Spoznaja Boga

Uvod

Postalo nam je jasno da temelj vjere predstavlja vjerovanje u Božije postojanje. Ujedno, osnovna razlika između teističkog i materijalističkog svjetonazora jeste upravo postojanje i nepostojanje ovog vjerovanja.

Dakle, prva stvar koju treba riješiti onaj koji traži istinu i na šta prije svega ostalog treba dati ispravan odgovor jeste pitanje: Da li Bog postoji ili ne postoji? Da bi se dobio odgovor na ovo pitanje – kako je to objašnjeno u prethodnom poglavlju – mora se koristiti razum da bi se stiglo do sigurnog odgovora, bez obzira bio on potvrdan ili odričan.

Ako je odgovor potvrdan, onda na red dolazi razmatranje pitanja koja su granaju iz dokazanog postojanja Boga, a to su, naprimjer, jednoća, pravda i ostala Božija svojstva. S druge strane, pod pretpostavkom da je odgovor nakon istraživanja odričan, u tom se slučaju potvrđuje ispravnost materijalističkog svjetonazora te nema potrebe za istraživanjem ostalih pitanja vezanih za vjeru.

Diskurzivna i intuitivna spoznaja

U vezi s Uzvišenim Bogom moguće je pretpostaviti dvije spoznajne metode: jedna bi bila intuitivna, a druga diskurzivna (metoda korištenja misaonog zaključivanja).

Kada kažemo intuitivna spoznaja, misli se na to da čovjek bez posredovanja umnih pojmova, putem neke vrste unutrašnjeg osvjedočenja srcem, spozna Boga.

Očito je da ako neko bude imao svjesno duhovno osvjedočenje u vezi s Bogom – onako kako to tvrde arifi na visokoj razini – u tom slučaju nema potrebe za racionalnim argumentima i dokazima. Međutim, kao što je već ranije naglašeno, ova vrsta intuitivne svijesti i duhovnog osvjedočenja dostupna je običnim ljudima[1] tek nakon određenog razdoblja provedenog u samoizgradnji i nakon prelaska kroz stepene irfanskog duhovnog putovanja. Što se pak tiče nižih razina ove svijesti, ma koliko da je prisutna i kod običnih ljudi, usljed toga što njeno prisustvo nije svjesno, ona nije dovoljna za postizanje svjesnog svjetonazora.

Kada kažemo diskurzivna metoda spoznaje Boga, misli se na to da čovjek pomoću univerzalnih pojmova kao što su stvoritelj, nepotrebit, sveznajući, svemoćan itd. ostvari jednu vrstu odsutne predstave o Bogu te stekne vjerovanje da postoji jedno takvo biće, “Biće Koje je stvorilo Svijet…”, a zatim da tome priključi drugi niz diskurzivnih spoznaja, da bi na taj način uspio ostvariti jedan usklađen sistem vjerovanja, odnosno svjetonazor.

Ono do čega se stiže izravno pomoću racionalnog istraživanja i filozofskih dokaza jeste upravo ova diskurzivna spoznaja, ali kada ona već bude postignuta, čovjek se može naći i na tragu postizanja svjesne intuitivne spoznaje (da ima Boga).

Prirodna spoznaja

U velikom broju predaja prenesenih od predvodnika islama te u arifskim i filozofskim iskazima možemo naići na tvrdnju da je spoznaja Boga prirodna (fitretska), ili pak da je prirodno (fitretski) spoznati Boga. Da bismo na ispravan način razumjeli ove izraze, potrebno je da objasnimo pojam fitret.

Fitret je arapska riječ i označava oblik ili način stvaranja, a neke se stvari mogu smatrati fitretskim ukoliko ih način stvorenosti nekog bića iziskuje. S tog stanovišta, u obzir se mogu uzeti tri svojstva prirodnih (fitretskih) osobina:

• Prirodne osobine svake vrste nalaze se u jedinkama tih vrsta, iako se njihove kakvoće razlikuju u pogledu jačine.
• Prirodne osobine su uvijek kroz povijest postojane, što znači da fitret nekog bića nije takve naravi da će u jednom povijesnom trenutku iziskivati jednu, a u drugom neku drugu stvar. U časnom Kur'anu u vezi s ovom činjenicom u 30. ajetu sure Rum čitamo:

فِطْرَتَ اللهِ الَّتِى فَطَرَ النَّاسَ عَلَيْهَا لَا تَبْدِيلَ لِخَلْقِ اللهِ

To je fitret (način stvaranja) prema kojem je Allah ljude stvorio; nema promjene u stvaranju Allahovom.

• Prirodne osobine, otuda što jesu prirodne, jer ih iziskuje način stvaranja nekog bića, nemaju potrebe da budu sticane učenjem, iako je za njihovo jačanje ili usmjeravanje potrebno obrazovanje.

Čovjekove prirodne osobine možemo podijeliti na dvije vrste:

• Prirodne spoznaje koje svaki čovjek posjeduje bez potrebe da ih nauči.
• Prirodne sklonosti i težnje koje su posljedica načina na koji je stvoren svaki pojedinac.

U skladu s ovim, ako je jedna vrsta spoznaje Boga prisutna kao postojan činilac u svakom pojedincu, a takva je da je ne treba usvojiti učenjem, možemo je nazvati prirodnom spoznajom Boga. Ako se u svakom čovjeku može naći jedna vrsta sklonosti prema Bogu i obožavanju Boga, u tom slučaju možemo je nazvati prirodnim obožavanjem Boga.

Već smo u drugom poglavlju rekli da veliki broj istaknutih svjetskih znanstvenika tvrdi da je sklonost prema religiji prirodna sklonost čovjekove psihe, pa je nazivaju i čulo pobožnosti ili osjećaj religioznosti. Dodat ćemo još i to da se spoznaja Boga također prihvata kao nešto što iziskuje sam način na koji je čovjek stvoren. Međutim, isto kao što osjećaj obožavanja Boga nije svjesna spoznaja, tako i priroda spoznaje Boga nije svjesna spoznaja, da bi obične ljude učinila neovisnim o racionalnim naporima u postizanju te spoznaje.

Svakako, ne treba izgubiti iz vida jednu činjenicu. Naime, budući da svaki čovjek posjeduje – u najmanju ruku – jedan mali stepen intuitivne, prirodne spoznaje Boga, moguće je da uz neznatno razmišljanje i argumentiranje prihvati Božije postojanje, da bi postepeno ojačao spoznaju Boga duhovnim osvjedočenjem kojeg nije svjestan i da bi je na taj način podigao na stepen svjesnosti.

Prema tome, prirodna spoznaja Boga znači da je čovjekovo srce upoznato s Bogom te da u dubinama njegove duše postoji zaliha za svjesnu spoznaju Boga, koju je moguće uvećati i razviti. Ipak, ova prirodna zaliha kod običnih ljudi nije prisutna u tolikoj mjeri da bi oni bili u potpunosti oslobođeni potrebe za razmišljanjem i racionalnim argumentiranjem.