Scroll to top

Odgovor na prigovor da je islam poslat samo arapima, a ne cijelom svijetu

Neprijatelji islama ne libe se nijednog sredstva ni metode s ciljem sprječavanja širenja ove Božije religije. Vođeni tim nastojanjem, oni šire sumnje i prigovore kojima žele prikazati da je islam ipak samo za Arape i da nema nikakvu poruku za ostale ljude.

Između ostalog, u svom nastojanju poslužili su se ajetima u kojima se Poslanik obavezuje da poziva svoje bližnje, ili stanovnike Mekke sa okolinom,[1] te 69. ajetom sure Ma'ide, u kojem se, nakon ukazivanja na jevreje, kršćane i sabejce, mjerilo sreće pronalazi u vjerovanju i činjenju dobrih djela, a uopće se ne spominje prihvatanje islama kao uvjet sreće. Pored toga, u islamskom fikhu sljedbenici knjige nisu poput mnogobožaca, već im se uz plaćanje džizje (umjesto humsa i zekata koje daju muslimani) jamči sigurnost unutar granica islamske države i oni mogu provoditi svoje religijske obrede, što je pokazatelj da su oni prihvaćeni kao priznate religije.

U odgovoru treba kazati da ajeti u kojima se spominje bliži rod Poslanikov i stanovnici Mekke i okoline govore o procesu i načinu pozivanja, što počinje od njegove bližnje rodbine, zatim ostalih stanovnika Mekke i okoline, te šireći se na taj način obuhvata cio svijet i sve ljude svijeta. Ovakve ajete ne možemo ubrajati u ajete koji sužavaju opseg ajeta koji poslanstvo Poslanika islama smatraju univerzalnim, jer pored toga što način obraćanja ovih ajeta ne prihvata sužavanje opsega, u ovakvom sužavanju opsega neophodno je “izuzimanje većine”, što je za razumne ljude neprihvatljivo i neprimjereno.

Što se tiče navedenog ajeta iz sure Ma'ide, on objašnjava da nije dovoljno iskazati pripadnost ovoj ili onoj religiji da bi se stiglo do istinske sreće, već je činilac postizanja sreće istinsko vjerovanje i djelovanje u skladu sa obavezama koje je Uzvišeni propisao Svojim robovima. Na temelju argumenata koji potvrđuju univerzalnost i vječnost islama, obaveza svih ljudi jeste da nakon što islam dođe postupaju u skladu s propisima i zakonima te religije.


[1] Eš-Šu‘ara’, 214; El-En‘am, 92; Eš-Šura, 7; Es-Sedžde, 3; El-Kasas, 46; Ja-Sin, 5–6.

Povezani članci