Sažetak zbornika radova pod naslovom “Hafiz i Gete”.

(Zbornik radova “Hafiz i Gete” obuhvata radove vodećih orijentalista Srbije i Crne Gore izloženih na skupu koji su pre dve godine u Gete institutu zajednički priredili Gete Institut i Iranski kulturni centar. Pored referata iznetih na skupu, zbornik uključuje i radove najistaknutijih orijentalista u kojima su se bavili odlikama Hafizove i Getove poezije, uticajem Hafiza na nastanak poslednje zbirke Geteovih pesama, Zapadno-istočnog divana i genijalnom, samosvojnom i osobenom sintezom Zapada i Istoka u tom djelu.)

Hafiz Širazi koji je živio u 14. vijeku, jedan je od najpoznatijih persijskih pjesnika. Njegove pjesme karakterišu osobine prefinjenosti i dubokoumne sadržajnosti, kakve je teško pronaći u čitavoj historiji književnog stvaralaštva istoka.

Pjevanja u Divanu utemeljena na ljubavi, zapravo su ciklus filozofije i gnoze, i jedna vrsta životnih uputa. Budući da je svoje pjevanje zasnivao na Božanskom znanju i plamtećoj vatri sopstvenog iskustva, on je ostavio briljantan uticaj na mnoge učenjake, pjesnike i gorljive poklonike u mnogim zemljama sveta. Kao pjesnik koji je za lijek ljudske patnje i boli preporučivao ljubav, Hafiz je stekao ogromnu slavu ne samo u zemljama gdje se govori persijski -Iranu, Tadžikistanu i dijelovima Indije i Pakistana, već i u Turskoj i Jugoslaviji, ali i zemljama Zapada – Americi, Nemačkoj i Francuskoj. Gete je slavni njemački mislilac i pjesnik iz 19. vijeka. Godine 1814., u dobi od 65 godine, Gete je pročitao Hamerov prevod na njemački Hafizovog Divana i postao opčinjen njegovim idejama i pjesničkim stilom.

Sljedeće godine, Gete počinje pjevanje, koje je kasnije objavljeno pod naslovom Zapadno-istočni divan. Ono što je Getea privuklo Istoku i Iranu jesu njegove moralne crte i narav, koji nikada nisu bili saglasni sa epohom. Gete je oduvijek bio ašik, onaj koji voli, a ašik je nestao; ljubav koja u tadašnjoj Evropi nije mogla biti shvaćena i bila priznata samo u istočnjačkoj literaturi, bila je upravo ona vrsta ljubavi koju je Gete pronašao u Hafizu.

 

MUHAMED ŠEMSUDIN HAFIZ ŠIRAZI

Tekst je preuzet iz Istorije perzijske književnosti, dr. Bećir Džaka, Sarajevo.

Četrnaesti vijek kada je živio Hafiz, širaski slavuj, karakteriše se time što se književni život u Iranu i uopšte kultura uglavnom odvija u dva centra i to na jugu Irana u Širazu i na severozapadu Irana u Tebrizu. U ove centre skupljali su se ljudi od pera iz svih krajeva zemlje, pa čak i iz Srednje Azije, koja je bila pod mongolskom vlašću. Hafiz spada u red najvećih klasičnih persijskih pjesnika ili, kako se to obično veli, on je najsjajnija zvijezda među sedam zvijezda koje sjaju na nebu klasične persijske poezije, a u koje spadaju. Firdusi, Enveri, Sizami, Rumi, Sa'di, Hafiz i Džami. Ali, o životu najvećeg lirskog pjesnika Persije zna se vrlo malo. Iz izvora se samo približno može saznati o njegovom životu. Međutim, u predanjima i legendama nalazi se dosta detalja iz kojih se ipak mogu izvući određeni zaključci o životu pjesnika, o vrijemenu i uslovima u kojima je živio.

Zna se da je rođen oko dvadesete godine 14. vijeka (1317. ili 1325.g.) u Širazu, na jugu Irana, u gradu koji se s pravom naziva Persijskom Atinom. Po predanju, a to se može zaključiti i iz njegovih stihova, Hafiz je mnogo volio svoj rodni grad Širaz i nije ga nikada napuštao. Otac pjesnikov Bahaudin bio je trgovac u Širazu i umro je rano, ostavivši iza sebe tri maloljetna sina. Među njima je bio najmlađi Muhamed Šemsudin, kasniji pjesnik Hafiz. Ubrzo su starija dva brata otišla za poslom, a Muhamed je ostao sam sa majkom u Širazu. Kao dječak i on se zaposlio u radionici kvasca kao pekarski pomoćnik. Od plate je mogao skromno da živi sa majkom, a jedan dio zarade davao je učitelju koji ga je učio pismenosti. Ubrzo je napamet naučio Kur'an, zbog čega je dobio nadimak Hafiz. U nedostatku pouzdanijih dokaza parafraziraćemo legendu o daljem pjesnikovu životu. Ispod naslaga te legende mogu se pronaći neki detalji koji odgovaraju njegovom stvarnom životu. U Širazu toga vremena bilo je u modi čitanje i sastavljanje stihova, što je prezentirano u dućanu jednog ljubitelja poezije. Mladi pekarski pomoćnik je redovno posjećivao ovaj nezvanični pjesnički klub, a postepeno je i sam počeo da sastavlja pjesme, koje je tamo recitovao. U početku nije imao uspjeha u sastavljanju pjesama. Kada bi ih recitovao, samo je zasmijavao skup, pa su ga često samo radi toga i pozivali u klub. On je to shvatio i, uvređen zbog toga, jednog se dana uputio na grob poznatog sufijskog šejha Baba Kuhija i potužio se na svoju sudbinu. Umoran, tu je legao da se odmori i zaspao. U snu mu se javio divan starac i rekao mu: Ustani i ustraj na svom putu, jer su vrata znanja pred tobom otvorena. Na pitanje Hafiza koje on, starac se predstavio kao halifa Alija. Čim se probudio, Hafiz je spjevao jedan gazel, koji počinje sa: Juče u zoru od tuge me spase, vodu mi života u tamnini noći dadoše. (gazel 183.)

Kada se vratio u grad, odmah je otišao u pjesnički klub i recitovao svoj novi gazel. Iznenadio je sve prisutne. U prvi mah nisu povjerovali da je to on spjevao, ali kada je na njihov jedan gazel odgovorio drugim svojim gazelom, još su se više iznenadili i napokon se uvjerili da pred sobom imaju darovitog pjesnika. Poslje toga slava Hafizova naglo raste, i ubrzo on bude priznat za velikog pjesnika u čitavom Iranu. Komentarišući ovu legendu sovjetski iranist I.S. Braginjski piše: Ova legenda, ako se odvoji od fantastičnog ruha, govori o veličini pjesnika. Vide se socijalne razlike i sredina pjesnika: gradska zanatlijska sredina Širaza. Hafizluk (znanje Kur ‘ana napamet) pjesnika govori o tome da je pjesnik, u nevolji, morao javno učiti Kur an da bi mogao živjeti.

Hafizov mučni posao pekarskog pomoćnika i njegovo javno recitovanje Kur'ana koje je obezbjeđivalo manje ili više podnošljiviju egzistenciju, što podsjeća na zanimanje naših slijepih pjevača narodnih epskih pjesama, svjedoče o teškom životu i nevoljama pjesnika u mladosti. Takav način života umnogome objašnjava Hafizov životni stav izražen u pjesmama. Osim toga, u njegovom dijelu nalazile su izraza, istina na poseban način, i političke prilike toga doba u Širazu. To je vrijeme najezde Mongola i njihovih razaranja pod zloglasnim Timurom. Širaz je u početku bio pošteđen, ali zbog međusobnih borbi lokalnih dinastija oko vlasti Timur se umiješao, pa je i Širaz doživio velika razaranja i krvoprolića. Strah od Mongola zahvatio je cio narod. Kulturne prilike u Širazu omogućavale su pjesniku da stekne solidno obrazovanje. Pored toga što je znao Kur'an napamet, poznavao je filozofiju, vjersku dogmatiku, sufizam, arapsku književnost, a dosta je bio upućen i u neke druge naučne oblasti. Zahvaljujući pjesničkom daru, on je ova znanja utkao u svoje gazele, ne oduzimajući im time nimalo od poetske vrijednosti. Ima tvrđenja da je poznavao turski jezik, jer se i na širskom dvoru služilo tim jezikom. I šah Šudža’, namjesnik Širaza, vodio je porijeklo od turske princeze, pa je ova tvrdnja utoliko vjerovatnija, jer je Hafiz pjevao Sudža'u panegerike.

Jedno vrijeme Hafiz je bio učitelj u vjerskoj školi, kada je i skrenuo na sebe pažnju Šaha Šudža’ koji ga poziva na dvor, gdje postaje njegov pjesnik i prijatelj. No to prijateljstvo nije bilo duga vijeka: usljed spletkarenja sveštenih lica pjesnik je pao u nemilost i bio udaljen sa dvora. Posle toga za njega nastaju opet teški dani. Pred kraj života sastao se sa Timurom i razgovarao s njime u Širazu, a dvije godine kasnije, tačnije 1389., umro je u svom rodnom gradu gdje je i sahranjen, a sahranjen je ne na groblju, nego u dijelu grada gdje je najviše provodio vremena, a to je poznati park Musala. Tu mu je kasnije podignut spomenik, a jedna kasniji pjesnik  spjevao mu je stih sa datumom tarihom koji glasi:

Svjetiljka značenja je Hadže Hafiz, koji je bio luča Božanske svjetlosti.

Pošto je vječno boravište na Musali dobio, traži njegov tarih u zemija Musale.

Zbirku Hafizovih pesama, Divan, po svoj prilici objavio je poslije pjesnikove smrti njegov prijatelj, Muhamed Golendam. Divan sadrži oko 500 gazela.

Za razliku od svoga prethodnika iz Širaza Sa'dija, Hafiz za duže nije napuštao rodni Širaz. Jednom se bio uputio u Indiju i stigao je do luke Hormuz odakle se vratio u Širaz jer:

Ne dozvoljavaju da idem i putujem, ugodni povetarac Musalle i voda reke Ruknabad. (gazel 101.)

A takve bašte i rijeke, veli pjesnik, nema ni u raju: Daj krčmaru starog vina, jer u raju neće naći, 

obale reke Ruknabad niti ružičnjak Musallu.  (gazel 3.)

Osim toga, Hafiz je u svom Širazu bio vezan za ženu i sina od kojih se rijetko odvajao. Sin mu je umro u mladosti, posle čega se u njegovim stihovima osjeća tuga i žalost. Obraćajući se svojoj ženi posle smrti sina, Hafiz tužno veli: Draga, vide li onaj umni nam sin, šta doživi pod ovim krovom, šarenim nebosvodom. Umjesto da živi u srebru i sjaju, nebo ga prekri kamenom pločom. Jedna legenda kaže da je bio neobično zaljubljen u jednu lokalnu ljepoticu po imenu Šah Nebat, što je također imalo uticaja na njegov lirski opus.

Može se zaključiti da u Hafizovoj lirici ne možemo govoriti samo o tesavvufsko-metafizičkim sadržajima i porukama niti tražiti u njoj samo ovozemaljsku tematiku. Kod Hafiza ne postoji nikakav određeni sistem tesavvufa niti se pouzdano zna da je on pripadao nekom tesvvufskom redu. Njegovo slobodoumlje i nemirni duh nisu mogli da se uklope ni u kakva pravila i ograničenja. Njegov sistem ne može se identifikovati ni sa jednom poznatom formom sufizma. Može se slobodno ustvrditi da je on za sebe izradio posebni, ekletički sistem u koji je unio iz svih njemu poznatih sistema ono što je odgovaralo njegovom poetskom duhu i njegovom poimanju svijeta i života. U njegovom sistemu ne treba tražiti ni logičnost bilo kakvog filozofskog sistema. Zbog raznih nelogičnosti i protivriječnih pogleda koji se uočavaju u njegovoj poeziji, mogao bi se dalje izvući zaključak da je njegov sistem, u stvari, tesavvufsko-filozofski sinkretizam koji je prošao kroz jaki filter njegovog slobodoumlja. Osim toga i u raznim fazama njegovog života menjala su se pjesnikova saznanja i shvatanja života, a zna se da je i divan njegove poezije nastajao u raznim fazama, što se takođe odrazilo na planu šarolikosti i neujednačenosti njegovog  poetsko sufijskog opredjeljenja i učenja. Tako znamo da je tematika njegovih gazela vino i ljubav, ali u pojedinim fazama života ta je tematika različito obojena.

Iranski istoričar književnosti Mahmud Humen, na osnovu analize gazela, uočava pet faza u životu Hafiza.

Gazeli iz prve faze, koja se hronološki podudara sa periodom mira i reda u Širazu i prvog pjesničkog djelovanja Hafiza, su vrlo jednostavni i ne sadrže velike poruke i duboke misli. Kada pjesnik govori o ljubavi, onda ima u vidu tjelesnu strast, a vino je konkretno, od grožđa, npr. početni stih u prvom gazelu svih izdanja Hafizova divana glasi: O krčmaru, kreni čašu i nazdravi svima piće, jer ljubav bi sprva lahka, ali dođe do teškoća. (gazel 1.)

I sljedeći stih:

Krčmarice, napuni mi ovu čašu čistog vina, 

a sviraču, ti zapevaj sve krenu po mojoj želji. (gazel 11.)

Isto tako u sljedećem stihu uočava se da pjesnik misli konkretno:

Stalno me opija povetarac sa tvojih loknastih uvojaka, i stalno me uništava tvoj vilinski i vragolanski pogled. (gazel 95.)

U ovim stihovima vidi se mladenačka ponesenost i  ustreptalost pjesnika pred ljepotom drage gdje je teško tražiti neki drugi smisao ovog stiha.

U ovoj fazi u gazelima se vidi borba, sukob između srca i razuma. Kada nadvlada razum pjesnik je daleko od ostvarenja želja srca i od susreta sa voljenom, i obratno, kada srce pobijedi, pjesnikove želje su pred ostvarenjem. Npr. u sledećem gazelu:

O srce, ako od ove jamice na bradi odeš, gdje god dođeš, brzo ćeš se pokajati. Pazi se, ako poslušaš zanos duše, bićeš kao Adem izjuren iz raja. Možda te nebo neće dovesti do vode života, ako žedan odeš sa izvora vode života, U mrkloj noći rastanka sa tobom skoro da umirem, Vrijeme je da izađeš i pojaviš se kao sjajni mjesec. (gazel 494.)

Ovo trvenje između razuma i srca nema kraja, nemir i bol srca i tuga su prisutni. Gdje naći lijeka za to? Hafiz lijek nalazi u vinu. Vinom se pjesnik oslobađa razuma i slijedi želje srca. Otuda je i Hafizovo pribegavanje vinu, i ne samo u prvom periodu njegovog života. Karakterističan je sljedeći početni stih jednog gazela: Imam fetvu prvaka magova, a to je stara priča, da je vino haram tamo gdje nema voljene. (gazel 367.)

Znači, po Hafizu, vino bi moglo biti i dozvoljeno kad je draga prisutna, jer može liječiti od ljubavnih jada, može biti lijek, ali ako nema drage ni vino ne vrijedi, treba ga zabraniti kao što i jest zabranjeno, haram. Prema tome, sigurno bi se moglo zaključiti da gazeli iz mladosti temu vina povezuju za ljubavne jade pjesnika. Drugi period pjesnikovog stvaralaštva podudara se sa vladavinom okrutnog muzaferidskog šaha koji je zatvorio vrata mejhana i progonio boeme koji prelaze u ilegalu i piju krijući. To je vrijeme jačanja bogobojaznosti i pojave čuvara reda i poštivanja šerijatskih propisa, ali i licemerstva, i Hafiz svoje boemstvo provodi ilegalno. U stihovima kritikuje Čuvare reda, propovednike i licemere, a iskazuje želju za otvaranje zatvorenih mejhana. U tim željama i zahtjevima nema mnogo uspjeha, počinje se zamarati tematikom direktne kritike i iskazivanjem želja za mejhanama. Zato se okreće sufizmu, ali treba istaći da je Hafiz još uvek mlad i sufijska bolest nije ga previše uzdrmala i on se od nje brzo oporavlja.

Treća faza pjesnikovog života Hafizova podudara se sa početkom vladavine dobrog i pametnog šaha Sudža'a kad je narod Širaza opet slobodan, ortodoksne snage su labavije, krčme više nisu zatvorene i niko ne zazire od šejhova pobožnjaka i strogih čuvara reda. Hafiz je stariji, iskusniji, a njegov stav prema ljubavi zreliji i savršeniji. Više se ne zatvara u samoću bez drage i ne pati zbog sukoba srca i razuma. Sada tačno zna da želi u samoći biti samo sa dragom, prema voljenoj je hrabriji i strožiji i želi da njegova draga bude samo njegova, jer kako kaže, Čak i legendarni prsten Solomona, ako bude okaljan rukom Ahrimena, ne želi da prihvati:

Lijepa je osamljenost, ako draga bude moja draga, a ne da ja sagorim a ona da druge zabavlja. Ja nipošto ne uzimam ni Sohmonov prsten, koji je nekada Ahrimen doticao. (gazel 160.)

Pjesnik je sa obje noge čvrsto na zemlji. O apstraktnom vinu i nerješivim problemima egzistencije ne želi da diskutuje, više ga interesuje ovozemaljsko, konkretno vino. On pokazuje hedonističke crte što se posebno vidi u sljedećem gazelu.

Šta je to skriveno vino i životom stoje nešto bez osnove, ja se svrstah u red boema pa nek bude šta će biti.

Zaboravi srca tugu i ne spominji probleme kosmosa, jer nijedan mozak ne razriješi te probleme…. …Prihvati čašu pristojno i sa uvažavanjem jer je sastavljena od praha lubanje Demida, Behmena i Kubada. (gazel 101.)

Ovakve misli Hafiz kao da je preuzeo od Hajjama kod koga također nalazimo sličan motiv o porijeklu čaše, u kojoj je vino, od ljudskog praha, kada veli: Ovu čašu koju dosta dobro napraviše, razbili su i bacili po putu. Pazi se, ne gazi je i ne ponižavaj, jer taje čaša od lobanja sagrađena. (Omer Hajjam, Rubaijat) U gazelima sa kraja ovog perioda nalazi se filozofska i sufijska tematika, a ponekad i kritike aluzije na šejhove i pobožnjake.

Četvrti period pjesnikovog života podudara se sa ponovnim dolaskom na vlast šaha Sudža'a, ali sada sa izmijenjenim pogledima na život pod velikim uticajem sufija i vjerskih prvaka što je pjesnikove veze sa dvorom slabilo i pogoršavalo. Vladar vise nije pristalica slobodoumlja kao nekada i više se drži ortodoksije i savjeta pobožnjaka i sufija. Za orijentaciju šahovog odnosa i ponašanja prema Hafizu postoji i legenda koju bilježi Edvard Braun u svojoj Istoriji iranske književnosti. Navodno, pjesnik Imad Fakih, Hafizov konkurent, koji se više pridržavao Šerijata, imao je mačku koju je dresirao da zajedno sa njim klanja namaz. To je na šaha Šudža'a neobično djelovalo i on je prihvatio taj slučaj kao mudžizu, nadnaravno djelo, pa je i ovom manje poznatom pjesniku počeo ukazivati posebno poštovanje, dok je Hafiz tu dresuru smatrao običnim šarlatanstvom, a vlasnika mačke Imida šarlatanom i varalicom. To je značilo razlaz sa mecenom toga šarlatana, tj. šahom Šudža'om. Iako se ne može potpuno vjerovati legendi, ali u jednom gazelu Hafiza postoji reminescencija na pobožnu mačku:

O prepelico graciozna hoda, kuda ideš, stani!

Ne oholi se, jer pobožna mačka je namaz klanjala. (gazel 133.)

Znači, pazi se draga da ne stradaš od licemijerne pobožne mačke, odnosno od licemijernih ljudi, pobožnjaka.

…Hafizove lirike je u divnom skladu sa dubinom njegove misli i ideja i sa savršenstvom poetske riječi pjesnika. Živopisne slike njegovih gazela brižljivo su dotjerane. Tu nema ništa suvišno. U to se uključuje i česta igra reći, korištenje različitih značenja riječi, neočekivana, smjela i originalna poređenja, ali bez fraze i bombastičnosti.

Primjećuje se jaka veza između Hafizovih gazela i usmene tradicije, posebno kada je u pitanju mogućnost Pjevanja uz muziku Hafizovih gazela.

Mnoštvo motiva u gazelima odgovara nemirnom i ustalasanom duhu Hafiza. On je raširio tematske okvire gazela i doveo ga do savršenstva, tako da njegovi gazeli predstavljaju vrhunski uspon i u formalnom i u sadržajnom pogledu.

Koristeći se elastičnošću gazela, uportebljavao je ovu formu i za izražavanje naprednih ideja i pogleda.

Heretične šale i primjedbe Hafiza o poimanju  svijeta izvršile su, četiri vijeka kasnije, snažan uticaj na njemačkog pjesnika Getea. Ovaj uticaj posebno se može pratiti u Geteovom dijelu Zapadno-istočni divan. (U ovom djelu ima poglavlje pod naslovom Hafizname. Na Istoku je Hafiz mnogo oponašan, ali nikada nije dosegnut.

GETE I PERSIJA

Iz književno naučne studije “Uticaj Istoka na Getea”, dr. Fehim Barjaktarević. Beoaraci, 1938.s

Hafiz kao inspirator “Divana”

Ono što je Dic bio za Getea u pogledu na Tursku, to je Josif Hamer, poznati bečki orijentalist i istoričar Osmanskoga carstva, značio za velikog pjesnika u njegovu zanimanju za Persiju, koja je Turcima bila učitelj u mnogim, a naročito u književnim stvarima. Gete se, doduše, i ranije interesovao za Persiju. Otprilike u isto vrijeme kada je čitao Sakuntaiu (1791), on je upoznao i persijsku poeziju na koju mu je Herder skrenuo pažnju u vezi sa svojim prepjevima iz nekih persijskih pjesnika (Sadi, Hafiz), ali to je bio samo tihi podsticaj koji nije ostavio nikakva jačeg uticaja.

Isto tako se ne može reći da su prevodi Gotfrida Hagemana iz Firdusijeve Šahname (više epizoda), koji su izašli 1805. u časopisu Europa 2 i koje je Gete čitao, privukli pjesnika persijskoj poeziji, jer su formalno bili vrlo nesavršeni.

Međutim, poslije Silerove smrti, u osami, kada je Gete pročitao Medžnuna i Lejlu, neku vrstu beduinskog (pustinjskog) Romea i Julije, od persijskog klasika Džamija, u Hartmanovom prijevodu (1807), persijsko pjesništvo je ostavilo na njega već dublji utisak. Tad je Gete upoznao i Hamerovu Širinu. Pod ovim zajedničkim naslovom Hamer je izdao svoj izvod iz Nizamijeve romantične pjesme o ljubavi sasanidskog kralja Husreva Perviza (Pobjedonosnog) i čuvenog neimara Ferhada prema Jermenki (hrišćanki) Širini sa prozvoljnim izmjenama i dodacima iz docnijih turskih prerada. Uz ovaj izvod Hamer je dodao i ljubavne istorije Salomona i Balkise (kraljice od Sabe) i Jusufa i Zulejhe. Oba ova biblijska predmeta, koja su Geteu bila poznata još od ranije, sada su ga zanosila u jednoj novoj, persijskoj obradi.

Međutim, ovo drugo, jače zanimanje za Persiju ustuknu opet pred Kinom, u čiju se historiju i književnost Gete udubio namjerno da se istrgne iz strašne atmosfere koja je vladala prije bitke kod Lajpciga (oktobar 1813). Da se Gete pred interesovanje za Kinu zanimao i za persijski jezik i da ga je počeo učiti baš za oslobodilačkih ratova, znamo već od ranije.

Tek treći susret s persijskim pesništvom podstaknuće Getea na aktivno stvaranje, a to je bilo 1814. Ova godina je i inače važna u pjesnikovu životu. Prvih dana te godine on je završio treću knjigu svoje autobiografije (Poezija i istina), ratne brige su iščezle, politička opasnost se izgubila, a stari pjesnik se preporodio, spreman na nove pothvate i nova stvaranja.

Pored toga, još ranije, upravo posle Šilerove smrti, opaža se kod Getea velika razlika u shvatanju književnih pitanja. On nije više isključivi klasicist kome je klasična dogma zaslijepila oči za mnoge druge lijepe stvari u životu, umjetnosti i historiji, nego čovjek na kojega su romantični duh vremena (u njemačkoj književnosti romantični period počinje već od 1798. godine) i objektivnije, svestranije proučavanje događaja u historiji ostavili svoga traga. Zato je Gete, koji je od uvek naginjao svestranosti, sada imao više shvatanja i za romantičare, ili, možda bolje rečeno, za neka njihova nastojanja, kao, recimo, za njihove prevode sa stranih jezika, čime se i on sam još dosta rano bavio. U vezi s tim lako je razumijeti da su njemački romantičari, posle kulta Kalderona i drugih romanskih pjesnika, posegnuli i za Istokom. Ovo posljednje je još tim razumljivije kad se sjetimo da je u to doba i orijentalistika počela vidno napredovati u Francuskoj, Engleskoj i Njemačkoj. Izučavanje sanskrta, koje datira s kraja XVIII vijeka (1780), upućivalo je također na Istok, tačnije na Indiju i njen stari jezik iz kojeg su potekli gotovo svi evropski jezici. Franc Bop (Bopp), koji će položiti naučnu osnovu tom saznanju, izdaje svoj poznati Konjugacioni sistem sanskrita i mlađih indoevropskih jezika 1816, dakle tri godine prije pojave Zapadno-istočnog divana. Ovo izučavanje nije se odnosilo na samo na književnosti i jezike nego i na vere, historiju i sve što se tiče Istoka. Uz uporednu filologiju razviće se doskora i uporedna historija vjera itd. Pri tome je izgledalo da svi tragovi vode na Istok kao poreklo svih vjera i jezika, kao kopno najstarije poezije i prakulture. Takve su bile prilike u kojima je Gete došao po treći put u dodir s persijskom književnošću, drugim recima, sve je bilo kao spremljeno da ona tada djeluje na njega neodoljivo i neizbrisivo. Na tako uzorno tlo trebalo je samo baciti sjeme iz koga će niknuti Zapadno-istočni Divan. To sjeme je Hamerov prevod Hafizova Divana, koji je Gete čitao, prilikom svoga  šestonedeljnog odmora u banji Berki kod Vajmara, u proljeće 1814.

Hamerov prijevod izišao je, istina, još ranije i Gete sam veli da ga je dobio u proljeće 1813., ali se sada zna da je njemački pjesnik upoznao Divan u cjelosti  tek 1814. (U svoj dnevnik unio je Gete Hafizovo ime prvi put 7. juna 1814.)

Ko je Hafiz? Pod tim pjesnikim imenom (koje znači onoga koji zna čitav Kur'an napamet) krije se Muhamed Šemsudin (Sunce vere), najveći persijski liričar, rođen početkom XIV vijeka u Širazu (Južna Persija). Kako se tvrdi, rano je stupio u dervišku zajednicu, dobro je upoznao arapsku gramatiku i književnost kao i verske nauke, koje je predavao u svom rodnom mjestu, ali je znao i za izreke mudraca. Tadašnja dinastija, Muzaferidi (naročito njena dva člana, vladara) štitili su Hafiza, a i drugi knezovi i vladari pozivali su ga na svoje dvorove, što je on obično odbijao, ne mogavši se rastati od svoga Širaza, persijske Atine. Kad je Timur osvojio (1387) Širaz, tu se Hafiz, bar po pričanju, video i govorio s njim, a dvije godine posle toga je umro (1389).

U čemu je izuzetna slava Hafizova? On je popeo pjesničku formu gazel do najvišega formalnoga i sadržajnoga savršenstva. Stihovi mu teku  tako prirodno i glatko da se ne opaža ni najmanji napor. Po sadržini, njegove pjesme čine, tako reći, sintezu svega onoga što je za prošlih pet vijekova opjevano u persijskoj lirici. Drugim riječima, on u sebi sjedinjuje sve osobine ranijih persijskih pjesnika i daje im nešto specijalno svoga, svoj vlastiti čar.

Opjevajući ljubav i vino, ružu i slavuja, ljepotu i mladost, Hafiz se izdiže iznad individualnog do opšte ljudskog, do vječne ljepote i istine, do najčišće vere i do Božanstva. Osim pomena nekih njegovih mecena i e legija povodom smrti njegova sina, tadašnji savremeni događaji su ostavili srazmijerno vrlo malo traga u njegovim pjesmama. Tim više što je u njima istaknuto ono što je trajno ljudsko i vječno božansko, što sačinjava smisao života i suštinu sveta, i to na jedan način pun olimpske vedrine i bujne mašte, s čarobnom snagom u jeziku i izrazu. Pri tome se on visoko izdigao iznad svog doba, otvoreno, iznoseći svoje slobodno shvatanje i fino ismijavajući laž i licemjerstvo izvjesnih krugova (tzv. sufija). Zbog svih ovih i drugih osobina, koje se naročito mogu osjetiti u persijskom originalu, Hafiz se već odavno broji među najveće svjetske liričare uopšte.

Kako je i gore rečeno, Gete je, još pri svom prvom dodiru s persijskim pesništvom, čitao i neke probe iz Hafiza ( u Herderevu prepjevu), ali površno i bez ikakva veća oduševljenja. Međutim, sad će ga ovaj Persijanac sasvim da osvoji kao što ga je u mladosti zanosio Šekspir, Osian, Homer, Ruso, a u zrelijim godinama rimski elegičari.

Pored velikog vremenskog razmaka i ostalih, prije iznesenih razloga koji objašnjavaju preokret u prilog Hafizu, da li je, možda, i sama ljepota Hamerova prevoda sada toliko privlačila Getea Hafizu?

Naprotiv, ovaj prijevod inače poznatog bečkog orijentaliste, koji je mnoge stvari s istočnih jezika prevodio i o svemu i svačemu, nekad dobro a nekad i vrlo površno, pisao, bio je prije u stanju da odbije čitaoca nego da ga privuče. Krut, nevješt, a često pogrešan i nejasan, i inače s raznim drugim nedostacima, ovaj prijevod sada ima samo književno-historijsku vrijednost, ali za ono doba to je ipak bio događaj i prvi potpuni prijevod s persijskog originala uopšte na ikoji evropski jezik.

Samo Geteova pronicljivost i vidovitost mogla je u tom nevještom prijevodu otkriti pravi izvor poezije, pravi vilinski gaj u kome su odjekivali čarobni zvuči širaskoga slavuja (kako Hafiza zovu po njegovu rodnom mestu). Ovu Geteovu vidovitost treba još više istaknuti što se sada zna da jedan znatan dio čari Hafizovih gazela počiva, pored majstorskoga izražavanja osjećanja i misli, i na melodičnom jeziku i lijepim obrtima, dakle na osobinama koje se samo u originalu mogu osjetiti. Ukratko, Gete je silno zavolio Hafiza i kao što je sebe naspram Moliera koga je također silno cijenio zvao malim čovekom, tako je smatrao za ludost da sebe uporedo stavi s persijskim liričarem. Takav sud o Hafizu još više pada u oči ako se sjetimo da Gete, izuzevši rijetke pojedince (kao Šekspira, Moliera, Kalderona, Linea), inače ni o najvećim evropskim veličinama (na primjer, o Danteu, Petrarki, Servantesu) nije uvek niti u svemu imao povoljno mišljenje.

Veliki pjesnik pominje Hafiza, u svjetskoj literaturi, odmah posle Psalama i Pjesme nad Pjesmama, koju je uvijek hvalio i često uzimao kao sigurno mjerilo pri poređenjima. Ovo veliko poštovanje i oduševljenje Geteovo za Hafiza može se djelimično objasniti i izvijesnim slaganjem i srodnošću njihovih duša, odnosno izvijesnim slaganjem u njihovu duševnom raspoloženju. Prije svega, i Hafiz je gipki Arijevac, i kao takav bliži je Nijemcu nego konzervativni semitski Jevreji ili Arapi. Onda, i persijski i njemački pjesnik su u prvom redu liričari (Hafiz je upravo samo liričar, a Gete je daleko više cijenio liriku nego ostale književne radove); dalje, obojica su jaki individualisti, obojica vole život, prirodu i pjesmu, ali isto tako i mistiku i simboliku. …Da je Gete dobro poznao kako slobodan i nezavisan duh se krije u Hafizu, može se videti iz izjava raznih docnijih književnih istoričara, orijentalista i prevodilaca širaskog pjesnika, od kojih se ovdje samo neke kao primjer mogu navesti. Jovan Ser, na istom mjestu svoje Galerije svjetske književnosti, isticao je pijre svega da je Hafiz pjevao svoje smijele i slobodne pjesme u doba kada je na Zapadu najkruća ortodoksija mahala svojim olovnim žezlom…, a poznati njemački iranist Herman Ete (Eth) se sasvim složio s Šerovom karakteristikom Hafiza (sr. Grudriss der ir. Phii, II, 303).

Rozencvajg-Švanau, u  predgovoru svoga izdanja i prijevoda Hafiza (knj. I, str. IV), također ističe da Hafizove slobodoumne pjesme, kojima šiba pretvorstvo i licemjerstvo, padaju u doba dok je na Zapadu još noćna tmina vladala. Jedan drugi Hafizov prevodilac, G.H.F. Meslman (INesselmann),naročito naglašava kako je ovaj persijski pjesnik, kao i njegov stariji savremenik Dante (umro 1321), imao najveće poštovanje prema religiji, ali da je, kao i njegov taliljanski kolega, na najnemilosrdniji način šibao demoralisano i zatucano sveštenstvo (Der DIwan des Schems-eddin Muhammed Hafis aus Schiras, Berlin 1865, str. 216).

Koliko ova i slična mjerodavna mišljenja potvrđuju tačnost Geteova suda o Hafizovu slobodnom i nezavisnom duhu, toliko ona, s druge strane, istodobno i objašnjavaju zašto je Gete velikim djelom našao sebe u velikom historijskom pjesniku i zašto ga je, i u ovom pogledu, toliko zavoleo.

Pored svih dodirnih tačaka između Getea i Hafiza o kojima je ovdje bilo reci, treba još jednu-dve ovdje dodati, odnosno jasnije istaknuti. Gore je rečeno da su oba pjesnika prvenstveno liričari, da obojica vole prirodu, pjesmu i život, ali isto tako i mistiku i simboliku. Jasnije rečeno, obojica su pretežno ljubavni pesnici kao što je uopšte ljubav glavni izvor lirike,  ali ipak, pored sve njihove erotike, njihovi divani sadrže duboku životnu mudrost, najčišću veru u Boga, počivaju na pravoj religioznosti, odišu mističkim panteizmom. Ul Zapadno-istočnom divanu islam važi kao vladajuća religija, ali ispod njega izbija na površinu staropersijski kult prirode kao što Geteov panteizam izbija ispod hrišćanstva, veli niko manji nego Vilhelm Šerer. I najzad, još jedna sličnost. Kako su raniji persijski etici, mistici i panteisti, naročito Dželaludin Rumi (iz XIII vijeka), uticali, više ili manje, na Hafiza i njegovo gledanje na svet, tako je veliki Spinoza djelovao na Getea baš svojom etikom i svojim panteizmom. Sto je ovdje pobliže ukazano na osnovne srodnosti i sličnosti koje postoje u duši, naravi i shvatanju obojice pjesnika, to je učinjeno s namjerom da se i s ove strane objasni Geteovo slično poštovanje i velika ljubav za Hafiza koga on, na jednom mjestu Zapadno-istočnog divana, naziva čak i svojim blizancem.

 

Ogledanje ličnih doživljaja u “Divanu”

Postanak Zapadno-istočnog divana može se ukratko označiti kao proizvod Hafizova velikoga uticaja i Geteovih ličnih doživljaja. Hafizov uticaj je doista bio tako silan i dubok da se refleks brzo osjetio na Geteovu književnom stvaranju: on je tako reći odmah počeo pretapati primljene utiske u svoje vlastite pjesme. Da su pak lični doživljaji Geteovi, a naročito ljubav prema Mariani Bilemer, davali u ovo doba pjesniku dosta nadahnuća i uzbuđenja, vidjećemo izbliže u toku ove glave.  

Prva pjesma budućega Zapadno-istočnoga divana  nastala je već 21. juna 1814, prilikom jednog izleta u Berku: to je Erschaffen und Beleben u Moganni fiameh. Ona već pokazuje da je Getea najviše zanosio kod Hafeza onaj divni sklad čulnoga i realnoga sa mističnim i simboličnim tako reći vidi nepresušni prelaz iz vinske krčme u hram Tvorca.

Krajem jula iste (1814) godine izvrčio je Gete svoje prvo putovanje na Rajnu. Put je vodio od Vajmara preko Erfurta, Ajzenaha i Frankfurta za Visbaden. Na ovom putovanju Gete je video mnogo poznatih lica i mesta, obnovio je mnogo utisaka iz mladosti i osjećao se preporođen i podmlađen. U stvari, pjesnik je putovao u svoj zavičaj da vidi ostatke staronjemačkog slikarstva i arhitekture, ali pod utiskom Hafiza, lijektire putopisaca i svoje sklonosti za Istok, on je ujedno u duši zamišljao da putuje, kao gospodar karavana, u istočni zavičaj čovječanstva. To je smisao Hegire, pjesme kojom sada počinje njegov Divan, jer i pjesnik ostavlja svoj Vajmar i putuje u zavičaj, odnosno, u mislima na Istok, kao što se Muhamed iselio iz Meke u Medinu, gdje su ga njegove pristaše lijepo primile i dočekale.

U ovoj predstavi putovanja na Istok Burdah nalazi i izvijesno pjesnikovo jedinstvo Divana, mada pjesnik češće zaboravi svoju  prvobitnu funkciju i ispadne iz uloge. U pjesničkom pogledu, ovo prvo putovanje na Rajnu toliko je Geteu godilo da je na povratku već imao trideset pjesama za Divan.

Vrativši se u Vajmar, pun svježih i prijatnih utisaka, on je počeo da ih sređuje, a istodobno je nastavio življim tempom lektiru istočnih pjesnika, pisaca i putopisa po Istoku. Tako, na primjer, znamo da se krajem decembra iste (1814) godine Gete prvi put pobliže zanimao Firdusijem i njegovom Šahnamom. U januaru sljedeće (1815) godine, Gete se ponovno zadubljuje u najvećeg persijskog epičara. Ludolfov njemački prevod pojedinih odlomaka iz Šahname, služio je tada Geteu kao vođ i, pored svih svojih mahana, oduševio ga je toliko da je na vajmarskom dvoru čitao pojedine partije koje je on sam preradio. Da je Gete, u svom velikom interesovanju za persijske stvari, počeo učiti i persijski jezik, rečeno je već ranije kod Arapa, ali s vrlo malo uspjeha. On je bio u stanju samo da napiše pojedine najobičnije arapske i persijske riječi (oba jezika služe se istim, tj. arapskim alfabetom), ali od persijskog jezika nije znao ni toliko da razume one dvije persijske pjesme koje je unio pri kraju svojih Nota i rasprava uz Divan, nego mu ih je preveo, kako i sam kaže, J.G.L. Kozegartn. Izučavajući istočne stvari, Gete je tada došao u bliži dodir i sa nekim njemačkim i stranim orijentalistima (Diez, Lorsbach itd.).

Što je za nas ovdje glavno, Geteov budući Divan je i dalje rastao. Pjesnik je već pomišljao na to da tim pjesmama da izvjesnu zaokrugljenu cjelinu i da im nađe zgodan naslov. Taj naslov je najprije glasio An Hafis, jer se u prvim pjesmama persijski pjesnik doista oslovljava. Posle izvjesnog vrijemena, Gete je promijenio naslov u Versammiung  deutscher Gedichte, mit stetem Bezug aug den Diwan des persischen Sangers Mohammed Schemseddin Hafis. Ka ko odmah upada u oči, u oba slučaja sami naslovi su ukazivali na onoga pjesnika koji je Getea tada nadahnjivao, ili bar podsticao da svoje lične doživljaje i osećanja iznese u jednom orijentalnom ruhu. Međutim, Gete ubrzo uviđa da posljednji naslov već zbog svoje dužine nije zgodan i od 14. decembra 1814. on zove ove pjesme kratko Deutscher Divan. Tadašnji raspored (nekih 50) pjesama njemačkog divana bio je hronološki, tj. prema postanku pojedinih pjesama; podjela na knjige pada u docnije vrijeme.

Još ujesen 1814. uvodi Gete u svoj Divan krčmara (Schenk), opet prema ugledu na Hafiza. Pošto je krčmar u Hafiza mlado i lijepo lice, to je Gete za model svoga krčmara uzeo dva lijepa mladića koja je na putovanju video (jedan mladi plavi kelner na Gajsbergu kod Visbadena i sin profesora Paulusa u Hajdelbergu). Preostajalo je da Gete uvede u Divan još i ljubav žene, jedno žensko lice. Doduše, početkom 1815. on pjeva i o ljubavi, ali valjda najviše pod uticajem lektire istočnih pjesnika o slavnim ljubavnim parovima, naročito o Jusufu i Zulejhi, a možda i prema sjećanju iz vlastitih ranijih doživljaja. Najzad, 24. maja 1815., uvodi Gete u Divan i svoju dragu i daje joj ime Zulejka, ali sebi ne zadržava ime Jusuf nego Hatem. Ne zna se je li ova Geteova Zulejka (Suleika) u ovo doba isto imaginarno lice, ili je to ona ista Mariana Jung koja će se docnije udati za njegova prijatelja Vilemera (Willemer), a koju je Gete upoznao u Visbadenu verovatno 4. avgusta 1814. još prije njene udaje.

Kada je Gete, u maju 1815. opet krenuo na putovanje po Rajni, Divan je već bio narastao na sto većih pisama i na čitav niz izreka. Ovo drugo putovanje Rajnom biće za Divan još plodnije i donijeće mu nove i značajne pjesme. Tom prilikom, Gete je, među ostalim, proveo i nekoliko nedjelja kod svoga prijatelja Vilemera, frankfurtskog bankara i senatora, koji se ( u jesen 1814) oženio maloprije pomenutom Marianom Jung, poreklom Austrijankom, kojoj je tada bilo tek trideset godina.

Vilemer je tada već bio star čovek i to mu je bila treća ženidba. Kao djevojče od šesnaest godina, Mariana je igrala balet u frankfurtskom pozorištu, ali se još tada toliko svidjela Vilemeru da ju je udaljio od pozorišta i vaspitao sa svojim kćerima. Za vrijeme boravka kod Vilemerovih u Frankfurtu i na njihovu imanju Gerbermile (Gerbermhle, u okolini Frankfurta) razvilo se između pjesnika i mlade, inteligentne i darovite žene vrlo prisno prijateljstvo koje se doskora pretvorilo i u ljubav. Kad je Gete odatle otišao u Hajdelberg, ona ga je i tamo našla. Mariana je toliko razumijevala Getea i sa njim osjećala da je gotovo utonula u njegov genij (Burdah). Ovo srodstvo duša je djelovalo jako i na pjesnika i potresalo cijelo njegovo biće. Ipak, Gete se najzad prenu, sabra i prekide sa Zulejkom (6. oktobra 1815 u Hajdelbergu). Kad se zna za ovu Geteovu ljubav, ona su, naravno, posve razumljivi žarki tonovi iz Zulejkine knjige u Divanu. Posle ovoga je jasno da je ta knjiga Divana osnovana na ličnom doživljaju, na preživljavanju strasti i na velikom prijegoru koji je Gete, posle raskida, osjetio. Ova Geteova ljubav prema Mariani samo je još više punila i povećavala Divan, naročito Suleika Nameh. Posle raskida s Marianom, pjesnik dijeli Divan na knjige i daje im kod kuće persijske i njemačke nazive, a naslov Detscher Divan menja u Viest-sticher Divan (prije februara 1816).

Ovaj dodatak “zapadnoistočni” ima, po Burdahu, trostruki smisao, i to:

1) Divan nije ni čisto istočni ni čisto zapadni već se u njemu slivaju Istok i Zapad, uzor Hafiz i Geteov doživljaj, misao i strast itd., i sve to treba da djeluje kao entoptička slika;

2) Gete traži ono što je tipično, opšte, ne samo u prirodnim naukama nego i u poeziji, moralu i veri, pa su i Hatem i Zulejka tipovi; njihova ljubav (kao i ljubavni razgovori sasanidskog kralja Behramgura i Dilarme) daju rimu i poeziju, i zato nam Gete predočava kako Istok i Zapad u stvari sačinjavaju samo dvije polovine jedne iste ljudske cjeline, iz čega se samo od sebe nameće saznanje da sve ljudsko treba razumjeti i da smo dužni sve s tolerancijom gledati;

3) izmjena između Istoka i Zapada u vjeri, u kulturi (putem invazija itd.) i u ostalom stalna je, dakle oba svijeta su nerazlučiva (istorijsko-genetički smisao).

Cio Divan je bio gotov 1818. Neke probe iz njega bile su već saopštene u časopisima i kalendarima za tu godinu (1818). Posle toga, Gete daje rukopis u štampu kod Kote (Cotta). Štampanje Divana i Nota trajalo je čitavu godinu i po (od februara 1818 do avgusta 1819). Za to vrijeme, Gete čita, pored ostalog, i Hamerovu /storiju lijepih govornih všeština Persije koja je upravo izašla. To je, u stvari, antologija persijskih pjesnika, s njihovim kraćim ili dužim životopisima. Antologiji prethodi jedan opšti uvod u persijsku poeziju (njene teme, slike, pjesnički jezik, itd.). Kao što će Hajne iz ove persijske antologije uzeti fabulu za svog Pjesnika Firdusija ( u Romanceru), tako je Gete odmah zapazio ljupku Firdusijevu priču o Behramguru i Dilarmi), prema kojoj se iz ljubavnog razgovora ovoga viteškog persijskog kralja i njegove drage razvila sama od sebe skladna pjesma sa ritmom i slikom. Ovaj se motiv toliko svidio Geteu da ga je brzo i sam opjevao (3. maja 1818), dodavši da je isto tako ljubav Hatema i Zulejke nadahnula i dala Zulejkinu knjigu. Tokom štampanja Divana, Gete je, sasvim prirodno, umetnuo i tu pjesmu u njega.

Za čitavo vrijeme dok se Divan štampao, Gete je bio u prepisci s Marianom koju više nikada nije videio (prepiska je trajala sve do Geteove smrti), te je ona tako i tada sarađivala ili bar uticala na Divan. Tu saradnju je Gete toliko cijenio da je pet pjesama unio u svoj Divan. Ali i poslje izlaska Divana (1819), pjesnik i dalje pjeva za njega. Te naknadne pjesme on je dodao u tzv. izdanje posljednje ruke (započeto 1827), a djelimično su unesene, posle njegove smrti, u razna izdanja pod naslovom Aus dem Nachiass (Iz zaostavštine).

Ovaj kratki pogled na postanak Divana bio je i radi toga potreban što je stvarno on tek onda potpuno razumljiv i zanimljiv kad se znaju uzroci i prilike pod kojima je nastao. Pored izvesne popularnosti koju mu je donela Zulejka i njene dve komponovane pjesme (od Suberta i Mendelsona), Divan je, uglavnom, bio i za same Nijemce mračan i težak, nejasan i nerazumljiv, i ostao je dugo vremena nepopularan. Međutim, i sa čisto spoljašnje strane, Zapadno-istočni divan je donekle odbijao čestim zanemarivanjem forme, ritma i rime, ukratko “izvijesnim proiziranjem poezije” (Budah), a isto tako i svojim jezikom koji je katkad buršikozan, čak i vulgaran, i u kome je viši stil gdje-gdje pomješan sa nižim. Mnogi nisu osjetili da ovo mješanje klasičnoga sa romantičnim, pravilnoga s nepravilnim, običnoga s neobičnim unosi u oblik i jezik Divana izvijesnu raznolikost i namijernu izmjenu tonova i boja, i tako njegovoj unutrašnjoj, sadržajnoj svestranosti daje i odgovarajući pečat. Gete, kao veliki pjesnik, našao je i ovdje onaj oblik koji sadržini najbolje odgovara, i baš odstupanje od onoga što se obično smatra kao umjetnost znači ovdje potpunu umjetnost (“kunstvolle  KunstSoisgeit”). Svakako,  karakteristično je da je jedan kongenijalan pjesnik, Hajne, s oduševljenjem isticao da su Geteovi stihovi u Divanu “tako laki, tako srećni, tako nadahnuti, tako eterični da se čovjeka čudi kako je tako nešto moguće bilo u njemačkom jeziku”. Sada, posle temeljitih izučavanja, naročito Burhardovih sadržina Divana nam je mnogo bliža, zanimljivija i shvatljivija, samo, i pored toga, ova Geteova staračka poezija ne može se takmičiti s njegovim drugim glavnim djelima. Ali i pored toga, Divan je u mnogom pogledu epohalan i fenomenalan za Geteovu ličnost i njegovo djelo, pa i ako se smatra kao “posljednji veliki zamah njegovih produktivnih snaga”, on se ipak broji u glavna djela najvećega njemačkoga pjesnika.

Smer, deoba i oblik “Divana” 

Kao što se u Faustu potpuno ogleda Geteovo shvatanje sveta do kojega je dospio tokom svojih studija prirodnih i drugih nauka, – tako je i Zapadno-istočni divan refeks njegovih dugogodišnjih zanimanja za Istok i krajnji rezultat njegovih proučavanja toga dijela svijeta. Pozadina Divana je istorijska. Pod starost, pišući svoju biografiju, Gete gleda unazad, u prošlost, pa i na postanak ljudske ličnosti. Zelja da stigne i prodre u patrijarhalnu prostotu čovječanstva vodi ga na Istok. Pored ovoga opšteg smijera Divana koje je posvećen velikim događajima u ljudskoj kulturi, jasno se razabire i lična nota od koje potiču najstarije pjesme Divana u vezi s Hafizom kao patronom ličnoga kruga. Toj ličnoj noti kao donekle i ćelom Divanu težište je Zulejka. Ovo dvojstvo Divana nije jednom isticano.

 

Draž Hafiza i njegove dvosmislenosti 

Da je Hafiz onaj istočni pjesnik koji je najviše uticao na Getea i podstaknuo ga čak da ispjeva Zapadno-istočni divan, to nam je već uglavnom poznato. Isto tako je poznato da su pojedine knjige Geteova Divana dobile svoje ime iz Hafizova Divana (tj. Moganni Nameh, Saki Nameh), a i sve ostale da, po ugledu na Hafiza, nose persijska imena. Međutim, pored ovih konstantacija više opšte prirode, ovdje je mjesto da sada i u pojedinostima ogledamo u čemu je taj veliki uticaj persijskoga pjesnika na Geteov Divan. Prije svega, od onih blizu 200 slučajeva u kojima je sigurno i tačno utvrđen uticaj na Zapadno-istočni divan, čitava jedna četvrtina otpada na Hafiza, drugim recima, u nekih 50 slučajeva (računajući tu i Marianine pjesme) on je dao njemačkom pjesniku temu, ili ideju, Ili motiv, ili podstrek, ili sliku, ili moto, ili bar naslov ili slično. Pošto se svaki pojedini slučaj uticaja ne može ovdje napose pominjati, istaknućemo samo neke koji su naročito karakteristični.

Najteža a valjda i najdublja pesma u Divanu, koja nosi naslov Selige Sehnsucht (u Moganni Nameh, br. 17), sa slikom svijeće koja zasja (oživi) kad dogoreva – nadahnuta je u osnovi Hafizom (Hammer, II 90; Rosenzweig-Schwannau, II, 37), kako i sam Gete veli, mada su i Sadijev Bostan (“Die verliebte Meke” u Oleariusa) i Abu Said ibn Abil-Hajr (Horn, Gesch. der pers. Lit, str. VI) uticali na njen postanak, a isto tako i Geteova izučavanja prirode i filozofije.

…Kako Gete nije čitao Hafiza u persijskom originalu nego u Hamerovu prijevodu, razumljivo je da je on mnoge stvari, bar u početku, shvatio onako kako ih je Hamer, pravo ili krivo, preveo, u odnosno u uvodu ili napomenama protumačio. G vezi s ovim, najvažnije je raspraviti pitanje: je li Gete uopšte pravo shvatio i razumeo duh Hafizove poezije? Ovo se pitanje tim prije nameće što su Hafiza, kao i Pjesmu nad pjesmama Horacija, provansalske trubadure i najpoznatije arapske mistike shvatali neki doslovno i realno, a drugi opet u prenesenom i alegorčiko-mističkom smislu. Svi istočni komentari, izuzev jednog jedinog, tvrdili su da Hafiz pod vinom ne misli opojno piće nego mistički zanos prema Bogu (dakle, duhovnu ekstazu), a kad prijatelja (dragog) opjeva da ne misli na ljubljeno čeljade i na zemaljsku ljubav nego samo na ljubav prema Bogu itd.

Ovom tradicionalnom shvatanju Hafizovih pesama priključili su se mnogi raniji poznati orijentalisti kao Silvestre de Sacy, Garcin de Tassy i drugi. Docnije, ovo mističko-simboličko shvatanje Hafizovih pjesama je zastupao H. Wilberforce Clarke, prozni prevodilac cijeloga Hafiza na  engleski koji je svom prijevodu dodao i obilne napomene i iscrpan komentar.

Onaj jedini istočni komentator koji je Hafizove jasne reći shvatao doslovno, ne podmećući im nasilni, mistički smisao, bio je Bosanac Sudi (iz XVI vijeka) koji je tursku knjiežvnost obogatio svojim tumačenjima nekoliko persijskih klasičnih dela (Bostan i Gulistan od Sa'di-a, Hafizov Divan, zatim Rumijeva Mesnevija,

Sudijevo shvatanje je ostalo usamljeno na Istoku, ali ne i na Zapadu. Što je za nas ovdje važno jeste to da ga je i Hamer prihvatio: za njega je Hafiz pravi anakreontičar koji pjeva samo o vinu i ljubavi. Uzgred rečeno, i naš Zmaj dijeli Hamerovo shvatanje kad Nad grobom Hafisovim peva:

Nakuc'o se čaša, napev'o pesama,

Napio se raja sa mednih usana,

Gdje je naš'o slasti, tu joj nije prašt'o-

Sad gori'l mu duša – barem znade zašto.

G početku, i Gete je bio za ovo shvatanje i, šta više, u svojoj pesmi Offenbar Geheimnis (Hafis nameh, br. 8), koja je ranije imala značajan naslov Mystiche Zunge, rugao se onima koji su, ne raspoznavši (pravu) vrijednost riječi, Hafiza nazvali mističnim jezikom.

Međutim, Gete se ubrzo odrekao ovoga shvatanja. Kao pjesnik koji je i sam volio simbole i mistiku i koji je mnoge stvari u svojim djelima (naročito u Faustu) zavio u tajne, on je doskora uvidio da je riječ kao lepeza koja, istina, sakriva lice djevojke, ali ne i samu djevojku i ono što je u nje najljepše: njene sjajne oči. Ovu pjesničku ispravku svoga prvobitnog, isključivo bukvalnog shvatanja Hafiza dao je Gete u pjesmi Wink koja je u početku nosila još jasniji naslov VViderruf, a koja sada u Divanu dolazi odmah posle Javne tajne (dakle, Hafis Nameh, br. 9). Ona je doista opoziv ili bar ublaženje onoga Stoje pjesnik tvrdio u prethodnoj pjesmi; za njega sada Hafizovo vino i ljubav imaju i drugi, dublji smisao nego što im ga je Hamer davao. U sljedećoj pjesmi Hafizove knjige (br. 10.) koja ima naslov An Hafis, Gete je još jasnije rekao da je za posredno, dvostruko shvatanje Hafiza koje njegovim pjesmama daje najviši smisao.

U ovom pravcu je naročito karakteristično jedno mesto u njegovu najavljenju Knjige ljubavi  koje glasi: Mnogima od ovih pjesama ne može se odreći čulnost, ali se mnoge mogu, na istočni način, tumačiti i duhovno (geistig). Karakteristično je da se i najstarija pesma Divana završava kiticom.

Dakle, Gete je bio, u stvari, za posredno shvatanje Hafiza, i za izmirenje obiju krajnosti koje su predstavljali realisti s jedne, a mističan s druge strane; on je, prema tome, bar u glavnom, uvidio da Hafizove pjesme obično imaju ili bar mogu podnijeti dvostruki, i realni i alegorični, smisao. Šta više, izgleda da se Geteu naročito sviđala ova namijerna  dvosmislenost, ovo stapanje realnoga i mističnoga, ovo savlađivanje čulnoga i  nadčulnoga; za njega koji je u svačem od ličnoga težio ka opštem, od pojedinačnog ka tipičnom, od vidljivog ka simboličnom, – ovaj Hafizov način je imao naročitu privlačnost i svoju draž. A što je najzačudnije i najdivnije jeste to da je Gete u tome osećao kao rođeni Persijanac! I Hafizovi zemljaci, naime, vole ovu dvosmislenost: za njih su najljepše one pjesme koje trpe oba tumačenja, i obično svakidašnje i neobično nadčulno, realno i mistično.

Ovim svojim shvatanjem Hafiza Gete se mnogo približio i tako reći prethodno modernom, stručnom shvatanju persijskog pjesnika koje smatra da je dvosmislenost obično namjerna i kod Hafiza i kod drugih persijskih liričara. U Hafizovu specijalnom slučaju to mišljenje zastupaju njegov najbolji izdavač Herman Brokhaus koji bazira na recenziji i komentaru prije pomenutog Sudi-a, zatim njegov najuspeliji prevodilac na njemački Rozencvajg-Svanu, a  docnije i najpriznatiji evropski znalci i pisci persijske književnosti kao H. Ete, P. Horn, E.G. Braun, A. Krimski (Hafiz…,siv. 33), itd. Najzad, i francuski prevodilac Hafiza A. Guy uzima također sredinu između doslovnog hedonizma i mističke samovolje. Nakon ovog pregleda raznih shvatanja Hafizovih pesama može se na gore postavljeno pitanje: da li je Gete pravo razumio svoj pesijski uzor, odgovoriti odlučno da jeste. Mišljenje naprijed pomenutog njemačkog orijentaliste Merksa i drugih koji su u svoje vrijeme bili za isključivo mističko-simboličko tumačenje Hafiza smatra se sada kao preživjelo i neodrživo. Docnije je i Oto Hauzer, koji inače pravo shvata Hafiza, tvrdio da je Hafiz u suštini drugačiji nego u Geteovu Zapadno-istočnom divanu, dakle da ga Gete nije shvatio. Međutim, iz svega što je dovde o ovome izloženo vidi se jasno da je Gete u osnovi shvatio smisao i duh Hafizove poezije i da je ona, pored ostalih poznatih razloga baš zbog toga najviše i djelovala.