Nakon kratkog prikaza putovanja kroz dvanaest svjetova trebamo se upoznati sa putem i načinom duhovnosg putovanja. U vezi s tim slijede dva opisa – jedan sažeti, a drugi opsežni.
Putnik, prije svega, treba početi proučavati i istraživati sve vjere i različite metode te u skladu sa svojim mogućnostima i prema vlastitoj nadarenosti treba uložiti najveći mogući trud da bi spoznao Božije jedinstvo i pronašao Njegovu uputu, pa čak ako to bude zasnovano i na samoj pretpostavci ili davanju prednosti nekoj iz mnoštva mogućnosti. Nakon znanstvene potvrde ili pretpostavke veće vjerovatnoće, on izlazi iz nevjerstva, a ulazi u mali islam i iman. Ovo je stepen za koji se ulema složila da je neophodno da svaka punoljetna osoba stekne uvjerenje na osnovu dokaza i osvjedočenja. Ako poslije uloženog truda i istraživanja ne uspije steći neku ozbiljniju pretpostavku, treba nastaviti sa većim entuzijazmom i rijekom suza, očajničkim prizivanjem i potpunom poniznošću uložiti još veći trud. U skrušenosti i preklinjućem zazivanju Boga ne treba se nimalo obeshrabriti. Na kraju će se ukazati put, kao što se prenosi o stanjima hazreti Idrisa, a.s., i njegovih sljedbenika. Skrušenost i preklinjuće zazivanje Boga znači da duhovni putnik treba priznati svoju nemoć i slabost i iz dubine srca poželjeti svoju uputu. Jasno je da Allah, dž.š., nikada ne prepušta slabašnog roba tragaoca za istinom samom sebi.
“One koji se budu zbog Nas trudili Mi ćemo sigurno putevima koji vode Nama uputiti.”[1]
Sjećam se dok smo bili u Nedžefu pod okriljem moralnog i irfanskog odgoja merhuma hadži Mirza Alija Kazija, r.a., da sam pri samom kraju jedne večeri sjedio na sedžadi na krovu kuće.[2] Savladao me lagahni san. Posmatrah nasuprot sebe dva čovjeka kako sjede. Jedan od njih je bio hazreti Idris, a.s., a drugi moj brat hadži sejjid Muhammed Tabatabai, koji trenutno živi u Tabrizu. Hazreti Idris otpoče voditi razgovor sa mnom, ali tako što je on pričao, a ja sam ga slušao posredstvom mog brata. On reče: “U mom životu desili su se strašni događaji, a njihovo rješenje je izgledalo nemoguće u skladu sa ustaljenim prirodnim tookvima. Ali i pored toga, ti problemi bi se neočekivano rješavali. Bilo je jasno da ih rješava ruka iz skrivenog svijeta, mimo uobičajenih uzroka i posljedica.” Ovo je bio moj prvi prelazak iz svijeta prirode u metafizički svijet, čime je otpočeo moj odnos sa njim. Tada sam shvatio da su iskušenja Idrisa, a.s., tegobe i teškoće s kojima se suočavao u djetinjstvu, a pouka njegova govora je da ako čovjek istinski zatraži od svoga Gospodara uputu, On će mu sigurno pomoći. U ovom stanju veoma je važno i djelotvorno traženje pomoći iz kur’anskih ajeta. Allah, dž.š., kaže: “…A srca se, doista, kada se Allah spomene smiruju.”[3] Također su djelotvorni i virdovi, kao što je: “Jâ Fettâhu, Jâ Delîlel-mutehajjirîn!”,[4] i slični, naravno, pazeći na to da prilikom obavljanja zikra isti treba biti iz dubine srca i sa dovoljnom prisutnošću duše. Jedan od prijatelja ispričao nam je sljedeće: “Sjedio sam u autobusu za Kerbelu. Putovao sam iz Irana. Pored mene je sjedio obrijan mladić, u evropskoj odjeći. Zbog toga razgovor između nas nije ni otpočinjao. Odjednom plač mladića postade veoma glasan. Bio sam veoma iznenađen. Pitao sam ga: ‘Zašto plačeš?’ Reče: ‘Ako Vama ne kažem, pa kome onda da kažem. Ja sam inžinjer visoke i niske gradnje. Od djetinjstva sam odgajan daleko od vjere i prirodno je bilo da nisam vjerovao u proživljenje. Međutim, u srcu sam osjećao ljubav prema ljudima vjernicima, bilo da su muslimani, kršćani ili jevreji. Tako sve do jedne večeri kada sam bio u okruženju prijatelja od kojih su mnogi bili behaije. Proveo sam veče u igri, zabavi i plesu. Nakon nekog vremena u meni se pojavi stid i osjetih veliku odvratnost prema svojim djelima. Pod pritiskom sam napustio sobu. Otišao sam na gornji sprat, gdje sam u samoći jedno vrijeme preplakao i sebi rekao: ‘O Bože, ako postojiš, shvati me i pomozi mi!’ Nakon kraćeg vremena sišao sam na prizemlje. Kako je noć prolazila, i mi smo se razilazili. Sutradansam u društvu sa direktorom željeznice i nekoliko visokih službenika bio na terenu zbog problema tehničke prirode. Neočekivano spazih kako mi jedan prosvijetljen sejjid priđe izdaleka, pozdravi me i reče: ‘Imam posla s tobom.’ Dogovorili smo se da se vidimo sutra poslije podne. Nakon njegovog odlaska neki su mi prigovorili: ‘Ovaj čovjek je sejjid (potomak Poslanikov), zašto si mu otpozdravio hladno?’ Rekoh: ‘Zato što sam, kada me je ovaj sejjid pozdravio, mislio da ima neku potrebu i da je zbog toga ovdje došao.’ Nakon svega direktor iznenada izda naređenje da sutra, baš u vrijeme kada sam imao zakazano sa onim sejjidom, trebam biti na određenom mjestu i odmah mi dade potrebna uputstva koja je valjalo obavezno izvršiti. U sebi rekoh da sutra neću moći otići na dogovoreni sastanak. Međutim, sutra, pošto se približilo vrijeme predviđenog posla, osjetih nemoć u tijelu i malo-pomalo dobih temperaturu. Legoh u krevet dok je neko otišao dovesti doktora. Tako sam opravdano izostao sa posla.
Čim je direktorov zamjenik zamakao za vrata, temperatura mi spade i stanje mi se potpuno vrati u normalno. Osjećao sam se potpuno svježim. Shvatih da u ovome mora da je neka tajna. Zbog toga sam ustao i otišao do onog sejjida. Čim sam sjeo, odmah mi je počeo govoriti cijeli jedan krug temeljnih načela vjerovanja istovremeno navodeći dokaze za svako od njih. Nakon ovoga postao sam vjernik. Dao mi je neka uputstva i rekao: ‘Sutra opet dođi.’ Nekoliko dana uzastopno odlazio sam do njega. Kada bih kod njega sjedio, prepričao bi mi i najsitniju pojedinost onoga što bi mi se desilo i obavijestio bi me o mojim namjerama i djelima koje nije znao niko, osim mene.
Nakon kraćeg vremena, jedno veče bio sam u društvu svojih starih prijatelja i nije bilo drugog izlaza nego da učestvujem u kockanju. Sutradan, kada sam otišao do sejjida, odmah je upitao: ‘Zar se ne stidiš što si učinio ovaj veliki grijeh?’ Suze pokajanja potekoše iz mojih očiju. Rekoh: ‘Pogriješio sam.’ On reče: ‘Uzmi gusul pokajanja i da tako nešto nisi više ponovio!’ Potom mi je dao još nekoliko uputstava. Ukratko, cijeli život mi je promijenio iz korijena. Ovo se dešavalo u Zendžanu. Poslije, kada sam htio otići u Teheran, naredio mi je da posjetim neke pojedince iz teheranske uleme i na kraju je zatražio od mene da posjetim sveta mjesta. Ovo putovanje je po njegovom naređenju.’”
Naš prijatelj reče: “U blizini Iraka odjednom ponovo glasno zaplaka. Upitah ga za razlog, a on reče: ‘Sada smo ušli nateritoriju Iraka i Imam Husejn mi je poželio dobrodošlicu.’”
Pouka priče je zaključak da ako čovjek zaista iskreno učini korak na putu upute i iz srca od Boga zatraži uputu, uspjet će je naći, čak ako je i sumnjičav u pogledu tevhida.
Nakon uspjeha na ovoj razini duhovni putnik treba sa većim entuzijazmom krenuti ka dosezanju Velikog islama i Velikog imana. Prva stvar koja je potrebna na ovom stepenu jeste znanje o vjerskim propisima, koje je dužan usvojiti od fakiha, a potom to znanje provesti u praksu i u tome istrajati. Ovim njegova spoznaja i uvjerenje postepeno rastu. Kao što je znanje baštinik djela, tako je i djelo baštinik znanja. U slučaju da je čovjek istinski uvjeren i posjeduje znanje o nečemu, nužno je da mu i djela budu u skladu s tim znanjem i stečenim uvjerenjem. Nepostojanje djela svjedoči da mu znanje nije bilo čvrsto, niti je imao uvjerenje, već samo neki oblik pretpostavke koja se odslikala u njegovoj imaginaciji.
Čovjek koji bude posjedovao istinsko znanje o apsolutnoj Allahovoj skrbi neće ni u kom slučaju sebe uništiti posvećujući se sticanju materijalnih dobara.
Duhovni putnik treba biti zadovoljan onim čime nas Šerijat obavezuje, nastojeći istovremeno da to stekne u potpunom spokoju i u obimu dovoljnom za njega i njegovu porodicu. Međutim, u slučaju da čovjek prilikom sticanja pretjera ili sebe dovede u prenapregnutost, ulažući više truda nego što je uobičajeno, to govori da on još uvijek ne posjeduje istinsko znanje o apsolutnoj Božijoj skrbi ili da Njegovo skrbništvo smatra uvjetovanim i ograničenim. Ovo je baštinjenje i podsticanje na djelo na osnovu znanja. A baštinjenje znanja na osnovu djela je kada čovjek istinski kaže: “Slava mom Uzvišenom Gospodaru i jedino Njemu pripada hvala”,[5] istovremeno posmatrajući svoju beznačajnost i ništavnost.
Jasno je da beznačajnost i niskost ne postoje bez moći, jer će nasuprot moćnom uvijek postojati bijednik i jadnik koji je zbog svog položaja neizbježno svjestan položaja apsolutne moći. Nakon ovoga, putnik uviđa da uporedo sa takvom moći mora postojati znanje i snaga. Dakle, iz ovog veoma sitnog čina, kao što je zikr na sedždi, poimamo Božiju apsolutnu moć, znanje i snagu. I ovo predstavlja baštinjenje znanja na osnovu djela. Na isto upućuju i riječi Allaha, dž.š.: “Dobro djelo je uzdiže (lijepu riječ).”[6]
U ispunjavanje zapovijedi i napuštanje zabranjenog treba uložiti mnogo truda jer je putovanje na Božijem putu u suprotnosti sa činjenjem grijeha. Cjelokupni putnikov trud daje rezultate i od njega ima koristi tek onda kada putnik ispunjava zapovijedi, a izbjegava zabranjeno. Kao što ni prljavo tijelo nema koristi od ukrasa, tako ni sva pohvalna djela i isposništvo (koji ne izlazi iz okvira Šerijata) neće ostaviti nikakva traga na uprljano srce i dušu. Putnik, također, treba uložiti trud i pažnju u obavljanje pohvaljenih i izbjegavanje pokuđenih djela, jer ostvarenje razine Velikog islama i Velikog imana ovisi o djelima, budući da svako djelo posjeduje sebi svojstvene odlike koje donose upotpunjavanje imana. Na isto ukazuje hadis koji prenosi Muhammed ibn Muslim: “Nema imana (ne ostvaruje se), osim sa djelom, a djelo je dio imana, kao što i iman nije postojan, osim sa djelom.”
Dakle, putnik treba učiniti mustehab makar samo jedanput, da bi time dosegao dio imana koji ovisi o tom djelu. Imajući ovo na umu, Imam Ali je rekao: “Savršeni iman rađa se iz djela.” Prema tome, nužno je za putnika da se na svom putovanju ka Velikom imanu ne usteže od činjenja mustehaba. Iz ovoga se zaključuje da će onoliko koliko duhovni putnik bude nemaran u njihovom izvršavanju – u istoj mjeri njegov iman biti manjkav. Ako salik na jednom stepenu očisti i uskladi svoj jezik i ruke sa Božijim moralom, a tako i ostale dijelove, ali u dijeljenju sadake ne ispolji dovoljan trud, nije prošao taj stepen i njegov iman se nije upotpunio. Upravo ta manjkavost spriječit će ga od daljnjeg napredovanja. Prema tome, svaki organ tijela treba ostvariti svoj udio u imanu.
Naprimjer, srce, koje upravlja tijelom, treba zaposliti zikrom i razmišljanjem. Zikr predstavlja prisjećanje srcem imena i svojstava Uzvišenog Stvoritelja, dok razmišljanje predstavlja pažnju srcem na znakove obzorja i duše, te duboko promišljanje o stvaranju i njegovim promjenama i kretanjima. Uz pomoć ovih dviju radnji srce se uspijeva napojiti sa samog izvora imana. A srca se, doista, kada se Allah spomene smiruju.
Nakon što svakom organu tijela dodijeli njegov udio imana, putnik treba otpočeti borbu pomoću koje će otkloniti manjkavosti Velikog islama i Velikog imana, a sumnju i pretpostavke pretočiti u izvjesnost.
“Oni koji vjeruju i vjerovanje svoje sa nepravdom (zulumom) ne miješaju, takvima pripada sigurnost i oni su upućeni.”[7]
Pored toga što borba putnika učvršćuje na ispravnom putu, ona ga, također, čini sigurnim i zaštićenim od šejtanovih napada.
“Ni od čega nemaju strah i ni za čim ne tuguju Allahovi štićenici.”[8]
Strah znači plašiti se nečega što se još nije desilo, a čije ostvarenje čovjeku predstavlja neprijatnost, dok tuga znači žalost za nečim nepovoljnim i ružnim što se desilo u prošlosti. Ova dva značenja nemaju pristupa putniku zato što je on sve svoje poslove uredio sa Bogom i nema drugog cilja, osim Njega. Nije u strahu od iznenadnog propadanja poslova, niti će biti u strahu od neočekivanog događaja. Ovo je položaj potpune izvjesnosti, a one koji je posjeduju Uzvišeni Bog je nazvao Svojim prijateljima. Na ovo upućuju riječi Imama Alija: “Svoj put je vidio, proputovao je svoju stazu, spoznao je njegove svjetionike, za sobom je ostavio huku i rizik mora, prema tome, njegova izvjesnost je kao očiglednost Sunčeve svjetlosti.”
Na drugom mjestu Imam Ali kaže: “Znanje ih vodi zbiljskom razumijevanju, pa se tako povezuju sa uzvišenim nadahnućem povjerenja. Oni smatraju lahkim ono što oni koji su u izobilju smatraju teškim. Njima je omiljeno ono što neznalice smatraju čudnim. Oni se druže sa Svijetom ovim tijelima, dok su im duše povezane za mjesto najuzvišenije.”[9]
Na ovoj razini putniku se otvaraju vrata otkrovenja i gnostičke vizije. Naravno, prolaženje ovih razina nije u suprotnosti sa putnikovim bivanjem na Ovom svijetu i njegovom zauzetošću ispunjavanjem svojih osnovnih potreba. Primanje stanja srcem nema ništa sa vanjskim okruženjem i okolnostima kao što su brak, trgovina, zemljoradnja i sl. Istovremeno dok boravi među ljudima i obavlja ovosvjetske poslove, putnikova duša putuje melekutskim svijetom i kontaktira sa njegovim stanovnicima. Primjer takve osobe je kao primjer ožalošćenog koji je izgubio voljenu osobu. Dok hoda, razgovara, sjedi i jede hranu među ljudima, njegova je unutrašnjost uzburkana sjećanjem na Voljenog. Svako ko ga gleda, pomislio bi da ga je zadesila velika nesreća.
Putnik ka Bogu, dok je zauzet poslovima svijeta prirode, u isto vrijeme ima niz odnosa sa Bogom. Valovi uzburkanog mora čežnje dižu se u njegovom srcu, vatra ljubavi sagorijeva u njegovoj unutrašnjosti, a tuga odvojenosti ga topi. Njegovu unutrašnju revoluciju ne zna niko, osim Boga, ali ko god da ga pogleda u lice, shvata da su ga ljubav prema Bogu, istinsko obožavanje i pažnja ka Njegovoj Svetosti učinili takvim.
Iz ovog objašnjenja jasno proizlazi da poniznost, plač izazvan tugom, skrušeno moljenje i ponizno preklinjanje Čistih Imama, što se može vidjeti iz prenesenih dova, nije bilo izvještačeno, niti radi podučavanja Božijih robova. Takvo razumijevanje rezultat je neznanja i neshvatanja zbilje. Njihov položaj je mnogo viši od toga da im govor bude bez značenja i utemeljenja na Istini, ili da imaju namjeru uz pomoć nekoliko dova i lažnih ispoljavanja poniznosti pozivati ljude ka Bogu. Da li bi bilo ispravno reći da su svi potresni uzdasi Imama Sedždžada bili izvještačeni ili lažno prikazivanje u svrhu podučavanja? Nikada! Ovi predvodnici vjere, neka je Božiji mir njima, zato što su prošli sve razine duhovnog putovanja ka Bogu, ušli su u Harem Božiji, a potom stigli do razine postojanja nakon iščeznuća, što je, ustvari, postojanje po Bogu. Njihovo stanje je sveobuhvatnost između dvaju svjetova, svijeta jedinstva i svijeta mnoštva. Neprestano se pridržavaju svjetla jedinstva u raznim vidovima kontingentnih svjetova Mulka i Melekuta. Prema tome, njihov visoki položaj savršenstava iziskuje da se uvijek pridržavaju zahtjeva ovih dvaju svjetova, štaviše, da ispune i ne zaborave ni najmanji šerijatski propis, moralni princip ili stanja odgovarajuća ovim svjetovima, te da istovremeno čuvaju pažnju prema uzvišenim svjetovima. Zbog iznesenog oni su prozvani svjetlosnim bićima.
Nakon što putnik uspješno proputuje sve svjetove i savlada šejtana, ulazi u Svijet pobjede, nakon čega otpočinje putovanje sljedećim svjetovima. Putnik je prošao svijet materije i otpočinje njegovo putovanje kroz Svijet duša, da bi stigao do uzvišenog cilja, tj. napuštanja svijeta nefsa i premještanja iz okrilja Melekuta u Božanski svijet.