta onih koji ni Mesiha niti Uzejra ne smatraju Bogom, niti na neki drugi način ispoljavaju politeizam, kao što to čine dualisti i vatropoklonici; ne govore “El-Mesihu ibnullah”, niti govore “Uzejru ibnullah”, a ni to da je Ahriman bog zâlâ; uz to još vjeruju u proživljenje i Sudnji dan. Postavlja se pitanje kakav je onda njihov status kod Boga i šta će biti s njihovim djelima.

Mi ovdje, zasad, ne želimo raspravljati o nekim ateistički orijentiranim znanstvenicima koji praktično ne mogu imati uzvišene ciljeve, a koji su imali naučna otkrića i tako doprinijeli ljudskom rodu. Naš stav, zasnovan na islamskoj logici o takvim osobama razjašnjen je u prethodnoj raspravi. U ovom poglavlju mi raspravljamo o onim dobročiniteljima koji vjeruju u Početak i Povratak i koji, naravno, u praksi mogu imati uzvišene ciljeve i rade u ime nadmaterijalnih ciljeva. Kažu da su Edison i Paster bili ovakvi; kažu da su bili pobožni ljudi i imali teističke motivacije, tj. baš poput pobožnih među muslimanima radili u ime Božijeg zadovoljstva. Oni su među kršćanima, ustvari, bili nekršćani, jer da su bili stvarni kršćani i da su vjerovali u postojeće principe kršćanstva, Mesiha bi smatrali Bogom i tako ne bi mogli biti stvarni monoteisti. Može se reći da današnji kršćanski učenjaci rijetko vjeruju u postavku o trojstvu.

Da bismo dali odgovor na ovaj dio pitanja, potrebno je vidjeti u kom pogledu je potrebna vjera u poslanstvo i vođstvo i zašto je uvjet da bi se primila dobra djela?

Prijem dobrih djela uvjetovan je vjerom u poslanike i Božije ljude iz dva razloga:

Jedan je činjenica da se spoznaja njih vraća na spoznaju Boga. Ustvari, spoznaja Boga i Njegovih osobina se ne usavršava bez spoznaje Njegovih ljudi, drugim riječima, spoznaja Boga je u cjelosti spoznaja upute i vođstva.

Drugi razlog sadržan je u činjenici da bez spoznaje poslanstva i vođstva, i onih koji to zastupaju, nije moguće doći do jednog savršenog i ispravnog programa.

Velika razlika između jednog muslimana dobročinitelja i nemuslimana dobročinitelja jeste u tome što nemusliman dobročinitelj, budući da nema jedan ispravan program, ima vrlo malu šansu da uspije. Međutim za muslimana koji se predao vjeri koja ima potpun, savršen i ispravan program života i koji taj program pravilno i ispravno izvršava, uspjeh je siguran. Dobro djelo nije samo u činjenju dobra ljudima. Sve naredbe, zabrane, pokuđenosti i preporuke jesu dio programa dobročinstva. Pobožni kršćanin je, zbog udaljenosti od islama, uskraćen za jedan potpuno ispravan program, pa prema tome i za jedan veliki dio blagodati koje taj program pruža. On čini neka djela koja ne bi smio, a misli da su dozvoljena, kao što je npr. pijenje alkohola. Znamo da je svrha zabrane pijenja alkohola izbjegavanje individualnih, socijalnih i psiholoških šteta koje taj čin nanosi, a onaj ko ga pije prirodno je da trpi i ozlijede koje on nanosi.

U islamskom programu postoji jedan niz propisa čije je poštivanje uvjet duhovne evolucije. Jedan nemusliman, ma koliko bio tolerantan i daleko od fanatizma, uslijed nekorištenja savršenog programa čovječnosti, ostaje uskraćen za njegove odlike.

Takva osoba nema blagodat ibadeta, poput dnevnih namaza, posta tokom jednog mjeseca u godini i obavljanja hodočašća Božije kuće. Njegov primjer je poput primjera zemljoradnika koji nema agrarnih planova, a sije usjeve; plod kojeg ubere takav zemljoradnik, nikada neće biti onako rodan kao kod onog zemljoradnika koji sije prema jednom ispravno zamišljenom agrarnom planu i programu.

Razlika između muslimana dobročinitelja i nemuslimana dobročinitelja može se objasniti tako što bismo rekli da je musliman dobročinitelj poput bolesnika koji se liječi prema unaprijed određenim receptima vrsnog liječnika, dok je jedan dobročinitelj nemusliman poput bolesnika koji se liječi neplanski i proizvoljno – jede što mu se svidi i uzima one lijekove koji mu prijaju. Moguće je da takav bolesnik i popije neki koristan lijek, pa da uslijed toga dođe do dobrih rezultata, ali je isto tako moguće i da popije neki štetan lijek koji mu ugrožava život; baš kao što je moguće da pojede neku vrstu hrane, ali da uslijed kasnije nesmotrenosti u odabiru hrane poništi i korisni efekat one prve.

Ovim postaje jasno da je razlika između muslimana i religioznog nemuslimana u tome što pobožni musliman ima jedan ispravan program pobožnosti, dok to jedan pobožni nemusliman nema – drugim riječima, musliman je pravilno upućen dok to nemusliman, pa makar bio i pobožan, nije. Kur'an Časni u vezi s ovim kaže: “Pa ako se predaju Muhammedovom programu (tj. prime islam) onda su se zasigurno uputili na Pravi put.”[27]

Iz onoga što smo kazali u dva posljednja poglavlja postaje jasno da svi nemuslimani dobročinitelji neće podjednako biti nagrađeni za svoja dobra djela; postoji velika razlika između nemuslimana dobročinitelja koji ne vjeruju u Boga i Onaj svijet i nemuslimana dobročinitelja koji u to dvoje vjeruju, ali im nedostaje velika blagodat vjere u poslanstvo Muhammeda. Nemoguće je da prva skupina učini neko djelo u ime Boga, pa je prema tome nemoguće i da bude primljeno, dok je to za drugu skupinu moguće. Moguće je da ova druga skupina, pod određenim uvjetima, bude uvedena u Džennet, dok to prva grupa neće moći. Razlog zbog kojeg Kur'an pravi razliku između idolopoklonika i sljedbenika Evanđelja u pogledu suživota s muslimanima leži u činjenici da idolopoklonik ili ateista, zbog svoga idolopoklonstva ili poricanja, pred sobom zauvijek zatvara vrata spasa, jer se stavlja u takve uvjete pod kojima se zauvijek ograđuje u granice materijalne prirode i nikad neće moći prijeći u svijet nebeskog carstva i vječnog džennetskog mira. Sljedbenici Evanđelja nalaze se u takvim uslovima da mogu, pa makar i nepotpuno, raditi u skladu s Božanskim programima i pod određenim uvjetima ostvariti dobre rezultate tog svog dobročinstva. Obraćajući se sljedbenicima Evanđelja Kur'an Časni kaže:

“Dođite da se okupimo oko jedne riječi i jednog uvjerenja, zajedničkog i nama i vama, a to je da služimo samo jednom Bogu i da Mu ne pripisujemo ortaka te da niko od nas sem Jednoga Boga nikoga drugoga ne uzima za svoga gospodara kojem bi bio pokoran i povinovan.”[28]

Kur'an Časni poziva na takvo zbližavanje sa sljedbenicima Evanđelja, dok to sa idolopoklonicima i ateistima ne čini.

Skrnavljenje

Treće pitanje koje je ovdje, u povodu rasprave o vrijednosti vjerovanja, potrebno pomnije razmotriti jeste štetnost poricanja i prkosa; tj. treba da vidimo da li su poricanje Istine i inat “štetočine” koje kvare i poništavaju učinak dobrog djela? Drugim riječima, da li će dobro djelo koje je u svojoj biti dobro, tj. djelo koje ima, kako opusne tako i one subjektivne, lijepe odlike dok je njegov izvršitelj spram Istine, pogotovo one koja se smatra temeljom vjere, prkosan i poricatelj, da li će, dakle, uslijed tog inata i prkosa i jednog stanja poricanja ili nekog drugog devijantnog duhovnog stanja biti upropašteno ili ne? Prema tome, naš problem rasprave je ovdje: “zaraženost” dobrih djela.

Moguće je da neko djelo ima i opusnu i subjektivnu ljepotu. Drugim riječima, moguće je da ima i zdravo tijelo i zdrav duh, tj. da je s materijalnog i duhovnog stanovišta dobro, ali da u isto vrijeme sa duhovnog stanovišta izblijedi i postepeno se upropasti, baš kao što se zdravo sjeme posije u plodnoj zemlji i onda dobro rodi, ali prije nego bude iskorišteno zadobije neku infekciju i propadne. Kur'an Časni ovu “inficiranost” naziva “habt”.

“Infektivnost” dobrih djela nije specifična samo za nemuslimane već i djela muslimana, također, mogu biti zaražena raznim štetočinama. Moguće je da neki vjernik musliman u ime Boga pokloni nešto nekoj osobi koju vidi za to zaslužnom i da mu njegov poklon bude primljen, ali da kasnije svojim prigovaranjem ili nekim drugim vidom psihičkog uznemiravanja te osobe, svoje dobro djelo upropasti.

Kur'an časni o tome kaže slijedeće: “O vjernici, ne kvarite svoju milostinju prigovaranjem i uvrjeedama.”[29]

Zavist je još jedna od štetočina dobrog djela; U predanju stoji: “Zaista zavist uništava dobra djela baš kao što vatra uništava suharke.”[30]

Među štetočinama dobrih djela je i “džuhūd”, što označava stanje pobijanja i odbacivanja Istine. Džuhūd označava stanje čovjeka koji je Istinu potpuno shvatio, a u isto vrijeme joj se suprotstavio. Drugim riječima, džuhūd je stanje u kojem saznanje o Istini putem logičkog argumenta postane sasvim jasno, ali se duh čovjeka, iz sebičnih i oholih osjećanja, ne preda Istini. Suština nevjerstva je u suprotstavljanju Istini u isto vrijeme dok je sasvim spoznata. Kada smo ranije govorili o stupnjevima predanosti, dali smo neka objašnjenja o ovakvom stanju. U nastavku ćemo nastojati da ponudimo podrobnija pojašnjenja. Definirajući islam, imam 'Ali je rekao: “Islam znači predanost istini.”[31]

Dakle, islam znači povinovanje Istini pa makar čovjeku u pitanje došli i vlastiti interesi, ili bilo što drugo mimo te Istine.

Džuhūdoznačava stanje nevjernika avanturiste, stanje poput onog Abu Džahlovog. On je znao da časni Poslanik u svom pozivu govori Istinu, ali pošto je imao stanje nevjernika avanturiste, nije povjerovao. Nekad se može čuti da neki govore: Spremni smo i u Džehennem otići, ali da ne činimo neko djelo. Tj. ako je dotično djelo čak i Istina, mi ga nismo spremni prihvatiti. Drugi izrazi poput: “zainatiti se”, “tvrdoglavo nastojati” i slični ovima, ukazuju upravo na ovo stanje “džuhūda”. Kur'an Časni je dao izvrstan primjer postojanja ovog svojstva kod nekih ljudi:

“A kad su oni rekli: Bože, ako je ovo zbilja istina od Tebe, obaspi nas kamenjem s neba kao kišom ili nas pogodi bolnom patnjom.”[32]

Umjesto da onaj čije se riječi u ovom ajetu navode, kaže: “Bože, ako je ovo Istina i ako je od Tebe, onda moje srce pripremi da je prihvatim”, on govori: “Ako je ovo Istina, onda na mene spusti kaznu i uništi me, jer nemam snage da ostanem živ i pred sobom gledam Istinu.”

Pretpostavimo da jedan vrsni liječnik, mudžtehid ili bilo koji drugi vrsni i čuveni stručnjak dā svoje mišljenje o nekom pitanju u okviru svoje struke, a onda neki malo poznati student u okviru istog pitanja dā suprotno mišljenje i potkrijepi ga jasnim dokazima koje sam taj ekspert srcem potvrdi, povinuje se Istini koju je izrekao onaj nepoznati i mladi liječnik ili student i prizna svoju griješku, onda je zaista “muslim”, jer islam znači predanost Istini “el-islamu huwet-taslim” i u izvjesnom smislu se može reći da je on aplikacija koncepta ajeta: belā men esleme vedžhehu lillahi.[33]

Takvo je lice rasterećeno prljave osobine “džuhūda”. Ali ako porekne i radi očuvanja ugleda i slave ustane protiv nje, onda je on nevjernik avanturista i prkosnik.

Ako je taj liječnik, naprimjer, častan čovjek onda će svoje djelo opozvati, a ako nije onda ni svoje djelo neće opozvati i propisat će isti onaj pogrešan recept i usmrtiti pacijenta, a zatim reći: Pacijent nije mogao ozdraviti. Isti je slučaj i kada se radi o bilo kom drugom velikom učenjaku. Suprotno ovome, također, se često događa. Postoji jedna predaja u zbirci El-Kāfi koje objašnjava ovu činjenicu: Muhammed ibn Muslim kaže da je čuo imama Bakira kako kaže: “Sve ono što je rezultat priznanja i povinovanja Istini jeste vjera, a ono što je rezultat poricanja i prkosa jeste nevjerstvo.”[34]

Kažu da je poznati mudžtehid i muderris merhum sejjid Husejn Kūhkameri, jedan od učenika Sahiba Džewāhira, svakog dana dolazio u mesdžid Nedžefa i držao predavanje i to obično u određeni čas.

Kao što znamo, predavati islamsko pravo i metodologiju na najvišem nivou znači biti dostojan vjerskog autoriteta i vlasti. Položaj predsjedništva i vjerskog autoriteta za jednog studenta vjerskih znanosti znači veoma brzo stići do velike vlasti, jer jedan student teologije, sve dok ne postane mardža' nije bitan, ni najmanje se ne drži do njegovog mišljenja i uvjerenja, a i općenito u pogledu životnih prilika živi vrlo oskudno. Ali čim postane mardža' najedanput ga se poštuje i njegovo mišljenje se uvažava i niko mu se ne protivi. Sa stanovišta finansija, također, je u velikoj prednosti; može da radi što hoće. Prema tome, kada student vjerskih znanosti dođe do ovog stupnja, prolazi kroz vrlo osjetljive trenutke; merhum sejjid Husejn Kūhkameri je bio na takvom jednom stupnju.

Jednoga dana sejjid je Husejn stigao pola sata prije početka časa na mjesto gdje je držao nastavu. Kada je stigao do mesdžida, u jednom ćošku je našao nekog šejha gdje, u skromnoj odjeći, drži čas nekolicini studenata. Merhum sejjid Husejn je sjeo da sluša njegovo predavanje i s divljenjem osjetio da taj šejh veoma studiozno drži predavanje. Narednog dana je opet došao da ga sluša i još više se uvjerio u njegov talenat. To je ponovio nekoliko dana, dok se nije potpuno uvjerio da je taj šejh sposobniji od njega i da se i on sam može okoristiti njegovim predavanjima, te da će i njegovi studenti, ako budu prisustvovali predavanju ovog šejha, imati više koristi.

Sejjid Husejn je sebe našao na raspuću između povinovanja i inata, između vjere i nevjerstva, između Onog svijeta i Ovog.

Kad su mu narednog dana došli studenti i okupili se oko njega, on je rekao: “Prijatelji, danas hoću da vam kažem nešto sasvim novo, a to je da je onaj šejh što tamo u ćošku drži predavanje od mene mjerodavniji. A i ja sam mogu da se okoristim njegovim predavanjima, zato svi zajedno idemo na njegov čas.” Od tada se zajedno sa svojim studentima priključio nekolicini studenata onog šejha na kojem se jasno moglo vidjeti da živi u oskudici.

Ovaj šejh nije bio niko drugi doli kasnije znameniti hadži šejh Murteza Ansari iz Šuštera, koji je poznat i pod nadimkom “Ustāzu-l-mute'ahirin”.

Takvo stanje predstavlja aplikaciju koncepta ajeta “esleme vedžhehu lillahi”. Poslije ćemo reći da je sa kur'anskog stanovišta nevjernik nazvan takvim zato što kod sebe istovremeno ima stanje prkosa i poricanja Istine, s jedne, i potpuno shvaćenu i jasnu Istinu, s druge strane. Upravo to stanje izaziva poništenje i skrnavljenje dobrog djela. Stoga Uzvišeni Bog za djela nevjernika kaže da su poput pepela kojeg vjetar jaki pogodi pa ga rasprši: “Djela nevjernika u Gospodara njihova nalik su na pepeo koji vihor u olujnom danu raznese; neće moći da očekuju nikakvu nagradu za djela koja su učinili, to će teška propast biti!”[35]

Pretpostavimo da je Paster svoja naučna istraživanja, koja su dovela do otkrića mikroba, vršio u ime Boga i da mu je namjera bila služenje ljudskom rodu u ime Božijeg zadovoljstva, pa ipak to ne bi bilo dovoljno da kod Boga bude nagrađen. Ako je on imao svojstva poput inata i ako je bio fanatik u svojim dogmama, u tom slučaju sva njegova djela su propala, jer je on u ovom slučaju “nevjernik avanturista”, a nevjernik avanturista sva svoja djela uništava. Naravno, Paster je ovdje naveden samo kao primjer; ne želimo da kažemo da je on bio takav; to samo Bog zna.

I mi, isto tako, ako prkosimo Istini, jasno je da ćemo biti obuhvaćeni ovom općom formulom. Gospodaru naš, sačuvaj nas stanja nevjerstva, inata i poricanja Istine.

***

Osim navedenih postoje i druga skrnavljenja dobrih djela. Jedna od takvih je, vjerovatno, ravnodušnost i bezosjećajnost prema odbrani Istine. Ne samo da čovjek ne smije da poriče Istinu, već ne može biti ni ravnodušan i treba da je brani. Narod Kūfe je znao da je istina na strani Husejna, sina Alijevog, i to je priznavao, ali je bio trom i aljkav kada je odbrana iste došla u pitanje. U stvari, nepodržavanje Istine praktično znači suprotstavljanje i protivljenje Istini.

Hazreti Zejneb je žestoko prikorila Kūfljane u svom poznatom govoru i to zbog njihovog oklijevanja u podržavanju istine i njihovog nepravednog postupanja. Ona je rekla:

“O Kufljani, o prevaranti prevrtljivi i nevjerni, zar plačete! E nek vam suze ne prestanu liti i neka vam kukanje nikad ne prestane. Vaš primjer je poput one maloumne žene što je pređu svoju raspredala nakon što bi je fino isprela.”[36]

Uobrazilja i samouznositost, također, predstavljaju jedno od skrnavljenja dobrog djela.

Želja da se čovjek pohvali pred drugima za svoje dobro djelo je, također, poput zavisti, uobrazilje i poricateljstva, štetna i pogubna za to djelo. U jednoj predaji stoji:

“Nekad čovjek učini neko tako dobro i sjajno djelo da se uspne do najveće visine, ali to djelo zatim svima prepričava i nabija na nos. Vrijednost njegovog djela zbog toga opadne. Kada to hvalisanje ponovi, ono i po drugi put padne na još nižu razinu. Kad se i po treći put pohvali, djelo potpuno nestane ili se ponekad pretvori u zlodjelo.”

Imam Bakir je rekao: “Održati dobro djelo teže je nego ga učiniti.”

Prenosilac predaje ga je upitao: “Šta to znači očuvati djelo?”, Imam odgovori: “To znači da čovjek učini neko dobro djelo samo za Boga, pa mu se ono unese u zbirku njegovih dobrih djela; potom se pohvali pa ga prepriča i uslijed toga se to djelo izbriše sa stepena tajno obavljenih dobrih djela i sačuva kao jedno javno učinjeno dobro djelo. On to svoje dobro djelo opet prepriča pa mu se ono potpuno pobriše iz zbirke dobrih djela i unese u zbirku njegovih loših djela kao jedno loše djelo, učinjeno iz želje za samopokazivanjem.”[37]

Murteza Mutahari, Božija pravda, deveto poglavlje.

Sa perzijskog preveo: Mirsad Hadžajlić

[1]Aš-Šuara, 88-89.

[2]An-Naml, 64.

[3]Al-Baqara, 208.

[4]Isto, 34.

[5]Al-A'raf, 12.

[6]Isto, 14.

[7]As-Sad, 82  – 83.

[8]Al-Isra, 15.

[9]Al-Mulk, 2.

[10]At-Tewbe, 111.

[11]Isto.

[12]Isto.

[13]Isto.

[14]Sahihu-l-Muslim, sv. 6, str.48.

[15]Vesā'il, sv. 1, str. 11-12.

[16]Al-Bejjina, 5.

[17]Ad-Dahr, 9.

[18]Al-Fatir, 10.

[19]Al-Mutaffifin, 18.

[20]Isto, 7.

[21]Al-Isra, 18-19.

[22]Isto, 20.

[23]Bihāru-l-anwār, sv. 3, str. 377.

[24]Isto, str. 382.

[25]Isto.

[26]Isto.

[27]Ali Imran, 20.

[28]Isto, 64.

[29]Al-Bakara, 264.

[30]Biharul-Envar, sv. 15, dio 3, str. 132-133.

[31]Nehdžul-Belaga, izreka 125.

[32]Al-Anfal, 32.

[33]Al-Bakara, 112.

[34]Kāfi, tom 2. str. 387.

[35]Ibrahim, 18.

[36]Nefsu-l-mahmun, str. 393.

[37]Vesā'il, sv. 1, str. 55.

Zadnji put promjenjen: %PM, %18 %709 %2013 %16:%Feb

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT