Hikaja (1)
Čuo sam da je neki car naredio da se jedan zarobljenik pogubi. Bijedni zarobljenik, u očaju i beznadu, poče na svom jeziku grditi cara i nepristojne riječi mu upućivati. Jer, kažu, ko se sa smrću pomiri, govori sve što mu je u srcu.
U nevolji kad izlaza nema
Ruka hvata za vrh oštra mača.
Kad čovjek padne u očaj, pruži jezik
Kao što mačka svladana od psa na njega nasrne.
Car upita: „Šta kaže?” Nato će jedan dobronamjerni vezir: „Gospodaru, zarobljenik spominje kur'anski ajet: „…i oni koji se u srdžbi svladavaju i opraštaju ljudima…”[1]
Car se na njega smilova i odusta od izvršenja smrtne kazne. Drugi vezir, koji je bio protivnik prvom, dostojanstveno izjavi: „Ljudima našeg položaja ne priliči da u carevoj prisutnosti govore išta drugo nego istinu. Ovaj zarobljenik je cara grdio i nepristojne riječi govorio.” Na ovo se car namršti i dodade: „Meni se njegova laž više sviđa nego istina koju si ti kazao. Njegova laž je izrečena s namjerom da popravi stanje, a tvoja je istina zasnovana na rđavoj namjeri. Mudri su kazali: „Laž, izrečena u dobroj namjeri, bolja je od istine koja sije smutnju.”
Svaki čovjek po čijim riječima i car postupa
Veliku štetu čini ako govori išta osim dobro.
Na Feridunovom[2] dvorcu bijaše napisano:
„Ovaj svijet, brate, ne ostaje nikome!
Svoje srce veži za Stvoritelja svijeta i to ti je dosta.
Ne pouzdavaj se u moć ovoga svijeta i ne oslanjaj se na njega,
Jer mnogo je takvih kao što si ti uzgojio pa ih usmrtio.
Pošto čista duša ima namjeru da odseli,
Isto je da li će umrijeti na carskom prijestolju ili na goloj zemlji.”
Hikaja (2)
Jedan od careva Horosana[3] usnio je sultana Mahmuda Sebuktegina[4], sto godina poslije njegove smrti ovako: cijelo tijelo mu se raspalo i pretvorilo u zemlju, osim očiju, koje su se pokretale u očnim dupljama i gledale kao da je živ. Nijedan tumač snova nije znao značenje tog sna, osim jednog derviša koji ga ovako objasni: „Još mu oči gledaju kako je njegovo carstvo u rukama drugih.”
Mnogo je znamenitih ljudi pokopano
I od njih ne osta nikakva traga na zemlji.
Onaj stari leš, koji su zakopali pod zemlju,
Zemlja je tako izjela da od njega ni kosti ne osta.
Ali, još živi blagoslovljeno i po dobru poznato ime Noširevana[5]
Premda je proteklo mnogo vremena kako je nestao.
Čovječe, dobro čini, i ovaj život smatraj pravom prilikom za to!
Iskoristi ga prije nego što dođe poziv da se „putuje”.
Hikaja (3)
Čuo sam kako je neki carević bio niskog rasta i neugledan, a braća mu bila visoka i naočita. Jednom ga otac pogleda s prezirom i omalovažavanjem. Mladić bistrim umom to shvati i reče: „Oče, nizak a pametan bolji je od visokog glupana. Nije sve što je po rastu više i po vrijednosti bolje. Ovca je čista, a slon je kao lešina.
Najmanje brdo na zemlji je Tur,
Ali je ono kod Boga najveće po vrijednosti.
Zar nisi čuo kako je mršavi a učeni
Rekao jednog dana glupom debeljku:
„Konj arapske rase, makar bio slab i mršav,
I takav, bolji je od čitave staje magaraca.”
Otac se nasmija, prisutnim dvorjanicima se to dopade, a braća se do srca uvrijediše.
Dok čovjek nešto ne kaže,
Njegove mane i vrline ostaju prikrivene.
Ne misli da je svaki grm prazan,
Možda se u njemu tigar sakrio.
Čuo sam da je protiv tog cara pošao jedan snažan neprijatelj. Kad su se vojske suočile, prvi koji je svog konja na mejdan istjerao bio je onaj neugledni mladić koji je vikao:
Nisam onaj čija ćeš leđa na dan mejdana vidjeti,
Nego onaj koga ćeš vidjeti ogrezla u krvi i bojnoj prašini.
Jer onaj ko boj bije; životom se igra,
A onaj ko bježi, igra se životom cijele vojske.
To izusti pa navali na neprijateljsku vojsku i poobara nekoliko iskusnih boraca. Kad dođe pred oca, poljubi zemlju pred njim i reče:
Ej ti, koji si me nipodaštavao,
Ne smatraj debljinu nekom vrlinom!
Vitki konj je za mejdan, A ne debeli bik.
Pričaju da je neprijateljske vojske bilo mnogo, a ove malo. Jedna grupa je imala namjeru da uzmakne, a ovaj mladić iz sveg glasa povika: „Ej, junaci, pazite da žensku odjeću ne obučete!” Od tih riječi konjanicima dođe odvažnost, zajednički navališe na neprijatelja i pobijediše. Car ga zagrli i u oči poljubi. Svaki dan mu je postajao draži pa ga učini prijestolonasljednikom. Međutim, njegova braća postaše zavidni i staviše mu otrov u hranu. Njegova sestra to primijeti i zakuca mu na prozor. Mladić shvati, povuče ruku od jela i reče: „Nije red da pametni umiru a glupani njihova mjesta zauzimaju.”
Niko ne bi došao pod sjenu sove
Ako bi Huma[6] sa svijeta nestala.
O ovom slučaju obavijestiše oca, a on pozva njegovu braću i primjerno ih kazni. Nakon toga, svima dade po jednu pokrajinu svoga carstva, da bi nestalo smutnje i svađe između njih. Jer, vele: „Deset derviša spavaju na jednom ćilimku, a dva cara ne mogu u jednoj zemlji da opstanu.“
Bogobajazan čovjek, ako jede polovinu hljeba,
Drugu polovinu dijeli siromasima.
Car oholi zauzima jednu zemlju,
A u isto vrijeme smišlja da zauzme i drugu.
Hikaja (4)
Jedna družina arapskih pljačkaša bijaše zaposjela vrh neke planine i zatvorila karavanski put. Žitelji tih krajeva bili su u strahu od njih, carska vojska razbijena, a pljačkaši zauzeli nepristupačne prolaze na planini i pretvorili ih u svoje sklonište.
Upravljači tih krajeva dogovarali su se kako da se spase, jer ako bi se pljačkaška banda održala još neko vrijeme, bilo bi joj se teže oduprijeti.
Drvo koje je tek uhvatilo korijen
Moguće je iščupati snagom jednog čovjeka.
Ako ga tako ostaviš duže vrijeme,
Nećeš ga iščupati iz korijena ni vitlom.
Moguće je izvor zatrpati lopatom,
Ali kada se razlije, ne možeš ga preći ni na slonu.
Riješili oni da pošalju jednog čovjeka u izvidnicu i da čekaju zgodnu priliku. Jedanput, kada su razbojnici otišli u pljačku a svoje prebivalište ostavili nečuvano, nekolicina boju vičnih vojnika zaposjedne mjesto u gorskom prolazu. Kad su se pljačkaši uveče vratili s otetim plijenom, poskidali su oružje i razdijelili plijen, a onda ih je napao prvi neprijatelj – san. Pošto je prošla prva četvrtina noći,
Sunčev kolut sakrio se u noćnu tamu
Kao Junus[7] u ždrijelo ribe,
hrabri vojnici su iskočili iz zasjede, jednom po jednom razbojniku vezali ruke na leđima i u zoru ih priveli u carski dvor. Car naredi da se svi pogube. Među njima je bio jedan mladić. Plodovi njegove procvale mladosti tek su dozreli, a zelenilo ružičnjaka njegovih obraza jedva izbilo. Jedan vezir poljubi podnožje carskog prijestolja i u znak molbe položi lice na zemlju pa reče: „Ovaj dječak nije ni okusio ploda iz bašče života, niti slasti sretne mladosti. Ja se uzdam u carsku dobrotu i plemenitost da će ukazati meni, robu svome, milost i poštedjeti mu život.”
Na te riječi car se namršti, jer se to protivilo njegovom mišljenju, pa reče:
„Savjet dobrih ne prima onaj u koga je narav zla;
Poučavati nedostojnoga isto je kao bacati orahe na kubbe.
Najbolje je presjeći njihovu izopačenu lozu i iščupati korijen potomstva, jer utrnuti vatru a ostaviti žišku, ubiti zmiju a poštedjeti mladunče, nije posao pametnih.
Premda oblak izlijeva vodu života,
Nikad nećeš okusiti ploda od vrbe.
Ne trati vrijeme na nikogovića
Jer iz rogozove trske nećeš dobiti šećera.“
Vezir sasluša ove riječi i morade ih odobriti, pohvali dobronamjerne careve misli i reče: „Ono što je blagoizvolio reći vladar – neka mu je dugovjeka vladavina – zaista je istina. Međutim, kad bi ga odgajali oni nevaljalci, on bi primio njihovu narav. Ovaj rob se nada da bi mladić, odgajajući se u društvu poštenih ljudi, primio njihovu narav i usvojio savjete pametnih, jer on je još dijete, u njemu se još nisu učvrstile osobine pljačkaške družine, a hadis veli: „Svako se dijete rodi u islamu, a roditelji kasnije učine da bude Jevrejin, kršćanin ili vatropoklonik.”
Lutova[8] žena se sprijateljila s pokvarenjacima,
Zato je njegova poslanička porodica propala.
Pas Pećinskih Spavača[9] je neko vrijeme
Išao za dobrima i postao čovjek.”
Pošto je to izgovorio, i još mu se pridružilo nekoliko caru bliskih podanika podržavši ga, car mladiću poštedi život i reče: „Ja sam mu poklonio život iako ne smatram da je to dobro.
Znaš li šta je govorio Zal junaku Rustemu[10]?
Ne smije se dušmanin smatrati beznačajnim i slabim.
Često smo vidjeli kako na izvoru nejaka voda,
Kad nabuja, odnese i kamilu i tovar.”
Ukratko, vezir okruži dječaka pažnjom i nježnošću, odredi obrazovana učitelja da ga odgaja, da ga nauči kako će se lijepim riječima obraćati, davati odgovore te ostalim pravilima služenja carevima, što se svim uglednicima dopalo. Jedanput vezir u prisustvu cara ispriča nešto o lijepim dječakovim osobinama, kako je odgoj pametnih uticao na njega i iz njegove svijesti otklonio nevaljalštine. Nato se car nasmija i reče:
„Vučić na kraju krajeva postaje vuk
Makar rastao sa čovjekom i uz njega.”
Prođu od tada dvije-tri godine, a grupa nevaljalaca iz toga mjesta povežu se s mladićem i sprijatelje s njim. On iskoristi zgodnu priliku, ubije vezira i dvojicu njegovih sinova, odnese nebrojeno blago te se naseli u pećini pljačkaša na mjestu svoga oca. Izbezumljen, car uze gristi prste i povika:
„Kako neko može skovati mač od loša gvožda?!
O mudri, nitkov ne postaje čovjek odgojem!
Iako je kiša po svojoj prirodi jednako blagotvorna,
U cvjetnjaku rastu tulipani, a na slatini trnje.
Na slatini ne rastu zumbuli;
Ne bacaj na nju sjemena ni truda.
Dobro činiti zlikovcima isto je
Kao zlo činiti dobrim ljudima.”
Hikaja (5)
Pred dvorskim vratima cara Uglumiša[11] vidio sam sina jednog čauša, koji je posjedovao izvanrednu bistrinu i oštroumnost. Na njegovom čelu su, još u djetinjstvu, bili vidljivi znaci zrelosti i ozbiljnosti.
Na njegovoj glavi od oštroumnosti i bistrine
Sjala je zvijezda ugleda i veličine.
Ukratko, caru se veoma dopao jer je imao vanjsku ljepotu i unutrašnji sklad, a pametni su kazali: „Bogatstvo je u vrlinama, a ne u imetku; veličina je u pameti, a ne u godinama.”
Njegovi vršnjaci su mu bili zavidni pa ga optužiše radeći mu o glavi, ali bez uspjeha.
Šta može da učini dušmanin kad se nađe milostiv prijatelj?
Car ga upita: „Šta je uzrok njihovom neprijateljstvu prema tebi?” Mladić odgovori: „Pod zaštitom carske moći, zadovoljio sam sve osim zavidnika, koji može biti usrećen jedino nestankom moga dobra i sreće.”
Mogu da ne vrijeđam ničijega srca,
Zavidniku ne mogu pomoći, jer je sâm teško bolestan.
Zavidniče; umri da bi se spasio, jer zavist je bolest,
Od nje te samo smrt može izbaviti.
Nesrećnici iz dna duše žele
Srećnicima nestanak blagostanja i sreće.
Ako ne vidi danju oko slijepoga miša,
Kakav je grijeh sunca – izvora svjetlosti?
Pravo treba reći: Hiljadu takvih očiju
Bolje da oslijepe nego da sunce potamni!
[1]Kur'an, sura Alu Imran, ajet 134.
[2]Feridun – po legendi ličnost iz predislamske iranske istorije; unuk Džemšida i peti vladar iz dinastije Pišdadijan, koji je osim Irana vladao i dijelovima arapskih i turskih zemalja (Š. Sami: Kamus II, str. 3405).
[3]Horasan – prostrana pokrajina u istočnom dijelu Irana.
[4]Mahmud Sebuktegin – poznatiji pod imenom Mahmud Gaznevi (970-1030), turski sultan iz dinastije Gaznevijan, koja je vladala današnjom Perzijom, Maveraunnehrom, Taberistanom i Afganistanom (Enzyklopaedie des Islam, sv. II Leipzig, 1927, str. 163-167).
[5]Noširevan – dvadeseti vladar iz dinastije Sasanijan. Naslijedio je oca Kubada 531. g. Bio je poznat po pravednosti i državničkoj sposobnosti pa je prozvan „Veliki”. U jednom boju pobijedio je poznatog bizantijskog cara Justinijana, koji mu je pedeset godina plaćao danak. Umro je 579. g. (Š. Sami: Kamus VI, 1898, str. 4621).
[6] Huma (Feniks) – bojoslovna ptica koja donosi sreću ljudima. Po legendi, čovjek koga ona nadleti i njena sjena padne na njega, postaće car. Nasuprot tome vjeruje se da je sova vjesnik nesreće.
[7] Junus (Jonas sin Matejov) – vjerovjesnik koji je upućen Izraeličanima grada Ninive da ih pozove u vjeru. U Kur'anu se spominje u suri Junus.
[8]Lut – vjerovjesnik, bratić vjerovjesnika Ibrahima s kojim je prognan u Harran i Ken'an, a onda je bio poslat narodu Sodome da ga uputi u pravu vjeru. Kako ga nisu htjeli poslušati, a ni njegova žena, taj narod je stradao u velikim vremenskim nepogodama (Š. Sami: Kamus al-a’lam, VI str. 4015).
[9]Pećinski Spavači – ne zna se ni ko su ni kada su se sklonili u pećinu progonjeni od inovjernika. Postoje mnoge legende o ovom pojmu, a spominje ih i Kur'an (Kur'an, Preveo Besim Korkut,Sarajevo, 1977, str. 682).
[10] Rustem, Zalov sin – najpoznatiji perzijski junak. Opjevao ga je i Firdusi u Šahnami (Š. Sami: Kamus al-a’lam, III, str. 2276).
[11]Uglumiš – o ovoj ličnosti u dostupnim nam izvorima nismo našli podataka (prim. prev.).
