S perzijskog preveo: Lutfi Akbaš
Preuzeto iz drugog sveska knjige "Stavovi islamskih mislilaca o  obrazovanju i odgoju"
Napisao i priredio: SEMT – Institut za proučavanje i pisanje udžbenika za univerzitete humanističkih nauka

 

Sadržaj:

CILJEVI OBRAZOVANJA I ODGOJA

KRAJNJI CILJEVI

Iščeznuće u Bogu i opstojnost s Bogom (fenai fillah ve bekai billah)

Voljna smrt

Duhovno osvjedočenje ili znanje srca

Primanje Božije dobrote bez posredništva

POSREDNI CILJEVI

Odgoj i upućivanje uma i misli

Rješavanje problema vezanih za postojanje

 

CILJEVI OBRAZOVANJA I ODGOJA

Cilj u obrazovanju i odgoju označava poželjnu stvar koja se na temelju obaviještenosti prepozna kao korisna i za čije ostvarivanje se obavljaju odgovarajuće odgojne aktivnosti. Na osnovu navedenog, cilj je stvar koja je predmet obaviještenosti, koja je poželjna, poticajna i usmjeravajuća te za čije se postizanje činilac koji posjeduje slobodu izbora trudi.

Naučnici koji se bave obrazovanjem i odgojem, filozofi i gnostici uvijek su se trudili da u okvirima svojih misli pojasne ciljeve obrazovanja i odgoja. Mevlana je, također, razmatrao ciljeve obrazovanja i odgoja koji se napajaju iz njegovih gnostičkih stavova i misli, a to su, ustvari, više krajnji ciljevi i svrhe. Poznato je da se krajnji ciljevi dijele na partikularne i posredne ciljeve. Mevlana ni ove ciljeve nije zanemario i u mnogo slučajeva u Mesneviji je o njima govorio. U ovom poglavlju bavit ćemo se istraživanjem općenitih ciljeva obrazovanja i odgoja kod Mevlane.

 

KRAJNJI CILJEVI

Iščeznuće u Bogu i opstojnost s Bogom (fenai fillah ve bekai billah)

 

Božanski mudraci i učenjaci koji se bave islamskim obrazovanjem i odgojem Božiju blizinu smatraju krajnjim ciljem obrazovanja i odgoja, a blizinu tumače kao egzistencijalnu i položajnu blizinu – ne kao prostornu. Krajnju granicu čovjekovog savršenstva vide u čovjekovom prisustvu pred Bogom. Međutim, gnostici su otišli korak dalje i iščeznuće u Bogu i opstojnost s Bogom naveli su kao krajnje ciljeve obrazovanja i odgoja.

Mevlana smatra da je čovjekovo krajnje savršenstvo u oslobođenosti od postojanja, otrgnutosti od sebe i u stizanju na postaju opstojnosti nakon iščeznuća. Upravo je ovo značenje Božije blizine:

 

Bliskost nije gore, niti je odlazak dolje,
Blizina Bogu je u oslobođenosti od postojanja.
 
Nepostojanje nije ni dolje, ni gore,
Za nepostojanje nema ni rano, ni daleko, ni kasno.
 
U nepostojanju je radionica i riznica Istine,
Kako onaj koga postojanje obmanu da zna šta je “nepostojanje”?[1]

 

Iščeznuće u Bogu jeste oslobođenost od materijalnih ovisnosti, zaljubljenosti i tmina te oslobađanje srca i potpuna odvojenost od svega što nije Bog. Onaj koji je iščeznuo u Bogu ne vidi i ne želi ništa osim Boga.

Postaja iščeznuća ima svoje stepene. Na prvom stepenu duhovni putnik koji je iščeznuo, s obzirom da se oslobodio sebe i svijeta postojanja, može se odvojiti od svog tijela i putovati ka svijetu veličanstva. Također, može raspolagati i svijetom postojanja. Pored toga, kada god pogleda na sebe, biva radostan što je postao predmet posebne Božije dobrote i što ga obasjava božanska svjetlost, ali samo ovo (obraćanje pažnje na sebe) predstavlja manjkavost.

Na drugom stepenu, koji predstavlja veliko iščeznuće, čovjek u potpunosti zaboravlja sebe i ne vidi ništa osim Boga. Ipak, s obzirom da još obraća pažnju na svoj zaborav, i dalje je manjkav, te se i dalje mora truditi da bi stigao do postaje iščeznuća u iščeznuću, u kojem duhovni putnik ne samo da zaboravlja sebe i spaljuje svoje postojanje, koje je tamno poput noći, nego je sav ispunjen Njime i poput željeza ili drveta koje, kada bude bačeno u vatru, postepeno postaje užareno, sjedinjuje se s vatrom, prži i dobiva svijetlo, tako i rob duhovni putnik postiže potpuno iščeznuće, što ujedno predstavlja i zbiljsko savršenstvo.

Bliskost sa obaveznim (ferajid) i dobrovoljnim ibadetima (nevafil) idu u istom smjeru. U bliskosti sa obaveznim ibadetima udovi, tijelo i nutrina duhovnog putnika poprimaju boju Istinitog i Bog raspolaže svijetom posredstvom njih. Ustvari, Bog se očituje svojim imenom Očiti (Ez-Zahir), no u bliskosti sa dobrovoljnim ibadetima Bog postaje okom i uhom duhovnog putnika koji je iščeznuo, pa on vidi okom Boga, čuje uhom Boga i Uzvišena Istina se očituje imenom Skriveni (El-Batin):

 

Do stepena utrnuća dok ne stigne,
Nikom puta nema k blizini Uzvišenog.
 
Uspinjanje na nebo, šta je do nepostojanje.
Zaljubljenim vjera i mezheb je nepostojanje.
 
Onaj ko traga za Božijom blizinom,
Bogu kad se približi, ništavila svoga tražilac postaje.
 
Iako je sjedinjenje ovo vječnost u vječnosti,
Ali sprva bijah vječnost u nestanku.
 
Zatim ću ponovo žrtvovati položaj meleka
I postat ću ono što ne može obuhvatit' mašta,
 
Onda ću postati nepostojanje, nepostojanje poput zvuka orgulja,
Koji mi govori: “Zaista se mi Njemu vraćamo.”
 
Kada se voda iz bardaka ulije u potok,
Iščezne u njemu i postaje potok.
 
Šta je jednoboštvo? Spoznaja Boga,
Pred Jedinim spaljivanje samog sebe.
 
Ako želiš poput dana zasjati,
Spali svoje, poput noći, postojanje!
 
Dva ne reci, dva ne vjeruj, dva ne poznaj,
Smatraj roba iščezlim u Gospodaru njegovu.
 
Šejh koji vidi svjetlošću Božijom
Obaviješten je i o kraju i o početku.
 
I onaj koji vidi svjetlošću Božijom
Obaviješten je i o ptici i o mravu.
 
Kada se vosak i drvo žrtvuju u vatri,
Bit njihova tamna u svjetlo se pretvara.
 
Duše koje su se oslobodile iz kafeza
Jesu vjerovjesnici i vođe dostojne.
 
Izvana pozivaju u vjeru,
Put spasa ti je ovaj, i samo ovaj.
 
Mi smo se vjerom spasili iz tijesnog ovog kafeza,
Osim ovog ne postoji drugi način spasa iz kafeza.
 
Ono moljenje bez svijesti, ono je nešto drugo,
Ono nije od njega, od Boga je.
 
To je poziv od Boga jer je on iščeznuo u Njemu,
Taj poziv i ovaj odaziv su od Boga.
 
Nije posrijedi posredništvo stvorenja,
Tijelo i duša su neobaviješteni o tom preklinjanju.
 
Nije poziv šejha poput poziva drugih,
On je iščeznuo, pa je njegov govor – govor Božiji.[2]

 

Voljna smrt

Gnostici visokog ranga voljnu smrt smatrali su ponovnim rođenjem čovjeka i ciljem gnostičkog odgoja. Voljna smrt znači da čovjek u toku ovosvjetskog života umre od prirode i ljubavi prema materijalnim stvarima i da se rodi u duhovnom svijetu, tj. da se bori protiv strasti svoje duše i pređe preko ugleda, položaja, imena i sramote, da zarobi svog šejtana kako bi bio zaštićen od njegovih došaptavanja, da uništi sve svoje šejtanske i životinjske ćudi i osobine koje su na razini krvoločnih zvijeri i divljih životinja te da napreduje do mjesta gdje će ubiti svoj nefs, osloboditi sebe i roditi se s pohvalnim osobinama u božanskom i duhovnom životu. To je ponovno rođenje čovjeka.

Oslanjajući se na rečenice: “Umrite prije nego umrete”, i: “Onome ko se ne rodi ponovo, duhovni svijet neće biti utočište”, Mevlana voljnu smrt smatra malim smakom svijeta i ponovnim blagoslovljenim rođenjem čovjeka. Ovo je pojasnio u priči o trgovcu i papagaju:

 

Blago onom ko je umro prije smrti,
To znači da je osjetio miris tajne ove.
 
Dakle, naš život je kao odbijanje od dojenja,
Trudi se malo- pomalo i završen posao.
 
Smrt prije smrti sigurnost je, o momče,
Ovako nam je poručio Mustafa.
 
Rekao je: “Umrite svi prije nego vam smrt dođe,
A ako to ne učinite, umrijet ćete u smutnjama.”
 
Što znači da papagaju smrt je bila potrebna,
I ti sebe učini mrtvim u siromaštvu i potrebi.
 
Da bi te dah Isaa oživio
I učinio poput sebe dobrim i blagoslovljenim.
 
Kada je proljeće učinilo da kamen pozeleni?
Budi zemlja da bi iz tebe nikli cvjetovi raznobojni.
 
Mrtvi papagaj je odletio poput
Izlaska Sunca sa istoka.[3]

 

 Duhovno osvjedočenje ili znanje srca

Gnostici visokog ranga, pored prihvatanja i priznanja vrijednosti i valjanosti zvaničnih nauka, uma i misli te pozivanja na njihovo unapređenje, naglašavaju primarnost znanja iz duhovnog osvjedočenja, od Boga darovanog znanja (‘ilme ladunni) i prisutnog znanja. Sva njihova pažnja i briga usmjerena je na poimanja i osvjedočenja srca, koja svoju snagu crpe iz čistote srca i svjetlosti duše. Ukoliko se čovjek oslobodi materijalnih ovisnosti, posredstvom svoga svjesnog srca može vidjeti zbilje postojanja.

Mevlana tvrdi da kada arif, duhovni putnik postigne postaju duhovnog osvjedočenja, on je ustvari popio iz pehara Istine, stigao do izvora beskrajnog božanskog svijeta i bez sumnje neke tajne postojanja bit će mu objelodanjene. Zapravo, pred njim se razotkriva more spoznaja i zbilja, čega su drugi lišeni. Ovo znanje iz duhovnog osvjedočenja i darovano znanje ne samo da nema kraja, nego se ono stalno rađa i umnožava i duhovnom putniku se stalno iznose nove spoznaje:

 

Arifi koji su popili iz pehara Istine
Spoznali su tajne i pokrili ih.
 
Koga su podučili tajnama Istine,
Zapečatili su mu usta i zašili.
 
Kako arif putem skrivenim,
Sjedeći mirno, putuje stotinama svjetova?
 
Ako mu se nisu desila takva stanja,
Odakle mu vijesti o onim oblastima?
 
Zato što biti i tajne njihovih tajni
Pred očima savršenih su očigledne.
 
U postojanju šta je od tajne Istine i biti Njegove
Dalje od poimanja i shvatanja;
 
Jer On nije skriven Njemu bliskim,
Šta je svojstvo biti, pa da skrito bude?
 
Um drugi, koji dar je Božiji,
Izvor mu je u duši.
 
Voda znanja koja iz srca poteče
Niti će se usmrditi, niti ustajati, niti izblijedjeti.
 
Baš me briga ako zapriječe na izvoru vodu
Jer svakog časa ona izvire u mome domu.[4]

 

Primanje Božije dobrote bez posredništva

Na početku, duhovni putnik putuje u pratnji svog odgajatelja i vođe, međutim najbolja i najviša postaja jest ona na kojoj se Božija milost i dobrota (lutf ve fejd) prima bez posrednika. Zapravo, sam duhovni putnik postaje kanal kojim teče Božija dobrota, a ovo je moguće samo onda kada mu prelazak puta bez vođe ne nanosi nikakvu štetu.

Mevlana, oslanjajući se na predaju: “Imam stanja sa Allahom u kojima me ne može shvatiti ni bliski melek ni vjerovjesnik poslani”, ističe: Uzvišeni cilj arifa, duhovnih putnika i ljudi budnih srca je piti milost Istine iz ruke same Istine. Kada stignu u ovu dolinu, postigli su uzvišeni cilj:

 

Ja milost Istine ne želim od posrednika
Jer je ova veza uzrok propasti ljudi.
 
Ja ne želim pomajku, bolja je moja majka,
Ja sam Musa, moja pomajka je majka moja.
 
Pomajka je majka iznajmljena na dan tri-četiri puta,
Majko, ti me uzmi u zagrljaj!
 
Onaj ko jasno je vidio Uzrok svih uzroka
Srce svoje vezat nikad neće za uzroke Ovog svijeta
“Imam stanja sa Allahom”, to je stanje,
“U njemu me ne može pojmiti odabrani vjerovjesnik.”
 
Ja milosti ne želim, osim rane od ruke Kralja,
Utočišta ja ne želim, osim kod mog Kralja.
 
Glavu ako odrubi mi On u srdžbi Svojoj,
Darovat će mene Kralj s novih šezdeset života.
 
Posao moj je služenje i iščeznuće,
Posao moga Kralja je darivanje života.
 
Ponosna je glava ona koju Vladar odrubi,
Obeščašćena je glava onog ko drugim služi.
 
Onaj čije su oči – oči srca
Vidjet će očima same zbilje.
 
Njegova se duša ne zadovoljava sigurnim prenošenjem,
On očima srca postiže čvrsto vjerovanje.[5]

 

POSREDNI CILJEVI

Iako se Mevlana zanimao za krajnje ciljeve obrazovanja i odgoja, nije bio nemaran ni prema posrednim ciljevima obrazovanja i odgoja. Mi ćemo se ovdje kratko osvrnuti na neke od njih.

 

Odgoj i upućivanje uma i misli

Čovjekova osnovna prednost jeste njegov um i misao, a njihov odgoj i upućivanje ubraja se u važne posredne ciljeve obrazovanja i odgoja. Iako gnostici naglašavaju primarnost duhovnog osvjedočenja i neposredne veze, oni smatraju vrijednim i misao i um u njihovim granicama, oblastima i domenima. Oni ističu da su um i misao, iako ne mogu riješiti sva pitanja, probleme i nepoznanice čovjeka, u granicama svojih sposobnosti stvorili spoznaje, različite nauke i mnoštva učenja koja su prouzrokovala materijalni i duhovni razvoj čovjeka te ih stoga moramo smatrati vrijednim. Ono što je predmet odbacivanja (gnostika) jest umišljaj mislilaca, umnih ljudi i učenjaka zvaničnih nauka da su postigli sve zbilje, sva znanja, da su riješili sve probleme i nepoznanice te da iznad njihovih postignuća i znanja nema istine. Kao rezultat, oni poriču učenja i upute vezane za vjeru i gnostike.

Mevlana odgoj i upućivanje uma i misli smatra neophodnim za odabir nutarnje metode i puta te za duhovno putovanje i duhovno osvjedočenje. On ovo smatra ciljem i kaže: Zbiljsko znanje je znanje iz duhovnog osvjedočenja koje čovjek bez posredništva prima od Boga. Nema mu kraja, a zvanične nauke, zbog njihove ograničenosti i nepostojanosti, ne ubrajaju se u zbiljske nauke. Naravno, ukoliko čovjek ova znanja ispravno primi, lijepo ih odvede do cilja, tačno po njima djeluje i pod njihovim okriljem odgoji svoj um i misli, postepeno će postići i zbiljsko znanje:

 

Znanje koje nije neposredno od Njega
Nepostojano je poput rumenila šminke.
 
Ali ako budeš lijepo podnosio ovaj teret,
Otklonit će ti teret i podariti ti radost.
 
Pazi! Ne nosi teret znanja zbog strasti
Da bi mogao vidjeti u nutrini svojoj riznicu znanja.
 
Kada uzjašeš jahalicu znanja,
Past će ti teret s ramena.
 
Razum je čovjeku krilo i pero,
Ko razuma nema, nema ni vodiča.
 
Teško onom ptiću kojem pera nisu izrasla:
U vis on se vine al' padne u opasnost.
 
Kucanje na ova vrata bez ključa razuma
Iz strasti je, a ne iz razuma.
 
Znanje je prsten Sulejmanove vlasti,
Cio svijet je forma, a znanje je duša.
 
Čovjek pada u očaj pred umjetnošću
Stvaranja mora, planina i ravnica.
 
Um je oštar, ali klimavih nogu,
Zbog toga srce propade, a tijelo zdravo.
 
Znanje je more bez kraja i obale,
A tragalac za znanjem ronilac.
 
I kada bi živio godina hiljadu,
On se ne bi zasitio traganja.
Ako razum raspravlja o biseru i merdžanu,
Duše je rasprava nešto sasvim drugo.
 
Ime si dozivo, sada za imenovanim tragaj,
Znaj da Mjesec na nebu je, a ne u potoku.
 
Ako želiš preći dalje od imena i slova,
U potpunosti sebe od sebe očisti.
 
Očisti sebe od svojih poroka
Pa ćeš vidjeti čistu bit svoju.[6]

 

Rješavanje problema vezanih za postojanje

Obrazovanje i odgoj trebaju se planirati i organizirati tako da mogu riješiti probleme vezane za postojanje čovjeka, odgovoriti na njegova temeljna pitanja i osigurati mu duhovni smiraj. Prema tome, rješavanje problema vezanih za postojanje čovjeka jedan je od posrednih ciljeva.

Prema Mevlani, problemi vezani za postojanje čovjeka su filozofija stvaranja, bivanje duše u zatvoru tijela, strah od budućnosti, vezivanje srca za lanac strasti, srdžba, slavoljublje, položaj, nemar prema stvarnom “ja” i stvarnoj domovini, manjkavost uma i misli, samoća, egzistencijalna praznina, udaljenost od svog izvora itd. Rješavanje ovih problema predstavlja cilj gnostičkog obrazovanja i odgoja kod Mevlane.

 

On kaže: Rješenje ovih problema leži u duhovnosti, sticanju duhovnih vrlina, udaljenosti od poroka, traženju pomoći od onih koji su na stepenu daha Milostivog (nefes Rahmani) i, na kraju, rješenje svih temeljnih problema čovjeka je u ljubavi. Zaljubljenik je stalno raspoložen i radostan. Ne žali se ni na koga i ni na šta. U okrilju svetog srca gnostika ne postoji malodušnost, škrtost, zloba, pesimizam, gordost, uznemirenost, pohlepa, pragmatizam, koristoljublje, briga o Ovom svijetu, briga o Onom svijetu itd.

Bog smiruje vatru ljubavi kod čovjeka, zasićuje mu srce i čini ga iščezlim u Gospodaru, tako da čovjek svim svojim srcem uživa jer je put užitka iznutra, a ne izvana! Užitak se nikada ne može ostvariti putem imetka, položaja, slavoljublja i sl. Zapravo se on ostvaruje iznutra:

 

Kao da nas teška stega u grlima našim stisla,
Eh, da nam je znati da' l smo sretni ili nesretni.
 
Riješi ovu tegobu, ako čovjek si,
Vrijeme za to odvoji, ako čovjek si.
 
Da granice esencije i akcidenta znaš, pretpostavi to,
Ipak spoznaj svoga bića granice, jer nema ti druge.
 
A kada spoznaš svoje granice, idi dalje od njih
Da bi stigao do Neograničenog.
 
Ptica zatvorena u kafezu
Ne traži spas zbog neznanja.
 
Kada težnja tvoje duše bude prema gore,
Povećat će se tvoje vraćanje tamo.
 
Ako ti je glava okrenuta prema zemlji,
Ti zalaziš, a Istina ne voli one koji zalaze.
Poslušaj ovaj naj kako tuguje,
O rastancima pripovijest on kazuje.
Iz staništa moga otkad me otrgnuše
Od jecaja moga, i muško i žensko se rasplakaše
Prsa želim ranjena, zbog rastanka na komade isjeckana
Da im čežnje boli kažem, protumačim.
Od izvora svoga daleko ko padne
Taj ponovno traži sastanka trenutak.
Ljubav je uzda došaptavanju šejtanskom i tačka,
Ako ne, kako bi se čovjek spasio od šejtana?
 
Budi zaljubljen u ljepotu, traži ljepotu,
Lovi lijepe i čiste ptice, stalno tragaj!
 
Kada svoj um izgubiš u ljubavi, Neovisnom,
Dat će ti nagradu deseterostruku ili sedamstostruku.
 
O dušo, samo ljubav prekida rasprave i tačka,
Ona nas spašava od rasprava.
Ko košulju iz ljubavi pocijepa
Od pohlepe i mahana taj čist je potpuno.
Ti radosna budi o ljubavi, dobri naš sevdahu[7]
O liječniče svih bolesti naših!
O lijeku oholosti i sujete naše,
O ti naš Platone, o ti naš Galene!
 
Znaj da je put užitka iznutra, a ne izvana,
Znaj da je glupost želja za dvorom i zamkom.
 
Jedan je u ćošku mesdžida opijen i radostan,
Dok je drugi u vrtu mrzovoljan i bez cilja.[8]

 

[1] Mesnevija, sv. 3, stihovi 4517-4519.
[2] Mesnevija, sv. 6, stihovi 234-235, sv. 3, stihovi 4661-4662, 3907-3908, 3915, sv. 1, stihovi 3022-3023, sv. 6, stih 3225, sv. 2, stih 1571, sv. 6, stih 1147, sv. 1, stihovi 1543, 1552, 1554, sv. 3, stihovi 2221-2223, sv. 5, stihovi 2245.
[3] Mesnevija, sv. 4, stih 1373, sv. 3, stih 49, sv. 4, stihovi 2273-2274, sv. 1, stihovi 1919-1921, 1836.
[4] Mesnevija, sv. 5, stihovi 2241-2242, sv. 6, stihovi 2146-2147, sv. 3, stihovi 3653-3655, sv. 4, stihovi 1965-1967.
[5] Mesnevija, sv. 5, stihovi 703, 702, 669, sv. 2, stih 3803, sv. 4, stihovi 2961-2965, sv. 6, stihovi 4419-4420.
[6] Mesnevija, sv. 1, stihovi 3463-3466, sv. 6, stihovi 4075, 4088, 4091, sv. 1, stihovi 1034-1035, sv. 6, stihovi 119, 3895-3896, sv. 1, stihovi 1511, 3471-3472, 3474.
[7] Sevdah – Izvorno ar. savda' crno, crna boja, crna žuč, trgovina, razmjena. U ovom stihu hazreti Mevlana upotrebljava riječ soudā' u značenju maštarije, dubine srca i uzbuđenja ispunjenog ljubavnim bolom. Riječ savda' često se upotrebljava kao sinonim za ljubav, otuda i naziv sevdah u bosanskom jeziku u značenju ljubav i ljubavna čežnja. (Op.prev.)
[8] Mesnevija, sv. 5, stihovi 563-566, sv. 1, stih 1551, sv. 2, stihovi 1818-1819, sv. 1, stihovi 1-4, sv. 5, stihovi 3232-3233, 3238, 3242, sv. 1, stihovi 23-25, sv. 6, stihovi 3430-3431.