Koristi od pojava zla 5.

Božija pravda

U prethodnom dijelu knjige imali smo više jednu filozofsku raspravu i intelektualnu analizu zla, međutim, u ovom dijelu pitanje ćemo razmotriti sa jednog drugog stanovišta.

Oni koji na zle pojave u svijetu gledaju s podozrenjem, obično ne razmišljaju o tome šta bi bilo i kako bi izgledao svijet bez ovih zala. Oni žele da je svijet pun udobnosti i zadovoljstva i da svako može ostvariti svoje želje te da nema nikakvih nevolja i poteškoća. Hajamu se pripisuju sljedeći stihovi:

Da sam ja vladar vasione, poput Boga,

sklonio bih ja nju sa svijeta ovoga

Iznova bi jedan tako krasan svemir sazdao,

da bi svaki slobodnjak želju duše postigao.

Razmotrimo sada pitanje kako je moguće izgraditi univerzum bolji od trenutnog, univerzum kojega pjesnik želi. Ako želimo da se upustimo u ovaj posao izgradnje “univerzuma”, “da sklonimo svemir i drugi iznova napravimo” nema sumnje da se trebamo kloniti ograničenih misli i djetinjastih umišljanja koja pristaju ograničenom životu jedne osobe već treba da razmislimo o jednoj velikoj i širokoj zamisli. Ne vjerujem da bi ova kompletna izgradnja bila baš jednostavna, a možda se i ne bismo mogli odlučiti.

Bilo kako bilo, bolje je da najprije razmotrimo postojeće stanje i da ga bolje upoznamo, pa tek onda da se zamaramo idejom o “novom projektu”. Možda nam se, kroz jednu ozbiljniju analizu, postojeći poredak stvari i dopadne. Da bismo prostudirali postojeći univerzum, potrebno je da pojave tegoba i nesreće razmotrimo sa dvije tačke gledišta:

1. Kakav status imaju pojave zla u cjelokupnom sistemu univerzuma?

2. Šta je vrijednost zlih pojava kao takvih?

U prvoj tački raspravlja se o pitanju da li se pojave zla mogu isključiti i izostaviti iz cjelokupnog sistema univerzuma. Drugim riječima, postavlja se pitanje da li je moguć univerzum bez zla, ili je pak stanje takvo da je, uprkos onome što se na prvi pogled zamišlja, nemoguće njihovo isključenje iz univerzuma. Da li se nepostojanje tegoba poistovjećuje s nepostojanjem univerzuma, drugim riječima, da li su pojave zla neodvojive od pojava dobra?

U drugom pitanju se raspravlja o tome da li su tegobe samo štetne? Da li one imaju samo negativan predznak ili imaju i onih pozitivnih pa su čak njihovi negativni efekti u poređenju sa onim korisnim i pozitivnim jednaki nuli?

Princip [ne] razdvojivosti

Iz onoga što smo rekli u raspravi pod naslovom “diskriminacije” i u raspravi “zlo je relativno” u mnogome je postalo jasno da su pojave zla neodvojive od pojava dobra, jer zle pojave oblika nedostatka i ništavnosti, drugim riječima, postojeće praznine poput neznanja, nemoći i siromaštva, dokle god se tiču sistema egzinstencije, predstavljaju nedostatak kompetencija i nepotpunost mogućnosti. Tj. svako biće, koje u sistemu egzistencije ima određeni stepen nesavršenosti, ono je takvo zbog nepotpunosti kompetencije prijemnika, a ne zbog uskraćivanja darežljivosti davaoca, pa se ne može uzeti kao nepravda ili podvajanje. Ono što u tim stvarima nema veze s nemanjem kompetencija i nepotpunim mogućnostima, jesu upravo one stvari koje spadaju u domen slobode odabira, odgovornosti i volje čovjeka, a s obzirom na činjenicu da je čovjek biće koje ima slobodu odabira i da je odgovorno za izgradnju sebe i svoga društva, treba to sve izgraditi i popuniti praznine i nedostatke, jer je to upravo jedna od dimenzija čovjeka kao Božijeg namjesnika na Zemlji. Činjenica da je čovjek ovako stvoren i da ima jednu takvu odgovornost sačinjava dio projekta besprijekornog i univerzalnog sistema. Međutim, aspekt zlobnosti onih pojava zla koje su egzistencijalnog vida i koje su u svom vlastitom postojanju pojave dobra, a u odnosnom pojave zla, budući da je poredben i da predstavlja dio neizostavnih implikacija njihovog istinskog postojanja, nije odvojiv od aspekta njihove dobrostivosti.

Ovdje je potrebno dodati još nešto, a to je princip o međusobnoj suvislosti i “organskoj” prirodi sastavnica univerzuma. Univerzum je jedna neraščlanjiva cjelina.

Jedno od veoma važnih pitanja u filozofsko-naučnim viđenjima svijeta jeste kakav je svijet u pogledu povezanosti i međusobne ovisnosti njegovih elemenata? Da li je to jedan niz nepovezanih i raspršenih stvari? Ako pretpostavimo da neki dio svijeta uopće nikad nije ni nastao ili da neka bića svijeta potpuno nestanu, da li je takvo šta moguće sa stanovišta ostalih komponenti u univerzumu? Da li su sve komponente univerzuma na neki način međusobno povezane i ovisne jedne o drugima?

O ovome smo govorili u petom tomu knjige “Principi filozofije i metoda realizma”. Ovdje ćemo reći samo toliko da je u razvoju filozofije od davnina ovo pitanje bilo na dnevnom redu. Aristotel je podržavao organsko jedinstvo univerzuma. U islamskom svijetu je ovaj princip uvijek bio afirmiran. Mir Fendereski, glasoviti gnostik iz safevidskog razdoblja u jednoj poemi rekao je sljedeće stihove:

Istina je duša svijeta, a svijet poput tijela

razne skupine anđela u svojstvu njegovih čul.

Organi su mu galaksije, prirodni elementi i stanja tjelesna,

ovo je monoteizam čisti, a ostalo su samo vještačenja

Čuveni njemački filozof Hegel u svojoj filozofiji obratio je pažnju na ovaj princip. Dijalektički marksizam Marksa i Engelsa, pod velikim uticajem Hegelove logike i filozofije, ovaj princip prihvatio je pod nazivom “Princip uzajamnog uticaja”. Mi ovdje ne možemo ulaziti u opširnu raspravu o ovoj temi. Ni svi oni koji su govorili o organskoj vezi i suvislosti sastavnica univerzuma, nisu to činili na istom naučnom nivou.

Pod ovim principom mi mislimo na činjenicu da je svijet jedna neraščlanjiva jedinica: tj. odnos među pojedinim dijelovima univerzuma nije takav da bi se moglo pretpostaviti da neki njegovi dijelovi mogu biti izostavljeni, a drugi da ostanu na svom mjestu. Dokidanje nekih njegovih dijelova implicira ili se pak poistovjećuje s dokidanjem svih njegovih dijelova, baš kao što je ostavljanje nekih identično ostavljanju svih.

Prema tome, ne samo da su ništavnosti neodvojive od postojanja i da su relativna postojanja neodvojiva od istinskih, sama istinska postojanja također nisu odvojiva jedna od drugih. Pojave zla su, dakle, neodvojive od pojava dobra. Kako reče Hafiz, “svjetiljka Poslanikova” i “zlobnost Ebu Leheba” međusobno su izmiješane:

Cvijeće sa ove livade niko bez bodljike ubrao nije

svetiljka Poslanika se pored zlobe Lehebove krije

On isto tako ukazuje na princip neraščlanjivosti univerzuma i kaže:

U fabrici se ljubavi nevjerstvo ne može izbjeći

da Ebu Leheba nije, koga bi pakao imao peći.

Generalni poredak

Govorili smo o egzistencijalnoj koherentnosti stvari i nerašćlanjivosti univerzuma. Bez obzira na ovaj aspekt, treba imati u vidu i jednu drugu činjenicu, a to je da stvari u svijetu, ukoliko se posmatraju sa stanovišta dobra i zla i neovisno od drugih stvari, poprimaju jedan sud, a ako ih se uzme u obzir kao dio sistema i kao jedan organ u organizmu sistema onda poprimaju jedan drugi sud koji je ponekad suprotstavljen onom prvom. Sasvim je jasno da, isto onako kako je stvarno postojanje realno-individualnih stvari, ako se uzmu u obzir kao sistem, individualno a njihovo organsko postojanje opredmećeno [zamišljeno, hipostazirano], tako je isto i stvarno postojanje stvari koje su realne i genetičke komponente jednog sistema – ako se neovisno uzmu u obzir – organsko, a njihovo individualno postojanje hipostazirano.

Ako nas neko upita da li je bolja prava linija ili kriva, moguće je da odgovorimo da je prava linija bolja od krive. Ali ako je data linija dio jednog kompleksa, u svom sudu treba da uzmemo u obzir proporcije istog. U jednom projektu ni prava linija nije apsolutno dobra niti je to kriva. Na licu je naprimjer dobro da obrve budu malo zaobljene, a ne ravne, da nos bude prav i nezaobljen, da zubi budu bijeli a trepavice crne i td. Postoji izreka koja kaže: “Da su krive obrve bile prave, bile bi krive.”

U jednom je sistemu svaki njegov dio postavljen na svoju određenu poziciju i na osnovu te pozicije pristaje mu određeni kvalitet:

Lavu pristaje da napadne, a gazeli da pobjegne.

Na jednom slikarskom platnu mora da postoje razne boje i sjene. Ako bi trebalo da cijela slika na platnu bude jednolična, onda tu ne bismo imali ništa vidjeti osim jedne boje.

Kada svijet uzmemo kao cjelinu, moramo priznati da je u cjelokupnosti sistema univerzuma i u okviru sveopće proporcije, postojanje visina i nizina, padina i uspona, ravnina i neravnina, tmina i svjetala, tegoba i užitaka, uspjeha i neuspjeha, sve to zajedno potrebno i neophodno.

Razlike su svijeta poput crta na licu, obrva i očiju,

sve one na svom mjestu upravo lijepo izgledaju

U principu, kada ne bi bilo razlika, onda ne bi bilo ni mnoštva ni raznovrsnosti. Razna bića ne bi ni postojala. Projekat i sistem u tom slučaju ne bi imali smisla (ni lijep niti ružan). Da je trebalo da u svijetu nema razlika onda bi svijet bio sačinjen od jednog prostog elementa kao što je npr. karbon. Ljepota svijeta krije se u njegovoj širokoj raznovrsnosti i raznobojnosti. Na razlike boja, jezika, smjene dana i noći, razlike među ljudima itd., Kur'an časni ukazuje kao na znakove i pokazatelje mudre, dominantne i beskrajne moći.

Ružnoća razotkriva ljepotu

Pojave ružnoga neophodne su ne samo zato što predstavljaju sastavni dio univerzalnog projekta i što općeniti sistem o njima ovisi, već i zbog toga što je njihovo postojanje potrebno radi ispoljavanja i ukazivanja na pojave lijepoga. Da nema usporedbe između lijepog i ružnog niti bi lijepo bilo lijepo, niti ružno ružno, tj. ako u svijetu ne bi bilo ružnoće, ne bi bilo ni ljepote. Da su svi ljudi lijepi, niko ne bi bio lijep, baš kao što niko ne bi bio ružan da su svi ružni. Da su svi ljudi lijepi poput Jusufa istinoljubivoga, ljepota bi nestala, a isto tako bi u svijetu nestalo ružnoće da svi ljudi izgledaju poput Džāhiza. Također bi nestalo i heroja da su svi ljudi posjednici iste razine herojstva. Razlog ushićenja i pohvala koje se upućuju herojima leži u činjenici što ih ima malo. Ustvari, osjećanja i shvaćanja koja čovjek ima u pogledu pojava lijepoga, moguća su samo u onim uvjetima u kojima spram ljepote postoji i ružnoća. Činjenica da se ljudi povode za lijepima i da im se dive, drugim riječima, posjeduju sklonost i težnju za ljepotom, razlog nalazi u izbjegavanju ružnoće. Da nije visokih brda i visoravni ne bi bilo ni ravnica i nizija, a voda se ne bi slijevala niz padine.

Atraktivnost lijepete svoju energiju crpi od ružnih. Magična i basnoslovna snaga ljepote izvire iz darežljivosti manje ljepote i ružnoće. Ružni imaju najviše prava kod lijepih. Da nije bilo ružnih pojava, ljepote uopće ne bi bile ni primjetne. Lijepi svoju vrijednost i smisao dobijaju od ružnih. Da je sve jednako, u svijetu ne bi bilo ni pokreta ni sklonosti, ni ustanka ni ljubavi, ni lirske pjesme, ni bola, ni uzdaha, ni žudnje ni čežnje, niti entuzijazma i topline.

Bezvrijedna je misao u kojoj se kaže da bi svijet bio bolji ako bi u njemu bilo sve izjednačeno. Neki ljudi pogrešno zamišljaju da je imperativ Božije pravde i mudrosti da svi budu na istom nivou, a previđaju da bi upravo u slučaju izjednačavanja sve pojave dobroga i lijepoga, sve pojave želja i poleta, sva pokretanja i premještanja, putovanja i usavršavanja, nestala. Da se brda i doline izjednače, više ne bi bilo ni brda ni dolina. Da nije padine ne bi bilo ni uspona. Da nije bilo Muavije ne bi bilo ni Ali ibn Ebi Taliba, sa svom svojom izvrsnošću.

U fabrici ljubavi nevjerstvo se ne može izbjeći.

Sve ovo ne treba shvatiti tako da je Mudri Tvorac, da bi postojeći sistem učinio savršenim i da bi očuvao cjelinu, neka bića koja su jednako mogla biti i lijepa i ružna učinio ružnima, a druge, koji su također mogli biti ružni učinio lijepima i onako uslijed neke neodređene volje, svako od tih bića postavio na određeni položaj.

Ranije smo rekli da je sistem univerzuma, kako u svom vertikalnom tako i horizontalnom poretku, jedan nužan i nezaobilazan sistem. Uzvišeni Bog svakom biću daje upravo onu egzistenciju i onu količinu savršenosti i ljepote koju može da prihvati: nedostaci dolaze od samih njihovih esencija, a ne od blagodarnosti Uzvišenoga.

Ako se kaže da ružnoća, naprimjer, ima određenu korist, to ne znači da je neko ko je mogao biti lijep namjerno stvoren ružan, kako bi vrijednost ljepote drugoga bila izražena. U tom slučaju moglo bi se reći zašto stvar nije bila obrnuta. Već to znači da, u isto vrijeme dok je svako biće preuzelo najveći stepen savršenosti i ljepote koji je moglo preuzeti, ova raznolikost ima i dobre učinke, kao što je činjenica da ljepota dobija svoju vrijednost, da se pojavi želja, privlačnost, pokret i sl. Usporedba koju ćemo u nastavku navesti, možda će stvar učiniti jasnijom.

Društvo ili pojedinac

Učenjaci vode jednu raspravu u kojoj se govori o “autentičnosti pojedinca ili društva”, gdje raspravljaju o tome da li je autentičan pojedinac ili društvo? Nekada se ovo pitanje razmatra sa filozofske tačke gledišta, a misli se na nedoumicu da li je pojedinac nešto zbiljsko, a društvo nešto imaginarno i apstrahirano ili je pak obrnuto tj. društvo nešto realno, a pojedinac imaginarno i apstraktno. Ovdje je svakako moguće zamisliti i treću opciju, a ta je da su obje ove stvari autentične i realne. Po našem mišljenju, jedina ispravna mogućnost je upravo ova treća. Nekada se ovo pitanje razmatra sa stanovišta prava i “filozofije zakona”, a podrazumijeva se pitanje da li cilj zakona treba da bude “sreća pojedinca” ili “moć društva”. Pobornici autentičnosti pojedinca kažu da zakonodavac treba, koliko god je to moguće, imati u vidu udobnost, komfor i slobodu pojedinaca u društvu te je prema njihovom mišljenju sreća pojedinca u prvom planu tj. ne smije se pod izlikom društvenih interesa uništavati sreća pojedinaca, izuzev u slučajevima kada je u opasnosti opstanak cijeloga društva. Jedino tada se, kažu oni, mora dobrobit društva staviti ispred dobrobiti pojedinca, jer ako se društvo raspadne i život pojedinca nužno nestaje, a ustvari je i ovdje dobrobit pojedinca uzeta u obzir. Međutim, pobornici autentičnosti društva kažu sljedeće: Ono što je od prvorazrednog značaja jeste moć i ugled društva pa prema tome, zakonodavci i političari treba da se brinu o podizanju razine društvene moći i dostojanstva.

Po njima, ponos, sreća, sloboda i sve ono što se tiče pojedinca treba žrtvovati za društvo. Društvo treba da je ponosno, pa makar svi njegovi pojedinci živjeli u nesreći i bijedi.

Da bismo napravili usporedbu između ova dva sistema mišljenja, uzet ćemo u obzir državni budžet. Ako su državni rukovodioci pobornici autentičnosti pojedinca, onda će nastojati da državni budžet troše za provođenje onih programa koji će obezbijediti udobnost članova društva i popraviti opće ekonomsko stanje naroda, pa makar to usporilo općedruštveni razvoj, ali ako rukovodioci razmišljaju na osnovama autentičnosti društva, onda će manju pažnju obraćati na potrebe pojedinaca, a više nastojati da provode one programe koji će u budućnosti obezbijediti što više društvenog razvoja, a time ugleda i ponosa među ostalim društvima. Programi svemirskih letjelica, koje provode velike zemlje svijeta, proizlaze iz ovakvog načina razmišljanja. Kao što znamo, ti projekti imaju prednost nad zdravstvenim, odgojnim i obrazovnim projektima. One koji prave ove programe ne zanima da li će neki pojedinci iz njihove zemlje prebivati u gladi, bolesti, neznanju i neinformisanosti – ono što je njima bitno jeste ugled njihove države. Provođenje takvih programa uglavnom plaća narod tih država i uprkos činjenici što te zemlje raznim intrigama zapljenjuju više od pedeset posto svjetskog blaga, opet se žale na manjak budžeta.

Problem je dakle u pitanju kako trošiti golemi državni budžet? Ako se kroz ekonomske, zdravstvene i društvene programe bude trošio u općedruštvenu korist, to bi moglo da proizvede udobnost i veliku slobodu za sve pojedince u narodu, ali ako se taj budžet bude trošio na pomenute programe – pa makar to i tralo sve pojedince – proizvodi ponos i odvažnost tog društva! Pobornici autentičnosti društva kažu sljedeće: “U prvi plan treba staviti moć i ugled društva”, a pobornici autentičnosti pojedinca kažu: “U prvi plan treba staviti interese, udobnost i slobodu pojedinca u društvu.”

Ovu raspravu smo pomenuli zato da bismo ukazali na činjenicu da se razmatranje komponente razlikuje od razmatranja cjeline. Moguće je da nešto što je za komponentu štetno i ružno, u isti mah, za cjelinu bude korisno i lijepo.

Razlike u kompetencijama

Kada je riječ o ljudskim društvima, u nekim slučajevima, kao što smo rekli, dolazi do netrpeljivosti između člana i cjeline, tj. nekad je nužno da, radi dobrobiti društva, nekom pojedincu bude uskraćeno njegovo pravo. Međutim, to ne vrijedi za prirodne sisteme, u tim sistemima nijednoj komponenti nije učinjena nepravda da bi svijet bio lijep.

Iz onoga što smo u trećem dijelu knjige kazali pod naslovom “Tajna razlika”, postalo je jasno da su raznolikosti koje su sistem univerzuma napravile poput jednog savršenog i lijepog slikarskog rada, suštinske raznolikosti. Pozicije i statusi koji su određeni bićima u sklopu kreacije nisu poput društvenih pozicija koje se mogu mijenjati niti zamjenjivati.

Ove pozicije su, poput osobina geometrijskih tijela, suštinske osobine svih bića. Kada kažemo da je odlika trokuta da zbir svih njegovih uglova bude jednak zbiru dvaju pravih uglova i ako kažemo da je osobina četverougla da zbir svih njegovih uglova bude jednak zbiru četiri prava ugla, to ne znači da je trokutu data osobina da ima zbir uglova od 180 stepeni, a četverouglu da ima zbir uglova od 360 stepeni. Stoga nije ispravno postaviti pitanje zašto je trokutu učinjena nepravda i zašto mu nije data osobina četiri prava ugla? Trokut sem one svoje osobine ne može imati neku drugu. Trokut niko nije učinio trokutom tj. trokut nije bio prije u nekom drugom stanju i imao neke druge osobine, a zatim ga neko pretvorio u ono što jeste. Ova geometrijska tijela nisu u nekoj fazi svoga postojanja i na jednom stadiju svoje stvarnosti bili bez svojih osobina pa onda došla neka dominantna sila i podijelila im te osobine, s tim da je željela da zbir uglova trougla bude jednak zbiru dvaju pravih uglova, a zbir uglova četverougla jednak zbiru četiri prava ugla, kako bi se moglo postaviti pitanje: zašto je došlo do diskriminacije? Teško je zamisliti trokut kako jezikom svoga stanja, protestuje što mu je učinjeno zlo govoreći: “Zašto i meni nisu date osobine poput onih koje ima četverougao?”

Razlike među bićima upravo su ovoga tipa. Činjenica da neorganske tvari nemaju ni razvoja ni osjećanja, da se biljke razvijaju a nemaju osjećanja te da životinje imaju i razvoj i osjećanja, predstavlja bît egzistencijalnog položaja neorganskih tvari, biljaka i životinja. Nisu sva ova bića najprije bila jednaka da bi zatim Stvoritelj jednima dao osobinu razvoja i percepcije, drugima nijednu od ovoga, a trećima dao jedno a drugo ne. Ibn Sina o ovome kaže sljedeće: “Bog zerdeliju nije učinio zerdelijom, već je iz ništavila izveo u postojanje.”

Bog je stvorio bića koja se u biti razlikuju. Stvorio je zerdeliju, jabuku, nar itd., ali nije ih prvo stvorio jednake pa tek onda napravio razliku među njima.

Stvorio je vrijeme sa svim njegovim svojstvima – prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Kako je Bog stvorio vrijeme? Da li je prvo stvorio vrijeme kao jedan sistem, pa tek onada pustio da se ono dešava? Bog je, također, stvorio tijelo. Da li je prvo stvorio tijelo bez dimenzija i zapremine, pa mu tek onda dao zapreminu i dimenzije ili je pak stvaranje tijela identično stvaranju njegovih dimenzija, zapremine, priornosti i posteriornosti, tj. da li ima ikakvih dvojnosti između stvaranja tijela i dimenzija?

U časnom Kur'anu o ovj temi donosi se jedan veoma zanimljiv ajet. Naime, prenosi se da je Musaa ibn Imran, kada je faraon njega i njegovog brata Haruna, upitao: “Ko je vaš gospodar?”, odgovorio: “Gospodar naš je onaj koji je svakoj stvari dao njoj svojstveno stvaranje pa je prema cilju uputio.”[1]

Zanimljiva poenta se ovdje može izvući iz riječi “halqahu”. Genitivna veza između zamjenice hu i imenice kreacija halq, navodi na zaključak da svaka stvar ima sebi svojstvenu kreaciju koja je isključivo njena i koju joj Bog upravo i daje, tj. svaka pojava može da preuzme samo određeni vid postojanja i nikakav drugi. Ne treba umišljati da su stvari bile drugačije, pa ih je onda Bog učinio ovakvima kakve jesu, ili da su, u najmanju ruku, mogle biti drugačije i imati neki drugi oblik, bolji ili lošiji od sadašnjeg, samo je Bog odredio ovu, specifičnu, uprkos tim različitim mogućnostima. Istina je, međutim, da je svijet bio moguć jedino ovakav kakav jeste i da je svaka pojedina komponenta u njemu, također, mogla da ima samo svoju određenu kreaciju koju joj je Bog upravo i dao.

Kur'an je ovu činjenicu razjasnio s jednom veoma suptilnom usporedbom. Kur'an navodi primjer kiše koja se slijeva i postepeno sakuplja da bi se onda slila u razne rijeke i potoke:

“On spušta kišu s neba pa rijeke teku koritima s mjerom.”[2]

To znači da Gospodareva milost nijedno biće ne zanemaruje, samo se prijemljivost i kompetencija bića međusobno razlikuju, talenti se razlikuju, a svaka posuda se puni Božijom milošću u onoj mjeri u kojoj može da je preuzme.

O ovoj temi govorili smo u trećem dijelu knjige pod naslovom “Tajna razlika”. Ovdje smo to ponovili zato da – pored koristi utvrđivanja – otklonimo moguću iluziju da je u kreiranju svijeta autentičnost cjeline uzeta u obzir i da je nekim dijelovima učinjena nepravda radi njenog uljepšavanja. Ovdje je nastao jedan lijepi poredak koji svoju ljepotu duguje raznolikostima, a koje u isto vrijeme nisu tipa diskriminacije i nepravde – ispoštovano je i pravo jedinke kao i pravo cjeline.

Oni koji u svom odgovoru na paradoks “zla” obraćaju pažnju samo na nužnost raznolikosti u korist generalnosti sistema, daju ustvari nepotpun odgovor, jer nesavršeni dio sistema ima pravo da kaže: “Sada kad je neophodno da u sistemu stvaranja neko bude savršen a neko ne, zašto sam baš ja trebao biti taj nesavršeni dio, a ne neki drugi? Zašto nije bilo obrnuto? Ako treba da neko dobije manji dio egzistencija, a neko viši, po kom mjerilu npr. biće A dobija više egzistencije a biće B manje?

Prema tome, reći da je u okviru generalnosti univerzuma neophodno istovremeno postojanje ružnoće i ljepote, savršenosti i nesavršenosti, ne rješava problem. Ovdje, također, treba pridodati i činjenicu da je svako biće u univerzumu i svaki njegov dio istovremeno preuzeo upravo ono pravo i udio koji je bilo moguće da preuzme.

Drugim riječima, pitanje “koristi”, “dobrobiti” i “mudrosti”, kojima se obrazlažu pojave zla, ovisi o našem shvatanju zbilje nužnog odnosa i veze između uzroka i posljedica, postavki i učinaka i konstantnosti božanske tradicije.

Tegoba je majka sreće

Osim što loše pojave ističu one lijepe, postoji još jedna vrlo bitna odrednica u pogledu povezanosti dobra i zla. Između onoga što nazivamo zlom i nesrećom i onoga što poznajemo kao savršenstvo i sreća, postoji uzročno posljedična veza. Pojave zla izrodile su pojave dobra. Ovo je treći korisni efekat zala.

Postojanje zala i ružnoća nužno je za nastanak perfektnog univerzalnog sistema, što predstavlja prvi efekat zala. Drugi efekat ogleda se u činjenici da čak i pojave lijepoga svoju manifestaciju dobijaju od pojava ružnoga, te da nije onoga što je loše i ružno, ljepota i dobrota također ne bi značili ništa, odnosno ne bi se imali po čemu razlikovati

Sada ćemo razmotriti i treći efekat zlih pojava i nesreća, tj. da su ružnoće uvodni dio postojanja ljepota i njihov kreator. Unutar tegoba i nesreća krije se zadovoljstvo i sreća, baš kao što se nekad iz sreće rađa nesreća. I to je formula materijalnog svijeta:

“Allah smjenjuje noć danom, a dan noći...”[3]

Poznata poslovica koja kaže: “Na koncu mrkle noći nastaje svitanje”, objašnjava sigurnu uzajamnost između podnošenja tegoba i postizanja sreće. Kao da se bjeline rađaju iz mrklina, baš kao što bjeline, u devijantnim okolnostima, rađaju crnila.

Hegel, Čuveni njemački filozof iz 19. stoljeća u vezi s ovim, daje jedan govor vrijedan pažnje:

“Sukob i zlo nisu negativno iluzorne stvari, već potpuno realne i, filozofski gledano, one su stepenice dobra i usavršavanja. Sukob je zakon napretka. Ljudske naravi i osobine javljaju se i usavršavaju na poljima nereda i smutnje u svijetu i jedino putem podnošenja tegoba, odgovornosti i prinude, čovjek postiže vrhunac svoje odličnosti. Tegoba je jedna razumna stvar, znak života i motivacija reforme. Strasti, također, imaju svoje mjesto među razumnim stvarima: nijedna velika stvar nije postigla svoju savršenost bez strasti, pa čak je i Napoleonova samovolja i vlastoljublje, i bez njegove volje, pomogla progresu i napretku naroda. Život nije radi sreće (tj. spokoja i zadovoljstva koje ona proizvodi), već radi usavršavanja. Povjest svijeta nije pozornica sreće i uživanja, srećni periodi u njoj sačinjavaju njene bezdušne stranice, jer su ti periodi bili periodi suglasja, a takvo jedno skupocjeno zadovoljstvo i sreća, nije dostojno čovjeka. Historija je građena u onim periodima u kojima su kontradikcije realnoga svijeta rješavane putem napretka i usavršavanja.”[4]

U časnom Kur'anu o uzajamnosti teškoće i olakšice rečeno je sljedeće:

“Uistinu s tegobom dolazi olakšica, uisinu s tegobom dolazi olakšica.”

Kur'an ne kaže da nakon tegobe dolazi olakšica. Kur'anski izraz kaže da tegoba ide zajedeno s olakšanjem, tj. olakšica se nalazi unutar tegobe i zajedno je s njom. Kako reče Rumi u jednom stihu: “Suprotnost je jedna u drugoj skrivena i poredana”.

Život se krije u smrti i tegobama,

voda je života u dubokim tminama.

U pomenutom ajetu nalazi se jedna prefinjena poenta za čije je razumijevanje potrebno da navedemo i ostale ajete ove sure. Ovo poglavlje Kur'ana posebno se obraća časnom Poslaniku:

U ime Allaha Milostivog Samilosnog

Zar grudi tvoje nismo prostranim učinili,

i breme tvoje s tebe skinuli,

koje je pleća tvoja tištilo,

i spomen na tebe visoko uzdigli!

Ta, zaista, s mukom je i last,

zaista, s mukom je i last!

A kada završiš, trudu se predaj

i samo se Gospodaru svome obraćaj.

Ovo poglavlje jednim tonom punim priznanja i razumijevanja tješi časnog Poslanika, koji je izgleda zbog nevolja koje su ga progonile bio potišten i napominje kako mu je Bog skinuo veliki teret s vrata i njegovu tegobu pretvorio u olakšicu, a onda, metodom praktičnih znanosti, iz jednog događaja koji se ranije dogodio i koji je bio osvjedočen, izvodi zaključak i kaže: “s mukom je i last”, tj. iz činjenice da si u prošlosti bio opterećen i da smo te Mi rasteretili i spomen ti uzdigli i dali ti mogućnost da podnosiš i da se strpiš, treba da izvučeš zaključak da je: “uistinu sa svakom tegobom olakšica.”

Radi jačanja zaključka i ubjeđenja u njegovu neizostavnost, potom ponavlja: “Uistinu, s mukom je i last.”

Zanimljivo je da nakon zaključka ove opće formule, na istim ovim osnovama, također, određuje smijer kretanja u budućnosti i kaže: “A kada završiš trudu se predaj.”

Znači, pošto je last data unutar tegobe, onda kad god završiš s jednim poslom opet se daj u nove napore i trudi se.

Ova karakteristika uvjetovanosti usavršavanja i razvoja tegobama, vezana je za sva živa bića, a pogotovo za čovjeka. Neživa bića se udarcima uništavaju i troše, dok se živa bića stimuliraju i jačaju. Nevolje i poteškoće neophodne su za razvoj i usavršavanje čovjeka, da nije muke i tegobe, čovjek bi propao. U Kur'anu časnom stoji: “Mi smo čovjeka stvorili da se trudi.”[5]

Čovjek mora podnositi teškoće i nevolje kako bi postigao egzistenciju koje je dostojan. Kontrarnost i sudaranje su bič usavršavanja, živa bića ovim bičem nastavljaju put ka svojoj krajnjoj perfekciji. Ovaj zakon vrijedi za svijet biljaka, životinja, a pogotovo za svijet ljudi.

U jednom od svojih pisama Osmanu ibn Hunejfu, svom namjesniku u Basri, Imam ‘Ali napominje taj biološki zakon sljedećim riječima: “Život u užicima i blagodatima i bjeg od tegoba, izaziva slabost i nemoć, dok život u teškim uvjetima čovjeka čini snažnim i supstancu njegove egzistencije kali i jača.” Ovaj veliki vođa u ovom pismu kori svoga namjesnika zato što je uzeo učešća u jednoj plemićkoj proslavi u kojoj nije bilo mjesta za siromašne. Istim povodom, objašnjava jednostavan način svoga življenja i od svojih sljedbenika, a pogotovo članova vlade traži da žive životom kojim on živi.

Potom, da bi zatvorio sva vrata izlike, objašnjava da nepogodni uvjeti i jednostavna ishrana nimalo ne umanjuju snagu čovjeka. U nastavku pisma veli: “Pustinjsko drveće koje ne uživa pažnju i redovnu njegu baštovana ima čvršće stablo i otpornije je na udar od drveća u baštama koje se redovno njeguje, a koje je krhkije i neotpornije.”[6]

Uzvišeni u Kur'anu časnom kaže: “Mi ćemo vas dovoditi u iskušenje malo sa strahom i gladovanjem i time što ćete gubiti imanja i živote i ljetine. A ti obraduj izdržljive.”[7]

Tegobe i nevolje korisne su za otporne i ustrajne i u njima proizvode dobre učinke, zato ih u takvom stanju treba obradovati.

Za razvoj i odgoj ljudskih duša Bog ima dva nauma od kojih je jedan zakonodavni, a drugi egzistencijalni. I u svaki od ta dva nauma uključio je tegobe i nevolje. U zakonodavnom programu naredio je služenje, a u egzistencijonalnom postavio nevolje na putu čovjeka. Post, hodočašće, borba, milosrđe i molitva jesu poteškoće koje su date čovjeku u obavezu, a strpljenje u njihovom izvršavanju uzrokuje usavršavanje duša i razvijanje uzvišenih ljudskih talenata.[8]

Iskušenja Bogu bliskih

Dakle, to je ono zbog čega Bog nekog od svojih robova, kada ima posebnu pažnju i milost prema njemu, zaokupi iskušenjima. U jednom predanju kaže se da je Imam Bakir rekao sljedeće: “Uzvišeni i Veličanstveni, uistinu, pazi na vjernika i obavezuje mu se iskušenjem, baš kao što se čovjek obavezuje svojoj porodici da će donijeti poklon s putovanja.”[9]

U jednoj drugoj predaji stoji da je imam Sadik rekao: “Kad Bog zavoli nekog od Svojih robova, onda ga obaspe brojnim iskušenjima.”[10]

Prema tome, isto onako kako učitelj plivanja svoga novog učenika uranja u vodu da bi se sam trudio i kao rezultat toga izvježbao se za plivanje, tako isto i Bog one robove Svoje koje voli i koje želi da dovede do savršenstva, uranja u obilje iskušenja i nevolja. Čovjek može cijeli život čitati knjigu o plivanju, ali sve dok ne uđe u vodu, od njega nema plivača. Naučit će plivati samo onda kada sebe stvarno vidi u vodi i kada iskusi opasnost utopljenja. Čovjek na ovome svijetu treba da vidi poteškoće kako bi naučio iz njih da izađe, treba da se suoči sa nevoljama da bi se usavršio.

Neke ptice, kada hoće svoju mladunčad da nauče letenju, izvade ih iz gnijezda i ponesu visoko u zrak pa ih onda puste, mladunče se trudi i nesređeno mlati krilcima sve dok se ne umori, a kada gotovo padne, milostiva majka ga uzima i stavlja na svoje krilo da bi se odmorilo. Čim se malo odmori opet ga pušta u zrak i tjera da se trudi sve dok se opet ne umori i dok ga opet ne uzme. Ovu radnju ponavlja sve dotle dok njeno mladunče ne nauči letijeti.

Časni Poslanik je bio pozvan u kuću jednog muslimana. Kada je ušao, na zidu je ugledao pticu kako je snijela jaje koje je palo na zemlju ali se nije razbilo. Božiji Poslanik se začudio kada je to vidio. Domaćin mu tada reče: “Zašto se čudiš?, tako mi Boga koji je tebe odabrao za Svoga vjerovjesnika, ja nikada u životu nisam pretrpio nikakvu štetu.” Časni Poslanik je odmah ustao i izašao iz kuće rekavši da osoba koja nikada ne doživi nikakvu nevolju, nije u okrilju Božije milosti.[11]

Prenosi se da je hazreti Sadik rekao: “Najveća iskušenja među ljudima doživljavaju vjerovjesnici, pa onda osobe koje su im najbliže po plemenitosti, pa oni koji su na nižem stepenu i tako redom.”[12]

U zbirkama hadisa otvoreno je jedno posebno poglavlje o težini iskušenja koja je doživljavao Imam Alija i ostali Imami iz njegovoga potomstva.

Tegoba je za Bogu bliske milost u vidu ljutnje, baš kao što je moguće da blagodati i udobnosti za zalutale i one koji nemaju Božiju blagoslov nad sobom, budu patnje u vidu blagostanja i srdžbe u vidu milosti.

Odgojni učinak iskušenja

Poteškoće i nevolje s jedne strane odgajaju pojedince, a s druge bude narode. Tegoba je budilnik i upozoritelj usnulih ljudi i motivacija volje i stremljenja. Tegobe su poput sjaja koji se daje željezu i čeliku: što više dolazi u doticaj s dušom čovjeka to ga čini odlučnijim i aktivnijim, jer je svojstvo života da se odupire nevoljama i da se, svjesno ili ne, spremi protiv njih.

Nevolja, poput alkemije, ima svojstvo preinačivanja esencije, ona dušu čovjeka mijenja. Eliksir života jesu dvije stvari: jedna je ljubav, a druga iskušenje. Ovo dvoje stvaraju virtuoznost i od uvelih i blijedih materija stvaraju briljantne i sjajne supstance.

Cijeli je život Sâdi proveo u gorčinama

da bi mu slatko ime postalo na usnama.

Narodi koji žive s teškoćama i nelagodnostima postaju jaki i snažne volje. Narod koji traga samo za udobnošću i ležernošću, osuđen je na nesreću. Rumi je stihove izrekao sljedeće stihove o Jusufu i njegovom boravku u tamnici:

Dobri drug iz kraja dalekoga

došao kod Jusufa istinoljubivoga

Još od dana dječačkih se poznavali

na sećiji drugarstva se zabavljali

O onoj grubosti i zavisti braće ga izvjesti

Reče:To su bili okovi dok smo mi lavovi

Lav se ne srami svojih okova

na presudu Istine nemamo prigovora

Da je na vratu lava lanac uvijek bio

svaki bi landžija već preminuo

Reče: Tvoj boravak u tamnici i bunaru

baš je kao boravak mjeseca u zaklonu

Ako se mjesec tvoj na kraju prepolovi,

zar se u sredini punim sjajem ne pojavi?

Iako se dragulj u stupi istuče

sjaj oka postane i spas od muke

Zrno pšenice se zemljom zagrne

potom iz njega bujno klasje nikne

A onda se opet mlinom izmelje

pa dragocjen i ukusan kruh postane

Kruh se onda opet zubima smrvi

i na koncu postane duša i razum fini

Pošto duša zatim u ljubav utone

usjev postane koji sijača zadivljuje

Da bi objasnio ovu zbilju on na jednom drugom mjestu navodi primjer svojstva jedne životinje koja se sve više deblja što se više šiba:

Jedna životinja po imenu dikobraz ima

što se više šiba to se više deblja

Čim se šipkom ošine bolje stoji

od udara šipke ona se još goji

Duša je vjernika baš poput dikobraza

šipkom je bola još jača i punijeg obraza

Stoga su kušnje i tegobe velike

najviše pogađale vjerovjesnike

Sve dok im duh nije postao najodgojeniji

nijedan narod drugi, tolikih nije imao patnji

Zadovoljstvo sudbinom

Osobina zadovoljstva Božijom sudbinom se u čovjeku javlja samo onda kada je svjestan skupocjenih i vrijednih koristi koje mu pružaju nevolje i iskušenja. S ovim u vezi nam Sâdi veli:

Kratkovidi za udobnostima tragaju

gnostik udobnost traži u iskušenju

Svega se kloni što imaš i znaj da ništa nije

ovih pet dana života što se smrt iza njih krije

Nek ne žali onaj koga strijela ljubavi pogodi

jer carstvo je nebesko otkup sve njegove krvi

Što god da uzmeš od ljubljenog je sve sama kocka šećera

u sebi zadovoljstvo ne trži Sâdi, jer je zadovoljstvo svo u Njega

U nekim moljenjima kaže se: “Bože, molim te da mi daš strpljenje zahvalnih.”

Strpljenje zahvalnih nije gorko, već je poput meda slatko. Oni koji znaju da nevolje uzgajaju čovjekov duh, ne samo da ih svesrdno prihvataju, već je moguće čak i sami da se stavljaju na udar iskušenja. Oni sebi stvaraju more i virove da bi u njima naučili da plivaju. Sâdi još pjeva:

Skupocjeno se biserje ispred krokodilskih usta uzima

ali se plašljivac od smrti, moru ne približava

Nevolja i blagodat su relativne stvari

Ne treba izgubiti iz vida činjenicu da nevolje predstavljaju blagodat samo onda kada ih čovjek dobro iskoristi, i kada svoj duh usavrši strpljenjem i ustrajnošću. Međutim, ako čovjek odabere bijeg, kukanje i jadikovanje, onda je nevolja za njega zaista nevolja.

Istina je da ovosvjetske blagodati, kao i nevolje, mogu da budu uzrok sreće, a moguće je da budu i uzrok nesreće. Niti je siromaštvo apsolutna nesreća, niti bogatstvo. Koliko je oskudnosti koje su dovele do odgoja i usavršavanja ljudi, a koliko izobilja koja su izazvala jad i nesreću. Bezbjednost i nesigurnost, također, imaju ovaj karakter. Kada se neki pojedinci ili narodi domognu bezbijednosti i komfora, odaju se užicima i ležernostima tako da na koncu padaju u provaliju srama i poniženosti, dok se mnogi drugi narodi, uslijed naleta nesreće i gladi bude i postižu čast i dostojanstvo. Zdravlje i bolest, ugled i poniženost i ostale prirodne blagodati i nesreće, također se svrstavaju pod ovaj zakon. Blagodati i nevolje su s jednog stanovišta darovi, jer se iz svakog od njih mogu izvući određene koristi, ali ih se, isto tako, može smatrati tegobama i nesrećama, jer svaka od njih može da izazove poniznost i jad. Do sreće se može doći i siromaštvom kao i bogatstvom, ali oba ova puta mogu dovesti i do nesreće.

Da li je blagodat zaista blagodat ovisi o tome kako je čovjek vidi i reaguje prema njoj, tj. da li je zahvalan ili nezahvalan. Da li će nesreća zaista biti nesreća, također, ovisi o tome kako se čovjek postavi prema njoj tj. da li će reagovati sa strpljenjem i samouzdržanjem, ili s nevoljom i jadikovanjem. Prema tome, jedna te ista stvar spram dvije osobe pronalazi dva različita stanja, tj. spram jedne osobe ona je blagodat, a spram druge moguća nesreća. To je razlog što kažemo da su nevolja i blagodat relativne stvari.

Istinska nesreća je ona koja dolazi kao kazna od Boga za ljudska djela. Ovakva nesreća je stvarna zbog toga što je, kao prvo, posljedica volje i odabira samog čovjeka, a kao drugo, što ne proizvodi nikakvo dobro. Surovost i bezosjećajnost, naprimjer, za čovjeka predstavljaju nesreću, kao što je pomenuto u sljedećem predanju: “Bog nijednog roba nije pogodio kaznom žešćom od bezosjećajnosti i srčane okamenjenosti.”[13]

U biografijama vjerovjesnika prenosi se da je neki čovjek rekao poslaniku Šuajbu: “Zašto me Bog ne kažnjava kad mu činim ovolike grijehe?” Na to je ovaj odgovorio: “Pogođen si najtežom kaznom, iako je sam nisi svjestan.” Rumi ovako opisuje ovaj događaj:

Neki čovjek u vrijeme Šuajba govorio

da je Bog u meni puno grijeha vidio

Često me u greškama i grijesima viđa

al' me iz blagosti Svoje ne kažnjava

Istina Uzvišena izvjesti na uho Šuajba

odgovor ovome jasan iz svijeta gajba

Kažeš da mnoge si grijehe počinio

iako te Bog, iz plemenitosti, nije kaznio

Naopako veliš i iskrivljeno o maloumni

O ti što pravi put ostavi i oda se krivdi

Nimalo ne paziš da povremeno iskušavam te

pa stalno u okovima ostaješ od glave do pete

Rđa tvoja je, o kotlu crni, od tvoje krivde

potpuno upropastila izgled tvoje nutrine

Na srcu ti se debeli slojevi slagali prljavštine

sve dok nije potpuno postalo slijepo na tajne

Zapravo, ti krivo misliš, jer da te Bog kaznio formalnom kaznom, koju bi sam osjetio, i da si bio dostojan te kazne, tada bi bilo moguće da tvoja kazna ne bude kazna već milost i pažnja, jer bi možda u tebi izazvala pokajanje i budnost. Međutim, kazna koja te je sada snašla i koja je posljedica tvoga djela, predstavlja jednu stopostotnu kaznu.

Stvarne nesreće jesu one koje dolaze kao posljedica čovjekovih djela, i upravo se o takvim kaznama i posljedicama u Kur'anu kaže:

“Mi im nismo nepravdu učinili već su oni sami prema sebi bili nepravedni.”[14]

Ruso ima jednu zanimljivu knjigu u oblasti pedagogije i to pod naslovom Emil. Emil je zamišljeni dječak koga on u svojoj knjizi odgaja i pazi na sve aspekte njegova bića: kako tjelesne tako i duševne. U svim fazama toga odgoja, ideja Rusoa je da Emila odgoji kroz prirodna iskušenja i nedaće.

On vjeruje da su najnesrećnija ona djeca čiji roditelji ih odgajaju u medu i mlijeku i ne dozvoljavaju da ih se dotakne ovosvjetska žega i studen, usponi i padovi. Ovakva djeca postaju osjetljiva na nevolje, a spram užitaka su ravnodušni; postaju poput tanke stabljike koja se povija i pred najmanjim povjetarcem. Takvu djecu uznemirava i najbezazleniji događaj i to do te mjere da pomišljaju na samoubistvo. S druge strane, koliko god im se dopusti da uživaju, opet ne osjećaju zadovoljstvo i radost. Ovakva vrsta ljudi nikada ne osjeti ukus blagodati, a kako da i osjeti kad ne znaju šta znači glad da bi mogli shvatiti vrijednost i ukus hrane; najbolje vrste jela su im bezvrjednije i neukusnije od ječmenog hljeba što ga jede neko siromašno dijete.

U prvom poglavlju svoga “Ružičnjaka”, Sâdi prenosi priču u kojoj kaže kako je neki gospodin zajedno sa svojim slugom, lađom krenuo na putovanje. Pošto sluga do tada nije vidio more, počeo je paničit do te mjere da je uznemirio sve putnike na brodu. Među putnicima je bio i jedan mudrac koji je rekao da zna kako da ga smire, pa je naredio da ga bace u more. Kad se sluga našao među snažnim i nemilosrdnim morskim talasima i kad se suočio sa smrću, svom snagom je nastojao da se domogne lađe i spasi. Kad je mudrac vidio da se on trudi, pustio je da se pokuša sam spasiti, ali kad je uočio da će se skoro utopiti naredio je da ga izvade iz vode. Nakon ovog događaja sluga se smirio i više nije pravio probleme. Nakon što su saputnici upitali mudraca zašto je tako učinio, on im je odgovorio: “Bilo je potrebno da iskusi kako je u vodi pa da shvati vrijednost lađe.”

Uvjet uživanja u blagodatima je poznavanje nevolja. Sve dok se neko ne nađe na dnu doline ne shvaća veličanstvenost planine. Razlog što su samoubistva češća među dobrostojećim i u materijalizmu ogrezlim slojevima društva jeste u činjenici što se nevjera obično nađe upravo u takvim slojevima društva i što ti slojevi ne shvaćaju slast života i vrijednost življenja; ne osjećaju ljepotu svijeta i ne razumiju smisao života. Prekomjerno uživanje i komfor čovjeka učini bezosjećajnim. Takav čovjek poseže za samoubistvom zbog vrlo sitnih stvari. Nihilizam je u zapadnjačkom svijetu, s jedne strane, rezultat gubljenja vjere, a s druge strane, posljedica pretjerane odanosti materijalizmu.

Jedno vrijeme sam poznavao čovjeka kojeg sam smatrao najsretnijim na svijetu. Uživao je u skoro svim materijalnim moćima – novcu, bogatstvu, položaju i slavi. Kad smo počeli da razgovaramo o djeci, taj mi je čovjek rekao da nije htio niti hoće da ima djece. Kad sam je upitao zašto, dobio sam sljedeći odgovor: Dovoljno je to što sam ja sam zapao u nevolje ovoga svijeta, zašto da još jedno biće bacam u nevolje? Zašto da ono podnosi tegobe koje sam ja podnosio? Najprije sam se začudio, ali kad sam se malo više upoznao s njegovim duhom, shvatio sam da taj jadnik u tim svim svojim blagodatima ne vidi ništa drugo doli tegobu. Oni koje smatramo da su od sebe udaljili sve nevolje, obično pate više od drugih.

Možda zvuči neobično, ali tegobe i nevolje jesu blagodati na kojima se treba Bogu zahvaliti; to su blagodati koje se ispoljavaju u liku ljutnje; baš kao što se ljutnje nekada javljaju u liku milosti. Na ovim ljutnjama treba biti zahvalan, iako treba imati na umu da o našem vlastitom stavu ovisi da li će blagodat biti zaista blagodat a nevolja zaista nevolja. Mi sve nevolje čak možemo pretvoriti u blagodati, a da ne govorimo o tome da li možemo više iskoristiti blagodati koje se još i javljaju kao takve. Isto tako, možemo sve blagodati pretvoriti u nevolje i nesreće, a kamoli da ne možemo nevolje i nesreće koje nam se javljaju kao takve, sebi učiniti još većim nevoljama.

Skup suprotnosti

Iz rasprava koje smo imali u ovom dijelu knjige zaključujemo da je osnovna formula kreacije suprotstavljenost i da ovaj materijalni svijet nije ništa drugo doli skup suprotnosti. Na ovom svijetu se zajedno nalaze egzistencija i neegzistencija, život i smrt, opstanak i propadanje, starost i mladost, i konačno sreća i nesreća. Pjesnik Sâdi je rekao sljedeće stihove:

Blago se i zmije, ruže i trnje,

radost i žalost nalaze jedno uz drugo.

Promjenljivost materije svijeta i fenomen usavršavanja proizlazi iz međusobne suprotstavljenosti. Da nije bilo suprotstavljenosti nikada ne bi došlo do raznovrsnosti i evolucije, a univerzum ne bi svakog trena bio u novoj ulozi niti bi se na svjetskoj pozornici pojavljivale nove slike.

Ako bismo htjeli da ovom pitanju damo filozofsku boju treba da kažemo sljedeće: sposobnost materije da preuzima razne forme i međusobna suprotstavljenost formi, predstavlja kako destruktivni tako i konstruktivni faktor, sklanjanje starih i donošenje novih formi. Uništenje je, također, proizvod suprotnosti, kao što je to i raznovrsnost i usavršavanje; jer da se ništa ne uništava ne bi imalo smisla novo formiranje sastavnica jednih s drugima i njihovo usavršavanje. Sve dok komponente i elementi ne dođu u sukob jedni s drugima i dok ne naprave uzajamni utjecaj, zajednički spoj i nova kompozicija neće se pojaviti. Dakle, ispravno je ako kažemo da je: “sukobljenost izvor svih dobara i okosnica svijeta, na koju se oslanja sistem univerzuma.” U prvom dijelu ove knjige, kada smo raspravljali o pitanju šta je suština pravde, naveli smo jezgrovite riječi Sadrul-Muteallihina iz drugog toma njegovog Asfara u kojem je on objasnio da u materijama i formama postoje dvije suprotstavljene težnje čiji imperativ je upravo taj da se forme konstantno mijenjaju. Ovdje ćemo navesti još jednu rečenicu Sadrul-Muteallihina. Na jednom drugom mjestu svoga Asfara kaže: “Da nije kontrarnosti (sukobljenosti), ne bi bio ispravan kontinuitet blagodarnosti [emanacije] s Darežljivog Izvora.[15]

Svijet prirode prepun je odvajanja i spajanja, krojenja i šivenja; to je nezaobilazna implikacija specifične strukture ovoga svijeta. Materija svijeta je poput kapitala koji kruži, a profiti koje proizvodi jesu posljedica tog kruženja. Da je svijet statičan i nepromjenjiv bio bi poput mrtvog kapitala od kojega nema ni dobiti niti štete. Kada uzmemo u obzir jedan određeni kapital koji kruži na tržištu, nalazimo da nekada dobija a nekada gubi, međutim, ako sve kapitale zajedno uzmemo u obzir, onda ćemo naći da šteta više ne postoji već da je tok kapitala sigurno unosan.

Strujanje ili kretanje svih materija svijeta koje se stvara po formuli receptivnosti materije i kontrarnosti formi je, također, zasigurno unosno i svijet vodi ka savršenstvu. U dijalektičkoj logici “pitanje sukobljenosti” uzeto je kao izvanredno važno i kao platforma dijalektičkog svjetonazora. Međutim, mnogo prije pojave ove filozofije, islamski filozofi i gnostici razmatrali su sistem kontrarnosti i u okviru ove teme objasnili vrlo zanimljive teze, šta više, može se naći podatak, na osnovi nekih predanja o grčkoj mudrosti, da je ovaj princip bio razmatran i među grčkim filozofima.

U tefsiru El-Džewâhir Tantâwi prenosi da je Sokrat “princip kontrarnosti (sukobljenosti)” uzimao kao jedan argument u dokazivanju života nakon smrti.[16]

Tantavi piše: “Kada su Sokrata htjeli likvidirati u poslednjim trenucima svoga života, iznoseći dokaz života poslije smrti, kazao je sljedeće:

“Mi vidimo da se u svijetu oprečne stvari rađaju jedne iz drugih: iz ružnoga lijepo, iz nepravde pravda, iz sna budnost, iz budnosti san, moć iz nemoći i obrnuto... Svaka stvar nastaje od svoje suprotnosti... Smrt i život, postojanje i nepostojanje, također, ulaze u ovo pravilo; zato iz smrti obavezno nastaje novi život, u protivnom bi opći prirodni zakon bio opovrgnut.”

O tome kako se suprotnosti rađaju jedne iz drugih, Rumi kaže:

Pošto se osvjestio, reče: O moru sreće

o Ti koji postavi svijest u besviješće

U snove si budnost stavio

a želju s brigom svezao

Imućstvo skrivaš u poniženju neimaštva

prsten gospodstva u okove siromaštva

Suprotnosti su jedne u drugima skrivene

vatra su i vrela voda tijesno pomiješane

Bašta se jedna pojavi u Nemrudovoj vatri i plamenu

dohoci se u darežljivostima i davanjima rascvjetaju

Zato je po riječima Odabranog kralja spasenja

Darežljivost, o imućni, trgovina veoma unosna

Pod lišćem su na grani skriveni plodovi slatki

a vječni život se sakrio odmah ispod smrti

* * *

U dubini mora su biseri među stjenama

dostojanstva se kriju među poniženjima

* * *

Od onog dana kad si postao

vatra si ili zemlja ili zrak bio

Pošto se promijenilo, prvo biće nije ostalo

al' je na tom mjestu drugo biće nastalo

I tako sve redom bića na stotine tisuća

jedno za drugim bolje od prethodnoga

* * *

Ovaj svijet je sukobljenost kad se u cjelini razmotri

čestica s česticom se poput vjere s nevjerom bori

Ona jedna čestica poleti na lijevo

a ona druga teži da leti na desno

Ovaj svijet je uspravljen na ovim sukobima

elemente pogledaj da stvar bude jasna

Četiri su elementa, četiri stuba snažna

plafon ovoga svijeta se na njih oslanja

Svaki je stub razbijač onog drugog

stub vode je razbijač plamena svakog

Kreacija je, dakle, na oprečnostima utemeljena

jasno je da se desi rat s koristima i štetama

Tvoja su stanja međusobno oprečna

svako se protivi drugom u učincima

Talas stanja svojih vojski vidi

svako je s drugim u ratu i kivnji

Ibn Haldun u knjizi el-Muhzala, a po navodu Alija el Verdija, kaže: “Sukob je zaista jedan temeljni činilac ljudske prirode.”

Poznati njemački filozof Hegel, koga smo i ranije citirali, ima jedno specifično mišljenje o suprotnostima, a poznato je kao “Hegelova dijalektika”. On kaže:

“Svako stanje misli ili stvari i svaka zamisao i situacija u svijetu se intezivno privlači ka svojoj suprotosti, pa se onda s njom sjedinjuje i formira jednu bolju i čvršću cjelinu... Svaka situacija i efekat nužno iziskuje jedan kontrast i kontradikciju, a razvojni proces onda ovo dvoje treba da pomiri i pretvori u jedinstvo.”[17]

Imam Ali je u svojim govorima u više navrata ukazivao na zakon kontrarnosti. U govoru 185. imam je, koristeći se principom “ništa Njemu nije slično”, napravio negacionu usporedbu između Boga i svijeta. Značenje tog govora je:

“Činjenica da je Bog dao čula daje do znanja da On sam nema takvih organa. Drugim riječima, to što je za percepciju i čula u stvorenjima odredio mjesta i sredstva, dokazuje da se Njegovo shvaćanje ne odvija putem sredstava. Iz kontrarnosti koju je dao među bićima saznaje se da On nema oponenta. Iz ortaštva koje je dao među bićima saznaje se da On nema ortaka. On je svjetlu suprotstavio tminu, jasnoći nejasnoću, suši vlagu, toplini studen. Između neprijateljskih i protivničkih naravi uspostavio je simpatije i strance međusobno spojio; udaljene je približio a bliske međusobno udaljio.”

Pošto je objasnio da je Bog Adema sazdao od različitih dijelova zemlje, pa onda u nj duh udahnuo, u prvom govoru Staze rječitosti, opisujući tako stvorenog čovjeka, Imam ‘Ali govori: “Čovjek je pomiješan s raznovrsnim naravima; u njegovom stvaranju su korišteni kako jednaki i međusobno slični dijelovi tako i nejednake i međusobno suprotstavljene stvari.”

Filozofska platforma kontrarnosti

U svijetu čiji je konstitutivni element kretanje i gibanje, dominacija kontrarnosti je nezaobilazna, jer je, upravo onako kako to i filozofi potvrđuju – nemoguće kretanje bez postojanja oponenta.[18] Kretanje je traganje i zalaganje, a zalaganje se ozbiljuje onda kada postoji trenje i sudaranje.

Drugim riječima, može se reći da nijedno prirodno kretanje nije moguće bez prinude. Tijelo se kreće prema svom prirodnom mjestu onda kada se nađe izvan tog mjesta, ali kada je na svom prirodnom mjestu onda ostaje nepokretno. Čovjek također žuri ka savršenstvu samo onda kada mu ono nedostaje; sreća čovjeka je uvijek u tome da ima ono što želi, a imati želju moguće je samo onda kada postoji nedostatak i nepotpunost.[19]

Dijalektička metoda sa našeg stanovišta prihvatljiva je do one mjere dokle se oslanja na princip kretanja, kontrarnosti i međusobne ovisnosti i povezanosti satavnica prirode. Ovo su načela koja su još od davnina bila predmet pažnje teozofa. Ono što nas odvaja od dijalektičara i što, ustvari, predstavlja glavnu jezgru dijalektičkog mišljenja od Hegela pa na ovamo, jesu neke druge stvari; među takvima je i činjenica da i misao, poput materije, potpada pod uticaj zakona kretanja, kontrarnosti itd. Zakoni kretanja, kontrarnost i uzajamni uticaj ispravni su sve dok se tiču prirode i dok su filozofski principi, međutim onda kada oni hoće da kažu da i ljudska spoznaja slijedi ove zakone – i upravo zbog toga dijalektiku nazivaju logikom – to onda nije prihvatljivo; ali to nije predmet naše trenutne rasprave.[20]

Sažetak i opći zaključak

Ovdje privodimo kraju našu raspravu o “pojavama zla sa stanovišta Božije pravde”. Za pitanje smrti ostavili smo poseban dio knjige uz jedno posebno razmatranje. Ovdje vidimo potrebnim da u kratkim crtama, pored onoga što smo rekli na kraju četvrtog dijela knjige, iznesemo sažetak i opće principe koje smo do sada naveli:

1. Mudrost kao osobina ima različito značenje u pogledu Boga i čovjeka. Kada kažemo da je čovjek mudar, onda to znači da u svakom poslu ima racionalanu svrhu, najplemenitije i najuzvišenije ciljeve, te da odabire najadekvatnija sredstva za postizanje tih ciljeva. Međutim, Bog je apsolutno imućan, ne traga za svrhom; ne može se zamisliti niti jedna savršenost koja bi Njemu nedostajala da bi On onda za njom tragao; Njegova mudrost znači da On svoja stvorenja upravlja ka savršenstvima kojih su dostojni. Njegov posao je izvođenje u postojanje, i to u smislu dovođenja bića do savršenosti ili u smislu upravljanja, dopunjavanja i stimuliranja stvari da se kreću ka svojim narednim savršenostima, što predstavlja jednu drugu vrstu dovođenja stvari do njihovih savršenstava.

Neka pitanja i primjedbe nastaju usljed pogrešnog uspoređivanja Božije osobine mudrosti sa onom ljudskom. Kad se postavlja pitanje zašto je nešto postalo, obično se misli šta je Bog time imao za cilj? Obično se zanemaruje činjenica da ako bismo smatrali da Bog ima cilj, onako kako ga ima čovjek, onda bi to značilo da i Bog, poput čovjeka, svoja djela čini da bi nadoknadio svoje nedostatke i dospio do vlastitog savršenstva. Ako odmah u početku obratimo pažnju na to da Božija mudrost znači da On svoje djelo upravlja ka cilju a ne samoga sebe, i da je mudrost svakog stvorenja svrha koja je skrivena u prirodi njega samoga, te da je Božija mudrost u tome da stvorenja pokreće ka njihovim konačnim prirodnim ciljevima, unaprijed smo pronašli odgovor.

2. Božanska blagodarnost, tj. blagodarivanje egzistencije koje se rasprostire po cijelom univerzumu ima sebi svojstven poredak; priornost i posteriornost, razložnost i obrazloženost, uzročnost i posljedičnost dominira svim bićima i to je neminovan poredak, tako da nijednom biću nije moguće napustiti svoj položaj i zauzeti položaj nekog drugog bića. Evoluciono kretanje bića, pogotovo evoluciono kretanje čovjeka, ne znači zaobilaženje vlastite pozicije i zauzimanje neke druge, već znači “egzistencijalno širenje” čovjeka. Implikacija stepenitosti i rangiranosti egzistencije znači da nad tim stepenima dominira neka vrsta razlike i nejednakosti u pogledu savršenosti i intenziteta postojanja, a ovakva vrsta razlika nije diskriminacija.

3. Božija kreacija generalna je a ne partikularna, nužna a ne slučajna.

Još jedan razlog grešaka na ovom polju jeste uspoređivanje Božijeg i ljudskog stvaranja, gdje se umišlja da je moguće da i Božije stvaranje poput ljudskog bude partikularno i slučajno.

S obzirom na činjenicu da je čovjek jedno od stvorenja i da je dio univerzalnog poretka, te da mu volja potpada pod uticaj pojedinačnih i slučajnih uzroka, on odlučuje da u određenom vremenu i prostoru, i naravno pod određenim okolnostima, naprimjer, pravi sebi zgradu za stanovanje; sakuplja određenu količinu cigle, cementa, armature, kreča i sl. Između ovih stvari nema nikakve prirodne povezanosti, ali ih čovjek vještački povezuje i spaja i od njih pravi jedan poseban sklop kojeg naziva stan.

A kako Bog stvara? Da li je besprijekorno Božije stvaranje poput vještačkog povezivanja i spajanja nekoliko međusobno potpuno stranih stvari?

Stvaranje vještačkih spojeva pristaje stvorenju kao što je čovjek, koje je, kao prvo, dio postojećeg sistema i podređeno postojećim zakonima, a kao drugo, može da se koristi snagama, energijama i karakteristikama stvari samo u određenim granicama; kao treće, njegova volja potpada pod uticaj pojedinačnih uzroka (kao što je zaštita od studeni i vrućine putem gradnje stana), a kao četvrto, njegova subjektivnost ograničava se na subjektivnost pokretanja, a ne tvorenja, tj. čovjek ništa ne izvodi u postojanje, već pokretanjem bića i njihovim premještanjem, stvara vezu među njima. Bog je, međutim, genetički subjekt; On je tvorac stvari sa svim njihovim snagama, energijama i karakteristikama koje jednako funkcionišu u svim slučajevima.

Bog, naprimjer, stvara vatru, vodu i elektricitet, dok čovjek, uspostavljajući neku vrstu vještačke veze, iskorištava te već postojeće stvari. Ovu vještačku vezu čovjek pravi tako da mu u jednom slučaju koristi (npr. upali prekidač za struju), a u drugom da mu ne koristi (npr. ugasi prekidač za struju), dok je Bog tvorac svih ovih stvari sa svim njihovim odlikama i učincima. Implikacija postojanja vatre je da zagrijava ili sagorijeva. Implikacija elektriciteta je da osvjetljava ili pokreće. Vatru ili elektricitet Bog nije stvorio ni za koga napose. Nema smisla, naprimjer, jednom čovjeku grijati kolibu vatrom, a da mu ta ista vatra ne može sagorjeti odjeću. Bog je vatru stvorio sa svojstvom spaljivanja. Prema tome, sa stanovišta besprijekorne božanske mudrosti, vatru treba uzeti u obzir u njenoj generalnoj ulozi koju ima u poretku egzistencije i kao takvu vidjeti da li je njeno postojanje u cjelokupnosti univerzuma korisno i potrebno, ili suvišno i štetno, a ne razmatrati je u njenoj partikularnosti, pa da se onda kaže zašto je u jednom domu prouzrokovala toplinu a u drugom izazvala požar.

Drugim riječima, ne samo da svrhe stvari trebamo smatrati svrhama Božijih djela, a ne svrhama Njegove Biti, već treba da znamo da su same te svrhe generalne a ne partikularne i neophodne a ne slučajne.

4. Da bi neka stvar nastala, subjektivna potpunost Boga nije dovoljna, već je potrebna i dostatna usvojivost usvojitelja. Neusvojivost usvojitelja proizvodi oskudijevanje nekih bića u pogledu nekih darova. Zle pojave tipa ništavnosti, o kojima smo ranije govorili, tj. nemoći, slabosti, neznanja i sl., ako se posmatraju u odnosu na Svetu božansku Bit, dakle ako se posmatraju u generalnosti sistema (a ne sa stanovišta koji se tiče ljudi tj. ne sa partikularnih i slučajnih aspekata sistema) proizlaze iz manjkavosti i nepotpunosti usvajanja božanske emanacije.

5. Kako god je Bog u Biti nužno postojeći, tako je nužan i u svim Svojim aspektima; te je prema tome i nužno blagodareći. Nemoguće je da neko biće pronađe mogućnost postojanja ili savršenosti postojanja, a da mu Bog uskrati potrebnu egzistenciju. Ono što je, izgleda, razlog da u nekim slučajevima jedno biće ima mogućnost usvajanja neke perfekcije, ali ostane uskraćeno, jeste činjenica da se radi o mogućnosti u pogledu partikularnih i slučajnih uzroka, a ne mogućnosti kada je riječ o općim i neophodnim uzrocima.

6. Zle pojave su ili ništavila, ili bića koja ih izazivaju u drugim stvarima, a predstavljaju zlo sa onog stanovišta odakle izazivaju to ništavilo.

7. Zlobnost zlih pojava druge vrste leži u njihovom odnosnom i relativnom postojanju, a ne u njihovom vlastitom postojanju.

8. Ono što stvarno postoji i što jest predmet kreiranja i uzročnosti, jeste istinsko i zbiljsko postojanje, a ne relativno.

9. Pojave zla apsolutno su usputna i akcidentalna stvorenja, a ne bitna i supstancijalna.

10. Univerzum je jedna neraščlanjiva cjelina; oduzimanje nekih njenih dijelova od nje, a ostavljanje drugih čista je iluzija i igra mislima.

11. Pojave zla i pojave dobra ne spadaju u dva reda stvari već su zajedno pomiješane; ništavnosti su nerazdvojive od postojanja, a relativna postojanja neraščlanjiva od zbiljskih.

12. Ne samo da su ništavila nerazdvojiva od postojanja i relativna postojanja nerazdvojna od zbiljskih, već su i sama zbiljska postojanja, na osnovu principa neraščlanjivosti univerzuma, međusobno povezana i nerazdvojiva.

13. Ako se bića uzimaju u obzir pojedinačno i neovisno jedna od drugih, onda za njih vrijedi jedan sud, a ako se posmatraju kao komponente i organi jednog organizma, onda za njih vrijedi drugi sud.

14. Tamo gdje dominira princip egzistencijalne povezanosti, pojedinačno i neovisno postojanje je apstrahirano i opredmećeno.

15. Da nema zla i ružnoće, dobro i ljepota ne bi imali smisla.

16. Pojave zla i ružnoga razotkrivaju i ukazuju na pojave dobra i lijepoga.

17. Pojave zla su vrelo dobra, a nevolje majka radosti i sreće.

Preuzeto iz knjige "Božija pravda", peti dio, od Murteze Mutahharija.

S perzijskog preveo: Mirsad Hadžajlić

[1]Ta Ha, 50.

[2]Ar-Ra'd, 17.

[3]Hadždž, 61.

[4]Historija filozofije, Will Durant.

[5]Al-Beled, 4.

[6]Staza rječitosti, pismo 45.

[7]Al-Baqara, 155.

[8]Ova stvar se ne protivi negaciji tegobe i patnje u vjeri koja spada u jednu od njenih neporecivih i nepobitnih komponenti; to zato što se pod negacijom tegobe u vjeri ne misli da u njoj nema zadaće, već se misli na to da u vjeri nema takve vrste odredbi i propisa koji bi se ispriječili na put ljudskog razvitka i njegovih ispravnih aktivnosti. Vjerski zakoni su tako ustanovljeni da čovjeka niti sputavaju niti mu dozvoljavaju ljenost.

[9]Bihârul-Anwār, tom 15, dio 1, str.56, izdanje Kompani, po navodu iz Kâfija.

[10]Ibid, str.55.

[11]Ibid, str.56.

[12]Ibid, str.53.

[13]Iršadu el qulūb, Dejlami.

[14]An-Nahl, 118.

[15]Asfār, tom 3, str.117

[16]Al-Džawahir, tom 11, str.5.

[17]Historija filozofije, Wil Durant.

[18]“Tabi'ijjate šifa'” tehnika prva, članak 4, poglavlje 9. Takođe Asfār, opća pitanja, osma etapa, poglavlje 14.

[19]Obratiti se na prvi tom knjige Meqālāte falsafi  – Filozofski referati, od istog autora.

[20]Obratiti se na prvi, drugi i četvrti tom “Usule falsafe wa raweše realism”.

Zadnji put promjenjen: %PM, %18 %709 %2013 %16:%Feb

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT