Predavanje održano 23. 11. 2006. u Sarajevu

Predavač: prof. dr. Šejh Akbar Eydi

U ovom dijelu Mesnevije Mevlana govori o čovjeku i slobodi.

Obično slobodu tumačimo u okviru društva. U tom slučaju, pod slobodom podrazumijevamo slobodu čovjeka da izabere vjeru, da izabere državu u kojoj će živjeti i dugi niz drugih sloboda. Međutim, arifi, sufije tvrde da čovjek posjeduje jednu drugu vrstu slobode, prije ove društvene slobode. A ta sloboda, koju oni nadahnuti Kur'anom i vjerom slijede i traže jeste sloboda, oslobođenje od samoga sebe.

Ovo je zato što vjeruju da je čovjek sastavljen iz dva dijela: jedan njegov dio jeste animalne, životinjske prirode i odnosi se na materijalni svijet dok je drugi dio božanske naravi i odnosi se na duhovni svijet. Životinjski dio nastoji i voli da uznemirava ljude. Voli ljude ogovarati, voli ljude osramotiti.

Arifi smatraju da čovjek može govoriti o slobodi tek onda kada se sebe oslobodi, dakle kada svoju dušu oslobodi od svoje animalne prirode.

U stihu Mevlana kaže: “Zapleši kada sebe slomiš, kada sa rane strasti svoje mehlem ukloniš”, ­ onda se raduj, onda govori o slobodi kada svoju animalnu prirodu spriječiš da uzima haram hranu, nedozvoljen imetak, da oduzima tuđe na haram način i da čini druge nedozvoljene stvari.

Čovjek, kada se na njegovom tijelu pojavi neka rana, na tu ranu stavlja lijek i onda preko tog lijeka stavlja pamuk ili vatu. Taj mehlem se sa rane može ukloniti tek ona kada je rana zacijelila, pa Mevlana poručuje da tek kada si sebe iscijelio možeš ukloniti mehlem sa te rane strasti.

Potom u stihu kaže da svirači u njihovoj nutrini udaraju u def, dakle, oni slave, njihova nutrina slavi oslobađanje od strasti.

Kod uobičajenog plesa, svirači su naravno izvan nas, međutim, Mevlana kazuje da je kod derviša slučaj takav da su njihovi svirači unutar njih samih. Kad proslavljaju svoje oslobađanje od strasti, oni koji ih podstiču i udaraju dlanom od dlan su sva bića u duhovnom svijetu.

Poslanik, kada je bio na Miradžu, dobio je poruku koju je trebao dostaviti cijelom čovječanstvu. Jedna od njenih rečenica glasila je: “O Ahmede, onoga koji bude radio u skladu sa mojim zadovoljstvom podučit ću istinama.” Šta je to Allahovo zadovoljstvo? Božije zadovoljstvo jeste da Božijim robovoma ne činimo nepravdu i nasilje. Ono podrazumijeva da ne lažemo Božije robove, da prema svojim roditeljima iskazujemo ljubav i pažnju, da prema svojoj djeci iskazujemo pažnju i ljubav, da navraćamo kod svojih komšija, da obilazimo bolesne. U jednoj od predaja stoji da onaj koji posjeti bolesnika, poznatog ili nepoznatog, da ga zna ili ne zna, taj se njegov čin smatra kao obilazak jednoga od poslanika.

Božije zadovoljstvo nije nešto nebesko, nešto što mi trebamo sa Nebesa spustiti ovdje pred sebe, već je Božije zadovoljstvo upravo ono što postoji u odnosima među ljudima. Jedan od primjera kako se može djelovati u skladu sa Božijim zadovoljstvom jeste da student kada studira shvati da je država univerzitet izgradila da bi se on tu obrazovao i da je uložila mnoga materijalna sredstva u tu instituciju i da je njegovo da to iskoristi na najbolji mogući način i da lijepim uzvrati sve što mu je država omogućila ­ u takvom djelovanju jeste Božije zadovoljstvo. Pa i profesori na univerzitetu trebaju znati da su studenti koji pred njima uče emanet koji im je povjeren, koji im je država, kojim im je narod povjerio i njihovo je da se za svako predavanje dobro spreme, na najbolji mogući način ispredaju tu svoju lekciju, i isto tako na lijepi način odgovore na sva pitanja.

Postoji hadis u kojem stoji da kada žena ode u kuhinju da donese svome mužu čašu vode, od trenutka kada je nasula tu čašu, pa sve dok mu je ne preda u ruke ona korača ka Džennetu. Poslanik također kaže da kada muškarac (ili glava porodice) svojoj porodici donosi nešto (bilo da li je to odjeća ili hrana ili neke druga potrepština) vrijednost tog njegovog djela se mjeri trudom borca koji je na prvoj liniji odbrane vjere.

Kada se govori o Božijem zadovoljstvu treba imati na umu da Božije zadovoljstvo nije nešto što je izvan našeg dometa, Božije zadovoljstvo je upravo među ljudskim odnosima. Mevlana kaže u jednom stihu:

Kad me pogledaš ­ ja sam na bazaru,

a u nutrini svojoj osamio sam se sa Stvoriteljem.

Dakle, kada se gleda izvana on je jedan čovjek koji hoda po bazaru, kupuje po pijaci, ide za svojim poslom, međutim u njegovoj nutrini je uvijek prisutan Gospodar sa kojim se on osamio. A šta podrazumijeva to da se u svojoj nutrini čovjek osamio sa Bogom, da se druži sa Bogom? Pa to upravo znači da čovjek npr. trgovac uvijek ima na umu da prodaje nešto Božijem robu i onda kaže sebi: Bože ja ne želim prevariti tvog roba, neću mu podvaliti nikakvu robu s mahanom itd.

U hadisu stoji da onaj ko prevari muslimana nije musliman. I tome nas uči Mevlana, da svojom vanjštinom budemo među ljudima, ali da svojom nutrinom budemo sa Bogom.

U jednom kur'anskom ajetu Bog kaže: “Ljudi koje kupovina i prodaja ne odvraćaju od toga da spominju Alaha…”[1]

Zato je Poslanik na početku svoga poslanstva izrekao slogan slobode, koji podrazumijeva i materijalnu, a i duhovnu slobodu. On je, prenoseći kur'anski ajet, riječi samoga Allaha, dž.š., kazao: “O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha,bogovima ne držimo!”[2]

Kao treću stvar, dakle, navodi da ne uzimamo jedne druge za gospodare, pored Alaha, da se ne podijelimo u dvije skupine pa da jedna skupina vlada onom drugom.

Poslanik je zabranio i patrijarhat, odnosno da jedan muškarac kaže: “Zato što sam ja muškarac ja treba da vladam ovom porodicom.” To je zabranjeno. Isto tako se ovim zabranjuje i matrijarhat, odnosno da žena kaže: “Ako sam ja žena, ja treba da vladam ovom porodicom.” Tako šta se odbacuje i ukazuje se na to da su oni jednaki i da kao dva prisna prijatelja trebaju ići kroz život.

Upravo taj kur'anski slogan treba raširiti, primijeniti u svim oblastima života: u porodičnom životu, u okviru porodice, na radnome mjestu, u školama, na univerzitetima, dakle svugdje, jer Poslanik kaže niko nema pravo da čini nasilje i nepravdu drugome.

Stoga, prema gledištu sufija, sve dok čovjek ne oslobodi sebe od sebe on ne može nikome drugome dati slobodu.

U Iranu je bio jedan vladar po imenu Anuširvan, koji je, kažu bio veoma pravedan vladar. Među svojim savjetnicima, među svojim vezirima imao je jednog učenjaka koji se zvao Bozorgmehr.

Njih dvojica su se razilazili po pitanju jedne stvari. Bozorgmehr, dakle taj njegov savjetnik tvrdio je da čovjek treba ustati što je moguće ranije ujutro, dakle u zoru kako bi mogao obaviti sve poslove koje ga čekaju u tom danu. Međutim Anuširvan se nije slagao s njim i govorio je kako čovjek treba ujutro da se odmori, da lijepo odspava, pa tek onda da prione na posao. Međutim, Bozorgmehr nipošto to nije htio prihvatiti i svaki dan je prvi ustajao i dolazio na posao, tvrdeći da “ko rano rani dvije sreće grabi”. Šahu je to bilo dozlogrdilo i on je odlučio da nekako uvjeri vezira da nije u pravu. Zapovijedio je svojim vojnicima da ga presretnu jedno jutro i pošteno namlate, da mu uzmu svu odjeću i sve što je sa sobom imao, kako bi bio prisiljen da se vrati kući. Oni su to i učinili, a vezir je – kako nije mogao doći bez odjeće na posao – bio prisiljen da se vrati kući, obuće drugu odjeću i vrati se na Šahov dvor. Naravno, dok je sve to uradio zakasnio je.

Kada je došao na dvor, čekao ga je kralj i pitao: “Šta je to, danas kasniš?”, te da li prihvata da nije dobro uvijek rano ustajati i da nije istina da onaj “ko rano rani dvije sreće grabi”. On je rekao da se ne slaže. “Pa kako se ne slažeš, uzeli su ti svu odjeću, sav novac, šta može gore od toga da ti se desi?” Vezir odgovori: “To upravo potvrđuje moju tvrdnju da jer su lopovi koji su me presreli to jutro ustali prije mene, i zgrabili te dvije sreće, uzeli moju odjeću i novac.”

Kur'an nam poručuje upravo to da dok čovjek u sebi ne stvori vjeru on ne može popraviti ni svoje ponašanje, svoje djelovanje. Prema tome, sve dok čovjek ne bude u svojoj nutrini slobodan, on ne može djelovati u skladu sa slobodom, može se pretvarati da je slobodan, ali to je već dvoličnost.

Sadi, veliki iranski pjesnik i mislilac kaže da sve dok čovjek ne bude pod uticajem svoje nutrine, ne može djelovati u skladu sa svojim ubjeđenjem i vjerovanjem. Sadi u stihu kazuje priču o tome kako su jednog velikog ovna oslobodili iz kandži vuka, a potom mu navečer prislonili nož na grlo, a ovnova duša zajauka i požali se na tog čovjeka. Ta njegova jadikovka bila je u stihovima: “Spasio si me iz kandži vuka, ali sada vidim na kraju da moj vuk si ti.”

Ukoliko posvetimo dovoljno pažnje, ukoliko se zamislimo šta je to uzrok ravnodušnosti ili zahlađenju odnosa u nama, našoj porodici shvatimo da uzrok toga svega nije izvan nas. Šta je to uzrok neslaganjima u porodici, nedostatku topline između oca i majke, između majke i djece, oca i djece? Jedan od uzroka jeste činjenica da otac nije izgradio prijateljski odnos sa svojom djecom. Isto tako majka ni nije izgradila dobar odnos sa svojom kćerkom. A oni kao mlade osobe imaju potrebu da osjete tu ljubav i kada ih ne mogu pronaći u svojoj porodici, onda je normalno da je idu tražiti negdje dugdje, izvan svoje porodice, na ulici.

Kada muž ne iskazuje dovoljno pažnje i ljubavi prema svojoj supruzi, a ona ima tu potrebu, ona će svojim pogledom tražiti druge. Isto tako, kada muž osjeti da njegova žena ne izvršava svoje dužnosti prema njemu, učinit će istu stvar i krenut će nekim drugim putem da zadovolji tu svoju potrebu. Stoga svoju životnu sredinu trebamo učiniti ljepšom i prijatnom svojom nutrinom, dakle iznutra je promijeniti.

Kada se govori o Božijem zadovoljstvu i milosti Božijoj treba imati na umu da ta milost nije nešto što je odvojeno od Ovog svijeta. Bog, u hadisu koji smo naveli na početku, kaže: “O Ahmede, ako bude neko radio u skladu sa mojim zadovoljstvom ja ću ga podučiti istinama, ja ću ga učiniti učenim.” Pa kad god poželimo da nas Bog poduči Svojim istinama nemojmo se povući u neki kutak kuće sa tespihom, da izgovaramo zikr, već ustanimo i navratimo prijatelju, porazgovarajmo sa čovjekom koji je snužden, sa onim kome treba neka pomoć i sa ljudima koji su na neki način ožalošćeni. Pomozimo nekom siromahu, obiđimo nekog bolesnika, pa sjedimo malo kraj nekog starca i starice, malo ih razveselimo, popričajmo sa njima.

Nastavak poruke koju je Poslanik, s.a.v.a., dobio na Miradžu glasi: “Ko bude činio tako, djelovao u skladu sa mojim zadovoljstvom, ja ću učiniti da on uvijek bude u stanju zikra.” Dakle, da uvijek bude od onih koji čine zikr, koji spominju i koji se sjećaju Boga. “A ako budete djelovali u skladu sa mojim zadovoljstvom” – kaže Uzvišeni Bog – “nije potrebno da idete tražiti Moje dobre robove, Moje evlije. Ja ću učiniti da oni dođu vama.” Naše je da izvršavamo dužnosti i obaveze, a Bog će Svoje dobre robove i evlije poslati. U suri Khef, 45. ajet, Bog spominje jednog Svog dobrog roba, predstavlja nam onaj trenutak kada su se Musa, a.s., i njegov saputnik susreli se sa Božijim robom kojem je Bog podario znanje.

Mevlana nam govori: nemojte se žalostiti, nemojte se brinuti i govoriti: “Bože, mi nismo vidjeli ni hazreti Jusufa, ni hazreti Muhammeda, ni Isaa, nikoga.” On u stihu poručuje da će se – pošto se okrenete Kur'anu Božijem – vaš duh spojiti sa duhom Poslanika.

Postoji hadis u kojim se kaže da će žena Faraonova, Asija, biti u Džennetu jedna od Poslanikovih žena. Pa ko god želi da bude u Džennetu jedan od Poslanikovih prijatelja neka čini ono što je činila Asija. A šta je ona činila? Ona se klonila nasilja i nepravde, pokoravala se Bogu, nije činila nepravdu drugim ljudima. Iako između Poslanika i Asije postoji tolika vremenska razlika, vremenski razmak, Bog kaže da je njihov duh kao jedan. Ono što je ona činila bilo je u skladu sa onim što je Poslanik činio i tu je u stvari njihova veza.

Potom u stihu Mevlana kazuje: “Kur'an govori o stanjima Poslanika, a oni su kao i ribe u moru čistom Velikog Boga.” Padne li vam na pamet nekad da odete na more, da stanete kraj mora i uzmete Kur'an i proučite nešto? Uzmimo Kur'an i stanimo kraj kur'anskog mora!

Dalje stihovi kazuju: “Želiš li učiti i čitat Kur'an, a ne djelovati u skladu s njim, kakve onda veze ima vidio ti Poslanika ili ne vidio?”

Pa zar nije Ebu Džehel bio Poslanikov amidža i svaki dan viđao Poslanika, s.a.v.a., pa da li je ta rodbinska veza i svakodnevno susretanje sa Poslanikom ostavilo ikada traga na njemu? Stoga zaključujemo da su prijatelji hazreti Muhammeda, hazreti Isaa, hazreti Musaa oni koji slijede njihov put.

Zatim Mevlana kaže: “Iz nutrine dolazi im glas o vjeri, da ovo je vaš put spasenja, samo ovo.” Hoće da kaže da nas iz nutrine uvijek poziva taj glas Poslanika. A Poslanik nam poručuje da kada god odemo obići nekog bolesnika, to je isto kao da smo došli obići njega.

Samo ću ispričati jednu kratku anegdotu koju je Mevlana spomenuo. On kaže u toj priči da je neki čovjek namjerio sa jednom skupinom otići u Mekku. Potom im je došao i kazao da je odustao od toga da ide s njima, i uopće od puta u Mekku te godine. Naravno, u to vrijeme kada se išlo u Mekku, nije se išlo ni avionom, ni autobusom i putovanje je bilo mnogo teže. Putovalo se dugo, po nekoliko mjeseci i obično bi ljudi nastojali da idu u skupinama kako im ne bi lopovi ne bi naudili. Kada se ovaj karavan vratio iz Mekke, ljudi su odlazili kod ovoga čovjeka i govorili mu: “Eto, ti reče da nećeš ići sa nama, da nećeš uopće ići u Mekku, a ja sam te vidio na Arafatu”, drugi kaza da ga je vidio prilikom tavafa, treći opet kod Safe i Merve i sl.

On im je rekao da svi stanovnici sela znaju da nije išao u Mekku i da su ga svaki dan viđali, pa se otvorila rasprava i prepirka između onih koji su govorili da su ga viđali svaki dan u selu i onih koji su govorili da su sigurni da su ga vidjeli u Mekki. Tada je jednom od evlija stiglo nadahnuće da ode kod tog čovjeka i da mu kaže kako se to desilo da su ga seljani viđali u selu, a ovi koji su otišli u Mekku, da su ga viđali u Mekki.

Upitali su čovjeka zašto je odustao od toga da ide u Mekku i on im reče da je prolazio kraj sela i vidio neku staricu kako je uzela mrtvu kokoš koju je neko bacio, sakrila je i ponijela kući. “Ja sam je sustigao i upitao gdje je ponijela tu mrtvu kokoš. Ona mi je odgovorila da nema muža, a da ima djecu i da je siromašna i da ne zna šta da im skuha, pa kad je ugledala tu mrtvu, krepanu kokošku, rekla je u sebi: ‘Ponijeću je i napraviti nešto od nje da bi djeca jela, jer oni ne znaju da je to mrtva kokoš i njima neće biti haram, jer ne znaju.’”

Dalje je čovjek rekao da se naljutio i zamolio je da baci tu kokoš. Onda je otišao kući i sav novac koji je bio pripremio za put na hadž odnio toj ženi, poklonio joj ga i rekao da ga troši za svoje potrebe. Tako mu nije ostalo novca za put na hadž, a nije htio da ljudima pojašnjava razlog.

Onda je onaj dobri, kojem je stiglo nadahnuće da ode kod tog čovjeka, poručio da je Bog zbog tog njegovog ljudskog i humanog djela stvorio meleka u njegovom liku, koji će svake godine ići i u njegovo ime obavljati hadž.

Pogledajte koliko jedno humano djelo, jedno ljudsko djelo može biti vrijedno, da Bog čovjeku stvori meleka da za njega sve do Sudnjega dana obavlja hadž koji će biti primljen!

Potom Mevlana opet u stihu kazuje: “Mi smo se vjerom spasili iz ovoga kafeza.” Zato Kur an kaže da je lijepa riječ koju uputite čovjeku lijepša od sadake koju poprati prigovaranje.[3]Pokazivanje pažnje, ljubavi, reći nekome lijepu riječ, sve je to vrjednije od novca. Stoga djelovanje u skladu sa Božijim zadovoljstvom nije nešto što čovjek treba tražiti na nebesima, ono je tu sa nama.

[1] Nur, 37.

[2] ‘Ali Imran, 64.

[3] Bekare, 263.