Božija pravda i dobra djela nemuslimana (prvi dio) 9.

Božija pravda

Plan rasprave

Jedno od pitanja koje se razmatra na temu Božije pravde, jeste pitanje “dobrih djela nemuslimana”.

Danas ovo pitanje kruži u različitim slojevima društva; među učenima i neukima, obrazovanim i neobrazovanim itd. Naime, postavlja se pitanje da li su dobra djela nemuslimana kod Boga primljena ili ne? Ako su primljena, kakve onda ima razlike u tome da čovjek bude musliman ili ne? Važno je da čini dobra djela na Ovome svijetu, pa ako i pod pretpostavkom nije musliman i ako je potpuni laik, neće ništa izgubiti, a ako mu djela nisu primljena i ako se potpuno poništavaju, tj. ako nema nikakve nagrade kod Boga, kako se onda to slaže s Božijom pravdom?

U prošlosti je ovo pitanje bilo razmatrano samo među filozofima i u filozofskim knjigama, međutim, u naše vrijeme ono je ušlo u sve slojeve društva, malo ko barem samom sebi nije postavio ovo pitanje.

Teozofi su ovaj problem razmatrali na slijedeći način: ako bi trebalo kazniti sve ljude koji su van vjere Džehennemom, onda bi to impliciralo dominaciju zla u sistemu univerzuma; međutim, na osnovu nepobitnih principa, savim je jasno da su sreća i pojave dobra autentične i dominantne, a ne nesreća i pojave zla.

Sve ostalo stvoreno je radi čovjeka kao najprofinjenijeg stvorenja u univerzumu (naravno u ispravnom smislu, tj. onako kako ovu stvar shvaćaju teozofi, a ne kako je obično kratkovidni ljudi poimaju). Ako bi čovjek trebalo da bude stvoren za Džehennem, tj. da stjecište većine ljudi bude, Džehennem onda bi se moralo priznati da Božija srdžba dominira nad Njegovom milošću, jer je većina svijeta izvan prave vjere; šta više, i oni koji su počašćeni da slijede pravu vjeru, na djelu su obično devijantni. Dakle, teozofi su ovako postavljali ovu raspravu.

Ima oko pola stoljeća otkako, uslijed razvoja komunikacija među muslimanskim i nemuslimanskim narodima, ovo pitanje kruži unutar svih slojeva, a pogotovo među slojem tzv. intelektualaca. Naime, postavlja se pitanje: Da li je islam i vjerovanje, obavezni uvjet prijema dobrih djela kod Boga?

Kada ovi prouče biografije nekih naučnika iz reda nemuslimana koji su u zadnje vrijeme dali veoma vrijedne usluge ljudskom rodu i kad ih nađu zaslužnima nagrade, a s druge strane kad razmotre od ranije stečeno mišljenje da je djelo nemuslimana uzaludno, teško se uznemire i zapadnu u nedoumicu. Ovako je, dakle, ova rasprava, koja je godinama bila u specifičnom domenu filozofskog istraživanja, ušla u široke krugove društva i postavila se u vidu zamjerke na Božiju pravdu.

Naravno, ova primjedba se ne odnosi direktno na Božiju pravdu; ona se tiče islamskog viđenja o čovjeku i njegovim djelima, a s pitanjem Božije pravde povezuje se zato što izgleda da je ovakva vrsta zauzimanja stava prema čovjeku i njegovim djelima i ovakvo ophođenje Uzvišenog Boga prema njemu, suprotno kriterijima Božije pravde.

U svojim kontaktima koje održavam s omladinom i studentima, često se susrećem sa ovakvom vrstom pitanja. Nekad pitaju da li će izumitelji i veliki naučnici, uprkos svim onim vrijednim uslugama kojima su doprinijeli ljudskom rodu, ipak otići u Džehennem? Da li će Paster, Edison i njima slični biti stanovnici Džehennema, a pseudo sveci, koji cijeli život provedu u ćošku džamije ne pružajući nikakvu korist ljudskom rodu, ipak ući u Džennet? Je li to Bog Džennet stvorio samo za nas muslimane?

Prije nekoliko godina bio sam pozvan da održim govor u jednom udruženju. Tu je od učesnika zatraženo da svoja pitanja zapišu pa da im se odgovori. Sva pitanja su zapisali u jednu svesku i predali je meni, kako bih ja odabrao temu svoga govora na osnovu jednog od tih pitanja. U toj svesci sam primijetio da se jedno pitanje najviše ponavlja, a ono je: “Da li će Bog svakog nemuslimana uvesti uDžehennem? Da li će Edison, Paster, Njutn i drugi veliki naučnici biti stanovnici Džehennema?”

Tada sam shvatio značaj ovog pitanja u pogledu zaokupljenosti ljudskih misli njime.

U ovom dijelu knjige posvetit ćemo više pažnje ovom pitanju, ali prije nego uđemo u raspravu, potrebno je da rasvijetlimo dvije stvari kako bi tema rasprave bila potpuno jasna.

1) Opći aspekt rasprave

Cilj ove rasprave nije da sudimo ljudima, naprimjer, da odredimo da li je Paster stanovnik Dženneta iliDžehennema? Mi ne znamo u šta je on stvarno vjerovao i šta je mislio? Koje su mu bile namjere? Kakva je imao duševna svojstva i narav? Čak ne znamo ni kakva su njegova djela u cjelini? Sve što mi znamo o njemu jeste u granicama njegovih naučnih radova koji su došli kao usluga čovječanstvu.

Ovo nije specifično samo za Pastera, lični računi su u Božijim rukama i niko nema prava da o drugome iznosi mišljenje da li će biti stanovnik Dženneta ili Džehennema. Ako bi nas pitali: Da li je šejh Murteza Ansâri (da mu Bog uzvisi položaj), sa svim onim njegovim poznatim isposništvom, bogobojažnošću i dobrim djelima, zasigurno stanovnik Dženneta ili ne, naš odgovor bi bio da ono što mi znamo o njemu jeste to da u okviru njegovog naučavanja i prakse nismo našli ništa loše, već samo dobro. Međutim, nemamo to pravo izbora da sa potpunim uvjerenjem kažemo da je on stanovnik Dženneta; samo je Bog Taj koji poznaje nutrine ljudi i sve njihove tajne i samo On ima tačan i precizan uvid u račune Njegovih stvorenja. Decidna mišljenja u ovom pogledu mogu se iznositi samo o onima čije su krajnje sudbine obznanjene od strane prvaka vjere.

Obični svijet nekad raspravlja o tome ko je bolji učenjak i koji od njih je bliži Bogu? Naprimjer, da li je to Sejjid ibn Tâvûs ili Sejjid Bahru-l-Ulûm, ili pak šejh Ansâri? Nekada pitaju koji je od potomaka imama plemenitiji? Naprimjer, da li je plemenitiji hazreti Abdu-l-Azim ili hazreti Ma‘sûma? Jedanput su od autoriteta u vjerskom zakonu zatražili da izda fetvu o tome da li je bolji hazreti Abu-l-Fadl ili hazreti Ali Akber? Da bi pitanje postavili u vidu jednog praktičnog problema, kako bi taj vjerski autoritet bio primoran da odgovori, upitali su sljedeće: “Ako se neko zavjetuje da će zaklati kurban na ime najboljeg i najplemenitijeg potomka imama, šta treba da učini? Da li je hazreti Abul Fadl bolji ili hazreti Ali Akber?”

Jasno je da su ovakve rasprave iz temelja neispravne i da odgovor na ovakva pitanja nije dužnost ni vjerskog pravnika niti bilo koga drugog. Mi nismo dužni da određujemo položaje Božijih robova, to je stvar koju treba prepustiti Bogu i niko sem Njega u ovom pogledu ne zna ništa, osim ako je obavješten od strane Njega samoga.

U počecima islama bilo je nekih slučajeva gdje su neki muslimani iznosili ovako neumjesna mišljenja, na što je Božiji Poslanik reagirao s negodovanjem.

Kad je Osman ibn Mazûn umro, jedna žena je po imenu Ummu 'Alâ iz reda Ansârija, u prisustvu Božijeg Poslanika, a obraćajući se umrlom, rekla: “Neka ti je ugodno u Džennetu!”

Iako je Osman ibn Mazûn bio vrlo plemenit čovjek te iako je Božiji Poslanik za njim veoma plakao i poljubio njegovo mrtvo tijelo, ali se naljutio na ovo neumjesno iznošenje mišljenja i obraćajući se ovoj ženi, s negodovanjem rekao: “Otkud ti znaš? Zašto neosnovano sudiš? Zar ti primaš Objavu?! Je li to ti znaš račune Božijih stvorenja?!” Žena je rekla: “O, Božiji Poslaniče, on je bio tvoj drug koji se zajedno s tobom borio na Božijem Putu.” Kao odgovor, Božiji Poslanik je izrekao jednu veoma zanimljivu rečenicu, na koju treba obratiti posebnu pažnju. On je rekao: “Ja sam Božiji Poslanik, a ne znam kako će se postupiti sa mnom.”[1]

Ova rečenica vrlo sliči sadržaju jednog od ajeta Kur'ana Časnog u kojem se kaže:

“Reci: ‘Ja nisam prvi poslanik i ne znam šta će biti sa mnom i s vama.’”[2],[3]

Sličan događaj prenosi se i u vezi sa smrću Sâd ibn Mu'âza. Kada Sâdova majka na njegovoj samrtnoj postelji izriče sličnu rečenicu, Božiji Poslanik joj veli: “Nemoj Bogu da predodređuješ!” Odnosno, nemoj da donosiš krajnje presude po svom nahođenju i u stvarima koje se tiču Boga.[4]

2) Jedino prihvatljiva vjera je islam

Još jedna stvar koju treba razjasniti prije nego što pređemo na glavni dio rasprave jeste da se diskusija o dobročinstvima nemuslimana može voditi na dva načina. Ustvari, može se podijeliti na dvije rasprave: jedna se odnosi na pitanje da li je neka druga vjera pored islama prihvatljiva ili se prihvaća isključivo islam. Drugim riječima, da li je dovoljno da čovjek pripada jednoj od nebeskih religija – nije bitno da li je čovjek musliman, kršćanin, židov pa čak i zoroastrijanac, ili je pak u svakom vremenu istinski vrijedna samo jedna vjera?

Druga stvar koju treba da razjasnimo, nakon što prihvatimo da je prava vjera uvijek jedna, jeste pitanje da li je nagrada za dobra djela uvjetovana pravovjerstvom ili ne.

Ono o čemu ćemo u ovom dijelu knjige raspravljati jeste ovo drugo pitanje.

O prvom pitanju ćemo ukratko reći da je prava vjera u svakom vremenu samo jedna i da su svi obavezni da je slijede.

Nije valjana ideja koja se u novije vrijeme pojavila među nekim zagovornicima intelektualizma, po kojoj su sve nebeske religije, u pogledu kredibiliteta, u svim vremenima jednake.

Istina je da nema protivnosti i nesuglasja među Božijim poslanicima. Svi oni pozivaju jednom cilju i Jednom Bogu. Oni nisu došli da među ljudima prave razlike. Ali to ne znači da u svakom vremenu ima nekoliko istinskih religija i da, prema tome, čovjek može u svakom vremenu slijediti bilo koju od njih; naprotiv, značenje toga je da čovjek treba da prizna sve Božije poslanike i da ima na umu da su prethodni nagovještavali dolazak narednih, pogotovo dolazak posljednjeg i najplemenitijeg među njima, te da su ovi naredni potvrđivali prethodne. Dakle imperativ vjerovanja u sve vjerovjesnike jeste da se u svakom vremenu povinujemo vjerozakonu onog poslanika koji predstavlja to vrijeme, što nadalje znači da u savremenom dobu budemo pokorni zapovijedima koje su nam od Boga došle preko Posljednjeg poslanika. Ovo predstavlja nezaobilaznu implikaciju islama, tj. predanosti Bogu i prihvatanja poslanica koje su donosili Njegovi poslanici.

Mnogi su danas pristali uz pomenutu ideju (religijskog pluralizama) i misle da je dovoljno to da čovjek štuje Boga i da pripada jednoj od nebeskih religija, tj. da izvršava zapovijedi te religije, a forma ispovijedanja religije nije bitna. Oni kažu da je Mesih Božiji poslanik, baš kao i Muhammed, pa prema tome, ako budu jednom sedmično išli u crkvu ispravno su postupili, kao što će ispravno postupiti i ako, po zapovijedima Muhammedove religije, svakodnevno pet puta budu obavljali molitvu. Ovi kažu da je najbitnije da čovjek ima vjere u Boga i da se drži nekog od Njegovih programa.

Džordž Džordak, autor knjige “El-Imam 'Ali” i poznati kršćanski pisac iz Libana Halil Džubran te njima slični, predstavljaju nosioce pomenute ideje.[5]

Ovi vjeruju da čovjek nije obavezan da ispovijeda neku posebnu religiju, već je dovoljno da bude vjernik. Stoga, određujući se kao kršćani, u isto vrijeme drže da su prijatelji hazreti Alija i čak vjeruju da je on sam imao ovu njihovu ideju. Džordž Džordak kaže: “Ali ibn Ebu Talib je iznad toga da narodu nametne obavezno prihvatanje jedne posebne vjere.”[6]

Mi ovu ideju, međutim, smatramo pogrješnom. Tačno je da u vjeri nema prisile: “Lā ikrāhe fi-d-din”[7], međutim, to ne znači da je Božija vjera u svakom vremenu brojna i da u tome možemo birati kako hoćemo. To nije tako, u svakom je vremenu samo jedna vjera ispravna, a ne više njih; svako vrijeme je imalo svoga poslanika koji je donosio vjerozakon, a narod je bio obavezan da ga slijedi i da svoje zakone i propise, što u obredoslovlju što u drugim oblastima, uskladi s njegovim učenjima, sve dok nije došao red na Posljednjeg Božijeg poslanika. Ako neko u ovom vremenu hoće da traži put do Boga, treba to činiti u propisima Njegove vjere. U Časnom Kur'anu je, s tim u vezi, rečeno:

“A onaj ko želi neku drugu vjeru osim islama neće mu biti primljena i on će na Onom svijetu nastradati.”[8]

Ako bi se prigovorilo da se pod islamom ne misli isključivo na našu vjeru već općenito na predanost Bogu, odgovor bi glasio da je islam zapravo predanost i da je vjera islama vjera predanosti. Međutim, suština predanosti je u svakom vremenu imala svoj oblik, a u našem vremenu je to vrlo cijenjena vjera čiji Vjesnik je posljednji među Božijim vjerovjesnicima i sigurno da se riječ islam odnosi na ovu vjeru i ni na koju drugu.

Drugim riječima, imprerativ predanosti Bogu jeste prihvatanje Njegovih zapovjedi. Jasno je da se uvijek treba držati posljednjih Božijih zapovijedi, a posljednje Božije zapovijedi jesu upravo one koje je ljudima prenio Posljednji Njegov poslanik.

Dobro djelo bez vjere

Naša rasprava ima općeniti karakter i o pojedinim slučajevima ne želimo suditi. S druge strane ne želimo raspravljati o tome da li je prava vjera samo jedna ili ih ima više? Već smo prihvatili da je Istina samo jedna i da je svako dužan da je prihvati.

Nastojimo se posvetiti pitanju da li će neka osoba koja učini neko dobro djelo koje se i u pravoj vjeri drži dobrim, a ne držeći se prave vjere, biti nagrađena za to ili ne?

Prava vjera savjetuje i naglašava činjenje dobra ljudima. Dobrotvorna djela na kulturnom planu, poput osnivanja škola i obrazovnih ustanova, pisanja knjiga i podučavanja ili zdravstvene usluge, poput liječenja, bolničkih usluga i osnivanja zdravstvenih ustanova; socijalne usluge, poput sređivanja ljudskih odnosa, pomaganja siromašnima i nemoćnima, zaštite prava obespravljenih, suprotstavljanja silnicima i agresorima, jačanja redova potlačenih, te uspostavljanje pravde u društvu, što je i svrha slanja poslanika; zatim, stvaranje uvjeta za smiraj i utjehu unesrećenih i mnoga djela slična ovima, preporučuje svaka vjera i svaki vjerovjesnik. Osim toga, ovakva djela odobrava i afirmira razum i savjest svakog pojedinca.

Sada se pitamo: “Ako neki nemusliman učini ovakvu vrstu djela, da li će i za njega biti nagrade ili ne?” Prava vjera, naprimjer, kaže: “Budite vjerni i nemojte lagati. Da li će nemusliman, čija su djela u skladu sa ovim propisom, biti nagrađen za to ili ne?” Da li je za nemuslimana svejedno je li porok činio ili se Bogu molio? Ovo su pitanja koja ćemo ovdje razmatrati.

Dva načina razmišljanja

Oni koji zagovaraju intelektualizam obično sa sigurnošću tvrde da nema nikakve razlike između muslimana i nemuslimana, pa čak i između monoteiste i onoga koji to nije. Bilo ko da je učinio neko dobro djelo, neku uslugu poput osnivanja dobrotvorne ustanove ili došao do nekog otkrića, ili pak na neki drugi način dao doprinos ljudskom rodu, taj je – vele oni – zaslužio nagradu kod Boga.

Oni kažu: Pošto je Bog pravedan, nema smisla da pravi razlike među Svojim robovima. Bogu je svejedno da li Ga Njegov rob poznaje ili ne, da li u Njega vjeruje ili ne. Bog nikada neće zanemariti dobra djela nekog Svoga roba i ostaviti ga bez nagrade samo zato što Ga taj rob ne poznaje i ne prijateljuje s Njim, Naročito ako Ga neki rob poštuje čineći dobra djela, ali ne poznaje Njegove poslanike niti je s njima u nekom prijateljskom savezu, logično je da ga Bog neće zanemariti i da mu dobra djela neće biti poništena.

Nasuprot ovoj skupini jesu oni koji gotovo sve ljude smatraju zaslužnima kazne i malo koga vide dobrim i dobronamjernim. Njihova se razmišljanja kreću u slijedećem pravcu: Ljudi su ili muslimani ili ne; nemuslimani čine tri četvrtine stanovništva svijeta, a budući da su nemuslimani to znači da su stanovnici Džehennema. Pošto se muslimani, sa ove strane, dijele na š'ije i neš'ije i pošto neš'ije čine, otprilike, tri četvrtine ukupnog muslimanskog stanovništva u svijetu, to znači da su stanovnici Džehennema.

Ovo je bila logika dviju strana, onih za koje možemo reći da su zagovornici općeg mira i logika ovih drugih koju možemo nazvati manifestacijom Božanske srdžbe, tj. možemo reći da oni Božijoj srdžbi daju prednost nad Njegovom milošću.

Treća logika

Ovdje postoji i treća logika i to logika Časnog Kur'ana. Stav Kur'ana se ne slaže ni s pretjeranom idejom naših pseudointelektualaca niti sa uskim viđenjem naših tvrdih pobožnjaka. Stav Kur'ana se oslanja na jednu posebnu i čvrstu logiku koju svako onaj koji se s njom upozna nalazi jedino ispravnom. Ovo razmišljanje uvećava naše vjerovanje u ovu zadivljujuću i veličanstvenu Knjigu i daje do znanja da njena uzvišena učenja ne ovise o zemaljskim idejama već imaju nebesko ishodište.

Sada ćemo navesti dokaze obje protivničke skupine (pseudointelektualca i pseudopobožnjaka) i kritički ih razmatrajući postepeno se približili trećoj logici, tj. logici Kur'ana po ovom pitanju i njegovoj specifičnoj filozofiji.

Pseudointelektualci

Ovaj tip ljudi donosi dvije vrste dokaza: racionalni i tradicionalni.

1. Racionalni dokaz: Ovaj njihov dokaz koji ide u prilog tvrdnji da će svaki dobročinitelj biti nagrađen bez obzira na to kakvo ima vjerovanje, oslanja se na dvije postavke:

a) Uzvišeni Bog jeste u potpuno jednakom odnosu prema svim bićima. Bog se potpuno jednako odnosi prema svim mjestima i vremenima; Bog je jednako i na istoku i na zapadu, i gore i dolje. Bog je i sada, a i u prošlosti je bio i u budućnosti će biti. Prošlo, sadašnje i buduće vrijeme za Boga ne postoji, baš kao što je za Njega gore, dolje, istočno i zapadno potpuno jednako. Njegovi robovi i Njegova stvorenja za Njega su potpuno jednaka. Bog ni s kim nije u nekoj posebnoj vezi. Prema tome, Božiji stav milosti i srdžbe je prema svim Njegovim robovima potpuno jednak, sem da od strane samih robova bude nekih razlika.[9] Dakle, niko nije neosnovano kod Boga ugledan niti je ko neosnovano odbačen i ponižen. Bog nije ni s kim u rodbinskoj vezi, niti je ičiji sunarodnjak. Pošto je odnos Boga spram svih bića potpuno jednak, onda nema razloga da dobro djelo jedne osobe bude primljeno, a druge ne. Ako su djela jednaka i nagrade za ta djela su, također, jednake, jer pretpostavka je jednakost Božijeg odnosa prema svim ljudima. Prema tome, pravda zahtijeva da Bog jednako nagradi sve robove dobročinitelje, bili oni muslimani ili ne.

b) Druga postavka kaže da se dobra, odnosno, zla djela ne određuju ugovorom, već su to stvarne osobine. U terminologiji teologa i metodologičara prava, “ljepota” i “ružnoća” djela je njihova suštinska osobina, tj. dobra i loša djela se sama po sebi razdvajaju. Dobra djela su sama po sebi dobra, a loša su opet sama po sebi loša. Pravičnost, istinoljubivost, dobrostivost, služenje ljudskom rodu i sl. jesu dobra djela koja su u biti takva, a laž, krađa i nepravda su po naravi zla djela. Odobravanje istinoljubivosti i odvraćanje od laganja, nije zato što je Bog jedno naredio, a drugo zabranio, već je obrnuto. Bog je naredio istinoljubivost zato što je dobra, a zabranio laž zato što je zlo. Kraće rečeno, Božija naredba i zabrana slijedi suštinsku dobrotu i ružnoću djela, a ne obrnuto.

2. Iz ove dvije postavke zaključujemo da će svaki dobročinitelj obavezno biti nagrađen dobrom, jer Bog ne razdvaja ljude i dobro djelo je u svojoj biti dobro ma od koga ono dolazilo.

3. Tradicionalni dokaz: U brojnim ajetima Kur'an uzdiže princip nepodvajanja među ljudima u nagrađivanju dobrih i kažnjavanju zlih djela kojega smo upravo u pomenutom racionalnom dokazu pojasnili. Kur'an se energično suprotstavio jevrejima koji su imali diskriminatorsku ideju. Jevreji su vjerovali – a i danas tako vjeruju – da je izraelska rasa Bogu omiljena. Često su govorili: “Mi smo božiji sinovi i prijatelji Njegovi, pa ako nas Bog i uvede u pakao to će trajati samo jedno neznatno vrijeme.” Ovakvu vrstu ideja Kur'an u brojnim ajetima naziva pustim željama i žestoko se bori protiv njih. Kur'an, također, opovrgava i mišljenja nekih muslimana koji su zadojeni ovakvom vrstom samoljublja. Evo nekoliko kur'anskih ajeta o ovoj temi:

“Oni govore: Vatra će nas doticati samo neko vrijeme. Reci: Da li ste o tome dobili od Allaha obećanje – jer Allah će sigurno ispuniti obećanje Svoje – ili na Allaha iznosite ono što ne znate. A nije tako oni koji budu zlo činili i grijesi njihovi ih budu sa svih strana stigli oni će stanovnici Džehennema biti i u njemu će vječno ostati.”[10]

Kao odgovor na ovo umišljanje jevreja, na jednom drugom mjestu, Kur'an kaže:

“Laži koje izmišljaju u vjerovanju njihovom obmanjuju ih. A šta će biti onoga Dana, u koji nema nikakve sumnje, kad ih sakupimo i kada svako dobije ono što je zaslužio, kada im neće biti učinjeno nažao.”[11]

U jednom ajetu pridružuju im se i kršćani pa ih Kur'an sve zajedno opovrgava:

“Oni govore da će u Džennet ući samo jevreji, odnosno samo kršćani. – To su puste želje njihove! – Ti reci: Dokaz svoj dajte ako je istina to što govorite! A nije tako! Onoga koji se bude Allahu pokoravao i uz to dobra djela činio, toga čeka nagrada kod Gospodara njegova, takvi se neće ničega bojati i ni za čim neće tugovati.”[12]

U poglavlju An-Nisa i muslimani se pridodaju jevrejima i kršćanima. Kur'an časni žestoko pobija ideju diskriminicije, ma od koga ona dolazila. Izgleda kao da su muslimani potpali pod utjecaj ideja sljedbenika Knjige i kao da su se spram njihovih tvrdnji neosnovano smatrali dostojnima pa i sebe vidjeli vrijednim takvih. Opovrgavajući ovakva nezrela umišljanja Kur'an Časni veli:

“To neće biti ni po vašim željama ni po željama sljedbenika Knjige: onaj ko radi zlo biće kažnjen za to i neće naći, osim Allaha, ni zaštitnika ni pomagača, a onaj ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, ući će u Džennet i neće mu se učiniti ni koliko trun jedan nepravda.”[13]

Pored ajeta koji osuđuju neosnovane ideje o povlašćivanju, postoje i drugi ajeti koji govore da će Uzvišeni Bog sva dobra djela nagraditi. Ti ajeti su, također, dokaz prihvatanja dobrih djela bilo od koga ona dolazila – muslimana ili ne. U suri Az-Zilzal čitamo:

“a onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjeće ga, a i onaj ko bude uradio i koliko trun zla – vidjeće ga.”[14]

Na drugom mjestu stoji:

“Allah zaista neće dopustiti da propadne nagrada dobročinitelja.”[15]

Kao što veli:

“Mi, doista, nećemo dopustiti da propadne nagrada onome koji je dobra djela činio.”[16]

Ton ovih ajeta čini ih tako općenitim da ih se ne može usloviti. Znanstvenici metodologije prava kažu da su neki općeniti izrazi neizuzimljivi i neuslovljivi. Kad se kaže “Mi nagradu dobročinitelja nećemo upropastiti”, to znači da Božanska pozicija nalaže da se dobro djelo sačuva. Prema tome, nije moguće da se Bog u nekim slučajevima odrekne Svoga položaja pa zanemari dobro djelo.

Postoji još jedan ajet koji se u ovakvim prilikama često koristi i za koji se kaže da je izričit u ovom pitanju:

“Oni koji su vjerovali, pa i oni koji su bili jevreji, i sabejci, i kršćani – oni koji su u Allaha i u Onaj svijet vjerovali i dobra djela činili, ničega se oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati.”[17]

U ovom ajetu se za postizanje sreće i izbavljenje od Božije kazne navode tri uvjeta: vjera u Boga, vjera u Sudnji dan i dobro djelo – nikakvog drugog priloga nema.

Neki pseudointelektualci otišli su još dalje pa rekli da je cilj vjerovjesnika pozivanje u pravdu i dobročinstvo, te da na osnovu pravila: “drži se glavnih stvari, a ostavi sporedne”, treba reći da je dobročinstvo i pravda kod Boga prihvaćena čak i od onih koji u Njega ne vjeruju. Prema tome, ateisti i oni koji ne vjeruju u Sudnji dan, ali čine velike usluge ljudskom rodu na poljima kulture, medicine, ekonomije, politike i društva, imat će veliku nagradu.

Kao dokaz za ovu svoju tvrdnju mogu se pozivati na one ajete koji su u značenju dva pretposljednja ajeta, ali se ne mogu pozivati na ajete kao što je ovaj posljednji, jer dokazuje suprotno njihovoj tvrdnji.

Pogledajmo sada dokaze one druge skupine.

Pseudopobožnjaci

Spram širokogrudnih pseudointelektualaca, koji zagovaraju da Bog prihvaća bilo koje dobro djelo od ma koga dolazilo, nalaze se tvrdokorni pseudopobožnjaci koji zauzimaju stav upravo suprotan ovima. Oni kažu: ”Nemoguće je da djelo koje učini nemusliman bude prihvaćeno kod Boga. Djela nevjernika nisu ni vrijedna. Sâ nevjernik je odbačen, prema tome jasno je da su im i djela odbačena. I ova skupina kao dokaz navodi dva tipa dokaza: racionalni i tradicionalni.

1. Racionalni dokaz: Ako bi trebalo da Bog prima dobra djela od nemuslimana u čemu bi onda bila razlika između muslimana i nemuslimana? Razlika mora postojati ili u tome da su dobra djela muslimana, a djela nemuslimana neprihvaćena. Ali ako bi trebalo da dobra djela i jedne i druge skupine budu nagrađena, u čemu bi onda bila razlika među njima i šta je uloga islama? Izjednačavanje nevjernika s muslimanima, ne znači ništa drugo doli pretpostavku da je islam u osnovi nešto suvišno, uzaludno i nepotrebno.

2. Tradicionalni dokaz: Pored pomenutog racionalnog dokaza, ova skupina se poziva i na dva kur'anska ajeta i nekoliko hadisa. U nekoliko ajeta Kur'ana izričito se navodi da su dobra djela nevjernika uzaludna. U Kur'anu, u suri Ibrahim Bog djela nevjernika uspoređuje s pepelom kojega vihor rasprši:

“Djela nevjernika u Gospodara njihova nalik su na pepeo koji vihor u olujnom danu raznese; neće moći da očekuju nikakvu nagradu za djela koja su učinili, to će teška propast biti!”[18]

U jednom ajetu sure En-Nur djela nevjernika se uspoređuju s fatamorganom koja žednom iz daleka izgleda voda, ali kad joj se približi vidi da tu nema ničega.

Taj ajet kaže da velike usluge kojima se ljudi dive i koje su u očima nekih ljudi veće čak i od usluga koje su vjerovjesnici doprinijeli ljudskom rodu, ako nisu praćene vjerom u Boga, ne predstavljaju ništa i njihova veličanstvenost je, poput fatamorgane, samo iluzija. Evo i teksta tog ajeta:

“A djela nevjernika su kao varka u ravnici u kojoj žedan vidi vodu, ali kad do tog mjesta dođe ništa ne nađe, a zateći će da ga čeka kraj njega Allahova kazna i On će mu potpuno isplatiti račun njegov, jer Allah veoma brzo obračunava.”[19]

Ovo je primjer kako se Svevišnji odnosi spram nevjerničkih dobrih djela. Primjer kažnjavanja za njihova loša djela čitamo u narednom ajetu:

“Ili su kao tmine nad dubokim morem koje prikrivaju talasi sve jedan za drugim, iznad kojih su oblaci, sve tmine jedne iznad drugih, prst se pred okom ne vidi, - a onaj kome Allah ne da svjetlo neće svjetlo ni imati.”

Iz pomenutih ajeta moglo bi se zaključiti da su dobra djela nevjernika, uprkos formalno lijepom izgledu, ništa drugo doli priviđenje, dok su njihova loša djela zlo jedno gore od drugog i tmina nad tminom.

Navedeni ajeti opisuju djela nevjernika, međutim, pitanje kako izgleda djelo muslimana neš'ija, sa stanovišta nas š'ija, možemo vidjeti u predanjima koje prenosi Poslanikova porodica.

Po ovom pitanju su prenesena brojna predanja, poput onih u zbirci El-Kāfi u prvom tomu, u knjizi El-Hudždže, kao i u drugom tomu knjige El-Iman wel Kufr, zatim Vesā'ilu-š- Š'ia prvi tom u poglavlju Muqaddematu-l- 'Ibādāt, pa onda Mustedreku-l-wesā'il, u prvom tomu u poglavljima Mukaddematu-l-'Ibādāt, zatim Bihāru-l-Anwār, rasprave o proživljenju, poglavlje 18. i još neki. Za primjer navodimo jedno predanje iz zbirke Wesā'iluš-Š'ia:

“Muhammed ibn Muslim kaže: čuo sam imama Bakira gdje kaže: ‘Svako onaj koji Boga štuje i koji se trudi da izvršava vjerske obaveze, a u isto vrijeme ne priznaje imama koga mu je Bog odredio, djelo mu neće biti prihvaćeno, on sam je u zabludi i Bog njegova djela ne voli..., ako u tom stanju umre nije umro u islamu već u nevjerstvu i licemjerstvu. O Muhammed ibn Muslima, znaj da su predvodnici nepravde i njihovi sljedbenici van Božije vjere; sami su u zabludi i druge, također, u zabludu uvode; djela koja čine poput pepela su što ga u olujnom danu vihor pogodi, jer im ništa od onoga što su činili neće koristiti i to je jedna velika zabluda.’”[20]

Pojedinci iz ove skupine znaju čak reći da samo čisto zagovaranje vjere ili čisto naimenovanje jeste presudni činilac u konačnoj sreći. Naprimjer, murdžije su u vrijeme Umeja promicali upravo ovu ideju, ali su sa iščezavanjem Umeja i sami nestali. U to vrijeme je stav š'izma, nadahnut učenjima Poslanikove porodice, bio okrenut protiv murdžijske ideje. Pa ipak, u zadnje vrijeme je, nažalost, ova njihova ideja u jednom drugom ruhu prodrla među obični š'ijski svijet. Jedna skupina običnog šijskog svijeta, tek nominalno i formalno izjašnjavanje nekog lica sljedbenikom Zapovjednika vjernih smatra dovoljnim za njegovo spasenje. Može se reći da je ova ideja glavni razlog stagnacije šiija u posljednje vrijeme. Derviši i sufije su u zadnjim vremenima na jedan drugi način i pod jednim drugim izgovorom omalovažili ulogu djela. Oni unutarnju čistotu srca uzimaju kao izgovor, iako je istinska blistavost srca ona koja motivira i podstiče na djelo, a ne ona koja ga negira.

Naspram ovih skupina, pojavili su se i neki koji vrijednost djela uzdižu do te mjere da su kazali kako je počinitelj velikog grijeha nevjernik. Haridžije su imali takvo uvjerenje. Neki teolozi su počinetelja velikog grijeha smatrali onim koji stoji između dvije strane – ni vjernikom ni nevjernikom – i vjerovali u tzv. “menziletun bejne-l-menziletejn”.

Sada trebamo vidjeti koje je od ovih mišljenja ispravno. Da li treba podržati izvornost vjerovanja ili izvornost djelovanja, ili pak postoji i treća mogućnost?

Prvo ćemo razmotriti vrijednost vjere i vjerovanja. (nastavlja se...)

Murteza Mutahari, Božija pravda, deveto poglavlje.

Sa perzijskog preveo: Mirsad Hadžajlić


[1]Usdu-l-Gabe , Osman ibn Maz'ūn.

[2]Al-Ahkaf, 9.

[3]Moguće je da se ovdje dođe do paradoksa, tj. da se sadržaj ovog ajeta kosi sa onim što je uzeto kao sasvim jasno i nedvojbeno među muslimanima, a to da je Božiji Poslanik izvijestio o svom hvaljenom položaju na Sudnjem danu i o tome da će posredovati za neke griješnike. Šta više, kosi se sa obećanjem koje je dato u nekim drugim ajetima, kao što je: “Ubrzo će ti Gospodar tvoj dati pa ćeš bit zadovoljan”, ili “da bi ti oprostio ono što je prošlo i što će doći.”

Odgovor na ovo je taj da ajet časni, kao što se to vidi i iz sadržaja gore spomenutog hadisa, hoće da kaže da rezultat ljudskih djela, i na koncu sudbina čovjeka, nikome nije potpuno jasna te da je samo Bog taj koji zna krajnju sudbinu, a ako drugi i spoznaju nešto od toga, onda se to se odvija isključivo putem Božije Objave. Dakle, ajet koji poriče obavještenost o konačnoj sudbini, zapravo, negira mogućnost Poslanika, ili bilo koga drugog da, oslanjajući se na sebe i vlastito djelo, predvidi šta će biti s njim. Međutim, oni ajeti koji pokazuju da je časni Poslanik obaviješten o svojoj krajnjoj sudbini, ili sudbini drugih, govore o obavještenosti na osnovu Božije Objave.

[4]Bihâru, izdanje Akhundi, sv. 6., str. 261.

[5]Logika Džordž Džordana o Muhammedu (s.a.v.a.) pokazuje da on vjeruje u njegovo vjerovjesništvo i to da je nosilac Božije objave. Za hazreti 'Alija potpuno vjeruje da je jedna izvanredna ličnost i drži ga na nivou Mesiha a.s., ali pored svega ovoga on ostaje vjeran kršćanstvu. Halil Džubran o hazreti Aliju kaže: “Ja sam uvjeren da je Ali ibn Ebi Talib prvi Arap koji je dosegao univerzalni duh svijeta i s njim govorio.”

On prema hazreti Aliju iskazuje veću ljubav čak i u odnosu na Poslanika. O hazreti Aliji ima vrlo zanimljivih rečenica. Jedna od takvih je i sljedeća: “Ali je umro u stanju dok mu je molitva bila na usnama.” On također kaže: “Ali je živio prije svoga vremena; ja ne znam koja je to tajna da historija nekad donese pojedince koji žive ispred svoga vremena.”

Ova rečenica je sadržaj jedne rečenice koju je izrekao sam hazreti 'Ali. U govoru broj 148. Staze rječitosti on kaže: “Sutra ćete gledati u moje dane pa će vam se raskriti unutarnjosti moje. I upoznat ćete me nakon što mjesto moje ostane prazno i drugi ga zauzme nakon mene.” (Staza rječitosti, str. 120, Islamska zajednica  – Zagreb, 1994.)

[6]Al-Imam 'Ali, pogavlje pod naslovom “La ta'assube we lā itlaq” (Ni fanatizam ni potpuna sloboda).

[7]Al-Baqara, 256.

[8]Ali Imran, 85.

[9]Naravno ovo ne znači da i sve stvari imaju jednak odnos prema Bogu, i da je njihova kompetentnost jednaka. Stvari se jednako ne odnose prema Bogu, iako je Njegov odnos prema stvarima jednak. Bog je prema svim stvarima jednako blizak, a same stvari se razlikuju po tome koliko su bliske, odnosno udaljene od Boga. U dovi naslovljenom sa Iftitāh postoji jedna zanimljiva rečenica po ovom pitanju. U ovoj rečenici Bog se ovako opisuje: “To je Onaj koji je daleko pa je stoga nevidljiv, i Onaj koji je blizak pa stoga svjedoči i šapat.”

Ustvari, mi smo daleko od Njega dok je On nama blizak. Ovo je jedna zagonetka. Kako je moguće da dvije stvari, sa istog aspekta tj. bliskosti i udaljenosti imaju dvije različite relacije? Da, ovdje je to tako. Bog je stvarima blizak, ali stvari nisu bliske Njemu, tj. daleke su ili bliske, s obzirom na različite relacije. Ono što je zanimljivo u ovoj rečenici je to da, kada se Bog u njoj opisuje daljinom onda se kao svjedok tog opisa uzima jedna od osobina Njegovih stvorenja tj. gledanje: “Niko nije u stanju da Ga vidi”, a kada se Boga opisuje sa bliskošću onda se za demonstraciju uzima jedna od Božijih svojstava, tj. Njegova sveprisutnost i sveznanje. Kada govorimo o nama onda Bogu pripisujemo daljinu, a kad govorimo o Njemu onda Mu pripisujemo bliskost. Sādi je s ovim u vezi sročio divne stihove:

Prijatelj kod mene i bliži od mene samoga

čudno mi je što sam tako daleko od Njega.

 

Kome mogu reći i šta da se čini,

Dragi pored mene, a ja u tuđini.

[10]Al-Baqara, 80-82.

[11]Ali Imran, 24-25.

[12]Al-Baqara, 111-112.

[13]An-Nisa, 123-124.

[14]Az-Zilzal, 7-8.

[15]At -Tawba, 120.

[16]Al-Kahf, 30.

[17]Al-Maide, 69.

[18]Ibrahim, 18.

[19]An-Nur, 39.

[20]Vesā'il-u-š'ia, izdanje Mektebetu muhammedi, prvi dio prvog sv., str.90.

Zadnji put promjenjen: %PM, %18 %709 %2013 %16:%Feb

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT