Ismailije

Ismailije su sljedba koja vjeruje u prvih šest imama ši'ija isna ašerija, ali koja nakon Imama Sadika prihvata njegovog najstarijeg sina Ismaila ili Ismailovog sina Muhameda kao imama. Dakle, oni vjeruju u sedam imama i upravo to je zajednička tačka vjerovanja svih ismailijskih sljedbi i to je jedan od razloga zašto su ismailije nazvani seb'atun (سبعه – sedam). Drugi razlog ovog naziva je njihovo neslaganje sa imamijama u pogledu sedmog imama. Neke skupine ismailija vjeruju u drugih sedam imama mimo spomenutih sedam imama. Također neka druga vjerovanja mogu biti izvor ovog naziva, kao što je postojanje vjerovanja u sedam velikih vjerovjesnika (ulu-l-azm – اولوالعزم).

Jedno od ismailijskih imena je batinije. Karakteristika ove skupine je ezoterizam i način tumačenja ajeta, hadisa i islamskih naučavanja i propisa. Oni vjeruju da religijski tekstovi i islamska naučavanja imaju svoj egzoterični i ezoterični aspekt, da njihovo ezoterično značenje zna Imam i da je filozofija imameta podučavanje ezoterijskom aspektu religije i objašnjavanje ezoterijskih naučavanja. Ismailije se u pogledu islamskih naučavanja obično koriste mišljenjem grčkih filozofa koje je u ono vrijeme bilo veoma rasprostranjeno. Prema mišljenju svih islamskih sljedbi ismailije su zauzele ekstremna stanovišta u tumačenju vjere i čak ih mnogi muslimani ne prihvataju kao jednu od islamskih sljedbi i pravaca.[1]

Možda je razlog pojave islamilija skriven u činjenici da je Ismail, najstariji sin Imama Sadika, bio poštovan i hvaljen od strane Imama. Zbog toga su neki smatrali da će on biti imam nakon Imama Sadika. Ali, Ismail je umro za života Imama Sadika i on je svoje sljedbenike pozvao da posvjedoče smrt njegovog sina. Njegova dženaza i ukop su obavljeni javno i u prisustvu ši'ija.

 

Ismailijske sljedbe

Nakon smrti Imama Sadika 148. godine po Hidžri jedna skupina je negirala Ismailovu smrt u vrijeme Imama Sadika i smatrali su ga skerivenim imamom i Kaimom. Ismailovu dženazu i ukop od strane njegovog oca protumačili su kao čuvanje njegovog života. Noubahti ovu skupinu naziva „prave ismailije“.[2] Ova skupina je uskoro prestala postojati.

Druga skupina je smatrala da je Ismail umro, ali pošto je za vrijeme života svoga oca postao imam, nakon njegove smrti je Imam Sadik Ismailovog sina Muhameda imenovao imamom. U skladu s tim, nakon smrti Imama Sadika Muhamed je postao imam. Ova skupina postala je poznata kao „mubarekije“, jer se njihov predvodnik zvao Mubarek.[3]

Ova posljednja skupina se nakon nekog vremena podjelila u dvije sljedbe. Neki od njih su prihvatili Muhamedovu smrt i lanac njihovih imama se nastavio preko Muhamedovih potomaka. Druga njihova skupina je nijekala Muhamedovu smrt, vjerovali su u njegovu skrivenost i njega su smatrali Imamom Kaimom. oni su nazvani karamiti jer je nadimak njihovog predvodnika bio „Karmituj“.[4]

 

Fatimije

Fatimije su jedan od ismailijskih ogranaka. Oni su vjerovali da se imemet nastavlja kroz potomke Muhameda ibn Ismaila. Oni imame dijele na dvije vrste: skrivene i javne. Nakon sedmorice imama, tj. prvih šest imama ši'a imamija i Muhameda ibn Ismaila dolazi red na skrivene imame. Ovi imami su ljude tajno pozivali ismailijskoj vjeri i ne postoje pouzdani podaci o njima. Zadnji imam ovog perioda je Abdullah ili Ubejdullah nazvan El-Mehdi Billah (umro 322. godine po Hidžri). On je, nakon što je postao imam ismailija 286. godine po Hidžri obznanio svoj imamet i poziv i tako je došao period javnih imama. El-Mehdi je osnovao fatimijsku vlast 297. godine u području Magreba. Fatimijska vlast je 356. godine osvajanjem Egipta i Šama ovladala velikim dijelom islamskog svijeta i do 567. godine imala je snažnu vlast.

Nakon što je osmi javni imam Musatansir Billah umro 487. godine po Hidžri, njegov moćni vezir je s namjerom očuvanja svoga položaja lišio hilafeta Mustansirovog najstarijijeg sina i njegovog nasljednika Nizara, te na njegovo mjesto postavio njegovog najmlađeg brata Mustalija. Većina ismailija Egipta, sve ismailije Jemena i Gudžarata i mnoge ismailije Šama prihvatile su Mustalijev imamet, ali su velika skupina ismailija Šama i sve ismailije Iraka i Irana i vjerovatno Badahšana i Transoksanije smatrali Nizara istinskim nasljednikom svoga oca.

Povijest sljedbe mustalija je slijedeća: Nakon smrti Mustalijevog nasljednika El-Amira Bi Ahkamillaha, 524. godine po Hidžri ova sljedba se podijelila na dvije frakcije: hafezije i tajibije. Amiru se, nekoliko mjeseci nakon njegove smrti, rodilo dijete po imenu Tajjib, koji je bio jedini njegov sin. Ali, nakon Amirove smrti na vlast je došao njegov amidžić poznat kao El-Hafiz Lidinillah. Oni koji su prihvatili njegov hilafet dobili su ime hafezije, dok su oni koji su vjerovali u Tajibov imamet postali poznati kao tajibije. Posljednja skupina je obznanila svoj poziv u Jemenu, a kasnije i u Indiji gdje su poznati pod imenom „bohre“. Tajibije su se podijelili u dvije skupine: davudije i i sulejmanije. Većina tajibija Indije su davudije, dok su većina tajibija Jemena sulejmanije. Hafezije su nakon obaranja fatimijske vlasti od strane Salahudina Ejuibije 567. godine po Hidžri i smrti Azadadinillaha, posljednjeg fatimijskog vladara uništeni od strane ejubija.

Povijest nizarija je povezana sa vlašću u Alamutu pod vođstvom Hasana Sabaha (umro 518. godine po Hidžri). Hasan Sabah je u vrijeme Mustansirovog hilafeta uz njegovo dopuštenje otišao u Iran i obznanio je njihov poziv. Neki smatraju da ga je Mustansirov vezir protjerao lišavajući vlasti Nizara pošto je on bio jedan od prijatelja i sljedbenika Nizara, Mustansirovog prestolonasljednika.

U svakom slučaju, Sabah je 487. godine po Hidžri zauzeo tvrđave Alamut i donio u Iran vlast ismailija Nazarija. U ovom vremenu postojale su dvije ismailijske vlasti, jedna je je Mustalijeva vlast u Egiptu i sjevernoj Africi, a druga je vlast nazarija u Iranu koje su u svome djelovanju bile nazavisne jedna od druge. Poziv nove ismailijske vlasti u Iranu nazvan je „novi poziv“, dok je poziv fatimija Egipta nazvan „stari poziv“. Nasljednici Hasana Sabaha nastavili su vladati do vremena napada Hulagua 654. godine po Hidžri. Nakon ovog događaja nazarije su se raspršili po raznim područjima Afganistana, Indije i Pakistana i otpočeo je u ovoj sljedbi novi period skrivenih imama. Nakn smrti Šemsudina Muhameda, dvadeset osmog nazarijskog imama, negdje oko 710. godine po Hidžri, desio se prvi raskol među nazarijama. Tada su se sukobili oko očevog nasljedstva Šemsudinovi sinovi Mumin Šah i Kaim Šah i svaki od njih je imao svoje sljedbenike među nizarijama. Kao ishod toga nizarije su se podijelili u dva ogranka: muminije i kasemije. Četrdeseti i posljednji imam nizarija muminija bio je Emir Muhamed Bakir koji je 1210. godine po Hidžri posljednji put kontaktirao u Šamu sa svojim sljedbenicima i više se o njemu ništa nije čulo. Danas je nizarije muminije mogu pronaći samo u Siriji i poznati su kao džaferije. Oni očekuju pojavljivanje svoga skrivenog imama iz potomstva Emira Muhameda Bakira i u šerijatskim propisima su sljedbenici šafijskog mezheba.

Niz imama kasemija je nastavio svoje vjersko djelovanje sve dok se u vrijeme afšarija i zendija nisu uključili u političku aktivnost. U epohi Kadžara imam Hasan Ali Šah je u vrijeme kadžarskog vladara Feth Ali Šaha dobio titulu „Aga Han“. Ovu titulu su kao nasljednu koristili također njegovi nasljednici. Hasan Ali Šah je poslije nekog vremena došao u sukob sa kadžarskom vlašću. Nakon što je poražen izbjegao je u Afganistan i tako se okončao period imameta nazarija kasemija u Iranu.

Poslije ovoga uspostavljen je blizak odnos između Aga Hana Prvog i vlasti Britanske Imperije u Indiji što je okončalo njihovim vjerskim pozicioniranjem na indijskom potkontinentu. Izgleda da je jedina ismailijska sljedba koja vjeruje u kontinuitet imameta do današnjeg vremena i još uvijek imaju prisutnog imama koji se zove Kerim Šah Huseini, poznat po tituli Aga Han Četvrti, upravo ova skupina kasemija poznata kao agahanije. Danas ova sljedba ima nekoliko miliona pripadnika prisutnih u različitim dijelovima svijeta, a posebno na indijskom potkontinentu.[5]

Jedan od sljedbi koje se iz jednog aspekta mogu smatrati dijelom fatimija jeste sljedba druza. Pripadnici ove sljedbe vjeruju da šesti fatimijski imam El-Hakim bi Emrillah (umro 411. godine po Hidžri) nije umro već da je samo otišao u skrivenost i da će se jednog dana vratiti. Ali, pošto je ova sljedba u pogledu El-Hakima otišla u zabludu i stavila ga na nivo jednog božanstva ubrajaju se u sljedbu gulatija. Zato će o ovoj skupini biti riječi u dijelu u kojem se bude govorilo o gulatijama.

 

Vjersko naučavanje fatimija

Fatimije poput drugih ismailijskih sljedbi vjeruju u razliku između vanjštine i unutarnjosti vjere, ali nasuprot karamita koji su prihvatali samo unutarnjost vjere i nasuprot prvobitnih ismailija koji su naglašavali unutarnjost i tajne istine, ismailije fatimije su vjerovale da vanjski i unutarnji aspekti vjere upotpunjuju jedno drugo i smatrali su obaveznim pridržavati se uravnoteženog stanovišta između to dvoje. Zato kod njih dosezanje istine nije moguće bez šerijata i istina je uvijek povezana sa šerijatskim propisima i izvanjskim značenjima vjere. U pogledu tumačenja Kur'ana oni su ismailijskog imama nazivali „Kur'an koji govori“, dok su tekst Kur'ana nazivali „Kur'an koji šuti“. Oni su govore svojih imama prihvatali kao hadise, a poštivali su Poslanikove hadise i hadise svojih ranijih imama, posebno Imama Sadika. Kazi Nu'man je bio osnivač ismailijskog fikha i od vremena prvog fatimijskog halife Ubejdullaha Mehdija do svoje smrti 363. godine po Hidžri obavljao je različite poslove u fatimijskoj vlasti.

Karamitski mislioci kao što su Da'i Nesefi, Ebu Hatem Razi i Ebu Jakub Sedžestani su ustanovili jednu vrstu ontologije pod utjecajem neoplatonske filozofije koju su prihvatile sve karamitske skupine istočnih zemalja. Ova ontologija je u vrijeme slave fatimija bila također prihvaćena od strane fatimija ismailija. Prema ovoj ontologiji Bog Uzvišeni je potpuno nespoznatljiv. Univerzalni intelekt je prvo Božije stvorenje, a univerzalna duša je drugo Božije stvorenje koje je proisteklo iz intelekta. Duša je pramaterijalni izvor i oblik od kojeg je nastalo sedam nebeskih sfera i njihove zvijezde. Pod utjecajem kretanja nebeskih sfera i njihovih zvijezda pojavljuju se vrućina, hladnoća, vlaga i suhoća, a njihovim kombiniranjem nastali su složeni elementi kao što su pijesak i voda, dok su se u slijedećim etapama pojavile biljke, životinje, a potom i čovjek. U kasnijim periodima neki fatimijski učenjaci, kao što su Hamidudin Kermani i Nasir Husrou, usavršili su i upotpunili ovaj svjetonazor. U Kermanijevoj ontologiji deset intelekta mijenja intelekt i dušu i ovo je pokazatelj utjecaja filozofije Ibn Sine i drugih muslimanskih peripatetičara.[6]

 

Karamiti

Kao što je već rečeno karamiti su sljedbenici osobe koja se nazivala Karmet ili Karamtuj i nastali su od sljedbe mubarekija. Mubarekije su nasuprot pravih ismailija koji su nakon Imama Sadika vjerovali u Ismailov imamet, vjerovali u imamet ismailovog sina Muhameda. Karamtuje je u početku bio sljedbenik mubarekija, ali je nakon izvjesnog vremena iznio nova mišljenja i odvojio se od mubarekija. Izgleda da je pravo ime Karamtuje bilo Hamdan ibn Aš'as, a ponekad se naziva i Hamdan Karamet. Razlog zašto je Hamdan nazvan Karamet je u tome što se riječ karmatitu (قرمطة) koristi za onoga koji hoda sitnim koracima, a Hamdan je zbog svoga niskog rasta i kratkih nogu hodao sitnim koracima.[8]

Karamiti su više od drugih ismailijskih sljedbi bili skloni ezoterizmu i protivljenju pouzdanim i usaglašenim vjerovanjima i propisima muslimana i to na takav način da ih se ne može nazvati jednom islamskom sljedbom. Noubahti o vjerovanjima ove skupine kaže: „Oni ne samo da Muhameda ibn Ismaila smatraju sedmim imamom, već su ga smatrali skrivenim imamom, Kaimom i Poslanikom Božijim. Prema njihovom vjerovanju Muhamed ibn Ismail je donosilac nove religije i šerijata i posljednji veliki vjerovjesnik (ulu-l-azm – الولوالعزم) i također onaj koji dokida vjeru islam. Karmiti vjeruju u sedam velikih vjerovjesnika, tj. Nuha, Ibrahima, Musa, Isaa, Muhameda, Alija i Muhameda ibn Ismaila. Prema vjerovanju karamita svi propisi Kur'ana i suneta imaju svoj unutarnji i vanjski aspekat. Djelovanje u skladu sa vanjskim aspektom uzrokuje gubljenje puta, dok je djelovanje u skladu sa unutarnjim značenjem razlog spasenja i izbavljenja.[9]

Karamiti su se u različitim dijelovima islamskog svijeta borili protiv abasijske vlasti i ponekad bi uspijevali formirati karamitsku vlast. Ova skupina je uglavnom djelovala u Iraku, Bahrejnu, Šamu i Jemenu. Kao što smo rekli Hamdan ibn Aš'as je bio prvi koji je obznanio karamitski poziv u Iraku. On je bio jedna osoba isposničkog karaktera i u okolini Kufe je pronašao veliki broj sljedbenika, te je uspostavio ograničenu vlast. On je u početku od ljudi primao izvjesne sume novca i dijelio ih siromašnima. Kasnije je, međutim, ukinuo privatnu svojinu i uveo je umjesto nje zajedničku svojinu. Tako je skupio imovinu svih ljudi i svakom pojedincu je dijelio prema njegovim potrebama. Najvažniji ustanak karamita desio se u Bahreinu. Prvo je Ebu Zekerija Jahja ibn Ali El-Tamami 281. godine po Hidžri obznanio poziv karamita u Bahreinu. Nakon njega je Ebu Sa'id Džennabi podigao ustanak i stekao je određeni broj sljedbenika. On je nakon osvajanja Bahreina počeo razmišljati o osvajanju Basre. Abasijski halifa Mutazid poslao je vojsku da uguši ovaj ustanak, ali je abasijska vojska pretrpjela poraz. Nakon Ebu Sa'ida njegov najstariji sin Sa'id je došao na vlast 301. godine po Hidžri. Godine 305. Sa'id je maknut s vlasti i njegov brat Ebu Taher postao je vođa karamita. U njegovo vrijeme karamiti su veoma ojačali i počinili su najstrašnija djela. Ebu Taherova vlast i njegovi napadi na Irak i Hidžaz bili su istovremeni sa formiranjem vlasti fatimija u Magrebu i počecima njihovih napada na Egipat. Tako je abasijska vlast bila izložena prijetnji ismailija fatimija sa zapada i ismailija karmita sa istoka. Ebu Taher je 317. godine po Hidžri u vrijeme Hadža napao na Meku i tokom pljačke hadžija i stanovnika Meke odvojio je crni kamen (hadžeru-l-esved – حجرالاسود) od Ka-be i ukrao ga. Nakon Ebu Taherove smrti 332. godine po Hidžri prvo su njegova braća zajednički preuzeli vlast, a poslije nekog vremena jedan od njegove braće koji se zvao Ahmed uzeo je vlast u svoje ruke. Vladavina karamita se nastavila u Bahreinu sve do 469. godine po Hidžri. Tada je seldžučka vojska opljačkala karamitski centar Ahsu i uništila karamite.

Karamiti Šama i Jemena također su obznanili svoj poziv i stekli izvjestan broj sljedbenika, ali nisu uspjeli osnovati karamitsku državu.[10]

 

Sažetak

1. Ismailije su sljedba koja nakon prvih šest imama ši'ija prihvata kao imame Ismaila, najstarijeg sina Imama Sadika, ili Ismailovog sina Muhameda, tj. vjeruju u sedam imama i zato su također nazivani seb'atun (سبعه).

2. Najvažnija karakteristika ismailija je ezoterizam i ezoterijski način tumačenja kur'anskih ajeta i hadisa pri čemu su koristili također stavove grčkih filozofa.

Prema mišljenju svih islamskih sljedbi oni su u tumačenju vjere zauzimali ekstremna stanovišta.

3. Jedna skupina ismailija je nijekala Ismailovu smrt i smatrali su da je on Imam Kaim. Ova skupina je nazvana „prave ismailije“. Njihova druga skupina prihvatila je Ismailovu smrt i smatrali su njegovog sina Muhameda imamom. Oni se nazivaju mubarekije. Mubarekije su se nakon izvjesnog vremena podijelili na dvije sljedbe. Jedni su prihvatili Muhamedovu smrt i niz njihovih imama se nastavlja kroz njegove potomke, dok su neki nijekali njegovu smrt i vjerovali su da je on Imam Kaim. Ova posljednja skupina je nazvana karamiti.

4. Fatimije su ona skupina ismailija koja je smatrala da se imamet nastavlja preko potomaka Muhameda ibn Ismaila. Oni su dijelili imame na dvije vrste: skrivene i javne. Poslije prvih sedam imama dolazi red skrivenih imama koji su tajno pozivali ljude ismailijskom vjerovanju. Posljednji u nizu skrivenih imama je El-Mehdi Billah koji je obznanio svoj imamet i tako je nastupio period jasvnih imama. El-Mehdi je u području Magreba osnovao fatimijsku vlast.

5. Nakon smrti osmog javnog imama Mustansira Billaha, njegov moćni vezir je lišio hilafeta Mustansirovog najstarijeg sina Nazara i umjesto njega je na mjesto halife postavio Nazarovog brata Mustalija. Ovo je uzrokovalo razdor među ismailijama i pojavu dvije skupine: nazarija i mustalija. Sljedba mustalija se sama kasnije podijelila na dvije frakcije, hafezije i tajibije, dok su se tajibije podijelile na dva ogranka, davudije i sulejmanije.

6. Povijest nazarija povezana je sa vlašću Hasana Sabaha. On je nakon osvajanja tvrđava Alamut uspostavio vlast ismailija nazarija u Iranu. Ova vlast je nazvana „novi poziv“, naspram poziva fatimija u Egiptu, čija je vlast nazvana „stari poziv“. Kasnije su se nazarije podijelili u dvije sljedbe: muminije i kasemije. Jedina ismailijska sljedba koja do danas vjeruje u nastavak imameta upravo je sljedba kasemija, koji su još poznati kao agahanije.

7. Fatimije, kao i druge ismailijske sljedbe vjeruju u razliku između vanjskog i unutarnjeg značenja religijskih učenja. Suprotno karamitima koji su isključivo ezoteristi i prvim ismailijama koji su naglašavali ezoterizam i skrivene istine, fatimije su smatrale neophodnim pridržavtai se uravnoteženog stanovišta između egzoterijskih i ezoterijskih naučavanja. Ishod takvog gledišta je da oni nisu smatrali mogućim spoznavanje istine bez pridražavanja šerijatskih propisa.

8. Karamiti su sljedbenici Karameta i oni su jedna od sljedbi koja se odvojila od mubarekija. Oni su više od drugih ismailijskih sljedbi bili skloni ezoterizmu i suprotstavljanju općeprihvaćenim vjerovanjima muslimana, tako da ih se ne može smatrati jednom islamskom sljedbom.

9. Karamiti su vjerovali u sedam velikih vjerovjesnika (ulu-l-azm – اولو العزم) i smatrali su da svi propisi Kur'ana i suneta imaju svoj ezoterijski i egzoterijski aspekt, te da djelovanje u skladu sa egzoterijskim značenjem uzrokuje zabludu.

10. Karamiti su u nekim spomenutim oblastima formirali vlast. Njihov najvažniji ustanak desio se u Bahreinu. U periodu vladavine Ebu Tahera karamiti su bili veoma moćni i počinili su najstašnija djela. Vladavina karamita trajala je do 469. godine po Hidžri i nakon toga nisu uspjeli uspostaviti neku drugu vlast.