Božija pravda i dobra djela nemuslimana (treći dio) 11.

Božija pravda

Ispod nule

Do sada smo govorili o prihvatljivosti i neprihvatljivosti dobrih i pohvalnih djela kod Boga, a koja učine nemuslimani. Drugim riječima, govorili smo o djelima koja su na neki način zaslužila neku nagradu. Nastojali smo odgovoriti na pitanje da li se njihova dobra djela duhovno uzdižu ili ne?

Sada ćemo pokušati razmotriti stanje onih koji su ispod nule, tj. onih koji čine grijehe i zlodjela iz reda nemuslimana. Želimo razabrati da li su svi oni jednaki sa ovog stanovišta ili pak ima i nekih razlika? Osim toga, hoćemo da vidimo da li ispod nule, tj. u zlim i srozavajućim djelima, ima neke razlike između muslimana i nemuslimana? Da li musliman u djelima koja smo kategorizirali ispod nule, ima neku vrstu imuniteta ili ne?

U prethodnom izlaganju razjasnili smo da Bog čovjeka kažnjava samo onda kada je on sam kriv, tj. kada namjerno i svjesno počini grijeh, a ne iz nužde ili neznanja. Ranije smo preveli i protumačili ajet iz kojega su metodologičari islamskoga prava izveli “pravilo o ružnoći kazne bez objašnjenja”. Da bismo objasnili stanje nemuslimana u pogledu njihovih loših djela, tj. da bismo razmotrili njihove kazne i nevjerstva u zlim djelima koja čine, neophodno je da ovdje razmotrimo jedno drugo pitanje koje se inače razmatra u islamskim znanostima, a koje vuče korijene iz Časnog Kur'ana. To pitanje je pitanje “potlačenosti” i “obespravljenosti”.

Potlačeni i obespravljeni

Islamski učenjaci koriste jedan termin u kojem se kaže da su neki ljudi “mustad'afini” ili “murdžewne li emrillah”. “Mustad'afin” znači nemoćne i obespravljene osobe, a “murdžewne li emrillah” označava one ljude prema kojima će sam Bog postupiti onako kako iziskuje Njegova mudrost i milost. Oba ova termina izvedena su iz Časnog Kur'ana. U suri An–Nisa, u ajetima 97. do 99. stoji ovako:

“Kada budu uzimali duše onima koji su se o sebe ogriješili, meleki će upitati: Šta je bilo s vama? – Bili smo potlačeni na zemlji – odgovoriće. Zar Allahova zemlja nije prostrana i zar se niste mogli negdje iseliti? – reći će meleki, i zato će njihovo prebivalište biti Džehennem, a užasno je on boravište. Samo nemoćnim muškarcima i ženama i djeci koji nisu bili dovoljno snalažljivi i nisu znali puta Allah će, ima nade, oprostiti jer Allah briše grijehe i prašta.”

U prvom ajetu govori se o tome kako Božiji izaslanici propituju neke ljude nakon njihove smrti. Meleci pitaju: “U kakvom ste stanju živjeli na Donjem svijetu?” Oni se ispričavaju: “Bili smo nemoćni i obespravljeni.” Na to im meleci odgovaraju: “Vi niste bili obespravljeni jer je Božija Zemlja prostrana, mogli ste se kud iseliti i naći mjesto svoga mira, prema tome krivi ste i zaslužujete kaznu.”

U drugom ajetu pominje se stanje nekih ljudi koji su zaista obespravljeni. Bili to muškarci, žene ili djeca – to su ljudi koji zaista ne mogu ništa učiniti i koji su uistinu potlačeni.

U trećem ajetu ulijeva se nada i nagovještava se da će Bog prema drugoj skupini ljudi, iz milosti i oprosta, ukazati pomilovanje.

Allame Tabatabai u tefsiru El-Mizan daje slijedeći komentar pomenutih ajeta:

“Bog je nepoznavanje vjere i svaki vid pravljenja zapreke u štovanju vjerskih znamenja, ubrojao u nepravdu i izdvojio iz sveobuhvatnog Božanskog pomilovanja. Međutim, obespravljena i potlačena lica, koje nisu u stanju da se presele i promijene sredinu, predstavljaju izuzetak. Izuzimanje je spomenuto na takav način da nije ograničeno samo na spomenutu vrstu obespravljenosti; isto onako kako je moguće da razlog potlačenosti bude nemogućnost promjene sredine, tako je moguće da razum čovjeka uopće nije bio svjestan Istine, pa je upravo zbog toga ostao uskraćen i nerazvijen.”[1]

Postoje brojne predaje u kojima su ljudi do kojih iz različitih razloga nije doprla Istina, ubrojani među obespravljene (mustad'afine).[2]

U 106. ajetu sure At-Tawba kaže se: “Ima i drugih koji su u neizvijesnosti da li će ih Allah kazniti ili će im oprostiti. A Allah sve zna i mudar je.”

U predaji stoji da je imam Bakir o ovom ajetu rekao: “U početku islama bilo je nekih ljudi koji su najprije bili idolopoklonici i počinili velika krivična djela, ubili Hamzu, Džafera i njima slične iz reda muslimana, a onda postali muslimani, ostavili idolopoklonstvo i obratili se u monoteizam. Međutim, vjera nije ušla u njihova srca dovoljno da uđu u red vjernika i zasluže džennetske vrtove, a u isto vrijeme su se klonili poricateljstva, prkosa i inata koji su nalagali da budu kažnjeni. Takvi ljudi nisu ni vjernici niti nevjernici – oni su upravo ona skupina za koje Kur'an kaže murdžewne li emrillah, tj. oni koji polažu nadu u Božiju odredbu.”[3]

U jednom drugom hadisu stoji da je Hamran ibn A'jan rekao: “Pitao sam Imama Sadika o obespravljenima pa mi je rekao da oni nisu ni vjernici ni nevjernici već da su murdžewne li emrillah (oni imaju nadu u Božiju odredbu).”[4]

Iako se iz sadržaja ajeta “murdžewne li emrillah” može zaključiti da je njihova sudbina u Božijim rukama, pa ipak, s obzirom na ton ajeta o slabima i obespravljenima, može se zaključiti aluzija na obuhvatnost Božijeg oprosta i pomilovanja.

Ono što se može uzeti kao opći zaključak jeste obećanje da one ljude koji su na neki način bili uskraćeni, a ne njihovom krivicom, Bog neće kazniti. U El-Kāfiju se od Hamze ibn Tajjara prenosi slijedeće kazivanje imama Sadika:

“Ljudi se dijele u šest skupina, a u krajnosti u tri: skupina vjere, skupina nevjerstva i skupina zablude. Ove se skupine pojavljuju u ajetima koji ukazuju na Božija obećanja i pretnje u vezi s Džennetom i Džehennemom. Tih šest skupina su: vjernici, nevjernici, potlačeni, murdžewne li emrillah, oni koji priznaju svoje grijehe i koji su pomiješali dobra djela s lošima te ehlu-l- a'rāf ”[5]

U El-Kāfiju se, takođe, od Zurare prenosi:

“Zajedno sa svojim bratom Hamranom ili drugim bratom Bukejrom došao sam kod imama Bakira i rekao mu: “Mi ljude mjerimo viskom. Pa ko god bude vaš sljedbenik kao mi, bio on iz potomstva Alijevog ili ne, s njim se sprijateljimo, a od svakog onoga koji se protivi našem vjerovanju mi se odričemo.” Imam je na te riječi kazao: “O Zurare! Znaj da su Božije riječi od tvojih istinitije; ako je ispravno to što ti veliš, šta ćemo onda s Božijim riječima tamo gdje kaže: ‘Samo nemoćnim muškarcima i ženama i djeci koji nisu bili dovoljno snalažljivi i nisu znali puta Allah će, ima nade, oprostiti jer Allah briše grijehe i prašta’, a šta sa ‘el- murdžewne li emrillah’? Valjda znaš da Bog za njih kaže: ‘Koji su djela dobra s h rđavim izmiješali.’[6] Šta ćemo nadalje sa ‘ashabu-l- a'raf’? Ko su onda ‘el- muellifeti qulubuhum’ i gdje će oni?”

U predaji od Hamada od Zurare prenosi da je o ovom događaju rekao slijedeće: “Moje pitanje i imamovo odgovaranje je, tom prilikom, dovelo do žestoke rasprave između mene i njega i toliko smo bili glasni da je svako ko je bio ispred kuće mogao da čuje našu raspravu.”

Džemil ibn Durradž od Zurare, u vezi s ovim događajem, prenosi sljedeće Imamove riječi: “O Zurare! Bog ima pravo da zalutale (a ne nevjernike i prkosnike) uvede u džennetske vrtove.”[7]

U El-Kāfiju se nadalje od imama Musa ibn Džafera prenosi slijedeće kazivanje: “Imam 'Ali jeste jedna od kapija upute. Ko god uđe kroz ovu kapiju vjernik je, a onaj ko iz nje izađe nevjernik je; onaj koji ne uđe na ovu kapiju niti iz nje izađe, spada u red onih o kojima će Bog donijeti krajnju odluku (murdžewne li emrillah).”

Imam u ovom predanju izričito govori o skupini ljudi koji nisu ni vjernici i predanici, niti su nevjernici i poricatelji.

U El-Kāfiju se nadalje prenosi da je imam Sadik rekao:

“Kada bi ljudi zastali na mjestu sa koga dalje ne znaju ići i kada ne bi pošli da poriču, ne bi bili nevjernici.”[8]

Ako neko obrati pažnju na predanja koja se prenose od čistih imama u poglavljima “kitabu-l-hudždže” i “iman we-l-kufr” iz hadiske zbirke El-Kāfi, naći će da je naglasak imama bio na tome da sve ono što čovjeka snađe proizlazi iz razloga što mu se Istina jasno pokaže, a on se fanatički usprotivi i zainati, ili pak bude u takvim okolnostima da može istražiti šta je Istina, ali to ne učini. Međutim, oni koji, uslijed slabog razumijevanja i shvaćanja ili iz nekih drugih razloga, borave u takvim okolnostima da ne predstavljaju primjer poricatelja ili krivih zbog nepoznavanja Istine, takvi ne spadaju u red nevjernika i protivnika. Oni se ubrajaju u red obespravljenih i murdžewne li emrillah. Iz predaja se, isto tako može zaključiti da časni Imami mnoge ljude svrstavaju u ovaj red.

U El-Kāfiju se opet, u poglavlju El-Hudždže, prenose neke predaje koja se odnose na ova pitanja:

“Svako onaj ko učini neki oblik ibadeta i za to se založi, a u isto vrijeme ne slijedi od Boga određenog vođu, njegov napor je uzaludan.”[9]

U drugoj predaji se kaže:

“Bog ne prihvata djela Svojih robova, osim uz njihovo poznavanje imama vremena.”[10]

Pa ipak, u istom tom poglavlju, El-Kāfi od imama Sadika prenosi:

“Ko god nas prizna vjernik je, a ko nas porekne nevjernik je. Međutim, onaj koji nas niti prizna niti porekne neupućen je i u zabludi sve dok se ne vrati uputi po kojoj mu je Bog zapovijedio da nam se pokorava, pa ako umre u svojoj zabludi, Bog čini što hoće (murdžewne li emrillah).”[11]

Muhammed ibn Muslim kaže: “Bio sam kod imama Sadika i sjedio s njegove lijeve, a Zurare s desne strane kada je ušao Abu Basir i upitao: Šta kažeš za onoga koji sumnja u Boga? Imam mu odgovori:

- Nevjernik je.

- A šta kažeš za onoga koji sumnja u Božijeg Poslanika?

- Nevjernik je.

Ovdje se imam okrenuo prema Zuraretu i rekao:

- Takva osoba je nevjernik samo onda kada porekne iz inata i prkosa, iako zna Istinu.”

El-Kāfi dalje prenosi da je Hašim ibn el-Burejd rekao: “Ja, Muhammed ibn Muslim i Abu al-Hitab okupili smo se na jednom mjestu. Abu al-Hitab nas je upitao: Šta vi mislite o osobi koja ne priznaje vođstvo (imamat)? Ja sam rekao: Po mom mišljenju takva osoba je nevjernik. Abu al-Hitab je onda rekao: Sve dok mu dokaz nije potpuno jasan nije nevjernik, ali ako mu dokaz postane potpuno jasan pa opet ne prizna, onda je nevjernik. Muhammed ibn Muslim je na to rekao: Slava Bogu! Ako imama ne poznaje, a nije ni inadžija niti poricatelj, kako onda može biti smatran nevjernikom! Ne, nije tako, lice koje nema spoznaju, ako nije prkosno, nije nevjernik. Tako smo nas trojica zauzeli tri različita stava o istom pitanju.

Kada je došlo vrijeme hodočašća otišao sam u Mekku i tamo se susreo sa imamom Sadikom. Ispričao sam mu za naša tri različita mišljenja i od njega zatražio da mi kaže svoje mišljenje o ovom pitanju. Imam je rekao: O vašim stavovima ću suditi i odgovoriti na ovo pitanje onda kada i preostala dvojica sudionika budu prisutni. Naš sastanak neka bude večeras na Mini u blizini Srednjeg džemreta.

Navečer smo se svi okupili na dogovorenom mjestu. Prvi je imam počeo da pita:

- Šta kažete o slugama, ženama, članovima vaših obitelji? Zar oni ne potvrđuju Jednoću Stvoritelja?

Ja sam rekao: Naravno da potvrđuju.

- Zar ne potvrđuju Vjerovjesnikovo poslanstvo?

- Naravno.

- Da li oni kao i vi poznaju vođstvo (imamat) i starateljstvo (wilajet)?

- Ne.

- Šta onda o njima mislite?

- Ja mislim da je svako onaj koji ne poznaje imama, nevjernik.

- Slava Bogu! Zar nisi vidio ljude po ulici, zar nisi vidio vodonoše?

- Naravno da sam vidio i vidim.

- Zar oni ne obavljaju molitvu? Zar ne poste? Ne hodočaste? Ne potvrđuju Jednoću Stvoritelja i poslanstvo Vjerovjesnika?

- Naravno da to čine.

- A da li oni kao i vi poznaju imame?

- Ne.

- Pa šta onda s njima?

- Po mom mišljenju, ko god ne poznaje imama nevjernik je.

- Sava Bogu! Zar ne vidiš svijet oko K'abe i sav ovoliki narod koji je hodočasti? Zar ne vidiš kako se hodočasnici iz Jemena žarko drže uz zavjese Kabe?

- Naravno da vidim.

- Da li oni priznaju Jednoću Stvoritelja i poslanstvo? Zar ne obavljaju namaz? Zar ne poste i ne hodočaste?

- Da, oni to zaista čine.

- A da li poznaju imame kao i vi?

- Ne.

- Šta mislite o njima?

- Po mom mišljenju, ko god imama ne poznaje nevjernik je.

- Slava Bogu! To mišljenje je mišljenje haridžija.

Imam je naposlijetku rekao: Želite li da vam sada kažem istinu?

Hašim je na ovo, međutim, znajući da će, prema riječima merhuma Fejza, imamova presuda biti protiv njegovog mišljenja, rekao:

- Ne.

Imam će na to:

- Po vas je veoma loše da od sebe govorite nešto što od nas niste čuli.

Hašim je poslje drugima rekao slijedeće: Pomislio sam da će imam potvrditi mišljenje Muhammeda ibn Muslima i obratiti nas njegovom uvjerenju.[12]

U El-Kafiju se, odmah nakon ove predaje, nalazi jedno poznata predaja o raspravi između Zurare i imama Bakira upravo o ovoj temi i dosta je opširno.

Na kraju knjige “El-imanu we-l-kufr” u El-Kāfiju, nalazi se poglavlje koje počinje sa sljedećim naslovom: “Nijedno djelo nije štetno s vjerovanjem niti je ijedno korisno s nevjerom.”[13]

Međutim, predaje koja se navode pod ovim naslovom nisu u skladu sa njim, a među tim predajama je i ovo: Jakub ibn Šuajb je rekao: Upitao sam imama Sadika da li ima i onih koji nisu vjernici, a koje Bog treba nagraditi? Imam je odgovorio: 'Ne.'”

U ovoj predaji kaže se da je Bog samo vjernicima obećao nagradu i da će ih, s obzirom na to obećanje i nagraditi. Međutim, za one koji nisu vjernici, Bog nije dao nikakvo obećanje da bi, na osnovu toga, bio obavezan da ga ispuni. A pošto nije dao obećanje, slijedi da je za nas nepoznata odluka hoće li ih Gospodar nagraditi ili ne.

Ovim objašnjenjem imam daje do znanja da oni koji ne pripadaju redu vjernika, ulaze u kategoriju obespravljenih i murdžewne li emrillah, tj. treba reći da je pitanje Božijeg htijenja da li će ih nagraditi ili ne.

U istom poglavlju El-Kafija nalaze se neke predaje koja ćemo navesti u nastavku knjige, u odjeljku “Grijesi muslimana”.

Valja napomenuti da predaje koja se odnose na ova pitanja nisu ograničena samo na ovaj broj kojeg smo ovdje naveli, već postoje i druga. Naš zaključak iz svih ovih predaja jeste upravo ono što smo već rekli. Ako ima neko da ovu predaju tumači drugačije, ne potvrđujući naše mišljenje, svoj stav može iznijeti, možda i nama bude od koristi.

Gledište islamskih filozofa

Islamski filozofi su ovo pitanje postavili i objasnili na jedan drugi način, ali su izveli zaključak koji se u potpunosti slaže s onim što smo mi zaključili iz ajeta i hadisa.

Ibn Sina kaže: “Ljudi se, u pogledu zdravlja i tjelesne ljepote, dijele u tri skupine: jedni su tjelesno potpuno zdravi ili savršeno lijepi, drugi su ružni ili bolesni. Obje ove skupine su u manjini. Treću skupinu čini većina ljudi koji su, sa stanovišta tjelesnog zdravlja i u pogledu ljepote, u sredini, tj., niti su potpuno zdravi niti uvijek bolesni; nisu ni prelijepi, a ni preružni. Ista ova podjela vrijedi i na duhovnom planu: jedni su željni Istine, a drugi su joj ljuti neprijatelji. U treću skupinu ulazi većina ljudi koja je u sredini, tj., nisu ni poput prve skupine, željni i zaljubljeni u Istinu niti su, poput druge, njeni teški neprijatelji. To su ljudi koji nisu dokučili Istinu, ali ako im se ona jasno predstavi, nemaju ništa protiv nje i lahko je prihvaćaju.”

Drugim riječima, sa islamsko-pravnog stavnovišta oni nisu muslimani, ali to jesu sa stanovišta Istine, tj. lahko se predaju Istini i ne prkose joj.

Nakon ove podjele Ibn Sina kaže: “Božiju milost smatraj sveobuhvatnom” – tj. ne smatraj da se ona ograničava samo na neznatan broj ljudi.[14]

U raspravi o dobru i zlu, Mulla Sadra u svom Asfaru, između ostalih, navodi i slijedeću primjedbu:

“Kako tvrdite da dobro preovladava nad zlom kad je jasno da čovjek, kao najodabranije biće, većinom zapada u ružna djela, a u pogledu vjere se zaokuplja sujevjerjima i dvostrukim neznanjima (tj. ne zna da ne zna, a misli da zna). Nevaljala djela i vjerovanja većine ljudi upropaštavaju njihov onosvjetski život i čine ih zaslužnim vječne kazne. Prema tome, sudbina ljudske vrste, kao najodabranijeg cvijeta egzistencije, predstavlja samu nesreću i zlu kob.”

U odgovoru na ovu primjedbu, Sadru-l-Muta'alihin ukazuje na riječi Ibn Sinaa i kaže:

“Stanje ljudi na Onom svijetu je, u pogledu zdravlja i sreće, poput njihovog zdravstvenog stanja na Ovom svijetu. Isto onako kako su na Ovom svijetu potpuno zdravi i savršeno lijepi, kao i sasvim bolesni i ružni, u manjini, a većinu čine srednji koji su relativno zdravi, tako su i na Onom svijetu odlični, koje Kur'an oslovljava sa “Es-Sābiqūn” i potpuno nesrećni koje naziva “Ashābu-š- šimal” u manjini, dok su u većini oni srednji koje oslovljava sa “Ashabu-l- jemin”.

Nakon ovih riječi Sadru-l- Muta'alihin kaže: “U oba svijeta, dakle, većinu čine zdravi i pomilovani.”

Jednom od savremenih filozofa, po svemu sudeći merhumu Muhammedu Rezi Qumšeiju pripisuju se stihovi u kojima on odslikava vjerovanje filozofa, pa donekle i gnostika. Evo nekih od njih:

Znaj da je Božije što je prihvatljivo i što nije
od milosti se pojavljuje i ka milosti ide.
Od milosti dolazi i ka milosti svijet se kreće
ovo je tajna ljubavi koja izbezumljuje.
Dva svijeta su po prirodi monoteistična
politeizam je akcident koji iščezava.
Um ljubavi veli da tajnu istine skrivenom čuva
šta da čini s njom kad sve hoće da razotkriva.
Jednom tačkom smatraj ono što je bilo i što će biti
ova tačka se nekad penje, a nekad spusti.
Osim mene[15] niko se nije obavezao pojasom Božanskog pologa,
pa makar mi rekao da sam nepravedan i soja neznalačkoga.

Teozofi ne raspravljaju o tome šta je kriterij dobrog djela i kriterij njegovog prihvaćanja; oni raspravlju o čovjeku, o tome da je, praktično, većina ljudi relativno dobra, dobra ostaje, umire i ponovno oživljava.

Teozofi žele reći da, iako su u manjini oni koji uspiju primiti islam, ipak su u većini oni koji posjeduju urođeni islam i koji će biti proživljeni sa takvim islamom.

Ajet u kojem je navedeno da će se vjerovjesnici zauzimati samo za one čija im se vjera dopadne, prema nekim komentarima odnosi se na urođenu vjeru, a ne na stečenu koju iz nekih razloga nisu mogli usvojiti, i koji u isto vrijeme nisu bili prkosni i inadžije.

Grijesi muslimana

Problem grijeha muslimana izgleda upravo obrnuto od prvog problema (tj. dobrih djela nemuslimana) i predstavlja dopunu prethodnoj raspravi. Naime, postavlja se pitanje da li su grijesi muslimana, u pogledu kažnjavanja za njih, jednaki grijesima nemuslimana ili ne?

Razmatranje ovog pitanja predstavlja veliku potrebu, jer je jedan od razloga nazadnosti muslimanskih društava u današnjem vremenu neumjesna uobraženost koja se u posljednje vrijeme pojavila kod većine muslimana, pogotovo većine šija.

Ovi ljudi obično posežu za slijedećom argumentacijom:

1. Ako bi trebalo da se naši grijesi i grijesi drugih jednako mjere, kakve onda ima razlike između nas i njih?

2. Poznata predaja koja glasi: “Voljeti 'Alija je takvo djelo uz koje nikakav grijeh čovjeku ne donosi štetu.[16]

U odgovoru na prvi argument treba reći da se razlika između šiije i nešiije ispoljava samo onda kada šija radi i postupa prema programu koji su mu propisali njegovi predvodnici i kada onaj koji nije šiija, također, bude postupao prema svom vjerskom programu – tek tada se može govoriti o prednostima jednog nad drugim. Razliku treba tražiti u pozitivnoj strani, a ne u negativnoj.

Takvo šta može se usporediti s primjerom u kojem se dvojica bolesnika obraćaju dvojici različitih liječnika – jedan se obraća specijalisti, a drugi liječniku opće prakse, ali kad im obojica propišu recept, oni ga ostave po strani pa se onda onaj prvi bolesnik počne tužiti: “Kakve razlike ima između mene i onoga drugog bolesnika što se obratio običnom liječniku? Zašto i ja moram ostati bolestan kao što je i on kad sam se ja obratio specijalisti, a on običnom liječniku?”

Također nije ispravno da između ‘Alija i ostalih pravimo razliku niti da se nadamo da ćemo biti pošteđeni, a ne budemo radili onako kako nam ‘Ali kaže, dok će drugi, bilo da slušaju svoje predvodnike ili ne, biti na šteti i gubitku.

Jedan je prijatelj hazreti imamu Sadiku rekao slijedeće: “Neki od tvojih sljedbenika su u zabludi; ono što je haram nazivaju halalom i govore da je vjera ništa drugo doli spoznaja imama. Kad god čovjek spozna svoga imama, može da čini što hoće.” Imam Sadik je, međutim, na to rekao: “Mi smo Allahovi Njemu se vraćamo![17] Ti nevjernici po svom nahođenju tumače ono što ne znaju. Riječ je o tome da treba imati spoznaju, a onda bilo koje od djela ibadeta da činiš biće ti primljeno, jer Bog djela bez spozaje ne prima.”[18]

Muhammed ibn Mārid je upitao imama Sadika: “Da li je istina da vi kažete: Kad spoznaš imama, radi što hoćeš?” Imam je odgovorio: “Da, istina je.” Mārid je onda rekao: “Je li to znači bilo koje djelo, pa makar i porok, krađu, pijenje vina?!” Imam mu je na to odgovorio:

Mi smo Allahov i Njemu se vraćamo! Tako mi Boga prema nama su bili nepošteni. Mi sami smo odgovorni za svoja djela, kako onda je moguće da naši sljedbenici ne budu odgovorni za svoja djela?! Ja sam rekao: Kada upoznaš imama, onda čini bilo koje dobro djelo, jer će biti primljeno.”[19]

A što se tiče predaje: “Voljeti Alija ibn Ebu Taliba takvo je djelo uz koje nijedna krivda nije štetna”, treba vidjeti kako se tumači. Jednom od velikih učenjaka, prema svemu sudeći Vehidu Behbehaniju, pripisuju slijedeće tumačenje: “Ako je ljubav prema 'Aliju istinita, nijedan grijeh neće naškoditi; tj. ako je ljubav prema 'Aliju kao jednom savršenom uzoru humanosti, služenja, pokornosti i morala, iskrena, a ne sebična, onda će takva ljubav biti prepreka koja ne dā čovjeku da počini grijeh; poput vakcine koja proizvodi imunitet i ne dozvoljava da se bolest proširi na “vakciniranu” osobu. Voljeti pretpostavljenog kao što je 'Ali, koji je oličenje dobročinstva i bogobojaznosti, čovjeka podstiče na oponašanje njegovih djela, pa mu stoga briše i pomisao na grijeh, pod uvjetom da je ta ljubav iskrena. Onaj koji spozna hazreti 'Alija, njegovu bogobojaznost i noćna moljenja puna žarke želje za Bogom i ko uistinu zavoli takvu osobu, nemoguće je da čini nešto suprotno njegovom odobrenju koje je uvijek bilo usmjereno ka bogobojaznosti i dobrim djelima. Povinovati se naređenjima voljenoga predstavlja nezaobilaznu implikaciju iskrene ljubavi. Ovo nije specifično samo za ljubav prema hazreti 'Aliju, već to jednako vrijedi i za iskrenu ljubav prema časnom Poslaniku. Prema tome, predaje o tome da je “ljubav prema 'Aliju ibn Ebu Talibu dobro djelo uz koje krivda ne čini štetu”, znači da je ljubav prema 'Aliju dobro djelo koje čovjeku odvlači pomisao od grijeha, a ne nešto što briše učinak svakog grijeha.

Pojedinci koji se iskazuju kao derviši, s jedne strane zagovaraju prijateljstvo s Bogom, a s druge čine teške grijehe. Takvi su lažni pobožnjaci.

Imam Sadik u nekoliko stihova veli:

Prema Bogu grijehe činiš, a iskazuješ se da ga voliš,
takvo što je, života mi, jedna čudna iznimka.
Ako je tvoja ljubav iskrena, zašto Mu se ne pokoriš
zaljubljeni, uistinu, drži do riječi ljubljenoga.[20]

Pravi su prijatelji Zapovijednika vjernih uvijek bježali od grijeha, a ljubav koju su gajili prema njemu odvraćala ih je od grijeha, a ne bodrila na grijeh. Imam Bakir kaže: “Ne može se ući pod naše starateljstvo, osim putem dobrog djela i izbjegavanja grijeha.”[21]

Evo nekoliko predanja koja potvrđuju ovaj stav:

1. Tāwūs Jemāni veli: “Vidio sam hazreti Alija ibn Husejna da je cijelu noć, sve do zore, obilazio oko Kabe i služio Bogu. Kad su se svi razišli i on ostao sam, podigao je pogled prema nebu i rekao: ‘Bože, zvijezde se s horizonta maknule, a oči naroda pospale dok su Tvoje kapije prema onima koji Te mole otvorene...’”Tāvūs prenosi brojne rečenice o ovoj temi iz skrušenih imamovih moljenja i kaže da je imam nekoliko puta u toku svojeg moljenja plakao. Zatim kaže: “Potom je pao ničice na zemlju; približio sam mu se i stavio njegovu glavu u svoje krilo i zaplakao; suze su mi počele padati po njegovu licu, kad je on ustao i rekao: ‘Ko me to ometa u mome prizivanju moga Gospodara?’ Rekao sam: ‘Ja sam Tāwūs, o sine Poslanikov. Šta znači ovo tvoje gorko plakanje i uznemirenost? Mi smo ti koji trebamo tako da plačemo, jer smo grešnici i prestupnici. Tvoj otac je Husejn sin Alijev, nana ti je Fatima ez-Zehra, a pradjed Božiji Poslanik.’ Pogledao me je i rekao: ‘Ne, nije to tako moj Tāwūse! Ostavi se ti priče o rodbini i porijeklu; Bog je raj stvorio za onoga koji mu je pokoran i koji je dobročinitelj, pa makar bio i crni rob, a pakao je stvorio za onoga koji mu nije pokoran, pa makar bio i Kurejšević. Zar nisi čuo riječi Boga Uzvišenoga gdje kaže:Kada se u rog puhne neće biti rodbinskih veza i jedni druge neće ništa pitati, tako mi Boga sutra ti neće ništa drugo koristiti doli dobro djelo koje si danas učinio.’”

2. Časni Poslanik se nakon osvajanja Mekke uspeo na brijeg Safe i iz sveg glasa rekao: “O, sinovi Hašimovi! O, sinovi Abdu-l-Mutalibovi!”Kad su se sinovi Hašima i Abdu-l-Mutaliba sakupili, Božiji Poslanik im se obratio slijedećim riječima: “Poslan sam vam od Boga i prema vama sam sažaljiv. Ne govorite: Muhammed je od nas. Tako mi Boga, jedini moji prijatelji su, bilo iz vaših redova ili iz redova ostalih ljudi svijeta, samo oni koji se klone grijeha. Nemojte slučajno da mi na Sudnjem danu dolazite natovareni Ovim svijetom a drugi Onim. Pazite! Ja nisam ostavio nikakvu ispriku između mene i vas niti između vas i Boga, svako od nas će imati svoja djela.”[22]

3. U povijesnim knjigama je zapisano da je časni Poslanik u posljednjim danima svoga života, jedne noći izašao van i otišao do groblja Baqi da bi se tamo pomolio za oprost onima koji su tu bili ukopani. Potom se obratio svojim ashabima i rekao: “Džibril mi je svake godine po jedanput predstavljao Kur'an dok je to ove godine učinio dva puta; mislim da je to učinio zato što mi se smrt približava.”Slijedećeg dana se popeo na minber i obznanio: “Moj smrtni čas se približio. Kome god sam dao neko obećanje neka dođe da to ispunim; ko god ima potraživanja kod mene neka dođe da mu vratim.”Potom je nastavio svoj govor: “O, ljudi! Između bilo koga od ljudi i Boga nema nikakvih rodbinskih veza, ili nečega što bi mu priskrbilo neko dobro ili od njega odagnalo neko zlo, sem njegovog djela. Uistinu, niko ne treba da zagovara, da želi ili misli da mu koristi što drugo doli njegovo djelo. Tako mi Onoga koji me je za poslanika odredio, ništa drugo ne spašava osim ljudskog djela potkrijepljenog Gospodarevom milošću. Čak i ja bih do sada već propao, da sam činio grijeh. Bože, budi svjedok da sam svoju poslanicu prenio.”[23]

4. Hazreti 'Ali ibn Mūsā je imao jednog brata po imenu Zejdu-n-Nār. Imam nije bio baš zadovoljan njegovim ponašanjem. Imam je jednog dana prisustvovao jednom velikom skupu u Mervu na kojem je bio prisutan i Zejd. Imam je na skupu iznenada primjetio da mu se brat obraća jednom broju prisutnih i govoreći o odlikama Poslanikovog roda, oholo ponavljao: “Mi smo ovako...”, “Mi smo onako...”. Imam ga je najedanput prekinuo i obratio mu se slijedećim riječima: “Šta znači to što govoriš?! Ako bi bilo ispravno to što ti kažeš i ako bi potomci Božijeg Poslanika imali neki izuzetniji položaj, onda si ti kod Boga vredniji od tvoga oca Musaa ibn Džafera, jer je on Bogu služio kako bi dospio do bliskosti s Njim, a ti umišljaš da ćeš bez služenja Bogu moći da se popneš na stepen Musaa ibn Džafera.”

Imam se onda obratio jedom od kufljanskih učenjaka po imenu Hasan ibn Musa al-Wešša i rekao: “Kako kufljanski ālimi tumače ovaj ajet: “O Nuhu, on nije čeljade tvoje jer radi ono što ne valja”,[24] on je odgovorio: “Tumače ga ovako: da on nije od dobra djela– znači da on nije tvoje dijete nastalo od tvoga sjemena već je dijete jednog poročnika.”

Imam je rekao: “Nije tačno, potpuno pogrješno čitaju ovaj ajet i potpuno pogrješno ga tumače; ajet se tumači ovako: Innehu amelun gajru salihin, znači da je samo tvoje dijete nevaljalo. On je uistinu bio Nuhov sin, a od Boga je odbačen i potopljen samo zbog toga što je sam on bio pokvaren, iako je bio sin Nuha pejgambera. Dakle, biti sin pejgambera ili imati neku drugu rodbinsku vezu s poslanikom ili imamom ne koristi ništa, već je potrebno imati dobro djelo.”[25]

Genetički i ugovoreni uvjeti

Ljudi obično Božanske zakone unutar sistema kreacije, nagrade i kazne te sreće i nesreće, uspoređuju s društvenim zakonima. Međutim, ove stvari su posljedica genetičkih i zbiljskih okolnosti i dio njih, dok su društvene okolnosti i zakoni u funkciji ugovorenih i zamišljenih normi. Društvene uredbe mogu da budu posljedica dogovorenih odnosa, međutim, to zakoni kreacije, među kojima i Božanska nagrada i kazna, ne mogu biti već su pratilje genetičkih okolnosti. Da bismo objasnili razliku između jednog genetičkog i jednog ugovorenog sistema zakona, navest ćemo jedan primjer.

Znamo da društveni sistemi svake zemlje imaju sebi svojstvene zakone i regulative. Društveni zakoni, u nekim pitanjima, između dvije osobe koje su sa genetičko prirodnog stanovišta jednake, ali se razlikuju sa stanovišta zamišljenih i ugovorenih okolnosti – kao kad je, recimo, jedan državljanin jedne, a drugi druge zemlje – prave razliku.

Kada u jednoj zemlji, naprimjer, zapošljavaju nekoliko osoba pa se, pored državljana te zemlje, za posao prijave i strani građani, moguće je da se na posao prime samo građani te države, iako su svi, sa stanovišta prirodnih okolnosti, jednaki. Ako ovdje stranac kaže: “Ja sam u pogledu prirodnih uvjeta potpuno jednak sa onim koji je primljen na posao, ako je on zdrav i ja sam, ako je on mlad i ja sam, također, mlad, ako je on stručnjak u svom poslu i ja sam u svom.”, odgovor će mu ipak biti: “Administrativni zakoni ne dozvoljavaju da vas uposlimo.”

Takvo stanje se mijenja opet samo s jednom ugovorenom odredbom poslije koje stranac postaje kao domaćin, tj. obraća se nadležnoj ustanovi i uzima državljanstvo. Sasvim je jasno da dokaz o državljanstvu nema nikakvog utjecaja na njegovu stvarnu ličnost, pa ipak, ta osoba je sada, sa stanovišta društvenih regulativa, postala druga ličnost. Ustanovljavanje ugovorenih odnosa obično ide uz zanemarivanje jednakosti u stvarnim i genetičkim okolnostima.

Međutim, u pitanjima koja nisu posljedica društvenih i ustanovljenih zakona i koja su čisto posljedica genetičkih uvjeta, stvar je drugačija.

Ako jednu zemlju pogodi neka epidemija bolesti, naprimjer, onda nema razlike između građanina te države i onoga koji to nije. Ovdje je posrijedi prirodni zakon, a ne ugovoreni društveni zakon. Radi se o genezi, a ne o zakonodavstvu i legislativi.

Božanske odredbe u pogledu nagrade i kazne, sreće i nesreće, jesu pratilje stvarnih i genetičkih uvjeta. Čovjek neće biti pošteđen samo zato što ima muslimansko ime.

Treba imati na umu da je ovdje riječ o pitanjima vezanim za nagradu i kaznu, sreću i nesreću, te odnos Boga prema Njegovim robovima, a ne o ustanovljenim zakonima islama u društvenom životu muslimana.

Nema sumnje da ustanovljeno islamsko uređenje, kao i svi ustanovljeni zakoni svijeta, predstavljaju jedan niz ugovorenih zakona i okolnosti i da su ljudi obavezni da u ovim zakonima, koji se tiču njihovog ovosvjetskog života, slijede jedan niz ugovorenih uvjeta.

Međutim, Božije djelo i provođenje Božije volje u sistemu geneze, pa između ostalog i u sistemu usrećivanja i unesrećivanja ljudi, njihovog nagrađivanja i kažnjavanja, nije posljedica društvenog ugovora. Sveta Božanska Bit u provođenju Njene apsolutne volje ne zasniva se na ugovorenim regulativama. Ugovorene stvari, koje u društvenim sistemima imaju značajnog utjecaja, u provođenju genetičke volje Svete Uzvišene Biti nemaju nikakvog.

Sa stanovišta islamskih ustanovljenih normi, koje se tiču društvenog ponašanja ljudi, pravilo je da kada neko za sebe s dva svjedočenja kaže da je musliman, to mu se priznaje i ima pravo da se koristi formalnim blagodatima islama. Međutim kada je riječ o onosvjetskim zakonima i Božijem odnosu prema Njegovim robovima, tu onda vrijedi zakon ustanovljen na riječima: “Onaj ko bude mene slijedio – moje je vjere”[26], i:“Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji.”[27]

Časni Poslanik je rekao:

“O ljudi! Svi ste vi od istog oca i majke i imate istog Gospodara. Svi ste vi djeca Ademova, a Adem je stvoren od zemlje. Arap nema nikakve prednosti nad ne-Arapom; jedini razlog prednosti jednih nad drugima je suzdržanost i bogobojaznost.”

Salman Farisi je, tragajući za Istinom, došao do takvog stepena da je vrijedni Poslanik za njega rekao: “Salman je od nas Ehli-bejta.”

Prema tome, oni koji podliježu šejtanskim spletkama – pa svoju dušu raduju time što im se ime nalazi među imenima prijatelja Alija ibn Ebu Taliba i koji umišljaju da su, u njegovom okrilju, ili da će od sredstava koja su bespravno stekli, ili ih u toku života nisu trošili tamo gdje ih je trebalo trošiti, moći dati veliku svotu novca održavateljima časnih mjesta kako bi im dopustili da ih se sahrani u blizini grobnica Božijih prijatelja, pa da se na taj način meleci ne usude da im priđu radi kažnjavanja – treba da znaju da prave veliku grješku i da su im oči zasjenjene koprenom nemarnosti. Jednog će dana otvoriti oči i sebe naći usred nepodnošljive kazne Božije i postati toliko razočarani i rastuženi da bi na hiljade puta poželjeli da umru, samo kad bi se moglo umrijeti. Zato je potrebno da se još danas probude iz sna i da se Bogu vrate, pokaju i nadoknade ono što su upropastili. “I pomeni ih na Dan tuge kada će biti s polaganjem računa završeno, a oni su ravnodušni bili i nisu vjerovali.”[28]

Sa stanovišta Kur'ana Časnog, kao i sa stanovišta islamskih predaja, potpuno je jasno da će griješnika Bog kazniti, pa makar bio i musliman. Stiče se dojam da će musliman koji je griješio, na kraju ipak biti spašen Džehennema, s tim što je moguće da se to njegovo spasenje dogodi tek nakon dugih godina trpljenja i kušanja bolne kazne. Jedni će svoje grijehe brisati putem teškog umiranja; drugi će se zabaviti svojim grijesima putem ahiretskih patnji u svijetu berzaha, a treći će biti kažnjeni težinom i žestinom događanja na Sudnjem danu, dok će četvrti biti bačeni u Džehennem i dugi niz godina ostati u njemu. To na osnovu tumačenja časnog ajeta: “U kome će zavijek ostati”,[29] gdje se od šestog imama hazreti Džafera Sadika prenosi da je rekao da se ovaj ajet odnosi na one koji će se spasiti Vatre.[30]

Ovdje ćemo sada navesti nekoliko primjera iz predaja koja govore o patnjama na samrti i nakon nje. Možda nam oni budu opomena i pripreme nas za strašne i opasne prolaze kroz koje nam valja proći.

1. Šejh Kulejni od imama Sadika prenosi jedan događaj kada su imama Alija zaboljele oči; u to ga je posjetio Božiji Poslanik i našao ga gdje jauče od bola pa mu rekao: “Da li je taj jauk zbog panike i nestrpljivosti, ili zbog žestine bola?” Imam Ali je na to rekao: “O Božiji Poslaniče, do sada nisam nikada imao teže bolove.” Časni Poslanik mu je onda ispričao teški i strahoviti proces čupanja duše nevjerniku. Kad je hazreti Ali ovo čuo, ustao je pa sjeo i onda rekao: “O Allahov Poslaniče, ponovi mi to što si rekao jer mi je ono pomoglo da zaboravim svoj bol.” A onda je dodao: “O Božiji Poslaniče, da li će ikome iz tvoga Ummeta biti tako čupana duša?” Poslanik je odgovorio: “Naravno, vladar koji čini zlo i osoba koja bespravno jede imovinu siročeta, te osoba koja bude lažno svjedočila.”[31]

2. Šejh Sadūk, u knjizi Men la jahduruhu-l-faqih, prenosi kako je Abu Zarr Gaffāri, kad mu je sin umro, stao pored njegovog mezara pa mu se onda, stavivši ruku na nj, obratio riječima: “Neka ti se Bog smiluje; ti si prema meni zaista bio dobar i sada kad sam te izgubio zadovoljan sam tobom. Tako mi Boga ne bojim se što sam te izgubio, od mene se ustvari ništa nije umanjilo i ja sem Boga nikoga drugoga ne trebam i da nije bilo bojazni od propitivanja, poželio bih da sam ja na mjesto tebe preselio, ali želim da nadoknadim što sam propustio i da se za Onaj svijet pripremim i uistinu me je briga za tobom zadržala od žaljenja za tobom (tj. sve se brinem da učinim nešto što će ti biti korisno pa mi ne ostaje vremena da žalim za rastankom s tobom). Kunem se Bogom da ne plačem što si od mene odvojen već plačem zbog brige za tvoje stanje i šta te je snašlo? Kamo sreće da znam šta si rekao i šta je tebi rečeno? Bože moj, ona prava koja si Ti mome sinu naložio u vezi mene ja opraštam, zato mu i Ti Svoja prava oprosti, jer si Ti dostojniji časti i darežljivosti.”[32]

3. Imam Sadik prenosi da je časni Poslanik rekao: “Ahiretska kazna je otkup za grijehe vjernika.”[33]

4. Ali ibn Ibrahim u komentaru na ajet: “između njih će biti prepreka (berzah) do Sudnjeg dana”,[34]od imama Sadika prenosi slijedeće tumačenje:“Tako mi Boga za vas sam zabrinut samo za razdoblje berzahskog života, ali kad stvar bude nama prepuštena onda smo vam mi preči.”[35]

To znači da je posredovanje moguće samo nakon berzahskog života. Općenito, kazne za grijehe se, poput laganja, ogovaranja, klevetanja, izdajstva, zločinaštva, bespravnog korišćenja tuđe imovine, pijenja alkohola, kockanja, tračanja, psovanja, napuštanja molitve i posta, napuštanja hodočašća i borbe i sl, u samom Kur'anu i vjerodostojnim predanjima spominju nebrojeno mnogo puta. Niti jedna od tih kazni nije specifična samo za nevjernike ili muslimane neši'ije. U predanjima o mirādžu nailazimo na brojne primjere u kojima časni Poslanik kaže: “Vidio sam razne skupine ljudi iz svoga Ummeta, što žena što muškaraca, gdje trpe različita stanja patnje i to zbog različitih grijeha.”

Zaključak

Na osnovu onoga što smo u ovom dijelu knjige rekli na temu dobrih i loših djela muslimana i nemuslimana proizilaze slijedeći zaključci:

1. Sreća i nesreća imaju svoje stupnjeve; nisu ni srećni na istoj razini niti nesrećni. Ove razlike se u vezi stanovnika Dženneta vrtova interpretiraju kao “stupnjevi”, a u vezi stanovnika Džehennema kao “ponori”.

2. Svi stanovnici Dženneta neće odmah ući u njeg baš kao što ni svi stanovnici Džehennema neće zauvijek ostati u njemu. Mnogi od onih koji su zaslužili Džennet, u džennetske vrtove će ući tek nakon pretrpljene tegobne kazne za vrijeme ahiretskog ili onosvjetskog života. Svaki musliman, bio šiija ili ne, treba da zna da ako, pod pretpostavkom zdravog vjerovanja, napusti Ovaj svijet natovaren teškim grijesima i zlodjelima, pred sobom ima vrlo teška razdoblja, a neki od grijeha su još i opasniji i u izvjesnim okolnostima je moguće da impliciraju vječni ostanak u Vatri.

3. Oni koji ne vjeruju u Boga i Onaj svijet ne čine niti jedno djelo s nakanom približavanja Bogu, te je stoga jasno da je njihova putanja prema Bogu i uzvišenijim svjetovima praktično nemoguća; tj. oni po svojoj naravi ne idu prema Bogu i Njegovom carstvu pa do njega neće ni stići. Drugim riječima, do cilja prema kojem nisu išli neće stići zbog toga što se prema njima nisu ni kretali.

4. Ljudi koji vjeruju u Boga i Onaj svijet i koji neka djela čine iz želje za Božijom blizinom, te koji su u tome iskreni, zaslužuju nagradu i džennetske vrtove, bili oni muslimani ili ne.

5. Dobra djela nemuslimana koji vjeruju u Boga i Onaj svijet i koji čine dobra djela radi Božije blizine, primaju se do one mjere do koje su bila u skladu sa Božanskim islamskim programom; kao što su razne vrste dobročinstva i služenja Božijim stvorenjima. Međutim, neosnovani i izmišljeni obredi i bogosluženja se, prirodno, odbijaju i ne dospijevaju do jednog niza blagodati koje osigurava jedan savršen program.

6. Prihvaćeno dobro djelo stoji na udaru nekih drugih – loših djela, koja mogu da ga oskrnave, bez obzira od koga ono bilo učinjeno. Poglavar svih tih štetočina je nevjera iz prkosa i inata. Prema tome, ako neki nemuslimani učine puno dobrih djela sa željom da se približe Bogu, ali se zainate i fanatički usprotive, te osjećaj poštenja i traganja za Istinom ostave po strani kad im se jasno predstave istine o islamu, sva ta dobra djela se poput pepela na vjetrometini rasprše.

7. Muslimani i ostali stvarni monoteisti bit će zaslužni dugih kazni u ahiretskom životu i na Sudnjem danu ukoliko budu činili teške grijehe i izdajnički se odnosili prema praktičnom božanskom rasporedu. A u nekim posebnim okolnostima grijeha, kao što je namjerno ubistvo nevinog vjernika, zauvijek će ostati u patnji.

8. Dobra djela nevjernika u Boga i Sudnji dan, a u nekim slučajevima i mnogobožaca, mogu ublažiti njihove kazne ili u nekim okolnostima i potpuno ih ukloniti.

9. Sreća i nesreća su posljedica realnih i genetičkih uvjeta, a ne ugovorenih.

10. Ajeti i predanja koja dokazuju da Bog prihvata dobro djelo, ne odnose se samo na opusnu ljepotu tih djela; dobro djelo se, sa islamskog stanovišta, smatra takvim samo onda kada je lijepo u svom opusnom i subjektivnom stanovištu.

11. Ajeti i predanja koja dokazuju da dobra djela poricatelja vjerovjesništva ili vođstva nisu prihvaćena odnose se na onu vrstu poricanja koja nastaje kao posljedica prkosa, inata i fanatizma. Međutim, poricanja koja su čisto nepriznavanje, a čiji uzrok je nemoć, a ne krivica, nisu predmet ajeta i hadisa. Ovakva vrsta poricatelja se, sa kur'anskog stanovišta, smatra obespravljenima i murdžewne li emrillah (tj. za njih postoji nada kod Boga, dž. š.).

12. Prema mišljenju islamskih filozofa kao što su Ibn Sina i Sadru-l-Mutellihin, većina onih koji ne priznaju Istinu spadaju u red onemogućenih, a ne u red krivih. Ako takve osobe i ne budu vjerovale, neće biti kažnjene – iako neće biti ni nagrađene – a ako budu vjernici i budu vjerovali u novi život, te ako budu iskreno činili dobra djela radi blizine s Bogom, sigurno će dobiti lijepu nagradu za svoje dobro djelo. U nesreću će biti uvučeni samo oni koji su bili krivi, a ne potlačeni i nemoćni.

Murteza Mutahari, Božija pravda, deveto poglavlje.

Sa perzijskog preveo: Mirsad Hadžajlić

[1]Al-Mizan, sv. 5, str. 51.

[2]Obratiti se na Al-Mizan, sv. 5, str. 56. do 61, “Bahsun riwā'ijjun”.

[3]Isto, sv. 9, str. 406, po navodu iz zbirke hadisa Al-Kāfi.

[4]Isto, str. 407, po navodu iz tefsira Ajjāši.

[5]Al-Kāfi, izdanje Akhundii, sv. 2, Kitabu-l imani we-l kufr, dio Asnāfu-n-nāsi, str. 381.

[6]At-Tewbe, 102.

[7]Al-Kāfi, Kitabu-l-imani we-l-kufri, dio Asnāfu-n-nāsi, str. 382.

[8]Isto, str.388.

[9]Isto, sv. 1,str. 183.

[10]Isto, str. 203.

[11]Isto, str. 187.

[12]Isto, sv. 2, Bābu Ed-dāl, str. 401.

[13]Isto, str. 463.

[14]Išārāt, na kraju sedmog dijela.

[15]Tj. mene kao čovjeka a ne mene kao ličnosti (o.p.)

[16]Bihāru-l-anwār, izdanje Kompanije, sv. 9, str. 401.

[17]Al-Baqara, 156.

[18]Mustedreku-l-wesā'il, sv. 1, str. 24.

[19]Al-Kafi, sv. 2, str. 464.

[20]Bihār, sv. 12, izdanje Kompāni.

[21]Usule Kāfi, izdanje Islamija, sv. 2, str. 60.

[22]Bihār, izdanje Ahundi, sv. 21, str. 111, po navodu iz knjige Sifātuš ši'a od Sadūka.

[23]Komentar Ibn Ebu al-Hadida na Stazu rječitosti, izdanje Bejrut, sv. 2, str. 863.

[24]Hud, 46.

[25]Bihār, sv. 10, str. 65.

[26]Ibrahim, 36.

[27]Al-Hudžurāt, 13.

[28]Merjem, 39.

[29]An-Naba', 23.

[30]Bihar, sv. 3, str. 276-277.

[31]Menāzilu-l-āhire, Muhammed Qomi, izdanje Islamije, str. 5. i 6.

[32]Menāzilu-l-āhire, str. 24 i 25.

[33]Bihāru-l-anwār, izdanje Kompani, sv. 3, str. 153.

[34]Al-Mu'minun, 100.

[35]Bihār, izdanje Kompani, sv. 3, str. 151.

Zadnji put promjenjen: %PM, %18 %709 %2013 %16:%Feb

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT