Pripovjeda se da je Ebu Abdullah, mir s njime, rekao: “Božije ime je različito od Boga, a sve što može biti nazvano riječju ‘stvar’[1] jeste stvoreno, sem Boga. Zato je sve što jezici izražavaju ili ruke načine[2], stvoreno. Bog je cilj onome ko Ga postavi za cilj, ali je određeni cilj (al-mughayya, drugim riječima, u ljudskom umu) različit od (stvarnog) cilja[3]. Cilj posjeduje osobine, a sve što posjeduje osobine jeste stvoreno. Ali Stvoritelj stvari ne posjeduje osobine čije ograničenje je utvrđeno. On nije stvoren da bi Njegova Suština bila spoznata kroz stvaranje ostvareno mimo Njega[4]. On se ne završava granicom, sem ako bi ona bila različita od Njega. Ko god razumije ovaj princip nikada neće biti u zabludi. To je istinsko propovijedanje Jedinstvenosti, zato vjerujte u njega, potvrdite ga i dobro razumite, sa dopuštenjem Boga, Milostivog i Veličanstvenog.
Ko god smatra da zna Boga pomoću zastora, ili oblika, ili sličnosti, jeste pridruživalac, jer su zastor, oblik i sličnost različiti od Njega. On je definitivno i isključivo Jedan. Zato, kako bi onaj, koji smatra da Ga zna pomoću sredstava nekog drugog, različitog od Njega, propovijedao Jedinstvenost? Zasigurno, samo onaj zna Boga, koji Ga zna po Njemu. Zato Ga onaj, ko Ga ne poznaje po Njemu, ne zna. Suprotno, on samo zna za Njemu različito. Nema ničega između Tvorca i stvorenog[5]. Bog je Tvorac stvari, ali ne iz nečega. On je Nazvan Svojim imenima, i Različit je od Svojih imena, a Njegova imena su različita od Njega[6]. Opisani je različit od opisivača. Zato je onaj, koji smatra da vjeruje u ono što ne poznaje, odstupio od spoznaje[7].
Stvorena stvar ne opaža ništa sem Božijim sredstvima: spoznaja o Bogu dolazi preko Božijih sredstava. Bog je Nenastanjen svojim bićima, i ne boravi u Svojim bićima[8]. Kada On poželi nešto, biva kako je poželio, Njegovom zapoviješću (amr) i bez govora (nutq). Njegovi robovi nemaju skloništa od Njegove zapovjedi (ma qada) i nemaju prigovora protiv onoga što je Njegovo zadovoljstvo. Oni nemaju snagu da mijenjaju ono što je u njihovim tijelima, stvoreno od Boga, sem uz pomoć sredstava njihovog Gospodara. Zato onaj, ko smatra da može da učini nešto što Bog, Uzvišen i Moćni, ne želi, smatra da je njegova volja jača od Božije volje: Uzvišen neka je Allah, Gospodar svijetova!” (Kur´an, 7:54)
[1] O Bogu se često govori kao o stvari u literaturi hadisa, kao i u teologiji i filozofiji, obzirom da značenje riječi “stvar” u arapskom nije ograničeno na spoljašnje, određeno postojanje. Prije, ona označava stvarnost, cjelinu ili suštinu na bilo kom nivou postojanja, od najtananijeg do najkonkretnijeg.
[2] Medžlisi tumači da to znači “spis rukom pisan”. Drugim riječima, ni izgovoreno, ni napisano ime nije Imenovani.
[3] Značenje ove rečenice je nejasno na arapskom i Medžlisi nudi bar 8 mogućih značenja (strana 162-3), od kojih su neka jako slična jedno drugom, a najsličnija onom kako je ovdje upotrebljeno. Ovo tumačenje je, također, ono koje nudi redaktor “al-Tewhida”, strana 58.
[4] Medžlisi komentariše da je ova rečenica tumačena u značenju: “Bog nije stvoren. Da jeste, poticao bi od drugih, i Njegovo Biće, kao i odlike Njegove izvornosti bi bili poznati po sredstvima stvaranja Njegovog tvorca, baš kao što su posljedice znane na osnovu svojih uzroka.” Ali, on dodaje: “Po mom mišljenu, značenje je možda da On nije stvoren i da zato ne može biti spoznat kroz poređenje sa nečim što je stvoreno.”
[5] Medžlisi komentariše: “Između Tvorca i Njegovih bića nema zajedništva (maddah), niti stvarnosti (haqiqah) koji bi im omogućili da steknu znanje o Njemu; prije, On ih je stvorio ni iz čega”. Može se, u saglasnosti sa početkom pasusa, protumačiti da pasus znači: “Nema ničega što bi bilo zastor između Tvorca i Njegovih bića.”
[6] Do ovog mjesta je ovaj odlomak naveden u “Usul min-al-kafiju”. Teheransko izdanje iz 1388/1968-9, štampano u persijskom prijevodu i sa primjedbama jednog od poznatih suvremenih pripadnika “uleme”, ajatolaha Muhammeda Bakira Kamarai´a, sadrži sljedeće tumačenje (tom I, str. 207-8): “Božija imena su Njegova teofanija, koje bacaju tračak svjetlosti na čovjekov um. Kako su povezani sa ljudskim mišljenjem, na njih se primjenjuju ograničenje, kraj i određenost. Granica svakog bića leži tamo gde je ono povezano sa drugim bićem. Teofanije Božijeg djelanja i stvaranja, koje su Njegovo djelo, postaju ograničene u okvirima mogućih bića. Tu zračak svjetlosti, koji donosi stvaranje, dolazi do svoje granice. Tako se kaže, “postojanje čovjeka”, ili “drveta”, ili “meleka”, “zemlje”, “Dženneta”, itd. “Teofanije Božijih atributa, koje su osnov teofanija Njegovog postupanja, dobijaju ograničenja kroz mišljenje, i zato se kaže, Božije “znanje”, “moć” i “život”. Na ovaj način se imena odvajaju od Božanske suštine, pa je čak i sveobuhvatno ime Boga, Allah, odvojeno od Suštine. Božije postojanje je različito od svega toga.”
[7] U pretežno gnostičkoj perspektivi islama, spoznaja (ma´rifah) je cilj religijskih težnji. Vidite, F.Šuon, “Razumijevanje Islama”, London, 1962, poglavlje I. Kao što je objašnjeno u sljedećoj fusnoti, značenje ove rečenice je da čovjek ima vjeru ne u nešto što on sam ne zna, već u to na čemu se zasniva njegovo cjelokupno znanje, i što je, u stvari, objekat sveg znanja. Do mjere u kojoj ima znanje, ima znanje o Bogu, iako nesavršeno, jer nema drugog znanja.
[8] U jednom od neobjavljenih radova, pod naslovom “Risalat al-walayah” (Poslanica o velajetu), Alame Tabataba´i komentariše dio ovog odjeljka, koji započinje rječima: “Ko god smatra da zna Boga uz pomoć zastora…”, ovako: “Ovdje je aluzija načinjena obzirom na činjenicu da je logički nemoguće da saznanje o nečem drugom, do o Bogu, učini neophodnim saznanje o Samom Bogu. Zbog Božije transcendentalnosti, ne može se reci da je znanje (o Njemu) upravo isto kao o poznatoj stvari, kao što je već objašnjeno (ranije u raspravi). Nemoguće je da saznanje o jednoj stvari bude saznanje o drugoj stvari, različitoj od nje; inače bi dvije različite stvari bile iste, što opovrgava premisu. Zato činjenica da saznanje o jednoj stvari uzvraća znanje o drugoj stvari nužno zahtjeva neku vrstu unifikacije, jedinstva (itihad) između dvije stvari. Ali, kako su one predstavljene kao dvije stvari, u dodatku aspekta unifikacije mora postojati aspekat nejednakosti. čTako je svaka od njih sastavljena od dva aspekta. Kako je Bog – neka je Slavljen – Jedan i Jedinstven u suštini, On nije sačinjen od bilo čega na način koji bi dozvoljavao da bude spoznat uz pomoć različitog od Njega. Ovo je ukazano u Imamovim, mir s njim, riječima: “Između Tvorca i stvorenoga nema ničega”, kao i u njegovim riječima: “Zato onaj, ko smatra da vjeruje u ono što ne zna, jeste skrenuo od saznanja”, itd, što proističe iz njegove prethodne izreke, drugim riječima: “Zasigurno, samo onaj zna Boga koji Ga poznaje uz pomoć Božijih sredstava”, itd. Njegove riječi: “Stvorena stvar ne opaža ništa, sem uz pomoć Boga”, služe kao dokaz, jer je sve spoznato uz Božiju pomoć, Koji je “svjetlosti nebesa i Zemlje” (Kur´an, 24:35), pa kako bi stvari bile spoznate sredstvima različitim od Njega? Jer On pomaže svakom pojedinom biću (dhat), a u Svojoj Suštini (dhat) On je bez podrške. Istovremeno, spoznaja o onome što je u svojoj suštini zavisno potiče iz spoznaje Nezavisnog Bića Koje ga podržava, iz razloga što saznanje, koje poprima oblik, neizbježno zahtjeva nezavisnost u slučaju onoga što je poznato. Tako je saznanje o onome što je zavisno posljedica (spoznaje) Nezavisnog, Koji ga prati. Realnost je takva. I kako je moguće zamisliti da je ova doktrina utjelovljenje (hulul), ili unifikacija (ittihad) – neka je Bog visoko uzdignut nad njima. Imam, mir s njim, slijedi svoje riječi govoreći: “Bog je Odvojen od Svojih bića, a Njegova bića su lišena Njega”, itd. Reći da opažanje stvorenih bića dolazi uz pomoć Božijih sredstava, ne negira početak odeljka (“Ko god tvrdi…”), koji osporava da spoznaja Boga zahtjeva saznanje različito od Njega, jer je spoznaja o kojoj se govori na početku stečena (husuli, drugim riječima, racionalna), a da je na kraju “prisutna” (huduri, drugim riječima, direktna i Božanski darovana spoznaja, ili gnosticizam).” List 26, sa obije strane (kopije ovog rada su u posjedu jednog broja studenata i učenika Tabataba´i, i nadamo se da će jednog dana biti štampan.)
