Jedna od tema kojoj Mevlana posvjećuje pažnju govoreći o spoznaji čovjeka, jeste upoznavanje sa tjelesnim prohtjevima i željama s jedne, te sa duhovnim prohtjevima i željama s druge strane. Mevlana kaže da čovjekova materijalna dimenzija, dakle, njegov materijalni vid ima određene potrebe, kao što i njegova duhovna dimenzija ima svoje potrebe. Mi trebamo raspoznati, proučiti koja je to granica između duhovnih želja i zahtjeva čovjeka i njegovih materijalnih, tjelesnih želja.

Mevlana postavlja pitanje zašto trebamo znati koji dio nas, koja naša sastavnica je životinjska i koji su njeni prohtjevi, zahtjevi i potrebe, a koja pak duhovna. Ukoliko ne spoznamo koja je to granica, nećemo znati kakav je naš život, da li je više životinjski ili duhovni život. Da bi ovo pojasnio navodi za jedan primjer.

Vi živite u ovom materijalnom svijetu i u njemu vidite materijalne stvari, materijalna bića od kojih svako ima svoje potrebe i zahtjeve. Zamislite da su se u nekoj pustinji sreli vuk i srna i da se među njima stvorilo prijateljstvo i da je plod tog prijateljstva i ljubavi bilo jedno mladunče. Šta je to mladunče koje je nastalo miješanjem vuka i srne? Da li je ono srna ili vuk?

Mevlana kaže da je slučaj čovjeka upravo ovakav. Čovjek je sastavljen iz dvije sastavnice, jedna je duhovna, iz duhovnog svijeta, a druga je materijalna ili iz životinjskog svijeta. Kako bismo spoznali, kako bismo saznali da li je ono mladunče vuk ili srna, trebamo ga na određeni način ispitati i provjeriti, a isto tako želimo li saznati ko smo mi i šta smo trebamo i sebe ispitati i provjeriti.

Mevlana u stihu veli:

Pošto vuk i srna rodiše mlado,

rodi se i sumnja da li je vuk ili srna.

Ti pred njega stavi travu i kosti,

pa vidi hoće li poskočiti kostima ili travi.

Krene li ka kosti to vuk je,

a htjedne li travu srna sigurno je.

Šta Mevlana ovim primjerom hoće da kaže? Hoće da kaže da je čovjek sastavljen od dvije komponente: jedne melekutske i druge životinjske.

Pa kaže: „Kad sretneš nekog čovjeka, ti pogledaj da li kod njega prevladava ljubav prema duhovnosti, prema moralnim vrlinama, da li iskazuje ljubav prema drugim ljudima, pa bude li tako sigurno znaj da je on spada u melekutsku skupinu. A vidiš li pak da ima otrovan jezik i da njime stalno palaca i napada druge ljude, onda znaj da kod njega prevladava životinjska narav.

Potom navodi da i sam Kur'an u jednoj suri kaže: Mi čovjeka stvaramo u obliku najljepšem, a zatim ćemo ga u najniži lik vratiti.[1] Dakle, čovjek je stvoren u najljepšem obliku, zatim će se vratiti u najniži oblik, odnosno, taj isti čovjek koji je stvoren u lijepom obliku milostiv i samilostan, može pasti na najniže razine (ne)ljudskosti. Dalje pojašnjava da Kur'an, jasno, ne misli na ljepotu lica, na tjelesnu ljepotu, već na čovjekov moral, na njegovo ponašanje i njegovo razmišljanje. Na isti način se „ružnim“ ne podrazumijeva ružnoća lica, već ružnoća morala i ponašanja.

Zatim dolazi stih:

Sržba i blagost jedno s drugim se sastaše.

Od ovo dvoje svijet dobra i zla nastaše.

Dakle, kaže da je Bog spojio sržbu i milost i onda stvorio svijet, odnosno da je Bog od blagosti i srdžbe, ljepote i ružnoće stvorio  u čovjeku dva svijeta.

Potom Mevlana u stihovima govori o provjeri, kada čovjek provjerava samoga sebe. On treba da pogleda u sebe i vidi da li je od onih koji – kada im se nanese kakva nepravda – praštaju ili jedva čekaju da se osvete. U navedenom stihu lijepo kaže: „Ti iznesi i travu i kosti“, s tim da trava ovdje simbolizuje duhovne istine, spoznaje i duhovnost općenito, dok su kosti simbol materijalnog, hrane zvijeri, životinja, pa ti onda vidi za čim ćeš posegnuti da vidiš šta si.

U slučaju kada imamo neslaganje između roditelja i djeteta, između muža i žene, između dva susjeda, u onome ko bude htio oprostiti, pomiriti se preovladava ta duhovna dimenzija, i on želi tu duhovnu hranu, dok je onaj koji želi da se sveti i da nastavi sukobljavanje posegnuo za kostima, za tom materijalnom stranom.

Zato kaže: „Vidiš li da je u tom sukobu čovjek posegnuo za tim da se osveti i da nastavi neprijateljstvo, znaj da je on zatočio svoju dušu u svoje tijelo. Vidiš li da se želi pomiriti, da želi izgladiti stvari neslaganja govoreći: ‘Pa eto, ljudi smo, griješimo i spremni smo oprostiti jedni drugima’, znaj da je on gospodske naravi i da je iz svijeta Melekuta, odnosno iz duhovnog svijeta.“

Mevlana na ovom mjestu kaže da je moguće da čovjek postavi pitanje: zar Bog nije čista dobrota, čisto svjetlo, pa kako je moguće da On stvori zlo?

Odgovor koji on nudi je potvrdan, Bog jeste potpuna ili apsolutna ljepota i dobro, ali ono zlo koje je stvorio, i dobro koje je stvorio slijede jedan isti cilj.

Ovdje navodi primjer rezanja platna. Zar krojač kada kroji odjeću ne uzme makaze da razreže platno? Ako platno nevješto, bez prethodnog znanja, koje je potrebno za tu vještinu presječemo po sredini ili na bilo koji drugi način koji je pogrešan načinit ćemo štetu. Isto kao što će dijete kome su u ruke došli neko skupocjeno platno i makaze rezati platno po sredini i uništiti ga. Međutim, kada vidite da vaše skupocjeno platno makazama reže vješt krojač, onda će vama biti drago, zato što znate da je to rezanje platna preduslov za krojenje i šivanje jednog lijepog odijela za vas.

Zatim Mevlana kaže: „Ne mislite da su Faraon i Musa bili ljudi čije je vrijeme prošlo i čija je priča davno završena“, pa onda u stihu kaže: „Musa i Faraon u tebi postoje, moraš ova dva takmaca u sebi pronaći.“ Moramo se, dakle, zadubiti u sebe i pogledati da li u sebi prepoznajemo Musaa, a.s., ili Faraona, odnosno da li smo potomci Musaovi, ili pak potomci Faraonovi. Budemo li u sebi pronašli musaovske osobine, onda smo potomci Musaa. Budemo li u sebi pronašli faraonske osobine, onda smo potomci Faraona.

A šta su to musaovske odlike ili osobine? Jedna od musaovskih osobina bila je pomaganje drugim ljudima. Jedna od osobina Musaovih bila je pomaganje pravde i istine. Sjetite se one priče iz Kur'ana, kada je Musa umoran prolazio kraj nekog pojilišta i vidio na tom pojilištu ljude kako napajaju stoku i malo dalje ugledao dvije djevojke, pa ih upitao zašto one ne uzimaju vodu. One su mu odgovorile da su nejake, da ne mogu tako brzo uzeti vodu, pa će sačekati dok svi uzmu vode i napoje svoju stoku i onda će one polako pristupiti tome poslu. Musa, a.s., budući da je bio snažan, uzeo je posude kojima su one zahvaćale vodu, otišao do pojilišta, zahvatio vode i donio im je. Poslije, kada je sjeo pod jedno stablo zamolio je Boga: „Bože, ja sam pomogao Tvojim robovima, pa i ti meni pomozi.“

Ako u sebi imamo taj musaovski duh, tu želji da pomažemo drugim ljudima onda smo mi potomci Musaovi. Pomoć, dakle, nije samo materijalne prirode. Može se reći da je vrjednija duhovna pomoć, odnosno samilost, utjeha i mnoge druge nematerijalne stvari i vidovi pomoći.

Kad vidite komšiju da je snužden, tužan i odete pet minuta sa njim da porazgovarate, da ga malo razveselite, znajte da je to jedna od najvrjednijih pomoći koju ste mogli njemu podariti. Ili, za vrijeme praznika, za vrijeme neradnih dana da se zahvalimo Bogu zato što smo svi u porodici zdravi, možemo otići u bolnicu posjetiti one koji tamo leže, a koje nema niko posjetiti. Otiđimo i onako na prva vrata uđimo i upitajmo za zdravlje te koji leže, mada ih ne poznajete.

Pa ako neko radi u školi sa djecom i vidi da neko dijete zaostaje za ostalom djecom, neka odvoji pet minuta nakon časa, nakon nastave i razgovara sa njim, da mu dodatne upute. Ako tako učini, ako u čovjeku pronađe te osobine, onda je njegova priroda musaovska. Ukoliko nastavnika na času neko dijete pita da dodatno objasni neke stvari, pa on pogleda na sat i kaže mu: „Žao mi je, nemam vremena, čas je završio.“ onda neka zna zasigurno da je on faraon, iako mu to nije ime.

Mevlana u stihu navodi da će do Sudnjeg dana postojati sjene Musaove, do Sudnjega dana postojaće ljudi u kojima će preovladavati te musaovske osobine. A posljedica i plod toga sjemena jeste svjetlo, jer je Musa svjetlo koje je drugima sija i obasjava put.

On kaže da su svi ljudi istina i zbilja, pa ako u sebi vidite da ste oličenje svjetlosti i dobra i svijetlite drugima, onda znajte da je u vama onaj duh koji je Bog udahnuo u Adema, u čovjeka. Međutim, budete li među onim koje vole drugima stvarati neprilike i uznemiravati ih, znajte da se vi faraoni.

Ovdje navodi ajet: U vjeri nema prisile.[2] i govori kako vjera nije nešto izvanjsko, nešto što postoji van i u šta ljude nešto može utjerati. Din, odnosno vjera kao moral jeste čovjekov izbor. Kada mi napravimo neki dobar izbor, izaberemo nešto dobro tada imamo vjeru i ljudi smo. S druge strane, ukoliko izaberemo nešto loše – niti imamo vjeru niti smo ljudi.

Naravno, samim nazivom, imenom ne može se promijeniti zbilja stvari ili čovjeka, pa isto tako ako nadijemo nekome ime Džemil, što bi u prijevodu značilo lijep, to ne znači da smo promijenili zbilju toga čovjeka. Isto tako, ako su nas prozvali muslimanima to ne znači da ćemo mi samim tim zaraditi Džennet i stići tamo. Tek ukoliko mi izaberemo taj put, put morala, put ljudskosti onda ćemo biti muslimani. Jednako tako, budemo li izabrali zlo i put zla, budemo li izabrali ono što je ružno, budemo li izabrali neljudskost, onda ne možemo biti muslimani.

U nastavku prethodno navedenog ajeta Bog kaže da se Pravi put jasno razlikuje od zablude. Put savršenstva se razlikuje od puta zablude, onaj koji hoće da izabere život, izabraće život, a onaj koji neće da izabere život, pa svoj izbor pravi na temelju dokaza, odnosno svjesno.

Zamislite da se nalazite na nekom brdu, na nekom putu od kojih jedan kraj ide uzbrdo, a drugi nizbrdo. Pa ako izaberete da se penjete tom stazom, napredovat ćete, ići ćete prema gore, međutim, ako siđete, ako izaberete da siđete tim putem, onda će vaše rastojanje od tačke na kojoj ste bili svakim korakom biti sve veće i veće. Bez obzira kakva bila naša krilatica, šta god mi uzvikivali, npr. možemo uzvikivati: „Sad ćemo se mi ispeti na sami vrh brda i koračati strmo!“ samo to uzvikivanje nas neće odvesti na vrh brda.

Dakle, Mevlana kaže da je čovjek sastavljen od dvije dimenzije, dvije komponente, duhovne i materijalne. Svaka od te dvije sastavnice ili dimenzije, i duhovna i materijalna, i ova dobra i ona loša imaju svoje određene zahtjeve, pa kojim prohtjevima budemo udovoljavali, toj strani ćemo se i približavati.

Želimo li vidjeti da li smo Musa ili Faraon, da li u nama preovladava ta duhovna ili životinjska strana, trebamo se zagledati u sebe i prepoznati koje osobine posjedujemo.

Budemo li u sebi pronašli musaovske osobine, onda smo Musa, a budemo li s druge strane u sebi pronašli faraonske osobine, onda smo Faraon, bez obzira kako se zovemo.

Mevlana u stihovima kaže: „Musa ili Faraun u tvom bitku postoje. Moraš ta dva takmaca u sebi pronaći“, dakle, čovjek treba da pogleda u sebe i da vidi koje osobine u sebi posjeduje, faraonske ili musaovske.

Jedna od osobina, od odlika, kojom se odlikovao Faraon bila je uživanje u patnji i naslađivanjem mukom i patnjom drugih. Pa ako vidimo da i mi sami uživamo u tome da drugi imaju probleme, da se muče u svome životu, onda znajmo sigurno da smo mi faraoni.

Kada vidimo nekoga u nevolji, kada vidimo da se neko muči, brže-bolje priteknimo mu u pomoć i na svaki način nastojmo otkloniti njegovu patnju i muku, pa tada znajmo da smo mi Musa i da u nama ne preovladava Faraon.

Još jedna od osobina Faraona bila je da je volio zavađati skupine, i uvijek bi jednu skupinu ljudi podređivao drugoj. Pa ako mi budemo od onih koji pozivaju na jedinstvo, na slogu, na lijep suživot, onda znajmo da smo mi Musaovi, da u nama ne preovladava Faraon.

Molimo Uzvišenoga Boga da nam podari uspjeh u traženju Musaa u sebi, molimo da nam kada ga nađemo podari snage da ga slijedimo! Isto tako, molimo Ga da nam pomogne da prepoznamo u sebi Faraona, da ga se klonimo i da ga napustimo!

Zaista ćemo na Sudnjem danu biti podijeljeni na osnovu osobina koje budemo posjedovali. Naravno, to razlučivanje ljudi neće biti na temelju njihove nacionalnosti, neće se kazati Bosanci na ovu stranu, Iranci na ovu, Amerikanci na onu stranu, već će se odvojiti ljudi u kojima preovladavaju isaovske osobine, ili musaovske osobine ili muhammedovske osobine i na temelju toga će ih razvrstati.

Sujuti spominje u svom Tefsiru kako će Asija, Faraonova žena biti u Poslanikovom društvu. Naravno, moguće je da se osoba kao u ovom slučaju rodi u Faraonovoj kući, bude u na Ovom svijetu u Faraonovoj kući, a da na Onom svijetu bude sa Božijim Poslanikom. A zašto je to tako? Upravo zato što su njene osobine slične osobinama Poslanikovim.

Molim Uzvišenog Allaha da nas pomogne i da nam podari lijep kraj! Amin!

 

[1] Tin, 4-5.

[2] Bekare, 256.