Mutezilije - drugi dio (4. predavanje)

Uvod u teologiju

Načelo pravde

U prethodnom predavanju sažeto smo ukazali na pet načela vjerovanja mutezilija i objasnili smo njihov prvi temelj tj. jedinstvo. Sada je stigao red da pojasnimo njihovo drugo načelo, a to je načelo pravde.

Naravno, jasno je da nijedan islamski pravac ne poriče Božiju pravdu kao jedno od Njegovih svojstava. Niko nije rekao da Bog nije pravedan. Razlika mutezilija i protivnika (znači ašarija) je u interpretaciji i objašnjavanju načela pravde. Ašarije pravdu tumače na takav način da je to po mutezilijskom mišljenju jednako sa negiranjem pravde. Jasno je da ašarije ne negiraju pravdu.

Mišljenje mutezilija u vezi pravde je da neki poslovi sami po sebi jesu pravda [tj. po pravdi], kao što su i neki poslovi sami po sebi zločin. Na primjer nagrađivanje poslušnog i kažnjavanje grješnika su sami po sebi pravda, i to što govorimo “Bog je pravedan”, znači da Bog nagrađuje poslušnog i kažnjava grješnika, i nemoguće je da On uradi suprotno. Kazniti poslušnog i nagraditi grješnika je samo po sebi zločin, i nemoguće je da Bog učini tako nešto. Također, prinuđivanje robova na grijeh ili stvoriti robove bez snage [i slobodne volje], pa stvarati grijeh u njegovo ime te kažnjavati grješnog roba (koji je prinuđen na taj grijeh) je nepravda, a Bog nije nepravedan. Nepravda od strane Boga je loše i nije dopuštena i protiv je Njegovog Božanstva.

Ašarije su vjerovanja da nijedno djelo sâmo po sebi nije pravda, kao što nijedno djelo sâmo po sebi nije loše djelo, odnosno nepravda. Ono što Bog uradi je sâma pravda. Zamislimo da Bog kazni poslušne robove, a nagradi grješnike. To je sâma nepravda. Također, ako Bog stvori robove bez moći (slogodnog izbora), pa napravi grijeh u njihovo ime, i onda ih kazni zbog grijeha kojeg je On učinio kroz njih, to nije loše djelo sâmo po sebi, i ako zamislimo opet da je Bog to uradio, to djelo je sâma pravda.

Mutezilije upravo zato što su sljedbenici načela “Božije pravde”negiraju jedinstvo u djelima. Oni govore da jedinstvo u delanju implicira to da čovjek ne stvara sam svoja dela, nego je Bog onaj koji stvara njegova djela, i pošto znamo da će čovjek u drugom životu biti kažnjen ili nagrađen od strane Boga, zato ako Bog bude stvoritelj čovjekovih dela, dok čovjek dobija nagradu ili kaznu za poslove koje nije uradio, nego je Sâm Bog to odredio, rezultat će biti zločin, a to je protiv Božije pravde. Mutezilije vide načelo “jedinstva u djelima”u sukobu sa načelom “Božije pravde”.

Stoga mutezilije u vezi čovjeka vjeruju u njegovu slobodnu volju i izbor i to čvrsto brane dokazima, dok ašarije negiraju postojanje čovjekove slobodne volje i izbora.

Mutezile su nakon uspotavljanja načela pravde – u tom značenjem da su neka djela sâma po sebi pravda, a neka sâma po sebi nepravda, i pravda je dobra i mora biti učinjena, a nepravda je loša i mora biti odstranjen – uspostavili još jedno generalno načelo sa većim opsegom, a to je načelo “esencijalno dobro i loše u aktima”. Djela kao iskrenost, vjernost, čednost, bogobojaznost su sama po svojoj bîti dobra, dok laž, nevjera i nepristojno ponašanje su po svojoj bîti loša. Zato su djela po svojoj bîti, i pre nego što Bog izda presudu o njima, određena kao dobra ili loša.

Naslanjajući se na ovo mutezilije su stigli do novog načela o čovjekovom razumu, a to je da čovjekov razum ima samostalnost pri procjeni dobrih i loših dela, znači da čovjekov razum može bez posredstva šerijata da sazna dobro i loše u nekim delima. Ašarije ne priznaju ni ovo načelo.

Pitanje “bîtno i racionalno dobro i loše”, što mutezilije dokazuju, a ašarije negiraju, je bilo začetak mnogih drugim tema, od kojih su neke odnosile na teologiju, a neke na čovjeka. Naprimjer, da li Božija djela, ili obuhvatnije rečeno stvaranje stvorenja ima cilj i svrhu ili ne? Mutezilije su tvrdile ukoliko Božija djela ne bi imala svrhu i cilj, bila bi loša i zdrav razum sudi da je nemoguće da Bog uradi takvo što. A šta reći u vezi zaduženja ljudi preko njihove mogućnosti? Da li je moguće da Bog prinudi Svog roba da uradi neku dužnost koju ne može da podnese? Mutezilije vjeruju da je i ovaj posao loš i nemoguć u vezi Boga. Da li vjernik ima moć i snagu da postane nevjernik ili ne? Odgovor mutezilija na ovo pitanje je pozitivan, zato što kada vjernik ne bi mogao postati nevjernik, i obrnuto, kada nevjernik ne bi mogao postati vjernik, njihovo nagrađivanje i kažnjavanje bi bilo loše i beznačajno. Ašarijska mišljenja su u svim ovim pitanjima suprotna mutezilijskim.

 

Obećanje i prijetnja

Obećanje znači obećanje nagrade, dok prijetnja znači prijetnja kaznom. Stav mutezilija u vezi ovog pitanja je da kao što Bog u vezi nagrada i obećanja ne krši svoja obećanja shodno ajetu:“Zaista, Bog ne krši obećanje”[1], štaviše nemoguće je da Bog prekrši svoju riječ ni u vezi kazne. Zbog toga sve prijetnje koje su pripisane grješnicima, kao kada Kur’an i predaje opisuju kako će zločinac biti kažnjen, kako lažov, kako pijanica, bit će izvršene, osim ako se prethodno pokaju još na Ovom svijetu. Zaključak je da nema oproštaja bez pokajanja.

Mutezilije vjeruju da oproštaj bez prethodnog pokajanja od strane roba zahtjeva kršenje načela prijetnje, a kršenje prijetnje kao i kršenje obećanja je loše i nemoguće za Boga. Upravo iz ovog razloga posebno vjerovanje mutezilija u vezi obećanja i pretnje povezuje se sa oproštanjem i potiče od njihovih stavova u vezi racionalnog dobra i lošeg.

 

Položaj između dva položaja

Vjerovanje mutezilija u načelo “položaja između dva položaja”proizlazi iz dva sukobljena mišljenja u vezi nevjerništva ili vjerništva grješnika, koja postoje islamskom svijetu od samih početaka. Skupina haridžija su prve zagovarale teoriju da je činjenje velikog grjeha protiv vjere i jednako je se sa nevjerstvom, te stoga osoba koja je učinila veliki grijeh je nevjernik.

Kao što znamo haridžije su nastale nakon događaja  rata na Sifinu i pitanja “presude”. Dakle, pojavile su se u prvoj polovini prvog hidžretskog stoljeća, preciznije oko 37. godine, istovremeno sa hilafetom Zapovjednika vjernika, Imama Alija, mir s njime.

U knjizi Staza rječitosti je zapisano da je Imam Ali razgovarao sa njima u vezi ovog pitanja i opovrgao je njihova mišljenja sa čvrstim dokazima. Haridžije su i nakon šehadeta Imama Alija bili protiv svih halifa i upražnjavali su instituciju “pozivanje na dobro i odvraćanje od zla”,kao što su praktikovali i tekfir i tefsik (okrivljavanje drugog da je nevjernik ili grješnik). Pošto je većina halifa činila velike grehe, haridžije su ih proglasili nevjernicima. Haridžije su uvijek bili suprotstavljene vlasti.

Druga skupina i pravac je nastala (ili su je političari stvorili) i dobila je naziv “murdžie”. Murdžie po pitanju uticaja grijeha na vjeru imaju potpuno suprotan stav haridžijama. Oni su govorili da je najvažnije da čovjek bude musliman u vjerovanju, što je povezano sa srcem. Ako vjera i iman, kao srčane pojave budu istinite, nije problem da čovjek čini pokvarena djela., jer njegova vjera je nadoknada za loša djela.

Mišljenje i stav murdžia je išlo u korist vladajućim snagama, a to znači da je uzrokovalo da ljudi ne obraćaju veliku pažnju na grijehe i nevjerništva koja su oni činili. Sa ovakvim mišljenjem murdžije smatraju da pored svih zločina koja su počinili zaslužuju ulazak u Džennet. Murdžie jasno kažu: “Vođa iako čini grijeh, tron mu je zagarantovan, narod mu je dužan da se pokorava i klanjanje u njegovom džematu je prihvaćeno kod Boga.”Upravo zato su pokvarene halife štitile murdžie. Murdžie su vjerovale da grijeh pa bio on i veliki ne šteti vjerovanju, jer veliki grješnik još uvijek je vjernik, a nije nevjernik.

Mutezilije su zauzeli srednji stav i rekli su da osoba koja čini veliki grijeh, niti je vjernik, niti nevjernik, on je između ova dva položaja. Mutezilije nazivaju ovaj središnji stepen “položaj između dva položaja”.

Prenosi se da je po prvi put ovo mišljenje iznjeo Vasil ibn ‘Ata, učenik Hasana Basrija. Jednom prilikom kada je Vasil bio kod svog učitelja neko postavi pitanje o razlici haridžija i murdžia. Prije nego što je Hasan Basri odgovorio, Vasil reče: “Po mom mišljenju, veliki grješnik je fasik, a ne kafir.”Potom je napustio skup ili po nekim prenosima, njegov učitelj Hasan Basri ga je istjerao sa skupa. Vasil se od tada odvojio i nastavio da propagira svoja mišljenja. Učenik i njegov brat od žene, Amr ibn Ubejd se priključio njemu. Ovom prilikom Hasan Basri je rekao: “On (Vasil) se odvojio od nas”, a kako se prenosi u drugim predajama, ljudi su govorili: “Dvojica (Vasil i Amr sin Ubejdov) su se izdvojili od mišljenja većine (i zagovaraju treće i novo mišljenje).”

 

Pozivanje na dobro i odvraćanje od zla

Pozivanje na dobro i odvraćanje od zla je, također, od nužnih činjenica u islamu i u vezi ovog načela su muslimani došli do saglasnosti i stvoren je konsenzus. Razlike koje postoje u vezi ovog načela i principa odnose se na ograničenja i uslove pozivanja na dobro i odvraćanja od zla. Naprimjer, haridžije ne uslovljavaju ničim kod “pozivanje na dobro i odvraćanje od zla”. Oni vjeruju da u svakoj prilici i vremenu ove dvije dužnosti se moraju obaviti. Dok druge skupine primjenjivanje ovog principa uslovljavaju mogućnošću uspjeha i učinkovitosti, kao što uslovljavaju da se ne sljedi veća šteta da bi pozivanje na dobro i odvraćanje od lošeg bilo nužno. Međutim, haridžije ove uslove nisu zagovarali. Neki vjeruju da je “pozivanje na dobro i odvraćanje od zla”samo srcem i jezikom, što znači da srcem trebamo sljediti dobro i protiviti se zlu, a jezikom moramo propagirati u korist dobra, a na štetu zla. Haridžije, nasuprot ovom, vjeruju ako je potrebno treba se pobuniti i stupiti u akciju, i za pozivanje na dobro i odvraćanje od zla mora se čak dignuti pobuna sabljom.

Na suprotnoj strani je skupina koja uslovljava pozivanje na dobro i odvraćanje od zla gore spomenutim uslovima, ali ne prelazi granicu srca i jezika. U ovu skupinu spada Ahmed ibn Hanbel. Po mišljenju ove skupine nije dozvoljena krvava pobuna sa ciljem borbe protiv zla.

Mutezilije su prihvatile uslove pozivanja na dobro i odvrataćanja od zla, ali nisu ga ograničili na srce i jezik. Oni su bili mišljenja ako zavladaju loše radnje ili vlada postane zločinačka, muslimanima je dužnost da pripreme svoje mogućnosti i da stanu protiv nje i da se pobune.

Uglavnom mutezilije imaju posebno vjerovanje, nasuprot tradicionalista i sunija, u vezi pozivanja na dobro i odvraćanja od zla, a to je ustanak protiv lošeg, kao što i haridžije zagovaraju, ali s razlikom na koju smo ukazali.

 

[1]Ali Imran, 9.

Zadnji put promjenjen: %PM, %18 %709 %2013 %16:%Feb

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT