Božija pravda i posredovanje (šefat) 8.

Božija pravda

Posredovanje (šefâ'at)

Jedno od pitanja o kojima treba raspravljati u okvitu teme o Božijoj pravdi jeste pitanje o posredovanju kod Boga ili pitanje šefâ'ta. O posredovanju postoje brojni dijalozi, a pogotovo su rasprave o ovom pitanju učestale s pojavom vehabijskog pokreta. Vehabizam se pripisuje Muhammedu ibn Abdu-l Wehhabu i trenutno se smatra zvaničnim mezhebom saudijskih vlasti. To je jedan pravac u islamu koji veoma površno brani monoteizam u ibadetu i upravo zbog toga poriče mnoge vrlo precizne i uzvišene islamske doktrine. Monoteizam kojega vehabije promiču je, kao uostalom i monoteizam eš'arija, u suprotnosti s mnogim islamskim principima.

Problem i prigovor

Ono što se može uzeti kao prigovor na vjerovanje u posredovanje sastoji se u slijedećim stavovima:

1. Vjerovanje u posredovanje kosi se s tevhidom u ibadetu (at-tawhid fi-l-ibâde), tj. predstavlja neku vrstu mnogoboštva. Ovo je upravo ona primjedba koju iznose vehabije i neki simpatizeri vehabizma među šijama.[1]

2. Posredovanje kod Boga kosi se ne samo s tevhidom u ibadetu već se protivi i tevhidu Bîti Božije (at-tawhid az-zāti), jer je neposredna implikacija takvog vjerovanja da sažaljenje i samilost posrednika bude veća od Božije, zato što se pretpostavlja da bi grješnik bio kažnjen da nije zagovornika.

3. Vjera u posredovanje ohrabruje duše sklone grijehu, šta više, to ih još bodri na grijeh.

4. Kur'an časni posredništvo drži nevaljalim. Dan suda se u Kur'anu ovako opisuje: “To je Dan kada niko ni za koga neće moći ništa učiniti, kada se ničiji zagovor neće prihvatiti.”[2]

5. Vjera u posredovanje kosi se s principom ustanovljenim u Kur'anu Časnom, po kojem se smatra da je sreća svake osobe ovisna o zaslugama nje same: “...čovjeku pripada samo ono što sam uradi...”[3]

6. Nezaobilazna implikacija ispravnosti vjere u posredovanje jeste vjera u mogućnost Božijeg ''potpadanja pod utjecaj'' zagovornika, te da se time može promijeniti Božija srdžba u milost. Međutim, Bog ne potpada pod utjecaj i ništa ne može promijeniti Njegova stanja – promjenjivost se protivi Božanskoj bitnoj nužnosti.

7. Posredništvo je neka vrsta vjere u podvajanje i mogućnost izuzimanja iz općeg zakona pravde, međutim, u sistemu Božanske vlasti nepravda ne postoji. Drugim riječima, posredništvo je izuzetak iz općih Božijih zakona u kojima nema izuzimanja i promjene: “...u Božijim zakonima ti nikad nećeš naći promjene.”[4]

Ovo su primjedbe koje vjeru u posredovanje povezuju s Božijom pravdom, te je upravo zbog toga pitanje posredništva jedna od naših rasprava u ovoj knjizi.

U objašnjenju primjedbe treba reći da je sasvim jasno da posredovanje kod Boga ne može obuhvatiti sve počinioce grijeha, jer u tom slučaju više ni zakon ne bi imao smisla niti posredništvo. Priroda posredništva implicira izuzimanje i podvajanje, i upravo odatle dolazi zamjerka, tj. kako je moguće da se grješnici dijele u dvije skupine: jedni koji se spašavaju kazne i to zbog toga što imaju ''vezu'', a drugi bivaju kažnjeni zbog toga što je nemaju?

Društva u kojima se zakoni skrnave korupcijom smatramo iskvarenim, nazadnim i nepravednim, te se stoga pitamo kako je moguće da u sistemu Božanske vlasti vjerujemo da postoji takvo što. Jasno je da u društvima koja su pogođena korupcijom nema pravde.

Slabost zakona

Kad u nekom društvu zavlada utjecaj triju stvari: “novac”, “veze” i “sile”, to je pokazatelj nemoći i slabosti zakona. Kad je zakon slab, ne može kontrolirati jake već se primjenjuje samo na slabima. Slab zakon u klopku hvata samo nejake prekršitelje i nesposoban je da sputa velike grješnike.

Božije odredbe se u Kur'anu predstavljaju snažnim i neopozivim zakonima koji opovrgavaju svaki uticaj “novca”, “veze” i “sile” na Božanskom sudu pravde. U Kur'anu se novac spominje leksemom “adl” (od korijena “udūl” u značenju zastranjenja, jer kad se daje kao mito izaziva zastranjenje od prava; ili je iz korijena “adl” u značenju otkupa i protuvrijednosti), a ''veza'' se spominje leksemom “šefā'at”, u značenju zagovaranja ili posredovanja, dok se sila spominje riječju “nusret” u značenju pomoći. U četrdeset i osmom ajetu sure El-Baqara ovako čitamo:

“I čuvajte se Dana kada niko ni za koga neće moći ništa učiniti, kada se ničiji zagovor neće prihvatiti, kada se ni od koga otkup neće primiti i kada im niko neće u pomoć priteći.“

Sistem Drugog svijeta nije poput vještačkog društvenog sistema u kojem čovjek, da bi izbjegao zakon, ponekad pribjegava vezi i potkupljivanju pa poziva svoje poznanike i rođake u pomoć, kako bi ga zaštitili zakonskih mjera.

U početku islama zakon u muslimanskom društvu bio je vrlo jak; pozivao je na odgovornost i najbliže rođake i poznanike odgovornih u vlasti. Kad je hazreti Alija, neka je mir na njega, saznao da mu je kćerka iz državne blagajne muslimana posudila ogrlicu – i to pod garancijom – i koristila je na Bajram, vrlo strogo ju je ukorio, a zatim rekao: “Da je nisi uzela kao garantiranu posudbu, prste bih ti odsjekao.”[5]

On, također, svome amidžiću, učenom pomagaču Ibn Abbasu, kada je napravio jedan prekršaj, piše pismo u kojem ga žestoko kritizira slijedećim riječima: “Ako se ne okaniš svoje nepravednosti, ja ću ti presuditi svojom sabljom kojom nikoga nisam udario, a da nije ušao uDžehennem.”

Potom, da bi stavio do znanja da njegova pravednost ne izuzima nikoga kaže: “Tako mi Boga! Da su Hasan i Husejn počinili ovaj prekršaj ne bih im popustio.”[6]

Riječ je o počecima islama i izvršitelj zakona je Zapovjednik vjernika te se prema tome nemamo čemu čuditi. Da bismo saznali do kog uspona je dospio aparat vlasti kojega je pokrenuo Božiji Poslanik, mir neka je na njega, i koje ličnosti je privodio pred sud pravde, obratimo pažnju na slijedeće predaju:

“'Amr al 'As je bio Omerov namjesnik u Egiptu. Jednoga dana njegov je sin ošamario nekog od građana. Ovaj je otišao do namjesnika i požalio mu se. Međutim 'Amr 'As nije reagirao. Taj vrijedni građanin je onda krenuo prema Medini i pošto je došao Omeru, ispričao mu je što se desilo. Omer je odmah pozvao 'Amr al 'Asa i njegovog sina da im sudi. U ovom sudskom procesu je od Omera prenesena jedna historijska rečenica. Obraćajući se 'Amr al' Asu i njegovom sinu, on je rekao: “Od kad ste to ljude počeli smatrati svojim robovima, kad su ih majke njihove rodile slobodnima.”

Potom je naredio da se izvrši odmazda.

Omer je i sa svojim sinom isto ovako postupio; kad je postalo jasno da mu je sin pio alkohol, kaznio ga je kaznom koja je za to predviđena u vjerozakonu.

Ovo su primjeri pravde kojoj je Božiji Poslanik podučio muslimane i koju oni još nisu bili zaboravili, drugim riječima, to je bio točak kojeg je Božiji Poslanik pokrenuo i koji se dugo vremena okretao, manje više istom onom prvobitnom brzinom.

Vrste posredništva

Činjenica je da postoji više vrsta posredovanja. Neka od njih su neispravna i nepravedna i u Božanskom sistemu ih nema, dok su neka ispravna i pravedna i ima ih. Pogrješno posredovanje remeti zakon i protivi mu se, dok je ispravno, njegov čuvar i osnažitelj. Neispravno posredovanje dešava se onda kada neko putem ''veze'' želi da izjalovi zakon. Na osnovu takvog zamišljanja o posredovanju, prekršitelj ide nauštrb volje zakonodavca i svrhe zakona, da bi putem korupcije zavladao voljom zakona i njegovom svrhom. Ovakva vrsta posredništva je na Ovom svijetu nepravda, a na Onom je nešto nemoguće. Zamjerke koje se upućuju na posredništvo upućuju se upravo na ovu vrstu posredništva i upravo je ova vrsta ona koju Časni Kur'an negira.

Ispravno posredovanje jeste jedna druga vrsta posredništva u kojem nema ni izuzimanja niti podvajanja, niti osporavanja zakona, niti je pak njegova implikacija premoć nad zakonodavcem. Ova vrsta posredništva se u časnom Kur'anu izričitio afirmiše. Ispravnog posredništva, također, ima više vrsta, o kojima ćemo u daljnjem tekstu opširnije govoriti.

Opovrgnuće zakona

Neispravna vrsta posredovanja koja se negira i odbacuje, kako racionalnim tako i tradicionalnim dokazima, sastoji se u tome da grješnik može upotrijebiti neko sredstvo koje je u stanju onesposobiti Božiji Zakon, upravo onako kako se to dešava u vezama primitivnih ljudskih društava.

Veliki dio običnog svijeta misli da je posredništvo vjerovjesnika i imama ovakvog tipa, misle da su časni Poslanik, Zapovjednik vjernika, hazreti Fatima, čisti imami, a pogotovo imam Husejn, tako utjecajni u sistemu Božanske vlasti da mogu mijenjati Božiju volju i opovrgnu Njegov Zakon.

Predislamski Arapi su o idolima koje su držali božanstvima, imali upravo takvu zamisao; oni su govorili da je čin stvaranja isključivo u Božijim rukama i niko u tome nije Bogu saučesnik, ali su Mu idoli saučesnici u upravljanju i vladanju svijetom. Politeizam predislamskih Arapa nije bio u “stvoriteljstvu” već u “vladanju”.

Znamo da među ljudima ima onih koji osnivaju neku organizaciju, a njenu upravu prepuštaju drugima ili dopuste i drugima da budu učesnici u njenom upravljanju. Vjerovanje mnogobožaca o Bogu, svijetu i upravljanju svijetom imalo je slične predodžbe. Kur'an časni se žestoko protivi ovome i u više navrata daje do znanja da Bog nema ortaka ni u stvaranju ni u upravljanju. On sam je izvoditelj svijeta u postojanje, a i Njegov upravitelj; vlast i carstvo univerzuma pripada isljučivo Njemu i samo je On Gospodar svih svjetova.

S obzirom na činjenicu da su mnogobožci smatrali kako je vlast nad univerzumom podijeljena između Boga i drugih, nisu se smatrali obaveznim da porade na stjecanju zadovoljstva i blagonaklonosti Jednoga Boga – Allaha. Umjesto toga govorili su: u zamjenu za žrtve i obrede koje vršimo pred idolima, možemo steći zadovoljstvo “drugih gospodara” pa makar to bilo i protivno zadovoljstvu “Allaha”, a ako njihovo zadovoljstvo steknemo oni sami će nam srediti odnos sa Allahom.

Ako i među muslimanima ima nekih koji vjeruju da pored Božijeg sistema vlasti postoji i neki drugi, njemu oprečan, to onda nije ništa drugo doli mnogoboštvo. Ako neko misli da se do Božijeg zadovoljstva može doći jednim, a do zadovoljstva npr. imama Husejna drugim putim, te da svaki od ova dva puta može neovisno da obezbijedi sreću za čovjeka, taj je daleko odlutao s Pravoga puta. Takvo mišeljenje kaže da će Bog biti zadovoljan sa nama ako činimo obaveze kao što je molitva, post, hodočašće, trud, čišćenje imovine, pravičnost, ispravnost, služenje ljudima, dobročinstvo roditeljima i tome slično, te našim izbjegavanjem grijeha kao što su laganje, nepravda, ogovaranje, pijančenje i preljuba, dok se imam Husejn zadovolji time da plačemo ili se, u najmanju ruku, napravimo da plačemo za njegovim mladim sinom Alijem Akberom. Prema ovom umišljanju računica imama Husejna je jedno, a računica Božija nešto drugo. Nakon takve podjele nameće se zaključak da je postizanje Božijeg zadovoljstva nešto veoma teško, jer iziskuje mnoga djela kako bi se udovoljilo Gospodaru, dok je postizanje zadovoljstva imama Husejna nešto vrlo jednostavno! Nakon što se postigne zadovoljstvo imama Husejna on sam će se za nas založiti, jer ima utjecaja u Božijoj vlasti, a to što nismo obavljali molitve, što nismo postili, hodočastili, trudili se i dijelili na Božijem Putu, to sve će biti poravnato i grijesi će nestati kao da ih neko otpuhne!

Ne samo da je ovakva vizija o posredovanju kriva i neispravna već predstavlja politeizam u vjerovanju i skrnavljenje čistote i čestitosti imama Husejna, čiji je najveći ponos upravo služenje i pokoravanje Bogu – baš kao što se i njegov vrijedni otac veoma srdio na “gulate” koji su ga uzdizali na nivo božanstva i utjecao se Bogu Uzvišenom od njihovih riječi. Imam Husejn, neka je mir na njega, nije ubijen zato da bi – sačuvaj nas Bože – nastao jedan novi sistem vlasti spram onog Božijeg, ili da spram vjerozakona njegovog djeda, Božijeg Poslanika, pokaže put bijega od Božijeg Zakona. On se žrtvovao i postao šehidom, ne zato da bi oslabio praktične programe islama i zakon Kur'ana, nego je upravo radi molitve, čišćenja imovine i ostalih islamskih propisa, zanemario život na Ovom svijetu i prepustio se šehadetu.

Imam Husejn o svrsi i filozofiji njegovoga ustanka kaže:

“Ja ne ustajem iz strasti ili želje za položajem, moj ustanak je samo zbog toga da bi napravio reformu u Umetu moga djeda. Hoću da upravljam na dobro i da odvraćam od zla.”[7]

Očuvanje zakona

Ispravno posredništvo, koje podržava zakon i čuva sistem, te koje je dokazano putem ajeta i brojnih predaja bilo šijskih ili sunijskih dijeli se u dvije vrste:

1. posredovanje “vođstva” ili posredovanje “djela”,

2. posredovanje “oprosta” ili posredovanje “plemenitosti”.

Prva vrsta jeste ono posredovanje koje obuhvata izbavljenje iz patnje i dokučenje dobrostivosti, pa čak i uzdizanje položaja, a druga je posredovanje koje utječe na poništenje patnji i praštanje grijeha i, u najboljem slučaju, može pomoći u postizanju dobrote, ali ne može uzdići položaj osobe. Za ovu vrstu posredovanja Božiji Poslanik je rekao slijedeće

“Svoje posredovanje sam ostavio za velike grješnike iz moga Ummeta, a dobročiniteljima nema šta da se prigovori.”[8]

Posredništvo vođstva

Da bismo objasnili ovu vrstu posredovanja, potrebno je da se prisjetimo onoga što smo precizno razmotrili u prethodnom dijelu knjige pod naslovom “Onosvjetska patnja”. Tu smo rekli da se djela koja čovjek počini na Ovome svijetu na Onome svijetu utjelovljuju i da se tamo manifestira njihova objektivna zbilja. Ovdje ćemo dodati da se na Onome svijetu utjelovljuju ne samo djela već i “relacije”. Ovosvjetski duhovni odnosi među ljudima, na Onom svijetu poprimaju jedan neobično lijep izgled. Kad je osoba posrednik u upućivanju neke druge osobe na Pravi put, na Onom svijetu se između njih pojavi veza vođstva i slijeđenja u jednom konkretnom obliku. Ovo isto vrijedi i za odvraćanje od Pravog puta i slijeđenje tog odvraćanja.

U Kur'anu Časnom se kaže:

“Na Dan kada pozovemo sve ljude s vođom njihovim...”[9]

Dakle, svako će biti proživljen sa svojim vođom, tj. sa istim onim koji mu je bio uzor u životu.

O utjelovljenju faraonovog upravljanja Kur'an kaže slijedeće:

“Na Sudnjem danu on će svoj narod predvoditi i u vatru ih uvesti...”[10]

Budući da je faraon na Ovom svijetu bio vođa zalutalih i da su ga iz njegova naroda slijedili zalutali, na Onome svijetu bit će proživljen kao njihov vođa. Faraon je posrednik i zagovornik svoga naroda, kako na Ovom tako i na Onom svijetu; zagovornik koji ih je na Ovom svijetu navodio na grijehe, na Onom će biti posrednik uvođenja u Džehennem. Njegovo posredovanje u uvođenju naroda u Džehennem na Onom svijetu nije ništa drugo doli utjelovljenje njegovog posredovanja u zavođenju svoga naroda na Ovom svijetu.

Pomenuti ajet upozorava da će faraon svoj narod na Onom svijetu uvoditi u Džehennem. Kur'an ovim ajetom aludira na utjelovljenje faraonovog utjecaja u zalutalosti njegovih sljedbenika i kaže – kako god ih je faraon na Ovom svijetu uveo u zabludu tako će ih i na Onom svijetu uvesti u Džehennem – šta više, njihovo uvođenje u Džehennem na Onom svijetu, nije ništa drugo doli čista manifestacija i utjelovljenje njihovog uvođenja u zabludu na Ovom svijetu.

Obje vrste vođstva, tj. i pozitivno i negativno, i na Ovom svijetu, a i na Ahiretu imaju nekoliko podjela. Naprimjer, svi oni koji su se uputili svjetlom upute Muhammeda, a.s., na Onom svijetu će slijediti njega, a on će biti predvodnik svih dobročinitelja, koji će na Sudnjem danu sa sobom nositi “znak zahvalnosti”.

To je značenje posredništva po kojem je Božiji Poslanik zagovornik hazreti Alije i hazreti Fatime, a njih dvoje zagovornici Hasana i Husejna i svaki imam zagovornik drugog imama i zagovornik svojih učenika i sljedbenika. Takav poredak je na snazi. Ostali čisti imami sve što imaju od Muhammeda je.

Na osnovu takvog reda i učenjaci će da posreduju za one koje su podučavali. Nastat će jedan povezani i razgranati niz u kojem se manje skupine priključuju većima, a na vrhu reda je Božiji Poslanik Muhammed, mir neka je na njega i njegovu porodicu.

On je posrednik i Ovoga i Onoga svijeta,

na Ovom vjere, a na Onom džennetskih vrtova.

Ovaj svijet mu govori: Idi uputa im budi,

a Onaj svijet: Idi sjajni mjesec im budi.

I javno mu je i tajno dato zaposlenje:

Upućuj svijet Moj, da skloniš im neznanje.

Dahom se njegovim obje kapije otvaraju,

na Oba svijeta se njegove molitve uslišavaju.

Pečat je postao zato što u darežljivosti,

niko nije kao on bio niti će biti.

Stotine hiljada pozdrava neka je duši njegovoj,

pozdrav njegovom dolasku i svoj djeci njegovoj.

Oni njegovi prinčevi srećni

od njegove su časne duše i krvi.

Bili oni iz Bagdada, Harija ili Reja,

iz bilo kojeg kraja su njegovoga soja.

Ako sa zapada bude sunce granulo

opet je upravo sunce, a ne nešto drugo.

Činjenica da u predanjima nalazimo kako će imam Husejn biti zagovornik za mnoge, razlog nalazi u tome što je učenje imama Husejna na Ovom svijetu najviše utjecalo na oživotvorenje vjere i upute ljudi na pravi put.

Posredovanje imama Husejna, kao što smo rekli, ne znači da on kod Boga traži nešto što je u suprotnosti s njegovom voljom. On ima dvije vrste posredovanja – jedna je ona koja se sastoji upravo u ovosvjetskim uputama na koje je ukazao ljudima i koje će se na Onom svijetu utjeloviti, a druga je ona o kojoj ćemo ubrzo govoriti.

Imam Husein je zagovornik onih koji su se uputili na Pravi put kroz njegovu doktrinu, a ne onih koji su njegovu doktrinu uzeli sredstvom odvraćanja s Pravog puta.

Ne treba zanemariti činjenicu da, isto onako kako su se neki uz pomoć Kur'ana uputili na Pravi put, a neki skrenuli s njega, tako isto su se neki doktrinom imama Huseina uputili, a neki zalutali. Zato su odgovorni sami ljudi.

Za Kur'an Bog kaže:

“Tim On mnoge u zabludi ostavlja, a mnogima na Pravi put ukazuje; ali, u zabludi ostavlja samo velike griješnike.”[11]

Rumi je sačinio jednu izvanredno lijepu sliku ovog sadržaja kada kaže:

Od Boga traži da se kod ovih tačaka

ne spotakneš i da dospiješ do kraja.

Jer je puno onih koji se Kur'anom zavedoše,

niz ovo uže se mnogi narodi na dno stropoštaše.

Ali znaj, o prkosni, da uže krivo nije,

jer samom tebi uspon namjera nije.

Uz pomoć užeta može se i izvući iz bunara, a i spustiti u bunar; ovisi o nama šta odaberemo.

Kur'an i Husejnovo učenje su užeta koja su toliko čvrsta da mogu ljudski rod izvući iz bunara nesreće na vrhunac sreće; jedno od ovih dvaju užeta je “hablun minallahi”, a drugo je “hablun mine-n-nās” – tj. jedno je od Allaha, a drugo od ljudi. Ako neko, međutim zloupotrijebi jedno od ovih dvaju Božanskih užeta, krivica se ne može pripisati užetima, već onima koji se nisu htjeli izbaviti i uspeti. Ova istina na Onom svijetu obistinit će se tako što će njihovo srozavanje u Džehennem biti po naredbi Kur'ana i imâmâ. I upravo je ovo značenje riječi: qasimu-l- dženneti we-n nar (djelitelj Dženneta i Vatre). U jednom predanju kaže se da je Božiji Poslanik rekao:

Kur'an je posrednik čije posredovanje se prihvaća i ogovaratelj čije ogovaranje se potvrđuje.”[12]

Kur'an Časni je i zagovornik vjernika i dobročinitelja na putu ka džennetskim vrtovima, a i protivnik i neprijatelj nevjernika i grješnika u njihovom srljanju u Džehennem; to je posrednik koji jedne uznosi u džennetske visine, a druge obara u džehennemske provalije.

Ova vrsta posredovanja može se nazvati posredništvom vođstva, a možemo je nazvati i posredništvom “djela”, zato što je osnovni činilac koji je ovdje bio razlogom spasenja, odnosno propasti, upravo djelo dobročinitelja ili zločinca.

Jasno je da nijedna od zamjerki na posredovanje ne može biti iznesena na ovu vrstu posredništva, a pogotovo se posredništvo u ovom smislu ni u kom slučaju ne kosi sa “Božijom pravdom” već je potvrđuje.

Posredništvo oprosta

Druga vrsta posredovanja jeste posredovanje za oprost grijeha. Na ovo značenje posredništva pristizali su mnogi prigovori i kritike. Međutim, uz objašnjenje koje ćemo, ako Bog da, u ovoj knjizi dati, postat će jasno da ne samo da nema nikakve zamjerke na njega, već predstavlja jednu od visoko vrijednih islamskih učenja zasnovanih na jednim posebnim osnovama, a koje ukazuju na dalekosežnost i dubinu islamskih doktrina.

Nadmoć samilosti

Prije svega treba da obratimo pažnju na činjenicu da u postizanju sreće, pored značajne uloge ljudskih djela i koraka koje poduzima sam čovjek, u svijetu uvijek postoji još jedan, također, značajan činilac, tj. činilac sveobuhvatne i prioritetne samilosti Gospodara. U vjerskim tekstovima može se naći slijedeća dova:

“O Ti čija samilost ima prednost nad srdžbom.”

Hafiz je u svojoj poznatoj gazeli pjeva:

Usjev zelenog neba sam vidio i srp mjeseca mladog,

pa se svoga usjeva sjetio i vremena žetvenog.

Rekoh: O srećo usnula na jutarnjoj svjetlosti!

Pa ipak, reče, ne gubi nadu u “prednosti”.

Pod pojmom “prethodnosti” Hafiz misli na prioritetnost Gospodareve samilosti, a moguće je da misli i na nešto o čemu se govori u časnom ajetu:“Oni kojima je s Naše strane prethodilo obećanje lijepe nagrade, takvi će biti daleko od Vatre.”[13]

U svakom slučaju, nema sumnje da je u univerzumu primarna milost i sreća, dok su nevjerstva, grijesi i pojave zla nešto akcidentalno i neizvorno, a ono što je akcidentalno uvijek se uslijed milosti i u granicama mogućeg poništava. Činjenica da se ljudskom rodu ukazuju pomoći iz skrivenog svijeta, jedan je od svjedoka primata Božije milosti nad srdžbom. To što Gospodar prašta grijehe i poništava njihove implikacije, još jedan je svjedok preovladavanja Njegove milosti i oprosta nad srdžbom i kaznom.

Princip čišćenja

Jedna od pojava Božije milosti u sistemu univerzuma jeste pročišćenje. Sistem kreacija ima odliku pranja. Vodene površine i biljni svijet upijaju štetne gasove u zraku i tako ga pročišćavaju. Da se zrak koji je zagađen izdisanjem živih organizama i sagorijevanjem ne pročisti putem rafinerijskog sistema biljnog svijeta i vodenih površina, zemljina atmosfera bi za kratko vrijeme izgubila mogućnost održavanja života, jer bi disanje u njoj bilo nemoguće. Raspadanje leševa od živih organizama kao i raspadanje suvišnih tvari koje one izlučuju, predstavlja još jedan primjer pročišćenja kreacija.

Jednako kako u materijalnom svijetu i zakonima prirode nailazimo na procese pročišćavanja, tako i u duhovnom svijetu nalazimo pojave pranja i čišćenja. Ovdje spada praštanje i poništavanje zlih posljedica grijeha. “Oprost” znači pranje duša – u granicama za koje su se one pripremile – od implikacija i učinaka grijeha.

Neke duše toliko zastrane i izgube mogućnost pročišćenja da ih se više ničim ne može oprati. Takve duše kao da se pretvore u samu nečist. Kada se nevjerstvo i politeizam uvriježe u srcu, potpuno mu unište mogućnost pročišćenja. Ovaj čin nevjerstva u duši jezikom Časnog Kur'ana nazvano je “zatvaranjem i zapečaćenjem srca”.

Princip zdravlja

Jedan od svjedoka prevladavanja Božije milosti nad srdžbom u sistemu univerzuma jeste činjenica da je u njemu uvijek zdravlje originalno, a bolest izuzetak i akcidentalno. Unutar građe svakog živog bića krije se odbrambeni mehanizam koji održava njegovu egzistenciju. Postojanje bijelih krvnih zrnaca, s jednom zadivljujućom odbrambenom snagom, svjedok je ovoj tvrdnji. Napuklost kosti, posjekotina, nedostatnost hranjivih materija, sve se to nadoknađuje unutarnjim aktivnostima živog bića.

Prema vjerskim učenjima, svako novorođenče rađa se u prirodnoj vjeri:

“Svako dijete se rodi s prirodnom vjerom, sve dok ga roditelji ne učine židovom ili kršćaninom.”[14]

U prirodi svakog bića koje skrene sa svoje prave putanje postoji težnja da se vrati svom prvobitnom stanju. Filozofi kažu kako u svakoj prirodi koja se oskrnavi postoji želja za povratkom u prirodno stanje; tj. u svijetu uvijek postoji sila koja teži ka ispravljanju i upravlja ka zdravlju i dobroti. Sve su to činjenice koje potvrđuju prevlast milosti nad srdžbom. Postojanje oprosta proizlazi upravo iz ovog principa.

Sveopća milost

Princip oprosta nije neka izuzetna pojava već jedna opća formula koja proizlazi iz milosti i njene prevlasti u sistemu univerzuma. Odavde zaključujemo da je Božiji oprost sveobuhvatan i da zakriljuje sva bića u granicama njihovih mogućnosti prijema oprosta. Ovaj princip je efektivan za sve izbavljenike u njihovom postizanju sreće i izbavljenju od patnje; zato Kur'an Časni kaže:

“Onaj koji toga Dana bude pošteđen, Bog mu se već smilovao.”[15]

Dakle, da nije milosti patnja nikoga ne bi zaobišla.

Božiji Poslanik je u jednom govoru, što ga je održao muslimanima potkraj svoga časnog života, ukazao na činjenicu da su za uspjeh i izbavljenje potrebna dva ključna faktora: djelo i samilost. Jedan dio tog govora glasi:

“O narode! Između Boga i bilo kog pojedinca nema ni rodbinske niti koje druge veze koja bi uzrokovala primicanje koristi ili odmicanje štete, sem čovjekovog rada i djela. Pazite! Neka niko ništa besmisleno ne tvrdi i neka u duši svojoj ne gaji puste želje. Tako mi Boga, koji me je uistinu poslanikom učinio, nema ništa što bi moglo biti razlogom uspjeha i spasenja doli djelo pomiješano s Božijom milošću; čak bih i ja propao ako bi grijehe činio.” A onda je dodao: “Bože moj, da li sam dostavio svoju poslanicu?”[16]

Tajna Poslanikovog traženja oprosta kao i ostalih vjerovjesnika i čistih imama, također, leži upravo u ovoj sveobuhvatnosti i općenitosti principa praštanja. Ustvari, može se reći da onaj koji je bliži Bogu taj se više i koristi ovim principom i općenito, što je veća bliskost to se čovjek više i koristi lijepim Božijim imenima i osobinama Njegove savršenosti. Časni Poslanik kaže:

“U srcu, zaista, osjetim potištenost i molim Allaha za oprost svakog dana sedamdeset puta.”[17]

Odnos praštanja i posredovanja

Kakva je veza između Božijeg oprosta i posredovanja? Božiji oprost se, kao i svaka druga milost, manifestira putem sistema i zakona. U drugom dijelu knjige opširno smo govorili o sistematiziranosti univerzuma i rekli da je imperativ univerzalnog sistema, razlika među bićima. Rekli smo, također, da međusobna razlika bića nije ni ustanovljena niti stvorena, već je implikacija njihove biti, tj. implikacija njihovog identiteta i načina postojanja; nepostojanje ovih razlika identično je nepostojanju njih samih, a ako se pretpostavi njihovo postojanje, teza o nepostojanju razlika je nepojmljiva.

Iz onoga što smo tamo rekli, jasno se da zaključiti da nijedna milost Gospodara ne teče izvan okvira ustroja. Upravo zbog toga i oprost Gospodara treba da dospije do grešnika preko velikih duša vjerovjesnika i Božijih prijatelja, jer je to imperativ postojećeg reda i univerzalnog sistema. Iz istog onog razloga prema kojem Objava ne teče neposredno – ljudi neposredno od Boga ne dobijaju vjerovjesništo – te zbog toga što se nijedna druga milost ne ostvaruje direktno, ni milost praštanja direktno nije moguća.

Ako pretpostavimo da u predajama nema niti jednog dokaza kojim bi potvrdili posredništvo, onda bismo to morali da prihvatimo putem jasnih i nepobitnih prikaza poput onih o mogućnosti plemenitijeg[18] i sistematiziranosti univerzuma.

Kad se prihvati postojanje Božije milosti, nepobitni razumski temelji čovjeka primoravaju priznati da milost obavezno teče kroz jedan univerzalni razum ili univerzalnu dušu, tj. razum i dušu koji su na položaju univerzalnog Božanskog starateljstva (welâjete kullijeje ilâhi); nemoguće je da Božija blagodarnost do bića dospijeva neplanski i van zakona.

Na svu sreću, Kur'an Časni nas i ovdje usmjerava. Kada tome pridodamo islamsku tradiciju, pogotovo ako imamo u vidu ono što je preneseno u vjerodostojnim šijskim predajama o temi starateljstva Božijeg Poslanika i čistih imama, te o stupnjevima starateljstva na nižim razinama vjernika, možemo zaključiti da posrednik oprosta nije samo jedan univerzalni duh već da univerzalne i individualne ljudske duše, sa svim svojim razlikama u stupnjevimana kojima se nalaze, imaju udjela u posredovanju. Ovo je jedno od najznačajnijih učenja islama i Kur'ana, koje je dobro objašnjeno jedino u šizmu od strane čistih imama i učenika njihove doktrine.

Uslovi posredništva

S obzirom na činjenicu da posredništvo nije ništa drugo doli Božiji oprost, koji se naziva “praštanjem” kada se pripisuje Bogu, a “posredovanjem” kada se pripisuje posrednicima i kanalima kroz koje teče Božija milost, postaje jasno da sve ono čime se uvjetuje sveobuhvatnost oprosta čini isto ono što uvjetuje i sveobuhvatnost posredništva. Razumski gledano, uvjet oprosta nije ništa drugo doli kompetentnost osobe za nj. Ako neko bude izuzet iz sveopće Božije milosti, razlog za to je on sam, i nije tako – sačuvaj nas Bože toga – da je Božija milost ograničena. Božija milost nije ograničena poput bankovnog kredita nekog trgovca. Kredit Božanske milosti je neograničen, ali se sposobnosti ljudi razlikuju. Moguće je da neko bude potpuno nekompetentan i da tako ne dobije ni najmanje od Božanske milosti.

Iz vjerskih tekstova se potpuno jasno vidi da nevjerstvo i mnogoboštvo sprječavaju oprost.

Kur'an Časni izričito naglašava:

“Allah sigurno neće oprostiti da Njemu druge smatraju ravnim, a oprostit će onome kome hoće ono što je manje od toga.”[19]

Ukoliko čovjek izgubi vjeru, njegova veza s praštanjem se najedanput prekida i više se ne može koristiti ovom velikom milošću. Kad se srce čovjeka zapečati, postaje poput hermetički zatvorene posude koju u sve okeane da urone ni kapi vode ne upije. Život takvog lica postaje poput neplodne zemlje u kojoj kiša Božije milosti namjesto cvijeća daje korov.

Ako vidimo da u jalovom zemljištu ne raste cvijeće, to se ne dešava zbog manjka kiše već, zbog neplodnosti zemljišta.

Jezikom nosioca Prijestolja, Kur'an Časni ovako opisuje obilatost Božije milosti:

“Meleki koji drže prijesto i oni koji su oko njega veličaju i hvale Gospodara svoga i vjeruju u Njega i mole se da budu oprošteni grijesi vjernicima: ‘Gospodaru naš, Ti sve obuhvataš milošću i znanjem; zato oprosti onima koji su se pokajali i koji slijede Tvoj put i sačuvaj ih patnje u vatri!...’”[20]

Iz ovog časnog ajeta može se razumjeti kako neograničenost Božije milosti tako i glavni uvjet stjecanja kompetentnosti za okorištavanje Božijim oprostom.

Iz kur'anskih ajeta zaključuje se da je za vjerovanje potreban i nezaobilazan uvjet dokučenja posredništva i oprosta, ali ne i dovoljan. Niko i ne može decidno objasniti sve uvjete. To zna samo Bog i niko više. U ajetu u kojem se nagovještava oprost za sve grijehe sem politeizma, postoji prilog “li men ješā' – onome kome hoće”, a u ajetima koji govore o posredovanju postoji i prilog “we lā ješfa'ūne illa limen irtedā”[21] – ...posrednici će posredovati samo za one kojima Bog bude zadovoljan. Oba ova priloga su u istom značenju – doima se kao da Kur'an neće izričito da pojasni sve uvjete sveobuhvatnosti posredništva, nego želi da srca zadrži u stanju između straha i nade. Odavde se može razumjeti da ne stoji prigovor po kojem vjera u posredovanje uzrokuje smjelost u činjenju grijeha.

Posredništvo je u Božijim rukama

Osnovna razlika između istinskog i lažnog posredovanja je u činjenici što istinsko posredovanje polazi od Boga, a završava se kod grješnika, dok je lažno posredovanje obrnuto.

U istinskom posredovanju, onaj kod koga se posreduje, tj. Bog jeste inicijator posrednika; dok je u lažnom posredovanju onaj za koga se posreduje tj. grješnik njegov inicijator. U neispravnim posredništvima, čije primjere nalazimo na ovom svijetu, zagovornik dobija osobinu posredništva od prekršitelja, jer je on taj koji ga je pozvao na posredovanje. Međutim, u ispravnim i istinskim posredništvima, koja se mogu pripisati vjerovjesnicima i Bogu bliskim ljudima, posredništvo posrednika dolazi sa Božije strane i On je Taj koji sredstvo čini sredstvom. Drugim riječima, u pogrješnom posredovanju, posrednik potpada pod utjecaj onoga za koga posreduje (grešnika), a onaj kod koga se posreduje (vlastodržac) potpada pod utjecaj posrednika, međutim u ispravnom posredovanju stvar je upravo suprotna; onaj kod koga se posreduje (vladar, tj. Bog) je uzrok koji inicira posrednika i posrednik po Njegovoj volji pravi utjecaj na grješnika. Pokretač samilosti u neispravnom posredništvu je grješnik, dok je to u ispravnom, onaj kod koga se posreduje (tj. Bog).

U svom komentaru sure Al–Hadid, Sadru-l-Muteallihin ima jedno prihvatljivo naučno objašnjenje u pogledu razlučivanja između neispravnog i ispravnog posredovanja, i toga kako u sistemu Ovoga svijeta postoji ono što nazivamo neispravnim posredovanjem, dok to u sistemu Onoga svijeta ne postoji i nemoguće je da takvo što bude.

On tu raspravu proširuje i na bitne i slučajne uzroke, kao i na bitne i akcidentalne svrhe. Zatim raspravlja o tome da na Ovome svijetu (nije specifično za ljudsko društvo) slučajni uzroci ponekad određuju sudbinu neke stvari ili sprječavaju da dospije do svoje bitne svrhe već da stigne tek do usputne, dok na Onom svijetu slučajni uzroci i akcidentalne svrhe nemaju nikakvog efekta. S obzirom na činjenicu da je ovo rasprava koja iziskuje malo dublje razmatranje, ovdje se nećemo u nju upuštati, a oni koji to žele neka se obrate na objašnjenja samog Sadru-l-Muteallihina na različitim mjestima njegovog tefsira.

Kur'anski ajeti u kojima se govori da je nemoguće posredovanje bez Božije dozvole, ukazuju upravo na ovu poentu. S tim u vezi u Kur'anu nalazimo jedan veoma zanimljiv ajet:

“Reci: Sva posredovanja pripadaju samo Bogu.”[22]

Ovaj ajet sasvim izričito potvrđuje posredništvo i jasno daje do znanja da su sva posredovanja od Boga i da su u Njegovim rukama; jer Bog je Taj koji posrednika čini posrednikom. Moguće je da se ovaj ajet odnosi samo na posredovanje koje će se dogoditi na Dan suda, tj. na takozvanom “uzlaznom luku”, a moguće je da obuhvaća i apsolutno posrednike i posredništva milosti, tj. da obuhvaća i “silazni luk”. Drugim riječima, moguće je da obuhvaća cijeli uzročno-posljedični sistem univerzuma. Bilo kako bilo, s onog stanovišta odakle se tiče onosvjetskog posredništva, znači da grješnik nema tu moć da, bez Božije volje, inicira posrednika i da posrednik, bez Njegove volje, nema moći da posreduje.

Racionalni dokaz za to je princip koji se dokazuje u teozofiji, a on glasi: “da Biće koje je u svojoj biti nužno, takvo je i u svim svojim aspektima”, tj. isto onako kako je nemoguće da Nužno Biće u svojoj biti bude posljedica nečeg drugog, prema istom principu nemoguće je da u svojim osobinama i djelima potpadne pod utjecaj bilo kojeg uzroka. On je apsolutno utjecajni i ne potpada ni pod čiji utjecaj, niti šta u Njemu stvara reakciju.

Monoteizam i prizivanje u pomoć

Iz rečenoga možemo donijeti veoma važan zaključak u pogledu obrednog jednoboštva. Naime, pri traženju posredovanja od Bogu bliskih, kao prvo, treba pronaći istinskog posrednika, tj. onoga koga je Bog učinio posrednikom. Kur'an Časni kaže:

“O vjernici, Allaha se bojte i nastojte da steknete neko sredstvo (vasile) kod Njega.”[23]

Općenito gledano, pribjegavanje sredstvima i posrednicima, budući da je sam Bog dao sredstva i da je sam On sredstvo učinio takvim, te da On od nas zahtijeva da se koristimo tim sredstvima, ni u kom slučaju nije mnogoboštvo već čisto jednoboštvo. U tom smislu, nema nikakve razlike između materijalnih i duhovnih, formalnih i idejnih, ovosvjetskih i onosvjetskih sredstava, izuzev što se materijalna sredstva mogu spoznati putem prakse i naučnog eksperimenta, dok se duhovna sredstva trebaju spoznati putem religije, tj. putem Objave, Knjige i tradicije.

Kao drugo, kada se čovjek kod Boga poziva na posrednika, treba svu svoju pažnju usredsrediti na Boga, pa tek onda na posrednike i zagovornike, jer je stvarno posredovanje, kao što smo rekli, ono u kojem je onaj kod koga se posreduje inicirao posrednika na posredovanje, dakle, zato što to Bog hoće i što je On time zadovoljan, posrednik može da posreduje. Kada je riječ o krivom i pogrešnom posredovanju, tu se sva pažnja usmjerava na posrednika, ne bi li utjecao na onoga kod koga se posreduje. Zato je grješnik u ovom slučaju zaokupljen posrednikom od kojeg traži da ode kod svoga pretpostavljenog i da ga zadovolji. Dakle, ako se pri traženju posredovanja glavna pažnja i nada ne polaže u Boga, već u zagovornika, takvo šta može se smatrati kao mnogoboštvo u ibadetu.

Božije djelo se odvija sistematski. Ako neko hoće da zaobiđe sistem kreacije, taj je zalutao. Upravo zbog toga Uzvišeni Bog grješnike upućuje da odu kog Božijeg Poslanika i da, pored svojega traženja oprosta kod Boga, od plemenitog Poslanika, također, zatraže da se za njih moli Bogu. U Kur'anu Časnom stoji:

“...a da oni koji su se sami prema sebi ogriješili dođu tebi i da zamole Allaha da im oprosti i da Poslanik zamoli za njih, vidjeli bi da Allah zaista prima pokajanje i da je milostiv.”[24]

Prema tome, čovjek se ne može osloniti samo na svoje dobro djelo i samoodržanje (taqwā), već se treba držati upravo onoga što je Božiji Poslanik u posljednjim danima svoga časnog života izrekao, tj. da:“čovjeka spašava samo njegovo dobro djelo i Božija milost.”

Odgovori na primjedbe

Na osnovu navedenog tumačenja o posredništvu dobili smo odgovore na primjedbe i to slijedećim redoslijedom:

1. Posredništvo se ne protivi ni tevhidu u ibadetu niti tevhidu po biti, jer samilost posrednika nije ništa drugo doli odsjaj Božije samilosti, a i samo pokretanje posredništva, također, dolazi od Gospodara. (odgovor na prvu i drugu zamjerku).

2. Isto onako kako vjera u Božiji oprost ne bodri na grijeh, već ulijeva nadu, tako i vjera u posredništvo ne podstiče na grijeh. Obraćanje pažnje na to da je uvijet sveobuhvatnosti oprosta i posredništva Božija volja i Njegovo zadovoljstvo, rasvjetljava činjenicu da je efekat ovog vjerovanja tako velik da srca izbavlja iz razočaranja i beznađa, a ujedno ih čuva na granici straha i nade. (odgovor na treću primjedbu)

3. Dvije su vrste posredovanja: krivo i pravo. Razlog što se u nekim kur'anskim ajetima posredništvo odbacuje, a u nekim afirmira, jeste postojanje dviju vrsta predodžbi o posredovanju; Kur'an hoće da odvrati umove od krivog posredovanja i upravi ih ka pravom. (odgovor na četvrtu primjedbu)

4. Posredništvo nipošto ne poništava ulogu ljudskog djela, jer je djelo u svojstvu prijemnog [qābeli], a milost Gospodara u svojstvu djelatnog uzroka. (odgovor na petu primjedbu)

5. U ispravnom posredništvu ne postoji predodžba da Bog potpada pod utjecaj, jer se ispravno posredništvo odvija hijerarhijski, odozgo prema dolje. (odgovor na šestu primjedbu)

6. U posredovanju, kao i praštanju, podvajanje i nepravda ne postoje; samilost Gospodara je neograničena, a razlog zbog kojeg Božija milost ne dopire do nekoga jeste u nekompetentnosti njega samoga, kao prijemnika milosti. (odgovor na sedmu primjedbu)


[1]Začudno je da u zemlji kao što je Iran, gdje su kazivanja iz Staze rječitosti manje više u opticaju i gdje su se pojavili filozofi poput Ibn Sinaa, Nasiruddina Tusija i Sadru-l Mutealihina koji su na najvišem nivou razmotrili monoteistička pitanja, začudno je da danas nalazimo neke koji tek hoće da uče lekciju monoteizma i to od Ibn Tejmijje, Ibn Abdu-l Wehaba i njima sličnih.

[2]Al-Baqara, 48 i 123.

[3]An-Nedžm, 39.

[4]Al-Feth, 23.

[5]Bihâru-l-anwâr, sv. 9, str. 503.

[6]Staza rječitosti, pismo 41

[7]Nefsul–mahmum, str.45.

[8]Bihâr, sv. 8, str. 34 i 62.

[9]Al-Isra, 71.

[10]Hud, 98.

[11]Al  – Baqara, 26

‘[12] Tefsir Ajjāšii, sv. 1, str. 2,

[13]Al-Anbija, 101.

[14]Bihâru, sv. 2, str. 88.

[15]Al-An'am, 16.

[16]Komentar na Stazu rječitosti od Ibn Ebu al-Hadida,sv.  2, str.863.

[17]Al-Mizan, sv. 18. u komentaru na blagoslovljeno poglavlje Muhammed (s.a.v.a.).

[18]Mogućnost plemenitijeg (Imkāne ašraf) stoji spram mogućnosti oskudnijeg (Imkāne akhass). Pod pojmom mogućnost plemenitijeg misli se na to: da kad god se nađe moguće jedno oskudnije biće, to implicira da prije istog mora da postoji jedno plemenitije moguće biće kao njegov uzrok. Obrnuto ovome je takođe ispravno, tj.: kad god se nađu plemenitija moguća bića, treba da postoje i moguća oskudnija bića. (Mulla Sadra, Asfâr, sv. 7., str. 244. i 245.) (o.p.)

[19]An-Nisa, 116.

[20]Al-Mu'min, 7.

[21]Al-Anbija, 28.

[22]Az-Zumer, 44.

[23]Al-Maida, 35.

[24]An-Nisa, 64.

Zadnji put promjenjen: %PM, %24 %848 %2014 %19:%Maj
Označeno :

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT