Haridžije

Riječ hawāridž (خوارج) je množina od riječi hāridži (خارجى) što znači onaj koji izlazi, pobunjnenik, izopćenik i ustanik. Riječ haridžija se upotrebljava u dva značenja, općem i posebnom. Opće značenje te riječi odnosi se na onoga ko se buni protiv legitimnog Imama kojeg muslimani prihvataju.[1] Haridžijama u posebnom značenju smatraju se osobe koje su se ratu na Sifinu pobunile protiv Imama Alija, protestvujući protiv arbitraže, ratovale protiv njega, a zatim su svoje djelovanje opravdavale stavovima kao što su nevjerovanje griješnika i obaveznost ratovanja protiv nevjernika. Spominju se i drugi razlozi nazivanja spomenute skupine haridžijama.[2] Ova skupina se također naziva māriqin (مارقين), što znači izopćenici. Izgleda da je razlog davanja ovog imena jedan hadis od Plemenitog Vjerovjesnika, s.a.v.a., u kojem je on rekao o jednom čovjeku, koji je protestirao zbog njegovog načina raspodjele ratnog plijena i smatrao je Vjerovjesnikov način raspodjele nepravednim, slijedeće: “Iz potomstva ovog čovjeka pojavit će se jedna skupina ljudi koji će izlijećati iz vjere upravo kao što strijela izlijeće iz luka.” (يمرقون من الذين كما يمرق السهم من الرميه)

Hawāridž i māriqin su imena koja su im dali njihovi protivnici. Haridžije su sebe nazivali šurāt (شراة), što je množina od riječi šāri, a znači prodavač. Oni su vjerovali da svoj život prodaju za Boga i Onaj Svijet i to su dokazivali slijedećim ajetima:

وَمِنَ النَّاسِ مَن يَشْرِي نَفْسَهُ ابْتِغَاء مَرْضَاتِ اللّهِ

Ima ljudi koji se žrtvuju da bi Allaha umilostivili.[3]

إِنَّ اللّهَ اشْتَرَى مِنَ الْمُؤْمِنِينَ أَنفُسَهُمْ وَأَمْوَالَهُم بِأَنَّ لَهُمُ الجَنَّةَ

Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za džennet koji će im dati.[4]

Od svih imena haridžije jedino nisu prihvatale ime māriqin jer sebe nisu smatrali kao nekoga izvan vjere, već su takvim vidjeli svoje protivinike.

Povijest pojave haridžija je uglavnom spomenuta. Sada ćemo navesti zajedničke karakteristike vjerovanja haridžija, a zatim njihove sekundarne ogranke.

 

Zajedničke karakteristike vjerovanja haridžija

Obilježja vjerovanja haridžija mogu se podijeliti na dvije općenite grupe:

a) Pitanja koja se odnose na vjerovanje i nevjerovanje. Sve haridžije smatrale su počinitelja velikog grijeha nevjernikom. Ovo akaidsko pitanje ima mnogo važnih kelamskih implikacija koji su obično objašnjavani i tumačeni u kasnijim vremenima. To su slijedeće implikacije:

1. Djelo je dio vjerovanja i unutar je vjerovanja.

2. Između vjerovanja i nevjerovanja nema nikakva razina. Prema tome, svaki čovjek je vjernik ili nevjernik.

3. Vjerovanje ima različite stepene i ono zavisi od kakvoće djela. Naprimjer, vjerovanje osobe koja izvršava sve obaveze i ostavlja sva pokuđena djela veće je od vjerovanja osobe koja samo djeluje u skladu sa obavezama.

4. Pošto je djelo dio vjerovanja, to znači da svako djelo koje bude oprečno vjerovanju uzrokuje izlazak iz kruga vjerovanja. Prema gledištu haridžija veliki grijeh je djelo koje je u oprečnosti sa vjerovanjem i uzrok je nevjerstva.

5. Pošto je počinitelj velikog grijeha nevjernik njegova onosvjetska patnja je vječna i on će zauvijek ostati u vatri.

 

b) Pitanja koja se izravno ne odnose na vjerovanje i nevjerovanje. Najvažnija uvjerenja koja se odnose na ova pitanja su slijedeća:

1. Naređivanje dobra i odvraćanje od zla obavezno je na svim razinama, čak i ako bude završilo ubijanjem. Oni nisu poznavali nikakve granice ni uvjete za ratovanje i borbu protiv onih koje su smatrali nevjernicima.

2. Pobuna i ratovanje protiv nepravednog vladara su obavezni.

3. Suđenje i prihvatanje ičijeg suda osim Božijeg je zabranjeno.

4. U slučaju da je postojanje imama neophodno on se određuje slobodnim izborom svih muslimana i njegovo vođstvo će se nastaviti sve dok djeluje u skladu s pravednošću i zakonom i ne čini grijeh.

5. Vođstvo i hilafet dopušteno je i osobama koje nisu Kurejšije.

6. Oni Alija, Osmana, Talhu, Zubjera, Aišu i sve emevijske i abasijske vladare smatraju nevjernicima i odricanje od njih smatraju obaveznim.

 

Sljedbe haridžija

Haridžije su se podijelile na desetine sljedbi i postoji neslaganje mišljenja o određivanju njihovih glavnih sljedbi.[5] Izgleda da su ovih pet njihovih sljedbi bile važnije od drugih i da su ostale sljedbe nastale iz njih.

1. Muhakkemetu-l-ula.Oni su upravo ona skupina koja se u ratu na Sifinu suprotstavila Imamu Aliju. Pošto su odbacili suđenje i njihov slogan je bio la hukme illa lillah (presuda pripada samo Bogu) nazvali su ih Muhakkeme, a zato što su bili prva skupina koja je imala ovakvo vjerovanje nazvani su Muhakkemetu-l-ula. Ovu skupinu su, također, nazvali Harurije jer su se okupili u mjestu Harura u blizini Kufe.

Naravno, ova skupina se ne može smatrati jednom sljedbom u odnosu na ostale sljedbe, nego su oni, ustvari, prvobitna i glavna haridžijska skupina i ostale sljedbe haridžija nastale su iz ove skupine.

Muhakkeme su skupina koja je suđenje ljudi smatrala grijehom, a svaki grijeh je uzrok nevjerstva. Oni ne smatraju da je obavezno postojanje Imama i sudije i vjerovali su kako uvjeti da bi neko bio imam nisu da treba biti slobodan i iz plemena Kurejš. Prva osoba koju je ova skupina izabrala za vođu bio je Abdullah ibn Vehab Rasibi. Muhakkeme su nakon izbora Abdullaha otišli iz Harure u Nahrevan i idući ovim pravcem ubijali su i pljačkali muslimane. Imam Ali je u Haruri i, također, u Nahrevanu iznosio dokaze ovoj skupini i dao je odgovor na njihovo iznošenje sumnji. Poslije razgovjetnog Imamovog govora u Nahrevanu se osam hiljada njihovih pristalica pokajalo, a ostalo je njih oko četiri hiljade sa Abdullahom ibn Vehabom spremnih za rat protiv Imama. Vojska Imama Alija je pobila sve njih i samo ih je devet preostalo koji su pobjegli i sakrili se u raznim regijama, kao što su Jemen i Oman, te su u tim područjima nastavili propagirati svoja mišljenja i vjerovanja.

U vrijeme Muavije i drugih emevijskih vladara neke skupine istih vjerovanja i mišljenja kao prvobitna skupina Muhakkeme bunile su se protiv emevijskih vladara.

Ovi ustanci su se nastavili sve dok se nije desio prvi raskol među haridžijama i pojavili se Ezarike (ازارقه).[6]

 

2. Ezarike. Ova skupina su sljedbenici Ebu Rašida Nafija ibn Ezarika (umro 65. godine). Nafi’ je bio prva osoba koja je iznošenjem nekih posebnih vjerovanja uzrokovala razdvajanje i rascjep među haridžijama.[7] Ezarike su imali veću ulogu u pretvaranju haridžija u jednu vjersku i kelamsku, a ne samo političku grupu.[8] U svakom slučaju, Ezarike su bili snažniji i utjecajniji od drugih haridžijskih sekti u političkom i vojnom smislu, a također, i po broju sljedbenika i vojnika. Nafi’ je, u vrijeme kada je Abdullah ibn Zubejr podigao ustanak, ovladao nekim oblastima, među njima i dijelovima Irana. On je krenuo iz Basre prema Ahvazu i zauzeo je Ahvaz, Fars, Kerman i okolna područja. Oni su pod Nafijevim vođstvom neko vrijeme ratovali protiv Ibn Zubejrovih i emevijskih vojnih jedinica, sve dok Ibn Zubejr nije poslao iz Basre u rat protiv njega jednog od svojih zapovjednika čije je ime bilo Muhaleb ibn Ebi Sufre sa dvadeset hiljada vojnika. Muhaleb je devetnaest godina ratovao protiv Azareka i to jedno vrijeme od zapovjedništvom Ibn Zubejra, a zatim Hadžadža, te u vrijeme vladavine Abdu-l-Melika ibn Mervana. On je u jednoj od bitaka ubio Nafi'a, a zatim je stvarajući raskol u Ezarikovoj vojsci potpuno ih uništio.[9]

U ovoj skupini postepeno su se pojavila vjerovanja koja snažno prelaze u krajnost. Najvažnija vjerovanja ove skupine su slijedeća:

1. Ezarik je svoje protivnike smatrao mnogobošcima i nevjernicima, dok su ih prvobitne haridžije smatrale samo nevjernicima.

2. Izopćenici haridžija, tj. ona skupina haridžija koji nisu zajedno sa Ezarikom ratovali, su nevjernici i mnogobošci.

3. Djeca mnogobožaca (Ezarikovih protivnika) također su mnogobošci.

4. Dopušteno je ubijanje mnogobožaca, što znači Ezarikovih protivnika i njihovih žena i djece.

5. Svi mnogobožci, a među njima i djeca, zauvijek će ostati u džehenemskoj vatri.

6. Činjenje svakog grijeha, bilo da je veliki ili mali grijeh, uzrok je nevjerstva i idolopoklonstva.

7. Bog može izabrati za vjerovjesnika osobu koja je prije vjerovjesništva bila nevjernik ili koja će poslije vjerovjesništva postati nevjernik.

8. Prikrivanje (taqijja) u govoru i djelovanju nije dozvoljeno.[10]

 

3. Nedždije. U ovu sljedbu ubrajaju se pristalice Nedždetu ibn Amira Hanefija (umro 69. godine). U početku je Nedždetu ibn Amer namjeravao da se sa svojom vojskom u Jemami priključi haridžijskoj vojsci u Basri pod vođstvom Nafi'a ibn Ezarika. U međuvremenu je Nafi’ obznanio svoja posebna vjerovanja i izopćenike haridžija i druge pomenute smatrao je nevjernicima i mnogobožcima te je dozvolio njihovo ubijanje, kao i ubijanje njihovih žena i djece. Poslije ovog događaja jedna grupa Nafijevih drugova odvojila se od njega i krenuli su prema Jemami. Ibn Amer im je izašao u susret, saznao je za nove Nafijeve stavove i usprotivio im se. Zatim je skupina koja se odvojila od Ezarika zajedno sa haridžijama Jemame dala prisegu Nedždetu ibn Ameru i tako su nastale nedždije. Ova skupina poznata je i po imenu azerije, jer je obilježje njihovog vjerovanja da su opravdavali onoga koji ne poznaje sekundarne propise vjere. [11] Ova skupina je općenito imala umjerena vjerovanja i prilično su se klonili haridžijskih pretjerivanja. Vjerovanja ove sljedbe su slijedeća:

1. Ako neko čini mali grijeh, ustrajava u tome i ponavlja ga, on je mnogobožac, ali ako neko počini veliki grijeh, kao što je blud, krađa i pijenje opojnog pića, ali ne ustraje u tome, on je musliman. Prema tome, samo oni grijesi na kojima čovjek ustrajava uzrok su nevjerstva i mnogoboštva.

2. Narod i društvo nemaju potrebu za vođstvom i imamom, već je samo potrebno da se ljudi pridržavaju pravednosti i ako ovo djelovanje zahtijeva postojanje imama, onda je određivanje imama potrebno.

3. Prikrivanje u govoru i djelovanju je dozvoljeno.

4. Ubijanje djece protivnika nije dozvoljeno.

5. Izopćenicima haridžija je oprošteno.

Nedždije je ubrzo zbog unutrašnjih neslaganja zadesio raskol i vođa upravo jedne od tih raskolničkih skupina je ubio Nedždetu ibn Amera.[12]

 

4. Sufrije. Oni se smatraju sljedbenicima Zijada ibnu-l-Asfara. Eš'ari vjeruje da su glavne sljedbe haridžija četiri sljedbe: ezarike, ibadije, nedždije i sufrije. Ostale sljedbe su proizašle iz saferija. Ova skupina nije smatrala dopuštenim ubijanje djece i žena svojih protivnika. O nevjerovanju i mnogoboštvu griješnika pojavile su se tri teorije među ovom skupinom što je uzrokovalo stvaranje tri njezina ogranka. Neki od njih su, kao i azareke, činjenje svakog grijeha smatrali uzrokom nevjerstva i mnogoboštva. Drugi su, pak, vjerovali da ako neko počini grijeh, kao što je blud ili krađa, koji ima šerijatski određenu kaznu, takva osoba će se nazvati bludnuikom ili kradljivcem, a ne nevjernikom. Nevjernikom se samo naziva osoba koja čini grijeh za koji nije određena šerijatska kazna, kao što je napuštanje namaza. Jedna njihova skupina smatra nevjernikom onoga koji zbog svog grijeha bude osuđen na šerijatsku kaznu od strane šerijatskog vladara.[13]

 

5. Ibadije. Osnivač ove sljedbe je Abdullah ibn Ibad (umro 86. godine po Hidžri). Neki smatraju da je Abdullah politički vođa ove skupine, a da je njezin praktični i vjerski vođa bio Džabir ibn Zejdu-l-‘Umani. Abdullah je u početku bio zajedno sa Nafijem ibn Azarekom, osnivačem sljedbe azareka, ali nakon što je shvatio Nafijeva ekstremna stajališta odvojio se od njega. Abdullah se pobunio u vrijeme Mervana ibn Muhameda i Mervanova vojska se borila protiv njega u mjestu koje se zove Tebale.

Džabir ibn Zejd, jedan od vođa ibadija, bio je zauzet u Basri jačanjem misaonih temelja haridžija, odgajanjem učenika i slanjem misionara. Većina vladara Omana birana je iz istog plemena i sadašnja vladarska porodica Omana pripada, također, ibadijskoj sljedbi i iz istog su plemena. Zato je Džabirovo propagiranje u Omanu bilo učinkovito i mnogo ljudi ovog područja prihvatilo je ebadijsko učenje. Izgleda da je istovremeno sa padom emevijske vladavine 132. hidžretske godine Džulendi ibn Mes'ud uspio da utemelji ibadijsku vlast u Omanu. Ali, ubrzo je abasijski halifa Safah poslao vojsku u Oman i uklonio je Džulendijevu vlast 134. hidžretske godine. Poslije nekog vremena ibadije su ponovo preuzele vlast u Omanu i ovakvo stanje je ostalo u narednih stotinu godina, dok se među ibadijama nije desio raskol. Nakon toga je Mutazid Abasi napao na Oman i ponovo je ukinuo ibadijsku vlast, ali je ibadijsko vjerovanje većine naroda ostalo isto.[14]

Ibadije su najumjerenija sljedba haridžija i jedina sljedba koja je opstala među njima. Danas ibadije žive u Omanu i jednom području sjeverne Afrike. Sadašnja vladarska porodica u Omanu pripada ibadijskoj sljedbi i istom plemenu. Šahrestani ovako opisuje najvažnija vjerovanja ibadija, posebno pitanje vjerovanja i nevjerovanja:

1. Veliki griješnici nisu vjernici, nego su nevjernici.

2. Nevjerovanje počinitelja velikog grijeha je jedna vrsta poricanja blagodati, a ne poricanja vjerovanja.

3. Veliki griješnici su monoteisti, a ne mnogobošci jer prihvataju vjerovanje u jednog Boga.

4. Brak sa osobom koja je veliki griješnik i njegovo naslijeđivanje je dozvoljeno i nije dozvoljeno njihovo ubijanje, osim u slučaju rata.[15]

 

Sažetak

1. Riječ havaredž u općenitom značenju je množina od riječi haridži što znači ustanik, a u posebnom značenju odnosi se na osobe koje su se u ratu na Sifinu pobunile protiv Imama Alija, mir s njim. Nazivaju se također i marikin.

2. Najvažnije vjerovanje haridžija je da su počinitelja velikog grijeha smatrali nevjernikom. Ovo vjerovanje ima važne kelamske implikacije.

3. Haridžije imaju brojne sljedbe, a najvažnije od njih su slijedeće:

4. Muhakkemetu-l-ula. To su zapravo pobunjenici protiv Imama Alija. Oni su griješnika smatrali nevjernikom.

5. Ezarike. Oni su sljedbenici Nafi'a ibn Ezarika. Ezarike su svoje protivnike smatrali mnogobošcima i nevjernicima i smatrali su dopuštenim njihovo ubijanje. Vjerovali su da je njihovo vječno boravište u džehenemu.

6. Nedždije. Oni su sljedbenici Nedždetu ibn Amera Hanefija. Oni su smatrali da imaju opravdanje oni koji ne poznaju sekundarne propise vjere. Prema njihovom mišljenju samo su grijesi na kojima neko istrajava uzrok nevjerstva i mnogoboštva.

7. Sufrije. Tako se nazivaju sljedbenici Zijada ibn Asfara. Oni ne smatraju dopuštenim ubijanje djece i žena svojih protivnika. O nevjerovanju i mnogoboštvu počinitelja velikog grijeha među njima se pojavilo nekoliko teorija.

8. Ibadije. Osnivač ove sljedbe je Abdullah ibn Ibad. Oni su najumjereija sljedba haridžija i jedina su sljedba koja je opstala danas u nekim područjima. Oni počinitelja velikog grijeha smatraju monoteistom, ne smatraju dopuštenim njegovo ubijanje i stoje na stanovištu da je nevjerovanje počinitelja velikog grijeha ustvari poricanje blagodati, a ne poricanje vjerovanja.