Mutezilije - treći dio (5. predavanje)

Uvod u teologiju

Mutezilijska mišljenja i vjerovanja

Ono što smo spomenuli u prethodna dva predavanja su bila načela mutezilijskog vjerovanja. Kao što smo već rekli mutezilije su pokrenule mnoga pitanja braneći svoje stavove. Neka od tih pitanja stoje u vezi sa spoznajom Boga, tj. teologije, neka u vezi prirodnih nauka, neka se odnose na sociološke tema, a neka u vezi čovjeka. U sljedećoj podjeli, neka pitanja teologije su povezana sa opštom teologijom, a neka sa užom. Naravno, glavni i generalni cilj mutezilijskog misaonog pokreta su pitanja teologije u užem smislu koja se odnose na područje vjerskih vjerovanja. Pitanja o opštoj teologiji su preliminarna na relaciji uže teologije. Kao što i govore o prirodnim naukama, te nauke teolozima koriste više kao uvod, što znači da teolozi govore o prirodi da bi otvorili prilaz dokazivanju nekom vjerskom principu ili da bi pronašli izlaz iz upućene primjedbe. Mi ćemo ovde spomenuti samo neka njihova mišljenja, a započet ćemo sa teologijom:

a) jedinstvo svojstava,

b) pravda,

c) stvorenost Božijeg govora (govor je odlika svojstva, a ne odlika bîti),

d) Božija djela su prouzročena svrhama i ciljevima (svako Božije djelo ima svrhu i korist),

e) oproštaj bez pokajanja je nemoguć (osnova obećanja i pretnje),

f) pravječno biće je samo Bog (sa ovim stavom se samo filozofi ne slažu),

g) obavezivanje s poslovima koji su preko izdržljivosti je nemoguće,

h) djela robova nipošto nisu Božija stvorenost i njihovim djelima se ne povezuje Božije htenje,

i) svijet je nastao (ni sa ovim stavom filozofi nisu saglasni),

j) Bog se ne može vidjeti ni na ovom svijetu, ni na onom svijetu.

 

Prirodne nauke:

a) tijelo je sastavljeno od nedjeljivih čestica,

b) miris su čestice koje su raspršene u zraku,

c) ukus nije ništa drugo nego čestice koje utiču na čulo ukusa,

d) svjetlost su čestice koje su rasprostranjene u zraku,

e) interferacija tjela jedno u drugo je nemoguće (ovo mišljenje se pripisuje samo nekim mutezilijama),

f) preskakanje stepena egzistencije nije nemoguće (ovo mišljenje, također, se pripisuje nekim mutezilijama).

 

O čovjeku:

a) čovjek je slobodan i ima slobodu volje, a nije prinuđen (ovo pitanje je povezano sa pitanjem stvaranja delovanja i Božijom pravdom),

b) snaga (čovjek prije svakog posla ima snagu da uradi i da napusti tu radnju),

c) vjernik može postati nevjernik, i nevjernik može postati vjernik,

d) fasik (grješnik) nije ni vjernik, ni nevjernik,

e) razum shvata neke stvari samostalno (bez potrebe za prethodnom uputom šerijata),

f) kod suprotstavljanja tradicije i razuma, razum ima prednost,

g) Kur'an možemo tumačiti razumom.

 

Sociološka i politička mišljenja:

a) nužnost pozivanja na dobro i odvraćanja od lošeg, pa makar bio potreban i rat,

b) vođstvo prve četiri halife je ispravno po redosljedu kako su i dolazili na vlast,

c) hazreti Ali, mir s njim!, je bio zaslužniji od svojih prethodnika halifa (ovo mišljenje se pripisuje samo nekim mutezilijama, ne svima. Sve ranije mutezilije, osim Vasil ibn Ataov, su smatrali da je Ebu Bekr najzaslužniji, dok kasniji njihovi mislioci su na stavu da je hazreti Ali zaslužniji.),

d) dozvoljeno je kritikovanje poslanikovih prijatelja i njihovih postupaka,

e) analiziranje Omerovog i Alijevog političkog metoda i upoređivanje istoga.

Ovo rečeno je dio pitanja koja su mutezilije započeli. Naravno, oni su govorili i o drugim pitanjima o koje ovdje nismo spomenuli. U nekim pitanjima mutezilije se sukobljavaju samo sa ašarijama, u nekim sa filozofima, nekada sa ši'ama, a nekada sa haridžijama, kao i sa murdžijama.

Mutezilijee se nikada nisu predali grčkom mišljenju, niti su prihvatili grčku filozofiju zatvorenih očiju, filozofiju koja se pojavila u islamskom svetu istovremeno sa pojavom i vrhuncem mutezilijskog mišljenja, nego su sa hrabrošću pisali knjige protiv filozofije i filozofa, i naglašavali su svoja mišljenja. Sukob filozofskog i mutezilijskog mišljenja je završen kako u korist teologije, tako i u korist filozofije, što znači da je unaprijedio obje znanosti i na kraju ih je toliko zbližio da je nesuglasica ostala samo u malobrojnim pitanjima. Koliko je teologija pomogla filozofiji i koliko je filozofija učinila uslugu teologiji i uopšte šta je razlika filozofije i teologije i šta je teologija, pitanja su koja zahtjevaju objašnjenje, ali nisu u domenu ovih predavanja.

 

Historija i promijene u mutezilijskom pokretu

Jasno je da sva ova pitanja nisu mogla nastati istovremeno i od jedne osobe, već su nastajala postepeno i kod različitih mislilaca što je uzrokovalo napredak teologije.

Od svih spomenutih pitanja, možda je najranije postavljeno pitanje o determinizmu i o slobodnoj volji čovjeka, i kao što je poznato mutezilije su pobornici slobodne volje. Pitanje determinizma i slobodne volje je spomenuto i u samom Kur'anu, što znači da je Kur'an govorio o ovom pitanju tako da je nagovestio razgovore na ovu temu, jer sa jedne strane u nekim ajetima je jasno rečeno da je čovjek slobodan i da može da odabira i da ne postoji nikakva prinuda, dok s druge strane u nekim ajetima je jasno rečeno da se sve dešava Božijom voljom i Njegovim htjenjem.

Ovdje se javlja mišljenje da se ove dvije skupine ajeta ne slažu. Zato su neki mislioci tumačili ajete slobodne volje (u drugom značenju) i prihvatili determinizam, dok su drugi tumačili ajete Božije volje i htjenja (sudbina), i prihvatili slobodnu volju kod čovjeka. Međutim, postoji i treća grupa koja vjeruje da ne postoji neslaganje i kontradikcija u ovim ajetima[1]. Dodajmo i ovu činjenicu da je u govorima Imama Alija, mir s njime, mnogo puta pojašnjeno pitanje determinizma i slobodne volje. Pored svega, možemo reći da je pojava ovog pitanja bio početak samog islama, dok je podjela muslimana i sukobljavanje dvije grupe determinista i nedeterminista nastalo tek drugom polovinom prvog stoljeća.

Govori se da su po prvi put Gajlan Dimiški i Ma'bed Džuheni propagirali mišljenje slobodne volje. Beni Umeje su hteli da ljudima bude pojašnjen determinizam, jer su time mogli da postignu svoje političke ciljeve. Beni Umeje su pod ovim plaštom, tj. izgovorom da je sve od strane Boga opravdati svoje počinjenje nepravde. Upravo zato su bilo kakvo mišljenje koje je branilo slobodnu volju i izbor čovjeka prigušivali. Zato su i ubili Gajlana Dimiškija i Ma'beda Džuhenija. Tada su pripadnici mišljenja slobodne volje nazvani "kaderije"[2].

Pitanje nevjerništva grješnika se pojavilo prije pitanja determinizma i slobodne volje. Ova rasprava se pojavila kod haridžija prvom polovinom prvog hidžretskog stoljeća za vrijeme hilafeta hazreti Alija, mir s njime! Haridžije svoj stav nisu zagovarali kroz teološku raspravu, već je kasnije kod mutezilija ovo pitanje postalo predmetom teološke rasprave, što je uzrokovalo pojavu vjerovanja u “položaj između dva položaja”. Tek sa ovim ovo pitanje je dobilo boju teološkog govora.

Pitanje determinizma i slobodne volje je kasnije pokrenulo i studije o pravdi, dobrom i lošem po sudu razuma, prouzročenost Božijih dela krajnjim uzrokom, nemogućnost preopterećujeg zaduženja i slične studije.

U prvoj polovini drugog hidžretskog stoljeća osoba po imenu Džehm ibn Safvan razglasio je posebna mišljenja o Božijim svojstvima. Historičari religije i sekti tvrde da je Džehm ibn Safvan po prvi put zagovarao govor o jedinstvu svojstava, znači da Božija svojstva nisu različita sa Njegovom Bîti. Mutezilije ovo vjerovanje nazivaju "načelo jedinstva", kao i govor o isključenosti antropomorfizma, znači da Bog nipošto nije sličan stvorenjima (načelo transcendencije), a njegove, tj. Džehmove sljedbenike nazivaju džehmije. Mutezilije su po pitanju slobodne volje sljedile kaderije, a u vezi pitanja jedinstva i transcendencije prihvatili su mišljenje džehmija. Džehm sin Safvanov je lično bio determinista. Mutezilije nisu prihvatile Džehmovo determinističko mišljenje o djelima, ali su usvojili njegov stav o jedinstvu.

Mutezilije su dva načela od pet svojih temelja vjerovanja, znači načelo jedinstva i načelo pravde, po ovim činjenicama, nasljedili od dvije različite škole; načelo jedinstva su preuzeli od džehmija, a načelo pravde od kaderija, i može se reći da je mutezilijska škola promijenjena i upotpunjena škola kaderija i džehmija.

Predvodnik mutezilija i ona osoba koja je mutezilijstvo (izdvojenost) pretvorila u teološku školu mišljenja je Vasil ibn Ata, Gazzal. Prethodno smo u vezi njega rekli da je bio učenik Hasana Basrija od koga se jednom prilikom na predavanju odvojio i osnovao samostalno mišljenje, zbog čega je Hasan Basri rekao: "Itezele anna", što znači "odvojio se od nas". Poznato je da su zbog ove rečenice, njegove sljedbenike prozvali mutezilije (znači izdvojeni). Neki drugi misle da ova škola mišljenja svoje ime dobila iz drugih razloga. Naprimjer, riječ "mutezila" [izdvojen] je pripisana po prvi put grupi koja se u ratovima Džemel i Sifin izdvojila od ostalih, i nisu sljedili nijednu grupu, kao što su Sa'd ibn Ebi Vekkas, Zejd ibn Sabit i Abdulah ibn Omer. Kasnije kada su haridžije otpočeli govor o nevjerništvu ili vjerniku grješniku, i muslimani se podjelili u dvije skupine, dok je treća skupina naglašavala svoj stav, a to je neutralnost i odvojenost, znači isto ono što su uradili Sa'd ibn Ebi Vekkas i njegove pristalice u politici i ratnim trenucima svog vremena, ovaj put su to uradili mislioci vremena. Zbog toga njih su nazvali mutezile, što znači "neutralni".  Kasnije je taj naziv ostao za njihovu školu.

Vasil je rođen 80. hidžretske godine, a umro 131. godine. Njegove rasprave su ograničene na nekoliko tema, kao što su negiranje svojstava, slobodna volja, položaj između dva položaja, Božije obećanje i prijetnja i kritikovanje nekih ashaba Božijeg Poslanika, s.a.v.a.

Nakon Vasil ibn Ata je stigao red na Amr ibn Ubejda. Amr je Vasilov brat od žene. On je proširio Vasilova mišljenja i usavršio ih. Posle Amra, su se pojavili Ebul-Huzejl Allaf i Ibrahim Nezzam.

Ebul-Huzejl i Nezzam obojica su istaknute ličnosti mutezilijske škole. Teologija je kod ova dva naučnika više dobila filozofski izgled. Ebul-Huzejl je čitao knjige filozofa i pisao primedbe i kritike protiv njih. Nezzam je imao posebna mišljenja o prirodoslovnim znanostima. On je predstavio ideju o tome da je tijelo sastavljeno od čestica. Ebul-Huzejl i Nezzam obojica su umrli u trećem hidžretskom stoljeću. Najverovatnije da je Ebul-Huzejl preminuo 235., a Nezzam 231. godine.

Džahiz, poznati književnik i pisac, autor knjige "El-bejan ve et-tebjin" koji je živeo u trećem stoljeću, također je jedan od uvaženih mutezilijskih ličnosti.

Mutezilije za vrijeme dinastije Umejada nisu imali dobre odnose sa vladarima, ali su na početku abasidske vlade bili neutralni učenjaci, i u vreme Mamuna, tj. halife koji je podržavao znanje, kulturu i filozofiju, bili su voljeni od strane halife. Mamun, posle njega Mutesim, i posle Mutesima Vasik, su halife koje su čvrsto branile mutezilije. Ove tri halife su sebe nazivale mutezilijama.

Baš u tom vremenu je začeta vatrena rasprava koja je zahvatila sve dijelove tada ogromne islamske teritorije, to je da li je Božija riječ odlika djela ili odlika bîti, kao i to da li je Božija riječ nastala ili je kao i Božije znanje, moć i život pravječna. Rezultat tih rasprava je bilo pitanje da li je Kur'an kao Božija riječ, nastao i stvoren ili pravječan i nestvoren. Mutezilije su vjerovale da je Kur'an stvoren i nastao, te je zato i vjerovanje u pravječnost Kur'ana nevjerništvo. Suprotnici mutezilija su vjerovali da je Kur'an pravječan i nije stvoren. Da bi branio mutezilije halifa Mamun je dao naredbu da ko god vjeruje u nestvorenost Kur'ana mora biti kažnjen. Mnogi naučnici su tada odvedeni u zatvor i mučeni.

Mutesim i Vasik su sljedili Mamunove postupke. Jedan od naučnika koji je u ovom periodu otišao u zatvor zbog svog vjerovanja je Ahmed ibn Hanbel. Ista situacija je trajala sve dok nije Mutevekil došao na vlast. Mutevekil je bio opredjeljen protiv mutezilija, kao što je i većina naroda bila protiv njih. Mutezilije su tada ne samo ućutkani, nego i ugušeni. Koliko je samo krvi u ovoj smutnji proliveno i koliko kuća je porušeno. Muslimani nazivaju ovaj period "period patnje".

Mutezilije se nakon ovog perioda, tako reći, nikada više nisu vratili, niti su stali na svoje noge. Zauvijek su prepustili prilike svojim protivnicima poznatim po imenima "ehlu-sunne" i "ehlu-hadis". Pored svega toga, u nekim vrmenima neki od njih bi se pojavio i postao poznata ličnost, kao Ebul-Kasim Balhi, poznat po imenu Ka'bi (umro 217.), Ebu Ali Džubaji (umro 303.) i njegov sin Ebu Hašim Džubaji i Kazi Abdul-Đebbar Mutezili (umro 415.), Ebul-Husejn Hajjat, i Sahib ibn Abbadov i Zamahšeri (umro 583.) i Ebu Džafer Iskafi.

 

[1]U knjizi "Ensan va sarnevešt" (Čovjek i sudbina) smo detaljno objasnili ovu temu.

[2]Vidjeti knjigu:"Ensan va sarnevešt" (Čovjek i sudbina).

Zadnji put promjenjen: %PM, %18 %709 %2013 %16:%Feb

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT