Duhovno buđenje i pokajanje

s perzijskog preveo: Amar Imamović

Prvi stepen polažaja arifa buđenje je iz sna nemara i zaborava, koji se u arapskom jeziku označava riječju “jakze”, na što ukazuje i kur'anski ajet Uzvišenog Gospodara: “Reci: Ja vam savjetujem samo jedno: ustanite iskreno prema Allahu.”[1]

Ustati zbog Allaha, dž.š., znači buđenje čovjeka iz sna nehaja i napuštanje tromost i lijenost. Onaj koji se utopio u Ovaj svijet i potom izgubi moć posmatranja svjetlosti svoje iskonske prirode – fitreta, on je u stanju zaborava u pogledu Boga. Zapravo, on je kao spavač koji ne obraća pažnju i nije svjestan svog okruženja, kao što i Poslanik, s. a. v. a., kaže: “Ljudi su uspavani.”[2] Shodno tome, Uzvišeni Gospodar ovim ajetom želi probuditi ljude, učiniti ih svjesnim i spremnim za posmatranje svjetlosti iskonske prirode – fitreta.

Termin “budnost” kod gnostika predstavlja upravo ustajanje zbog Boga, tj. djelovanje, jer ako se neko uspavan i u nemaru upozna sa svjetlošću fitreta, a sve to samo zbog Boga, on će djelovati u skladu sa njegovim naredbama, dok će odbaciti i napustiti slabost i lijenost. Budnost je prva iskra koja osvjetljava srce roba i čini ga spremnim za ostvarivanje kontakta sa Bogom. Međutim, prvi kontakt moguć je tek onda kada se odluči na djelovanje radi otcjepljenja od tijela i njegovih nužnih potreba, ustajući iz kolijevke tijela.

Trovrsne budnosti

Budnost koja se manifestuje u robu predstavlja u stvarnosti spoznaju triju sljedećih njenih oblika:

Kod prvog vida budnosti čovjek biva svjesnim unutrašnjih, vanjskih, prošlih i budućih dobročinstava Božijih prema samom sebi, kao što i Allah, dž.š., kaže: “Obasipa vas milošću Svojom, i vidljivom i nevidljivom.”[3] Zbog toga, kada se osvjedoči o neograničenim blagodatima Božijim, ostavši beznadežan da ih prebroji, pristupa robovanju da bi se zahvalio na svim blagodatima.

U ovom stanju budnosti on uviđa da mu je Uzvišeni Bog iz Svoje milosti i darežljivosti još od pravječnosti – ezela odredio blagodati, bez da on ima zasluge u tome. Koliko god da se rob trudio iskazati zahvalnost ne uspijeva u tome, da bi potom shvatio da i ono malo iskazane pokornosti i zahvale biva uz Njegovu pomoć i snagu.

Ustvari, rob osjeća da čak ako bi uložio više truda od svojih mogućnosti, ni tada ne bi ispunio obavezu zahvalnosti onako kako to Njemu dolikuje, jer koliko god više zahvaljivao i bio pokoran svom Gospodaru, Njegova blagodat i darivanje se uvećava. U ovom stanju nemoći pada na koljena pred svojim Gospodarom, priznavajući svoju krivicu. Na kraju može se reći da je ova nemoć krajnja reakcija naspram Božijeg imena “Darovatelj”.

Drugi vid budnosti podrazumjeva pet činilaca u kojima se, za razliku kod prvog vida budnosti, ne obraća pažnja na dobročinstvo, već salik – duhovni putnik u skladu sa Božijim imenom “Osvetnik” izbjegava pojedine radnje. Tih pet činilaca su:

1. Bivanje budnim naspram svojih grešaka i suprostavljanja duše Gospodaru.

2. Shvatanje da je počinjenje nekih grešaka predstavlja opasnost za dušu jer uzrokuje da čovjek pod utjecajem imena Božijeg “Onaj koji odvodi u zabludu” bude udaljen sa puta Istine i na kraju imenom “Osvetnik ” biva kažnjen.

3. Da bi nadomjestio greške i grijehe utječe se Božijem imenu “Onaj koji upućuje”, čineći pri tome dostojan trud, dok nadoknada svake greške i grijeha treba biti sukladna propisima vjerozakona, koji su predviđeni za otklanjanje njihovih posljedica. Takvi su propisi krvarina, vraćanje prava oštećenom, kaza, novčane dažbine predviđene za posebne slučajeve itd.

4. Poslije nadoknade svih grešaka potpuno se oslobađa njihovog utjecaja i potčinjenosti, jer grijesi i greške kao neki moćnici okivaju čovjeka u lance robovanja.

5. Očišćenjem od grijeha i duhovnih nečisti pomoću robovanja, spas dolazi sam po sebi.

Kod trećeg vida budnosti duhovni putnik spoznaje faktore koji uzrokuju njegovo duhovno uzdizanje, kao što su robovanje, dobročinstvo, uzročnike promjene njegovog stanja i položaja. Imajući ih u vidu on se uzdržava od poslova koji bi mu ostatak života protraćili u besmislice da bi mogao nadoknaditi ono što je propustio.

Spoznaja blagodati

Božije blagodati se spoznaju uz pomoć sljedećih triju činilaca ili uzroka:

1. Prosvjetljenjem razuma svjetlom upute i imana, jer razum je Božiji propovjednik u srcu svakog vjernika, i njegovim ispravnim usmjerenjem moguće je proputovati sve položaje i razine duhovnog putovanja.

2. Korištenjem povjetaraca milosti koji svako malo kao iskrice skrivenih znanja pohode srce.

3. Uzimanjem pouke posmatranjem osoba obuhvaćenih malaksalošću, udaljenošću od Boga, i drugim slabostima, jer je to veoma važno radi cijenjenja blagodati i zahvale Njemu, što će ujedno rezultirati njihovim uvećavanjem, kao što i Allah, dž.š., kaže: “Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati.”[4]

Obaviještenost o nefsanskim suprostavljanjima, njegovim izdajama i lukavstvima

Obaviještenost o duši i grijesima ostvaruje se uz pomoć tri vida i načina:

1. Veličanjem Istine, jer suprostavljanje nečem velikom samo po sebi predstavlja veliku stvar. A u slučaju da se desi suprostavljanje, obavezno treba to nadoknadi.

2. Spoznajom duše, jer uvijek kada čovjek shvati i postane svjestan niskosti duše u poređenju sa Bogom tada će i suprostavljanje Njemu smatrati pokuđenim i ružnim. Prema tome za očišćenje od svih prevara i izdajstva treba uložiti trud u pažnji ka Bogu, traženju oprosta i spasa.

3. Potvrđivanjem istinitih obećanja, jer ona uzrokuju uvećavanje truda duhovnog putnika na ispravci prošlosti i pokoravanju Allahu dž.š.

Poznavanje uzroka napredovanja

Poznavanje uzroka uzdizanja salikovog stanja i položaja te razloga njihovog slabljenja, nije moguće osim sa:

1. Stjecanjem znanja o dobrim djelima i propisima vjerozakona.

2. Izvršavanjem naredbi i napuštanjem zabrana Božijih.

Naravno ovo dvoje se ostvaruje i daje potpuni rezultat samo druženjem i bliskošću sa velikim znalcima duhovnog puta, koji su sami oličenje Božanskog morala, jer na dušu ništa više ne utječe kao što je druženje i prisnost sa drugima. Ovo je dobar metod za otklanjanje mnogih običaja i navika čije je izvorište u ljudskoj prirodi.

U zbilji gledano, suša, sukladno onome što iziskuje njena priroda, sklona je besposličarenju, strastima i radoznalosti, što je nerazdvojivo od sna i nemara. Prema tome, sve dok se duša ne oslobodi ovih navika i ne bude okupirana navikama suprotnim njima, njena kretnja i uzdizanje neće biti moguća.

Pokajanje – tewba

Allah, dž.š., kaže: “Oni koji se ne pokaju, pa zaista oni su nepravednici.”[5] Ispravno pokajanje nije moguće bez poznavanja grijeha, jer pokajanje predstavlja povratak iz stanja suprostavljanja Božijim naređenjima i ujedno potčinjavanje Njegovim propisima i njihovo izvršavanje.

Prema tome ako osoba ne poznaje stvarni propis i njegovo kršenje, koje ustvari predstavlja grijeh, kako može da ga napusti i pristupi izvršavanju istinskog propisa.

Poznavanje grijeha

Poznavanje grijeha predstavlja spoznaju sljedećih triju činjenica:

1. Spoznaja da se kršenjem nekih propisa ustvari izlazi iz okrilja Božijeg utočišta i zaštite, znači prekida se veza s Njim. Rezultat ovoga nije ništa drugo doli skretanje sa pravog puta, kao što i Uzvišeni Bog kaže: “A ko se čvrsto prihvatio Allaha, taj je već upućen na pravi put.”[6] Drugim riječima, onaj koji nije sa Bogom izgubljen je i na krivom je putu, a ako je čvrsto prihvatio Allaha, dž.š., On će ga očuvati od činjenja grijeha.

2. Treba znati da ako je prilikom činjenja grijeha u sebi osjećao zadovoljstvo, ne može se iskupiti ničim osim tugom i žalošću.

3. Treba znati da u slučaju kada je istrajan u svom grijehu, ustvari on se odrekao njegovog iskupljenja i samo ovo predstavlja drugu grešku koju također treba nadoknaditi, a nadoknada u ova tri slučaja nije moguća izuzev u slučaju salikovog čvrstog uvjerenja da je u momentima činjenja grijeha bio u prisustvu Allaha, dž.š.

Prema tome, postala je jasna namjera Hadže Abdullaha Ansarija kada govori o nužnosti poznavanja grijeha, ustvari da je to spoznaja njegovih nužnih posljedica, što bitno utiče na donošenje čvrste odluke o napuštanju grijeha i kretnje ka Istini.

Uvjeti pokajanja

Ostvarenje pokajanja uvjetovano je sljedećim stvarima:

1. grižnjom savjesti,

2. iskanjem izvinjenja jezikom, što predstavlja učenje istigfara,

3. uzdržavanjem od grijeha.

Ovo troje treba do te mjere obavljati sve dok se duhovni putnik u potpunosti ne vrati svome Gospodaru; u drugim slučajevima pokajanje bi bilo neispravno.

Zbilje pokajanja

Pokajanje također posjeduje zbilju bez koje ono ne bi bilo ostvarljivo. Ta se zbilja sastoji iz triju stvari, naime pokajnik treba smatrati:

1. svoju krivicu i grijeh velikim, jer u suprotnom, savjest ga neće gristi, niti će imati namjeru povratka Bogu;

2. da pravo pokajanja nije ispunio. Moguće je da Uzvišeni Bog ne prihvati pokajanje. U tom slučaju treba imati strah i činiti veći napor radi ispravljanja i upotpunjavanja pokajanja;

3. sva stvorenja vidjeti opravdanim u činjenju grijeha, osim sebe. Naprimjer, smatrati ih neznalicama ili prinuđenim u tom činu i sl. U ovom slučaju, kada sebe doživljava najlošijim od svih ljudi i stvarnim grješnikom, svoju krivicu vidi udvostručenom. Drugačije rečeno, ne smatrati ničije stanje lošijim od svog. U skladu s tim takav čovjek trudi se da pokajanje obavi u svoj njenoj cijelosti.

Unutrašnja zbilja pokajanja

Zbilja pokajanja posjeduje jednu unutrašnjost i jednu vanjštinu. Do sada je Hadže Abdullah Ansari raspravljao o spoljašnjem aspektu pokajanja, a u nastavku se bavi pitanjem njene unutrašnjosti. On unutrašnji aspekt pokajanja vidi u tri stvari:

1. Kajanje čisti osobu od uzdizanja i vlastoljubljivosti među ljudima, mada mnogi ljudi javno čine pokajanje iz dvoličnosti, ambicije za društvenim položajem i javno se uzdržavaju od protivljenja Božijim naredbama. Zbog toga onaj koji čini tewbu treba očistiti namjeru svoju da ona bude samo za Boga.

2. Zaboravljanje grijeha u vremenima osamljivanja sa Bogom jer sjećanje na njih u ovim trenucima predstavlja grijeh i vrstu nepravde.

3. Činjenje pokajanja od svoga pokajanja jer je nužnost potpune pažnje ka Allahu, dž.š., ta da um ne okupiraju druge stvari, pa čak ni grijesi. Prema tome, zato što je bio prinuđen da se pokaje od grijeha i da ih se tom prilikom sjeti, neophodno je da čini pokajanje od pokajanja.

Ukratko, koliko god duhovni putnik napredovao, osvjedočava se u nedostacima nižih stupnjeva, za koje ujedno čini pokajanje, sve dok na položaju tavakkula – uzdanja na Boga, prestane vidjeti radnju bilo koga drugog osim Božije radnje. A pošto su i grijeh i pokajanje roba Njegova djela, prema tome “pokajanje od pokajanja” obavezna je za roba, štaviše to predstavlja jednu od tajni pokajanja. Jedan od argumenata “pokajanja od pokajanja” je i kur'anski ajet: “I svi se Allahu pokajte, o vjernici”[7], jer osoba koja se pokajala od svih grijeha i time postala čista, samim tim i vjernik, međutim ona ovim ajetom ponovo biva obaveznom da čini pokajanje.

Dakle, ona je obaveza da učini pokajanja da bi time odstranila sve nečisti sjećanja na grijehe prilikom pokajanja.

Suptilnosti tajni pokajanja

Isto kao što su tajne pokajanja predstavljale njenu unutrašnjost, tako i suptilnosti tih tajni predstavljaju unutrašnjost unutrašnjosti, ili ruh ruha. Kao što je nefs (duša) ruh tijela i srce ruh nefsa, tako je i nefs ruh ruha za tijelo.

S obzirom na ovo objašenjenje treba reći da tajne pokajanja posjeduju tri suptilnosti ili unutrašnjosti:

Prva suptilnost je ta da čovjek razmotri zašto ga je Uzvišeni Bog prepustio blizini grijeha jer u suprotnom on se njime ne bi uprljao. Dva su razloga zašto je Allah, dž.š., prepustio svoga roba samome sebi. Prvi je taj da pokajnik, promišljajući o svom grijehu, spozna sljedećih pet Gospodarevih osobina:

1. Ako ga Gospodar prepusti samome sebi, duša sama nije u mogućnosti da očuva sebe. Ovim putem rob poima niskost svoje duše i Dostojanstvo Uzvišenog Boga.

2. Time što ga Gospodar nije ponizio i osramotio među stvorenjima, nego je pokrio njegovu grešku, on poima Njegovo Dobročinstvo.

3. Time što Gospodar nije požurio s njegovim kažnjavanjem, nego mu je pružio priliku i vremena za pokajanje, poima Njegovu Strpljivost i Blagost.

4. Božijim prihvatanjem njegove isprike i kajanja, rob spoznaje Njegovu Plemenitost.

5. Božijim upisivanjem nagrade za njegovo pokajanje, uporedo sa opraštanjem grijeha, rob spoznaje Njegovu veliku Darežljivost.

Drugi razlog je taj da rob promišljanjem o svom grijehu shvata da Gospodar posjeduje dokaz za njegovo kažnjavanje i zbog toga on ne potiče Njegovu pravdu dok ne stigne do položaja Njegovog zadovoljstva.

Druga suptilnost je prihvatanje činjenice da ako, kao osoba koja posjeduje prosvjetljenu unutrašnjost i upoznata je sa zbiljama stvari, razmotri svoje grijehe, shvatit će da za njega ne ostaje niti jedno dobro djelo. Jer ako i posjedovao iskreno dobro djelo, naprimjer pokajanje, on to vidi samo kao Božije dobročinstvo i veliku milost Njegovu. A šta tek u slučaju kada svoja djela vidi uprljanim licemjerstvom i vlastoljubljivošću, ne preostaje mu ništa osim da cijelu svoju dušu i sva djela vidi u greškama i nedostacima.

Treća suptilnost je da rob osim Božije naredbe ništa drugo ne vidi djelotvornim i uticajnim u svijetu, a ovo predstavlja upravo govor Božiji: “Sve će osim Njega, propasti! Samo Njemu pripada sud.”[8] Ovaj položaj je uzvišeniji od položaja spomenutog u drugoj suptilnosti.

Stepeni pokajanja

Tri su stepena pokajanja:

1. Pokajanje puka.

Ova vrsta pokajanja je radi uvećavanja dobrih djela, što se može izvesti iz sljedećeg časnog ajeta: “Onima koji se pokaju i uzvjeruju i dobra djela čine, Allah će njihova hrđava djela u dobra promijeniti.”[9] Dakle, obični ljudi ovim želi uvećanje dobrih djela, dok isto ovo za odabrane predstavlja nedostojno ponašanje iz kojeg proističu drugi grijesi; prvo, zato što kod puka ovim nije preostao grijeh da bi osjećali potrebu za Božijim pokrivanjem i davanjem vremena za pokajanje, i ovo je ustvari nezahvalnost na ovim dvjema velikim Gospodarevim blagodatima; drugo, zato što su ovim sebi kod Boga pretpostavili pravo da im se pripišu dobra djela i budu uvedeni u Džennet; i treće, zato što sebe smatraju neovisnim o Gospodarevom brisanju grijeha i oprosta. Ovo je za odabrane čista oholost i neutemeljeno davanje sebi prava kod Boga. Kao što proizlazi iz gornje analize sve ovo predstavlja veliki grijeh prema mišljenju odabranih. Iz istog razloga je rečeno: “Dobra djela dobrih su grijesi za one koji su bliski Bogu.”

2. Pokajanje “položajem srednjih” na duhovnom putovanju.

Grupa salika na duhovnom putovanju zbog veličine i širine Božijeg oprosta grijeh uzima olahko i smatra ga nečim malim, iako je ovo čista drskost spram Uzvišenog Boga, otvorena borba s Njim i djelo potpuno u skladu sa dušom. Oni su zbog svoje bestidnosti i činjenja grijeha pali u ambis propasti. Iako oni smatraju da nemaju grijehe, taj njihov stav nije ništa drugo doli prevara nastala na vjerovanju da su sigurni od kažnjavanja. Većina osoba zapalih u ovu opasnu situaciju jesu osobe koje se na duhovnom putu kreću bez vodiča. U slučaju da se ne pokaju moguće je da zapadnu u još veću opasnost ili nastradaju zbog neprimjerenog ponašanja.

3. Pokajanje odabranih

Pokajanje odabranih je zbog uzaludnog gubljenja vremena, jer rasipanje vremena sa sobom nosi razbacane misli i djela, što rezultira posmatranjem drugog a ne Boga i jačanjem nefsanskih osobina. Naravno sve ovo čovjeka vraća na niže stepene duhovnog puta i gasi svjetlo samoposmatranja – opseravacije. Poslije ovoga, posmatranje i blizina Božija bivaju zatamljenije. Prema tome, za odabrane je nužno da čine pokajanje od gubljenja vremena kako im ne bi bila uskraćena blizina Njegova, kao što i Poslanik, s.a.v.a., kaže: “Moj Bože, Ti si Pratilac moj na putu.”[10]

Jedno zapažanje

Ovom prilikom potrebno je naglasiti da je pokajanje upotpunjeno tek onda kada salik u stanju utrnuća – fenâa, učini pokajanje od svega mimo Allaha, dž.š. U ovoj fazi pokajnik koji je učinio pokajanje od svega mimo Boga još uvijek vidi sebe, znači da se kod njega egoizam manifestira kao uzrok pokanja. Prema tome on treba da čini pokajanje od poimanja sebe uzrokom pokajanja i da time uzrokom vidi samo Uzvišenog Boga. Takvo pokajanje bez Njegove pomoći nije ostvarljiva. Ako ostvari taj položaj, čak i da sebe vidi posrednikom Haqqa u tom pokajanju od svega drugog mimo Njega, u tom slučaju on niti je posmatrač niti onaj koji čini pokajanje. Ovo ujedno predstavlja posljednji stepen pokajanja.

Poglavlje o obračunu

Allah, dž.š., kaže: “O vjernici, Allaha se bojte, i neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio.”[11] U skladu sa ajetom čovjek treba dobro obratiti pažnju šta je poslao od dobrih ili loših djela za svoj budući svijet, a šta će tek poslati. Ako mu se umanje loša djela, naravno ovaj obračun dolazi tek poslije čvrste namjere za pokajanjem, a to nije moguće dok se ne ispune uvjeti njegovi.

Stubovi obračuna

Ispravan obračun podrazumjeva tri stuba:

Prvi stub je upoređivanje blagodati koje ti je Allah, dž.š., podario sa tvojim suprostavljanjem Njemu. Znaj da je pravo podarene blagodati da se zahvališ, iako si svojim suprostavljanjem i grijesima zapao u nevjerovanje! U tom slučaju pogledaj da li su ti dobra djela iz zahvale brojnija ili greške čineći kufr. Također uporedi stanje ovog dvoga sa blagodatima koje ti je Gospodar dao na raspologanje.

Naravno ovo upoređivanje je moguće uz tri uvjeta:

1. Da posjeduješ svjetlost mudrosti i znanja vjerozakona – fiqha kako bi mogao spoznati loša i dobra djela.

2. Da se sumnjičavo odnosiš spram svoje duše. Da znaš da je duša mjesto nastajanja zla i da nijedno djelo ne čini iskreno radi Boga, osim ako joj se Allah, dž.š., smiluje. Časni ajet kaže: “Duša je sklona zlu osim one kojoj se Gospodar moj smiluje.”[12] Prema tome, analiziranje nefsanskih slabosti nije moguće sa lijepim predrasudama, jer u tom slučaju nije moguće uočiti njene nedostatke.

3. Treći uvjet je posjedovanje moći rasuđivanja između blagodati i smutnje. Nekad je blagodat darovana iz naklonosti, a ponekad samo da bi se dala prilika do vremena kažnjavanja. U prvom slučaju blagodat čovjeka približava Allahu, dž.š., a u drugom slučaju ga čini udaljenim, jer je time više zaslužio da bude udaljen od Boga.

Drugi stub je da pogledaš koja djela posjeduješ kod Boga da bi imao pravo na nagradu. Prvo, jer su pokornost i vadžibi koje obavljaš pravo Njega kao Gospodara. Čak i da sva čovjekova djela budu dobra, nisu dovoljna za iskazivanje zahvale na blagodatima. Isto tako pokornost je jedna druga blagodat koja iziskuje novu zahvalu. S druge strane, tvoje suprostavljanje i grijesi su Njegov dokaz protiv tebe i oni su te približili vatri. A to što si ti nasuprot Božijeg suda i odluke učinio grijeh ne samo da te je ostavilo bez opravdanje, nego je dokaz protiv tebe udvostručen. Jer Božiji sud je utemeljen na Njegovom znanju, a ono je usklađeno sa tvojom slobodnom voljom.

Treći stub je spoznaja da svaka pokornost kojom si ti zadovoljan i umislio da si ispunio pravo Njegovo, također je dokaz protiv tebe, a ne u tvoju korist. Jer, koja je to pokornost koja bi mogla ispuniti Njegovo pravo i biti dostojna Uzvišenosti Njegove!? S druge strane, svaki grijeh kojeg si prigovorio svom bratu po vjeri, vratit će se tebi. Ti si ovim postupkom vidio sebe čistim od toga grijeha, iskazao si zadovoljstvo sobom i nasuprot grijeha si se predstavio začuđenim. Ovim tvoj grijeh je veći od njegovog i vrlo je moguće da je Uzvišeni Bog njemu oprostio, a da će tebe kazniti zbog toga grijeha. Ukratko rečeno, vezano za ovu temu ne odstupaj od ispravnog obračuna da ne bi vrijeme svog života gubio uzalud.