Kad u besan zađem, samoćo moja

ja te pjesmom tvorim,

dajem ti oblik, suštinu, formu,

da se gledamo,

da iz njega tobom zborim.

 

U Besanu nem’ vremena,

svi smo godin’ Isaovih,

to je vječnost ovog svijeta,

to je ono na Ahiret što se nosi.

To je ono kad smo sami,

kad sam sebi društvo činim,

kad se s opštim poopštavam,

kada opšto posebljujem.

To je ono što mi svijetli

u očima kad te lažem.

 

S godinama u Besanu

sve sam duže, sve sam duže,

i bojim sve se više

da l’ ću moći kada uđem

da se vratim.

 

Zato pjesma, zato slovo,

da samoćo snenim kažeš

gdje sam ost’o ne bi l’ na tren

prenuli se da dokuče

da su tamo gdje sam bio.