Pokušat ćemo sada zaokružiti govor o čovjekovoj povezanosti sa svijetom u kojem živi. Sljedeće o čemu bismo mogli govoriti jesu povodi zaostalosti današnjih muslimana unatoč tome koliko islam ukazuje na vrijednost misli i znanja. Pokušat ćemo saznati da li naša vjera ima neki problem ili nedostatak, ili su naši neprijatelji tako sposobni da nas neosnovano optužuju i postupaju sa nama kako žele, ili smo, pak, mi krivi za ovakvo stanje. Ako se ispostavi da je vjera krivac, da nije cjelovita i da nema potpun plan, to znači da je nedostatna. Ako zaključimo da je posrijedi umijeće neprijatelja da manipulira nama kako mu je volja, postavlja se pitanje da li je vjera u svom nauku pretpostavila i takvu situaciju. Da li je vjera obradila i predložila kako se u takvoj situaciji ponašati i kako djelovati? Ali, šta ako smo mi krivci? Šta nam je činiti u tom slučaju? U takvom slučaju naša vjerska i svjetska dužnost bila bi da se zapitamo šta da radimo za izbavljenje iz takvog položaja.
Zašto spominjemo temu koja slijedi? Radi podsticaja na razmišljanje o njoj jer su o tome izrečeni različiti stavovi. Brojni su učenjaci sa različitih aspekata, oslanjajući se na specijalnost kojom se bave, davali odgovore i zaključivali da je razlog ovo ili ono. Zato treba dobro razmisliti o ovoj temi.
Sada ćemo ukratko ponoviti ono što smo do sada rekli o vezi koju čovjek ima sa svijetom u kojem živi. Prvo smo rekli da je na temelju filozofskih promišljanja ustanovljeno da mi postojimo u Kreaciji koju čine tri svijeta. Jedan svijet je materijalni, u kojem se trenutno nalazimo, drugi je Berzah ili imaginalni, tj. posredni svijet koji se ogleda u životu nakon smrti, a prije proživljenja, i treći svijet je svijet univerzalnog intelekta, u koji se stupa nakon druge etape.
Svaki čovjek se svojom egzistencijom prostire ovim svjetovima. Bitno je naglasiti da kada pričamo o ovoj temi, ne smijemo zaboraviti činjenicu da joj prilazimo sa aspekta dimenzije vremena kojom smo ograničeni. Upravo zbog toga, kada nabrajamo pojmove kao što su svijet materije, imaginalni svijet i svijet univerzalnog intelekta, ne smijemo pomisliti kako je posrijedi vremenska stupnjevitost; mi smo jednostavno prisiljeni o tome govoriti na takav način. Znači, htjeli mi to ili ne, živimo u tri svijeta.
Iduća bitna stvar je da upravo u ovom trenutku između svjetova postoji veza. U kojem smislu? Upravo sada – makar mi i ne bili toga svjesni – vrši se uticaj sa apstraktnog svijeta na imaginalni i sa imaginalnog svijeta na materijalni. Ako toga nismo svjesni sada, bit ćemo kasnije. Zahvaljujući tome psiholozi tumačeći čovjekov san kažu da je on rezultat čovjekovih dnevnih aktivnosti, umnih akcija ili razmišljanja i psihičkih stanja kao što su: htijenja, strahovanja, ushićenosti i razočarenja, koja djeluju na čovjeka u trenutku sna, vraćajući mu se ponovo u um. San je njegova veza sa imaginalnim svijetom. Ova konstatacija nije utemeljena ni na kakvom sujevjerju, već je riječ o naučno dokazanoj činjenici. Tako je bez obzira što smo mi zbog naše opterećujuće ljubavi prema materijalnom svijetu zaboravili druga dva svijeta. Mi već sada možemo na neki način odašiljati impulse, bilo negativne ili pozitivne, u svjetove koji nas očekuju, kako bismo to rekli sa našeg vremenskog aspekta, a vidjet ćemo da je riječ očekuju suvišna, ali potrebna. Po pitanju hijerarhije, središnja tačka je naš materijalni svijet, on je obuhvaćen imaginalnim svijetom, a imaginalni je obuhvaćen univerzalnim razumom. Kada kažemo središnja tačka, ne mislimo da je materijalni svijet najvažniji pa zauzima središnje mjesto, već je najslabiji i potpuno je ograničen. Ne može se rasprostirati mimo sebe, a jedino što obuhvata jeste sfera materijalne egzistencije. Iznad njega je imaginalni svijet, koji je ograničen bezgraničnim svijetom univerzalnog intelekta.
Treba imati na umu da su ove riječi materijalni prikaz radilakšeg razumijevanja onoga o čemu se govori. Da bismo objasnili kakav je odnos načina na koji govorimo o ovim nematerijalnim svjetovima i toga kakvi oni jesu u stvarnosti možda nam najbolje može poslužiti primjer naše misli. Nikome ne možemo reći da pogleda našu misao jer je ona nevidljiva i nematerijalna, već je samo možemo pretočiti u govor ili u pisane riječi. Isti je slučaj i sa svijetom univerzalnog intelekta koji jednostavno ne možemo pokazati ni prikazati onakvim kakav jeste. Nekima će možda još bolji biti primjer biljnog, životinjskog i ljudskog svijeta. Biljka je živo biće, ali je život koji ona ima veoma ograničen. Forme i potencijali biljke su sasvim ograničeni. I životinja je živo biće. Život životinje je puno širi i obuhvatniji od života biljke. Čovjek je isto tako živo biće, no opseg njegovog života i djelovanja je mnogo veći i od biljaka i od životinja. Osnovni potencijali cvijeta, koji pripada svijetu flore, jesu prehrambeni potencijal, potencijal rasta i potencijal razmnožavanja. Isto to imaju i životinje, ali one imaju i emocije i pokret. Razlika je u tome što se biljka ne može kretati. Čovjek, također, ima ovih pet potencijala, a pored njih ima i razum koji je iznad svega ostalog. Uzmemo li u obzir subordinaciju svjetova, tj. svijeta intelekta, imaginalnog svijeta i svijeta materije, onda je materijalni svijet najograničeniji i najslabijeg intenziteta. Imaginalni svijet je bolji od njega, ali je i on ograničen, dok je svijet univerzalnog intelekta najuzvišeniji i najbolji. Iz ovoga postaje jasno da živimo u veoma ograničenom svijetu, i to ograničenom u svakom pogledu. Kada stupimo u imaginalni svijet, stupili smo u širi svijet, a kada pređemo u apstraktni svijet, svijet univerzalnog intelekta, onda smo stupili u najbolji svijet. Upravo zbog ovih razlika koje postoje u svjetovima i zbog ograničenosti svijeta u kojem živimo, a koji je na nivou biljke u poređenju sa drugim svjetovima, u Kur’anu se kaže da će na Sudnjem danu duša reći: “Teško meni zbog onoga što sam propustila, a bila sam pored Allaha.”(Ez-Zumer, 56) Ako bismo htjeli shvatiti bol koja bi nas mogla zadesiti ako ostanemo kao biljke, tj. na materijalnom nivou, i u takvom stanju stupimo u imaginalni svijet, to bismo mogli pojasniti primjerom cvijeta koji se nađe u štali punoj životinja. I cvijet bi trebao biti životinja, a da bi bio životinja, morao bi se kretati i postizati neke stvari putem emocija, ali on to nije pokušao ostvariti i ostao je biljka. Tako se u ajetu kaže: “Vjeru Ibrahimovu izbjegava samo onaj ko je sebe zavarao (napravio od sebe budalu).”(El-Bekare, 130) Šta ovo znači?
Uzmimo za primjer maloumnog čovjeka koji radi neke stvari kojima se zdrav čovjek smije. Ipak, maloumnog čovjeka ni smijeh ni sarkazam uopće ne bole zato što ne shvata šta radi i šta je onome zdravom smiješno. Primjer njegovog neshvatanja stvarnosti najbolje je uporediti sa anestezijom. Kada čovjeku daju lokalnu anesteziju, on je svjestan, ali šta god da mu rade sa dijelom tijela koji je pod anestezijom, on ne osjeća. Šta tek reći za opću anesteziju? U tom slučaju čovjek je potpuno nesvjestan svoga stanja. Kada anestezija prestane djelovati, odnosno u našem primjeru kada stupimo u Berzah, budimo se i osjećamo, ali od toga nema koristi jer smo prekasno počeli osjećati. Zato vidimo da nam se u Kur’anu govori da su se na Ovom svijetu nevjernici smijali vjernicima, a na Onom će se vjernici smijati nevjernicima. To neće biti iz osvete, već je to sasvim prirodan rezultat onoga što su radili na Ovom svijetu. I sami nevjernici shvatit će koliko je smijanje i ismijavanje bilo neumjesno. To će ih boljeti i kajat će se. U Kur’anu se prenosi šta će nevjernici tada reći:
وَقَالُوا لَوْ كُنَّا نَسْمَعُ أَوْ نَعْقِلُ مَا كُنَّا فِي أَصْحَابِ السَّعِيرِ
“Da smo slušali ili razmišljali, ne bismo bili od stanovnika Vatre.” (El-Mulk, 10)
Naredna karakteristika ovih svjetova jeste da oni jedni druge obuhvataju. Svijet materije je u potpunosti obuhvaćen imaginalnim svijetom, a imaginalni svijet je u potpunosti obuhvaćen svijetom univerzalnog intelekta. Naravno, mi to ne osjećamo jer smo poput čovjeka pod anestezijom, nesvjesnog stvarnosti. Prema tome, neispravna je pretpostavka kako će svijet Berzaha biti stvoren tek kada umremo. On postoji sada. Isto tako je pogrešna pomisao da ćemo u svijetu Berzaha čekati da se stvori svijet univerzalnog intelekta. I on već sada postoji. Iz Kur’ana zaključujemo da su poslanici došli da nas izvuku iz izoliranosti uvale na morskoj obali, u kojoj smo se usidrili iz samoljublja da nas ne bi dodirnula stvarnost, i uvedu u svijet. Drugim riječima, izvlače nas iz uskog okvira naših uobrazilja, dovodeći nas na otvoreno polje stvarnosti. Na taj način oni nas oslobađaju okova koji su nam na rukama i nogama. Riječ je o lancima kojima smo sputali naše umove, pa shvatamo samo materiju i ništa drugo. Upravo zato što smo se toliko zalijepili za materijalni svijet nismo spremni ni razmišljati, no jednoga dana, htjeli mi to ili ne, shvatit ćemo stvarnost onakvom kakva jeste. Ovakvi kakvi jesmo, slični smo putniku u vozu kojem je cilj iz Sarajeva stići u Njemačku. Znamo da moramo doći do granice, znamo da nam treba viza i pasoš, a mi ni vize ni pasoša ni novca nemamo u džepu, ali smo ipak bezbrižni, smijemo se i uživamo. Niti mislimo na pasoš, niti na vizu. Međutim, kada dođemo do granice i zatraže nam pasoš, vizu, dakle upravo ono što mi nemamo, tek tada shvatamo šta se dogodilo i šta slijedi. Allah nam je dao priliku da se spremimo, a svakako ćemo stići do granice imaginalnog svijeta. Kada sve ovo uzmemo u obzir, shvatimo zašto za Božije evlije ono što mi smatramo veoma vrijednim i veoma važnim – a riječ je o materiji – nema nikakvu vrijednost. Uvjet za spoznaju svakog od spomenutih svjetova je da se mora biti na talasnoj dužini toga svijeta. Ako želimo spoznati materiju, moramo u potpunosti biti na toj razini. Ako želimo spoznati imaginalni svijet, moramo naći njegove talase, a ako želimo ići dalje, nema nam druge do opet naći odgovarajući talas. Naprimjer, upišemo se na jedan poseban univerzitet, odabrali smo smjer i tek smo prvi put došli. Novi smo i nikoga ne poznajemo. Kome ćemo se prvo uputiti? Onima koji studiraju isti smjer kao i mi. Nakon što smo se upoznali i locirali, kako vrijeme prolazi između njih biramo one koji imaju slične poglede na svijet kao mi. Dželaludin Rumi u vezi sa ovim primjerom kaže: Obratite li pažnju na Ovaj svijet i na njegove elemente, vidjet ćete da se svaki element kreće ka sebi sličnom, pa čak i ako naoko izgledaju različiti i strani.
Naiđe filozof na svraku i rodu,
gdje žive lijepo k'o da su u rodu.
Taj ga je prizor oborio s nogu,
hm, kako skupa živjeti mogu!?
Kada se primače, reče: hvala Bogu,
obje su hramale na po jednu nogu.
Nije naodmet još jednom potrctati da greška koju pravimo prilikom odabira osobe s kojom ćemo stupiti u brak jeste u tome da analizu uglavnom vršimo na temelju vlastitih mjerila, djevojka na temelju mjerila koja važe za “ženski svijet”, a muškarac na temelju mjerila koja vladaju u “muškom svijetu”. Po tome bi muškarac htio da mu žena bude muško, da bude kao on i da ona ima njegove kvalitete. Žena, sa svoje strane, neće muškarca iz svijeta muškaraca, neće da uzme muškarca u obliku muškarca. Na kraju ustanovimo da je naša analiza pogrešna, što znači da smo izgubili put. Prema tome, obje strane od partnera traže ono što nije u njegovoj biti, ono što mu Bog nije dao.
Sada ćemo malo govoriti o načinu stupanja u spomenute svjetove. Što se tiče materijalnog svijeta, nemamo potrebe obrazlagati ga jer se već nalazimo u njemu. Međutim, kako stupiti u kontakt sa Berzahom, kako kročiti u apstraktni svijet? Nema nam druge već da se korak po korak, stepen po stepen, uzdižemo i izvlačimo, ne bismo li izašli iz uvale. Kur’an nas po pitanju ovoga poziva da shvatimo stvarnost:
وَإِن مِّن شَيْءٍ إِلاَّ عِندَنَا خَزَائِنُهُ وَمَا نُنَزِّلُهُ إِلاَّ بِقَدَرٍ مَّعْلُومٍ
“Nema nijedne stvari (koja se nalazi kod vas) a da riznice toga nisu kod Nas, a mi od toga spuštamo u ograničenoj mjeri.”(El-Hidžr, 21) To znači da se moramo uzdići ako želimo shvatiti više. Ako želimo shvatiti zbilje gornjih svjetova, onda nam nema druge nego da sebe oslobađamo okova i da se širimo. Kur’an nam daje odgovor na pitanje zašto je on objavljen na arapskom jeziku. Ovdje se ne usredsređuje samo na arapski jezik, kao arapski jezik, već se govori o tome zašto je objavljen u obliku riječi – zato da bismo razmišljali i shvatili ga. Drugim riječima, kako bismo ga shvatili da nije objavljen u formi riječi? Da li Božiji Poslanik, s.a.v.a., shvata samo na razini forme, tj. riječi? Ne, on je izuzetak jer je Kur’an čuvan u glavnoj Knjizi kod Boga. Kur’an koji nije spušten u obliku riječi nalazi se kod Boga. A zatim se kaže Poslaniku da mu je predat u originalnom obliku, bez izmjena. Iz ovoga možemo zaključiti da, kao prvo, Kur’an ima zbilju koja je iznad ove u formi riječi. Razlog njegova stavljanja u oblik riječi, i to arapskih riječi, jeste da bismo ga mogli razumjeti. Sada se postavlja pitanje da li je čast shvatanja i razumijevanja svojstvena samo Poslaniku ili to mogu i drugi. Odgovor je da razumijevanje Kur’ana nije samo za Poslanika, već ga možemo i mi shvatiti, ali tako da nas prvo Poslanik poput brižne majke od početka uvodi u taj svijet, poput majke koja svoje dijete uči prvim riječima. Sve riječ po riječ i mi učimo iz Kur’ana kako bismo ga shvatili na pravilan način. Sujuti u Ed-Durrul-mensuru navodi kako je Poslanik jednom prilikom završio namaz pa se nakon selama okrenuo i rekao: “Nemojte prije mene padati na sedždu, ni ustajati prije mene!” Prisutni ga upitaše: “Kako si vidio kada si okrenut naprijed?” On reče: “Ja kako god vidim naprijed, tako vidim i pozadi.” Sasvim je sigurno da se to ne radi materijalnim očima jer niko nema oči na leđima, već je to pokazatelj da se Božiji Poslanik uzdigao iznad Ovog svijeta. Zato se u Kur’anu kaže:
وَلَقَدْ ذَرَأْنَا لِجَهَنَّمَ كَثِيرًا مِّنَ الْجِنِّ وَالإِنسِ لَهُمْ قُلُوبٌ لاَّ يَفْقَهُونَ بِهَا وَلَهُمْ أَعْيُنٌ لاَّ يُبْصِرُونَ بِهَا وَلَهُمْ آذَانٌ لاَّ يَسْمَعُونَ بِهَا أُوْلَئِكَ كَالأَنْعَامِ بَلْ هُمْ أَضَلُّ
“Mi smo za Džehennem mnoge džine i ljude stvorili; oni srca imaju – a njima ne shvataju, oni oči imaju – a njima ne vide, oni uši imaju – a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori…”(El-A‘raf, 179) Ne smijemo se obradovati i reći da mi čujemo, vidimo i osjećamo jer se ovdje zasigurno ne radi o funkciji vanjskih čula i organa. Nije riječ o čulima jer smo svjedoci da sportisti koji su čak i nevjernici imaju odličan vid, a s druge strane neki Božiji evlija vrlo slabo vidi. Ne možemo reći da je sportista kod Boga bolji od evlije slaboga vida. Zašto je to ovako? Zato što su neki ljudi poput životinja, tj. spustili su se sa razine čovjeka, sa razine razuma i sišli na razinu životinje. Štaviše, oni su još niži od životinja, oni su na razini biljke jer životinja prepoznaje svoga neprijatelja, a neki ljudi ne. Znači, životinja shvata ko joj je neprijatelj a ko prijatelj, dok je čovjek koji ne zna napraviti razliku ko mu je prijatelj, a ko neprijatelj poput biljke. Ovdje govorimo o stvarima koje dokučuju i razum, i hadisi, i Kur’an, i oni ljudi koji su se potrudili da se duhovnim vježbama uzdignu na više razine.
Sa perzijskog preveo: Ertan Basarik
