Odgovor na prigovor: Zašto Uzvišeni Bog nije ljudima otkrio tajne Kreacije?

Tekstovi iz islamske teologije

Uzevši u obzir činjenicu da Božija mudrost zahtijeva da ljudi stižu do svoga savršenstva i sreće, zar nije bilo bolje da je Uzvišeni Bog putem Objave otkrio ljudima tajne prirode, kako bi na taj način mogli da se koriste različitim blagodatima i tako daleko brže stignu do savršenstva, isto kao što su brojna otkrića prirodnih zakona koja su se dogodila u posljednjim stoljećima te izumi koji se koriste u životu ostavili upečatljiv trag u napretku civilizacije i očuvanju zdravlja i borbi protiv bolesti, razmjeni informacija, širenju veza i tome slično? Jasno je da ukoliko bi poslanici pokazali zadivljujuće znanje i tehnologiju te ponudili ljudima sredstva za lagodan život i na taj način im pomogli, mogli bi ostvariti društveni uticaj, steći političku moć i uspješnije postizati svoje ciljeve.

Odgovor na ovaj prigovor ogleda se u tome da se osnovna potreba za Objavom i poslanikom uviđa u pitanjima koja čovjek ne može spoznati običnim sredstvima spoznaje, a ako ih ne bude spoznao, u tom slučaju ne može odrediti smjer kretanja prema svome istinskom savršenstvu. To znači da se prema njemu ne može ni kretati. Drugim riječima, osnovna dužnost poslanika je da usmjere ljude ka usavršavajućem kretanju i u tome im pomognu da u svim uvjetima mogu prepoznati svoje obaveze i koristiti svoj potencijal na putu stizanja do cilja, bez obzira je li riječ o nomadima koji putuju prostranstvima pustinje, o moreplovcima, ili o onima koji osvajaju svemir. Dakle, cilj je da ljudi prepoznaju svoje temeljne vrijednosti i da znaju kakve obaveze svaki pojedinac nosi kada je riječ o obožavanju Uzvišenog Boga, kao i obaveze prema drugim ljudskim bićima, da bi njihovim izvršenjem stigli do pravog, vječnog i istinskog savršenstva i sreće. Različitost sposobnosti i potencijala, te prirodnih i tehnoloških mogućnosti, bilo u istom vremenskom razdoblju ili pak u različitim vremenima, predstavlja pojavu koja nastaje usljed posebnih uzroka i nema presudnu ulogu u istinskom usavršavanju i vječnoj sudbini, kao što savremeni tehnološki i naučni napredak, koji dovodi do većeg korištenja materijalnim blagodatima, ne ostavlja traga i ne pomaže duhovnom usavršavanju, već se može reći da je obrnuto proporcionalan njemu.

Može se zaključiti da Božija mudrost zahtijeva da čovjek korištenjem materijalnih blagodati i potencijala osigura sebi produženje fizičkog života, a korištenjem razuma i Objave odredi svoj smjer kretanja prema istinskom savršenstvu. Što se tiče razlike u tjelesnim, duhovnim, prirodnim i društvenim kapacitetima i uvjetima, kao i različitosti u korištenju znanjem i tehnologijom, ona slijedi određeni niz posebnih uzroka i stanja, a javlja se na temelju ustrojstva uzroka i posljedice. Sve te razlike nemaju presudnu ulogu u vječnoj sudbini čovjekovoj, štaviše, mnogo puta pojedinac ili skupine koji žive na najprostiji način i koji se koriste minimumom materijalnih i prirodnih kapaciteta uspijevaju ostvariti uzvišene stepene savršenstva i sreće. Isto tako, mnogo je pojedinaca i skupina koji su obdareni vrhunskim sredstvima i znanjima, ali su se usljed nezahvalnosti, oholosti i nasilja prema drugima srozali na najniže stepene nesreće.

Svakako, Božiji poslanici su, pored obavljanja svoje osnovne dužnosti, tj. upućivanja ljudi u smjeru istinskog i vječnog savršenstva i sreće, pružali pomoć u ostvarenju boljeg života na Ovom svijetu. Gdje god je to mudrost Božija nalagala, do određenih granica je otkriven zastor sa nepoznanica i prirodnih tajni i na taj se način pomoglo u napretku civilizacijskog kretanja. Primjeri za ove slučajeve nalaze se u životu hazreti Davuda, Sulejmana i Zu-l-Karnejna.[1] Isto tako, ulagali su napore kada je riječ o društvenom uređenju i dobrom upravljanju, kao što je u Kur'anu zabilježeno u vezi sa hazreti Jusufom, a.s., u Egiptu.[2] Ipak, sve te usluge izlaze iz kruga njihovih osnovnih dužnosti.

U vezi s pitanjem zašto poslanici u nastojanju da se što brže kreću ka svojim ciljevima nisu koristili tehnološku, ekonomsku i vojnu moć treba kazati da je cilj poslanika, kako je to već više puta ponovljeno, priprema uvjeta za obaviješten i slobodan izbor. Da su htjeli djelovati pomoću neuobičajenih snaga i moći, ne bi mogli postići duhovni napredak i slobodno usavršavanje, već bi ljudi morali da ih slijede pod pritiskom moći, a ne zato što su vođeni Božanskom potrebom i na temelju slobodnog izbora.

Imam Ali, mir s njim, u vezi s ovim kaže: “Da je Uzvišeni Bog htio, stavio bi poslanicima na raspolaganje škrinje zlata, žile ruda, čista blaga, bašče i vrtove pune voća. Upregao bi u njihovu korist i ptice, i zrak, i zemaljske životinje. Međutim, da je tako učinio, pretpostavke za iskušavanje i nagrađivanje bi iščezle... Da je htio, dao bi poslanicima nedostižnu moć, nesalomljivu slavu i vlast, tako da bi drugi morali iz straha ili pohlepe da se predaju i da se prođu oholosti i nadmenosti. U takvom slučaju, motivi i vrijednosti bili bi izjednačeni. Ipak, Uzvišeni je želio da slijeđenje poslanika, i potvrđivanje Njegovih knjiga, i pokornost, i predanost ljudi budu utemeljeni isključivo na svetim nastojanjima, bez ikakvog straha. Što su teškoće i ispiti veći, Božija nagrada je veća i obilnija.”[3]

Svakako, kada ljudi na osnovu svoje lične volje i težnje slobodnim izborom pristupe vjeri i osnuju teističko društvo, poželjna je upotreba različitih vrsta potencijala na putu napredovanja ka ciljevima, posebno u nastojanju da se onemoguće nasilnici i odbrane prava vjernika, kao što je tome očit primjer vlast hazreti Sulejmana, a.s.[4]


[1] Pogledati ajete: El-Enbija, 78–82; El-Kehf, 83–97; Sebe', 10–13. Potrebno je naglasiti da u skladu sa određenim predajama Zu-l-Karnejn nije bio poslanik, već Božiji odabranik.

[2] Jusuf, 55..

[3]Nehdžu-l-belaga, govor Kasi‘a. Također pogledati: El-Furkan,7–10; Ez-Zuhruf, 31–35.

[4]Pogledati ajete: El-Enbija, 81–82; En-Neml,15–44.

Zadnji put promjenjen: %AM, %13 %332 %2015 %06:%Feb

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT