Smrt i umiranje 6.

Božija pravda

Fenomen smrti

Jedna od stvari koja je uvijek mučila čovjeka jeste pomisao na smrt i kraj života. Čovjek se pita zašto smo došli na ovaj svijet ako treba da umremo. Šta se hoće s ovim građenjem i rušenjem? Nije li sve ovo besmislica i glupost?

Hajjamu se pripisuju slijedeći stihovi:

Kad se pehar jedan fino izlije,

ni pjan ga ne voli da razbije.

Jablana vitkih i glava nekoliko,

zašto je pravio, a što li porušio?

 * * *

Peharu se jednom krasnom razum divi

stotine ga puta iz želje u čelo poljubi

Ovako jedan divan pehar svemira grnčar

napravi i onda ga opet o zemlju omlati

* * *

Slikar koji je slike fino poredao,

zašto ih je nepotpune ostavio?

Ako su lijepe, zašto ih se onda razbije,

a ako ne, zbog čije je to onda mahane?

Strah od smrti je jedan od uzroka pojave filozofskog skepticizma. Skeptični filozofi život i postojanje vide besciljnim, besmislenim i nesvrsishodnim. Ova predodžba o svijetu teško ih uznemirava, buni, a ponekad čak navodi na samoubistvo. Oni misle da ako treba da umremo i nestanemo, onda nismo trebali ni doći na ovaj svijet, ali kad smo sada već tu bez vlastite volje, u najmanju ruku možemo odabrati kako da skratimo ovu besmislenost, jer je sprečavanje besmislenosti samo po sebi jedan razuman čin.

Hajjamu se također pripisuju i ovi stihovi:

Da mi je dolazak po meni bio, nikad ne bi ni došao,

a i postanak mi da je do mene bio, ne bi ni postao.

Ništa ne bi bilo bolje od toga da se u hrabatiji ovoj,

nikad nisam ni rodio, ni postao, niti kad u njoj bio.

Pošto čovjeku u ovom kršu druge nema,

doli brige šta će jesti do preseljenja,

sretna li je duša koja odavde brzo ode,

a još sretnija ona koja nikada i ne dođe.

Briga za smrt

Prije nego razmotrimo pitanje smrti i paradokse koji se sa ovog stanovišta nameću sistemu univerzuma, potrebno je obratiti pažnju na činjenicu da je strah od smrti i zabrinutost u tom pogledu specifična za ljudska bića. Životinje o smrti ne razmišljaju. Ono što kod životinja postoji jeste instinkt bijega od opasnosti i težnja za očuvanjem trenutnog života. Naravno, želja za opstankom je, u smislu očuvanja postojećeg života, apsolutna aplikacija života, međutim, pored ovoga, u čovjeku postoji i obzir prema budućnosti i budućem opstanku. Drugim riječima, u čovjeku postoji želja za vječnim postojanjem koja je svojstvena samo ljudskom biću. Želja je derivativ predodžbe budućnosti, a želja za vječnim postojanjem derivativ ideje i predodžbe o vječnosti koja je specifična ljudskim bićima. Prema tome, ljudski strah od smrti koji uvijek zaokuplja njegovu misao predstavlja nešto odvojeno od instinkta bijega od opasnosti koji je jedna trenutačna i nejasna reakcija kod svake životinje u opasnim situacijama. Dijete, također, prije nego se u njemu razvije želja za opstankom u obliku jedne ideje, sebe čuva od opasnih situacija, što je upravo posljedica spomenutog instinkta.

“Briga za smrt” posljedica je želje za vječnim opstankom, a budući da u sistemu prirode niti jedna sklonost nije besmislena i nesvrsishodna, slijedi da se ova želja može uzeti kao jedan dokaz opstanka ljudskog bića i nakon smrti. Činjenica da nas muči pomisao na smrt, sama po sebi je dokaz da nećemo nestati. Da je naš život ograničen i kratkoročan poput života cvijeća i biljaka, želja za vječnim postojanjem u nama ne bi postojala. Žeđ je dokaz da postoji voda, nešto što je može ugasiti. Svaka druga sklonost i autentični talenat također je dokaz postojanja jedne savršenosti prema kojoj su taj talenat i sklonost usmjereni. Izgleda da je svaki talenat jedan mentalni memoar i stremljenje ka savršenosti koju treba osvojiti. Želja i briga za vječnošću koje uvijek čovjeka obuzimaju, predstavljaju manifestacije njegove prirode i neuništive stvarnosti. Simbol ovih želja i briga identičan je simbolu snova koji su manifestacija fakultativa i osvjedočenja čovjeka u svijetu budnosti. Ono što nam se javlja u svijetu snova jeste manifestacija stanja koje nam je ranije u svijetu budnosti obuzelo naš duh. A ono što se u našem duhu javlja u svijetu budnosti, u vidu želje za vječnim postojanjem, što ni u kom slučaju nije srodno sa kratkotrajnim životom na ovome svijetu, predstavlja manifestaciju i ispoljavanje naše vječne stvarnosti koja će se zasigurno osloboditi “strašne Aleksandrove tamnice” i koja će sigurno da se “uzdigne i ode u kraljevstvo Salamonovo”. Ovu istinu je Mevlana Dželaluddin Rumi veoma zanimljivo opisao u sljedećim stihovima:

Slon treba da zaspe pošto tovar skine,

pa u snu da vidi područje Indije

U snovima magarca Indije nema,

jer domovina magarca nije Indija

Slon se Indije sjeća iz želje,

pa onda tu sjetu u noći usnije

Ovakva vrsta predodžbi, mišljenja i želja jeste pokazatelj one zbilje koju filozofi i gnostici nazivaju “nostalgijom” ili “nehomogenošću” čovjeka u ovom svijetu na zemlji.

Smrt je relativna

Paradoks smrti nastao je zato što je smrt izjednačena s ništavilom, međutim, smrt za čovjeka ne znači uništenje, to je promjena stanja i preobražaj, to je zalazak u jednoj, a izlazak u drugoj kreaciji: drugim riječima, smrt jeste nestajanje, ali ne apsolutno već relativno, tj. nestajanje u jednoj i postajanje u drugoj kreaciji i egzistenciji.

Za čovjeka nema apsolutne smrti. Smrt je gubljenje jednog stanja, a dobijanje drugog. Kao svaki drugi preobražaj i smrt također predstavlja relativno ižčezavanje. Kad se zemlja pretvara u biljku, dešava se njena smrt, ali ta smrt nije apsolutna. Zemlja time gubi svoj raniji oblik i odlike, ne posjeduje više onaj izgled koji je imala kad je bila u neorganskom stanju, ali ako je u jednom stanju preminula, u drugom je oživjela.

U svijetu neživog sam preminuo pa u biljni svijet došao,

onda u biljnom svijetu umro pa se u životinjskom našao.

U svijetu sam životinjskom onda opet umro i čovjek postao,

zašto da se smrti bojim, kad sam se uvijek usavršavao?

Opet ću da umrem i ostavim bića ljudska

da u svijetu meleka dobijem polet i krila

I u tom svijetu mi valja do utočišta boljega

jer sve propada osim Lica Njegovoga[1]

Materijalni svijet – utroba duše

Prelazak iz ovoga u onaj svijet donekle je slično rođenju djeteta iz majčine utrobe. Ova usporedba može nam se s jedne strane učiniti neumjesnom, ali s druge opet i ispravnom. Neumjesna je zbog toga što je razlika između ovoga i onoga svijeta dublja i bitnija od razlike između svijeta maternice i svijeta poslije nje. I maternica, ali i pojave izvan nje, predstavljaju dijelove svijeta prirode i života na ovom svijetu, dok su ovaj svijet i onaj svijet dvije kreacije i dva života sa fundamentalnim razlikama. Međutim, ova usporedba je s druge strane umjesna i to stoga što pokazuje raznolikost uvjeta. Beba se u maternici hrani putem pupčane vrpce, ali čim se suoči sa ovim svijetom počinje da se hrani na usta. U maternici se formiraju pluća, iako ih dijete počinje koristiti tek nakon što izađe iz majčine utrobe.

Zanimljivo je da beba unutar maternice ni najmanje ne upotrebljava pluća i disajni sistem, a ako bi se desilo da u tom stanju ovaj sistem samo za tren proradi, dijete bi umrlo. Ovo stanje traje do zadnjeg trenutka boravka u maternici, ali čim se dijete rodi, sistem disajnih organa odmah stupa na snagu i od tog momenta je i najkraće zaustavljanje rada ovog aparata opasno po život.

Na ovaj način sistem života prije rođenja zamjenjuje se sa onim poslije. Beba prije rođenja živi unutar jednog životnog sistema, a poslije rođenja unutar drugog.

Iako se disajni organi formiraju u tom razdoblju, pa ipak, u osnovi nisu stvoreni za život u maternici; oni predstavljaju jedno predviđanje i prethodnu pripremu za život nakon maternice. Organi vida, sluha, okusa i mirisa, sa svom svojom složenošću, nisu dati za taj život već za život u razdoblju koje tek dolazi.

Ovaj svijet je u odnosu na onaj poput maternice u kojoj se stvaraju duhovni organi čovjeka i u kojoj se on priprema za jedan drugi život. Duševni talenti čovjeka, jednostavnost i apstraktnost, nedjeljivost i relativna stabilnost čovjekovog “ja”, beskrajne želje, njegova široka i beskrajna mišljenja – sve su to kategorije koje odgovaraju jednom opširnijem i dužem životu pa čak i vječnosti. Ono što čovjeka čini “nostalgičnim” i “nehomogenim” u ovom prolaznom i materijalnom svijetu jesu upravo ove stvari. Ono što je dovelo do toga da čovjek u ovom svijetu ima stanje “naja” što ga otkinuše iz “nejestana”, i što je dovelo da “od jauka njegova i muško i žensko cvile” (sve ovo su aluzije na matafore sa kojima Mevlana otpočinje svoju Mesneviju) i da uvijek traga za “grudima uznemirenim zbog rastanka” kako bi “opisao bol čežnje”, jeste upravo to. Ono što je dovelo do toga da čovjek sebe smatra “visokozornim kraljem čije je mjesto u pročelju” i da svijet u odnosu na sebe naziva “uređenom zabiti tuge” ili da sebe vidi “pticom božanskog ružičnjaka” a svijet “klopkom zbivanja”, jeste upravo ovo.

Kur'an Časni kaže:

“Zar mislite da smo vas uzalud stvorili i da nam se nećete vratiti.”[2]

Ako čovjek sa svom ovom opremom i obdarenošću ne bi imao povratka Bogu i jednom svijetu koji je prostrano i odgovarajuće mjesto za tako opremljeno biće, onda bismo logično mogli zaključiti da nakon svijeta maternice nema ovoga svijeta i da svi zameci na kraju tog razdoblja nestaju, te da su svi ovi aparati tj. čulo vida, sluha i okusa, te mozak, nervi i pluća, koji ne koriste u maternici i koji su višak u odnosu na biljni život u njoj, stvoreni uzalud i da neupotrebljeni odlaze u ništavilo.

Smrt je, dakle, kraj jednog dijela čovjekovog života i početak novog perioda njegovog življenja.

Smrt je u odnosu na ovaj svijet zaista smrt, ali je u odnosu na onaj rođenje, baš kao što je rođenje novorođenčeta u odnosu na ovaj svijet, zaista rođenje, dok je u odnosu na njegov prijašnji život zaista smrt.

Ovaj svijet - škola čovjeka

Ovosvjetski je život za ljudsko biće, u odnosu na onosvjetski, faza pripreme i usavršavanja. Ovaj svijet je u odnosu na onaj poput školskog i studentskog doba za jednog mladića; on je škola odgoja.

U Stazi Rječitosti, u odjeljku kratkih izreka, stoji da je neko došao kod Imama Alija i počeo mu se žaliti na ovaj svijet govoreći kako on čovjeka vara, kvari i sl. Taj čovjek je čuo da velikani zaziru od ovoga svijeta pa je pomislio da se pod tim podrazumijeva zaziranje od stvarnosti ovoga svijeta, ne razmišljajući da je “opasnost” ovoga svijeta njegovo obožavanje. Ono što je loše jeste kratkovidnost i usko htijenje koje se kosi s čovjekom i njegovom srećom. Imam Ali mu je na to rekao: “Ti sam sebe varaš, a ovaj svijet ne vara; ti se nepravedno odnosiš prema ovome svijetu a ne ovaj svijet prema tebi... Ovaj svijet se prema onome koji je prema njemu iskren odnosi iskreno i za onoga koji ga shvati izvor je dobra; ovaj svijet je mjesto služenja Bogu bliskih, mjesto molitve Božijih meleka, mjesto silaska Božije objave, tržište Božijih prijatelja...”

Feriduddin Attar je u jednoj svojoj poemi rekao sjedeće stihove o ovm događaju:

Onaj jedan pred Lavom pravednim,

korio ovaj svijet stilom pretjeranim.

Svijet nije loš, 'Ali mu veli,

loš si ti, jer se od razuma udalji.

Ovaj svijet je poput plodne oranice,

dan i noć u njoj treba da se radi i sije.

Jer se dostojanstvo i ugled vjerska,

u cijelosti ubire sa ovoga svijeta.

Sjeme koje se danas posije već sutra nikne,

a ako se ne posije, “kakva šteta!” nikne.

Ako sa ovoga svijeta ništa ne poneseš,

životom protraćenim ćeš da umreš.

S tobom će uvijek da ostane tuga,

težak posao, lijenost i dužina puta.

U Časnom Kur'anu stoji:

“(Bog je) Onaj koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati.”[3]

Drugim riječima, ovaj svijet je poput smjese života i smrti, u njemu se ogleda i ispituje dobrostivost ljudskog bića.

Treba imati na umu da je svrha božanskog “ispitivanja” pokazivanje talenata i sposobnosti. Pokazivanje jednog talenta je ustvari njegovo uzgajanje i usavršavanje. Ovo iskušavanje nije namijenjeno zato da bi se otklonili zastori sa postojećih tajni, već je namijenjeno aktueliziranju talenata koji su skriveni poput tajni. Ovdje sklanjanje zastora znači stvaranje. Božije iskušavanje, čovjekova svojstva izvodi iz skrivenog svijeta potencije i talenta na pozornicu aktuelnosti i savršenstva. Božije iskušenje ne znači određivanje težine već njeno uvećavanje.

S ovim objašnjenjem postaje jasno da spomenuti ajet rasvjetljava činjenicu da je ovaj svijet laboratorij u kojem se ispituju postupci ljudi.

Povod protesta

S obzirom na interpretaciju suštine smrti o kojoj smo govorili, postaje jasna neosnovanost protesta. Ti protesti ustvari proizlaze iz nepoznavanja prirode čovjeka i svijeta; drugim riječima, proizlaze iz nepotpunog i manjkavog svjetonazora.

Da je smrt kraj života, želja za vječnim postojanjem bila bi uistinu zamarajuća, bolna i u ogledalu svijetle i dalekosežne misli čovjeka, beskrajno ružna i strahovita.

Razlog što neki ljudi život vide besmislenim leži u činjenici što s jedne strane u vlastitom biću nalaze želju za vječnošću, a s druge je vide neostvarivom. Da nije te želje, oni život ne bi smatrali besmislenim i apsurdnim, pa makar se i okončao apsolutnim ništavilom. U najmanju ruku život bismo mogli smatrati jednom kratkotrajnom srećom. Tada nikad ne bismo mislili da je nepostojanje bolje od takvog postojanja, jer ako pretpostavimo da je nedostatak ovog postojanja njegova kratkoća, iz toga proizlazi da mu je mana nepostojanje koje ga slijedi. Prema tome, sve mane proizlaze iz nestajanja i nedovoljnosti te se stoga možemo zapitati može li nam biti bolje ako se i ovo malo egzistencije zamijeni ništavilom.

Mi u sebi nalazimo želju za vječnim opstankom. Ta želja je zasnovana na predodžbi mogućnosti vječnoga postojanja; tj. mi imamo predodžbu o vječnosti, njenoj ljepoti i privlačnosti. Ta privlačnost je u nama proizvela jednu veliku želju da zauvijek ostanemo i da se zauvijek koristimo blagom života.

Ako na naš mozak nasrne jedan niz materijalističkih ideja koje nam nameću da su sve ove naše zamisli i želje apsurdne i da nema ništa od vječnosti, onda imamo pravo da se uznemirimo i zabrinemo, i da se u nama pojavi jedan veliki strah i trepet. Imamo pravo da želimo – kamo sreće da na ovaj svijet nikada nismo ni došli i da se nikada nismo ni suočili sa ovom stravom i tegobom. Dakle, predodžba o besmislenosti i apsurdnosti egzistencije dolazi kao posljedica neusklađenosti jednog prirodnog instinkta i jedne vještačke sugestije. Da nije bilo tog instinkta onakvu jednu predodžbu mi ne bismo ni imali, baš kao što ni ovakvu jednu predodžbu ne bismo imali, da nam se ne sugeriraju one potpuno pogrešne materijalističke ideje.

Stvarna i skrivena struktura čovjeka takva je da je njegovu želju za vječnošću učinila sredstvom postizanja savršenosti za koju je nadaren, a pošto ta građa i postojeći talenti u njoj, nadilaze ograničeni život na ovome svijetu i pošto bi svi ti talenti bili besmisleni i apsurdni kada bi život bio ograničen samo na ovosvjetski, osoba koja ne vjeruje u vječni život između građe svoga bića, s jedne strane, i želje za vječnim opstankom, s druge, vidi neusklađenost, pa kaže: “Kraj postojanja je nepostojanje i svi putevi se okončavaju u ništavilu, pa je i sâm naš život besmislen i apsurdan.” Međutim, jezikom svojih prirodnih darova, koji su općenitiji i dosljedniji, kaže: “Nepostojanja nema; beskrajan put je pred nama; kad bi moj život bio ograničen onda ne bi bio stvoren sa željom da vječno ostanem.”

Stoga Kur'an časni negiranje proživljenja, upravo onako kako smo to i ranije kazali, drži sinonimom apsurdnog viđenja kreacije:

“Zar mislite da smo vas uzalud stvorili i da nam se nećete vratiti.”[4]

Da, to je tako, osoba koja ovaj svijet smatra “školom” i “mjestom usavršavanja” i koja vjeruje u drugi život više ne zamjera i ne govori da nismo trebali biti dovedeni na ovaj svijet ili da sada kada smo već dovedeni ne trebamo  umrijeti. Prema istoj logici ne bi bilo pravilno misliti da dijete ne treba slati u školu, ili ako se već pošalje, da je nikad ne treba ostaviti i završiti.

Veliki učenjak Baba Afdal Kašani, koji je bio učitelj samom Nasîruddin Tusiju ili učitelj njegova učitelja, u jednom je izvanredno lijepoj rubaiji objasnio filozofiju smrti. Ovaj četverac može se uzeti kao odgovor na poznatu rubaiju od Hajjama, a možda i jeste izrečen u odgovoru na nj. Rubaija koji se pripisuje Hajjamu je sljedeći:

Pehar koji se fino izlije,

ni pjan ne voli da razbije.

Jablana vitkih i glava nekoliko,

zašto je pravio, a što li porušio?

Baba Afdal veli:

Čim se duša spoji sa školjkom tijela

iz vode života postane lik čovjeka

Kad se biser upotpuni školjka se otvori

pa se onda na kraljevskoj kruni pojavi

U ovim stihovima tijelo čovjeka zamišljeno je poput školjke koja u sebi uzgaja skupocjeni ljudski duh. Razbijanje ove školjke je u vrijeme kada se biser usavršava, nužno, da bi se skupocjeni biser popeo sa svog niskog položaja do uzvišenog položaja čovjeka. Filozofija čovjekove smrti upravo je takva, tj. da se čovjek prenese iz tamnice svijeta prirode u otvoreni prostor uzvišenih rajskih vrtova, što se prostiru svim nebesima i Zemljom, u blizinu vladara moćnog i Boga Uzvišenog, u čijoj blizini se stiče svaka savršenost.[5] Upravo to je značenje ajeta koji kaže:

“Mi, uistinu, samo Bogu pripadamo i jedino Njemu se vraćamo.”[6]

Prigovor na to “zašto umiremo” i odgovor na njega spomenut je u jednoj od pripovijesti Mesnevije:

Musa reče o Bože koji najbolje računaš,

kad si fino naslikao, zašto uništavaš?

Muško si i žensko divno naslikao,

na kraju ih, ipak, porušiš, zašto?

Reče Bog: Znam da ovo pitanje tvoje

iz prkosa, nemara i strasti proizašlo nije

U protivnom bi te kaznom teškom ukorio,

zbog pitanja bi te ovog prilično namučio

Ali ti hoćeš da u našem djelu

nađeš mudrost i sudbine tajnu

Da to proslijediš do svijeta cijeloga,

da ispečeš time svakog sirovoga

Bog mu onda reče: O ti koji si dalekozor,

pošto si upitao, dođi da čuješ i odgovor

O Musa! Posij neko sjeme u zemlji,

pa ti sâm na ovo pošteno odgovori.

Pošto je Musa posijao i sa sjetvom završio,

svoj usjev je ubrzo urednim i krasnim našao.

Uzeo je srp pa plodove požnjeo,

a onda je najedanput glas odnekud čuo.

Veli mu: Zašto siješ i uzgajaš,

pa čim se usavrši podsjecaš?

Reče: O Gospode, ja gledam da se pokosi ova trava,

zato što se u njoj zajedno našlo klasje i slama.

Klasju nije mjesto u ostavi slame,

i u silosu pšenice slama propadne.

Nije mudro da se spoje ovo dvoje,

dvojnost iziskuje da se prosije

Reče: Od koga si to znanje naučio?

Svjetlo si te svijeće odakle upalio?

Razlučivanju si me Ti podučio, o Bože, Musa odgovori.

Pa zašto onda Ja ne znam razlikovati?, Bog mu veli.

Među ljudima ima duša čistih,

a ima ih mračnih i prljavih.

Ove školjke nisu istog veza,

u jednoj su biseri, a u drugoj prikaza.

Obaveza je da se objelodane te dobrote i truhlotine,

baš kao što je obaveza da se pšenica odvoji od slame.

Smrt je produžetak života

Kad se raspravlja o fenomenu smrti treba obratiti pažnju i na to da pojave “smrti” i “života” u svijetu egzistencije stvaraju jedan uzastopni poredak; uvijek smrt jednih priprema prostor života za druge. Tijelo uginule životinje ne ostaje neiskorišteno već od njega nastaju nove biljke i životinje. Školjka se rastvara i predaje sjajan biser, ponovo se od iste one materije pravi nova školjka i u njoj se razvija jedan drugi biser. Otvaranje školjke i njeno davanje bisera ponavlja se u nedogled i tako se blagodat života produžuje duž vremena. Da su narodi koji su živjeli hiljadu godina prije još uvijek živi, ne bi došao red na život današnjih ljudi, baš kao što ni budući narodi neće moći da žive ako im sadašnji ne naprave mjesto. Da prošlogodišnje cvijeće nije uvenulo i nestalo sa lica zemlje, novo i svježe cvijeće ne bi pronašlo mjesta da samo sebe pokaže. Mogućnost materije za prijem života je u pogledu prostora ograničena, ali je neograničena u pogledu vremena. Zanimljivo je da se svijet, kako prostorno tako i vremenski, izvanredno mnogo širi.

Kao jedan od onih koji zamjeraju fenomenu smrti, Hajjam (tako mu se barem pripisuje) ukazuje na jednu zanimljivu dosjetku koja je ujedno i odgovor na same njegove prigovore. On kaže:

S podnošenjem tegobe čovjek na koncu do slobode dođe,

kao što kapljica biser postane, pošto pretrpi zatočenje školjke.

Glavnica ostaje, iako te imetak ostavi,

pehar se napuni, pošto se jedmput isprazni.

Zbog pražnjenja pehara čovjek ne treba da tuguje, jer će krčmar opet da ga napuni. Hajam nadalje veli:

Ustaj! Za svijetom prolaznim ne tuguj!

Sjedi! Malo se veseli i raduj!

Da je u naravi svijeta bilo odanosti,

na tebe red, od drugih, ni stigao ne bi.

Pjesnik ovaj aspekt pripisuje nevjernosti ovoga svijeta. Ako bi mjerilo bilo samo individua čiji je red u određenom trenutku – u tom slučaju bi se to zaista trebalo nazvati nevjernost, ali ako uračunamo i druge koji treba da dođu i prođu kroz svoje razdoblje, onda se naziv mijenja i treba reći da je to poštenost, pravednost i poštivanje reda.

Ovdje bi neko mogao prigovoriti da je Božija moć neograničena. Šta bi falilo da i oni koji su sada ostanu zauvijek, a i za one koji će poslije doći da se napravi mjesto i predvidi ishrana?!

Ovi ne znaju da ono što je moguće da postoji, da se blagodariva od strane Gospodara, a ono što ne postoji da je upravo ono što nije moguće. Pod pretpostavkom mogućnosti nekog novog mjesta i nekog drugog povoljnog okruženja, to samo priprema prostor za postojanje drugih ljudskih bića na tom istom mjestu. I opet, i tamo i ovdje primjedba ostaje na snazi, tj. opstanak pojedinačnih entiteta zatvara put postojanju i dolasku budućih.

Ovu značajku naveli smo kao dopunu odgovora kojeg smo dali pod naslovom “Smrt je relativna”. Rezultat zbira ove dvije značajke jeste u tome da materija svijeta sa svojim prirodnim i supstancijalnim kretanjem formira svijetle supstance anđeoskih duša; anđeoska duša napušta materiju i nastavlja jedan uzvišeniji i intenzivniji život, a materija iznova u sebi počne da razvija jednu drugu svijetlu supstancu. U ovom poretku, ne postoji ništa drugo doli evolucija i ekspanzija života koje se obavlja putem prijenosa i transmisije.

Prigovor na smrt i njeno poređenje s razbijanjem vrčeva koje izvode grnčari, te želja da se prapočetak egzistencije i Stvoritelj sistema kreacije poduči lekcijom grnčara, tako je djetinjasta da ne vrijedi o njoj raspravljati. Takva vrsta ideja predstavlja samo pjesničko vještačenje i neku vrstu profinjenog umjetničkog maštanja koje ima tek (upitnu) umjetničku vrijednost. Vrlo je vjerovatno da je osoba koja je sročila spomenute stihove, a koji se pripisuju Hajjamu, imala upravo ovakvu namjeru, ili su pak proizišli iz ograničenih materijalističkih misli. Međutim, u filozofiji onoga koji kaže da “Onako kako u san utonete tako i umirete i onako kako se iz sna budite tako ćete biti i proživljeni”[7], svi problemi su riješeni. Takva jedna osoba ne samo da se ne boji smrti već je, kako reče hazreti Ali, žedna nje i smatra je uspjehom.[8]

Velikom teozofu Mirdamadu pripisuju se sljedeće riječi:

“Ne boj se gorčine smrti jer je njena gorčina u strahu od nje.”

Veliki islamski teozof, iluminacionist Suhravardi, kaže:

“Mi filozofa ne smatramo filozofom sve dok vlastitom voljom ne mogne izaći iz svoga tijela.” Tj. da posjeduje takvu perfekciju da je odvajanje duše od tijela za njega nešto vrlo lahko i jednostavno.

Slično ovome prenosi se i od Mirdamada, filozofa, naučnog istražitelja i osnivača Islamskog univerziteta u Isfahanu.

Ovo je dakle logika onih koji poznaju skupocjeni biser što nastaje unutar tijela. Međutim, onaj koji se zapleo u skučene i ograničene materijalističke misli, naravno da se boji smrti, jer je sa njegovog stanovišta smrt ništavilo. On pati zbog toga što se ovo tijelo (koje je po njegovom mišljenju cijeli njegov entitet i njegova ličnost) raspada, pa zbog toga pomisao na smrt u njemu proizvodi nevjeru prema cijelom svijetu. Takva jedna osoba treba iznova da razmotri svoje viđenje svijeta i treba znati da je njen protest posljedica potpuno pogrešne vizije o svijetu.

Ova rasprava me podsjeća na priču jednog naivnog knjižara u medresi Fejziji:

U onim godinama kad sam studirao u Qomu, u Fejziji je radio jedan naivni prodavač knjiga. On bi pred medresu dovozio svoj štand i tu bi prodavao knjige. Nekad bi činio čudne radnje i izgovarao smiješne riječi koje bi se prepričavale. Jedan od studenata priča kako mu se jednog dana obratio da bi kupio neku knjigu. Veli, kad sam knjigu pregledao pitao sam ga za cijenu. On mi je rekao da knjigu ne prodaje. Upitao sam zašto? Odgovorio je da će, ako mi je proda, morati da kupi drugu za izlog!

Doima se kao da ovaj prodavač knjiga slijedi poetsku doktrinu Hajjama tamo gdje kaže:

Otkako se venera i mjesec na nebu pojavi,

bolje od čistog vina ljudi nisu vidjeli.

Baš se čudim onima koji vino prodaju,

bolje od svoje robe šta ima da kupuju!?

On zamjera krčmaru, zašto prodaje vino. Naravno, ovo zamjeranje je poetsko, a ne zbiljsko; svoju profinjenost i ljepotu dobija upravo odatle. Međutim, ako ovu logiku odmjerimo “ozbiljnim kriterijima”, vidjet ćemo kako onaj koji pije vino svoje djelo miješa sa djelom krčmara. Za onoga koji pije vino, ono samo je cilj, dok je za krčmara ono sredstvo. Posao krčmara je kupoprodaja i ubiranje zarade. Onaj čiji je ovo posao, ne brine za što mu iz ruku odlazi roba, već se raduje, jer je to dio njegovog velikog cilja.

Kreacija je poput trgovine. Tržište svijeta je tržište nabavke, prodaje, i opet to isto. “Sistem života i smrti” je sistem razmjene, evolucije i dopune. Onaj koji kritikuje razmjenu kreacije, nije shvatio zakon svijeta i njegov cilj.

Murteza Mutahhari, Božija pravda, šesto poglavlje.

Sa perzijskog preveo: Mirsada Hadžajlić

[1][Kullu šej'in hālikun illa wadžhuhu]

[2]Al -Mu'minun, 115.

[3]Al-Mulk, 2.

[4]Al-Mu'minun,115.

[5]Al-Qamar, 54. i 55.

[6]Al-Baqara, 156.

[7]Pedaja od Božijeg Poslanika (s.a.v.a.).

[8]Kada je hazreti Ali bio smrtno ranjen, rekao je: “Tako mi Gospodara Ka'be uspio sam!”

Zadnji put promjenjen: %PM, %18 %709 %2013 %16:%Feb

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT