S perzijskog preveo: Muamer Kodrić
 
 
Zaljubljenik ako si ljubavi, tražiš li ljubav pravu,
britke se sablje hvati, prereži grlo sramu
 
Znaj da je briga za ugled golema brana na Putu,
dobronamjerne ovo su riječi, pusti da srce ti ganu
 
Što drugo bijahu hiljade ludosti što ih počini Medžnun,
nego hilade ljubavnih zamki za njegovu draganu
 
Nekad bi trgao odjeću svoju, nekad bježao u planine
katkad i otrov ispijao, težeći tako nepostojanju
 
Lovinu mnogu pauk u svoje slabe mreže hvata,
u zamke Svevišnjeg Gospodara pomisli kakvi ulovi stanu
 
Kad ljubav bješe ono što licu Lejlinu vrijednost dade,
“U noći On prenese roba svoga”, šta reći o takvom stanju?!
 
Zar nisi nikad čitao stihove o Vaisi i Raminu?
Vamiku i Azri zar ne ču priču stoput ispričanu?
 
Odjeću zagrćeš, strah te da ju ne smoči voda,
a hiljadu puta zaronit u more htio bi da si u stanju
 
Put ljubavi sama je poniznost i pijanstvo,
jer bujica se niz brdo spušta, zar potok teče uzastranu!
U prstenu zaljubljenih poput dragulja budi,
a svaki dragulj Tvoj je sluga, o moj Gospodaru
 
Ova je zemlja prašna, tako, sluškinja nebesima,
a tijelo ljudsko sluga je duhu sa kojim je u paru
 
A zar pamet usstari nije dobročinitelj tijelu?!
zar vezi između Zemlje i neba možeš naći mahanu?!
 
Ne možeš doboš pod ćilim skriti, pa po njem, sinko, udarati
razvij svoj bajrak ako si vitez, tamo u polju ravnu
 
Uhom duše osluhni jauke onih što čeznu,
bezbroj se vapaja diže zelenom svodu slavnu
 
Kad se odjeće svoje, opijen ljubavlju, riješiš,
vidjet ćeš: nebo slavi, Orion zbunjen stanu
 
Gledaj kako zbog ljubavi čitav svijet se uskomeša,
dok se nada onome po čistoti znanu
 
Kada sunce grane, nema mjesta za tminu,
dobrostivost kad se rastre nema mjesta žalovanju
 
Zaćuao sam, ti zbori, o dušo dušine duše,
žudeći za Tvojim licem i prah sklon je umovanju
 
* * *
 
Pustinji našoj nigdje nema kraja,
duša naša i srce nemaju smiraja
 
Svijet u svijetu bezbroj likova prima,
a koja od tih slika naša je slika prava?
 
Kad opaziš da putem kojim hodiš
kotrlja se nečija odrubljena glava
 
upitaj je, upitaj, o tajnama srca,
skriveno o nama da bi ti kazala
 
Ta kako bi ljudsko uho moglo znati
jezik kojim zbore ptice našeg gaja?
 
Zar bi svaka ptica, tek zato što krila ima,
slobodno na rame Sulejmanovo pala?
 
Šta da kažem? Šta da mislim? Priča je ova
visoko ponad moga shvatanja i znanja
 
I kako da ne strepim, kad svakoga trenutka
zbunjenost moja raste, čini se nema joj kraja?
 
Jarebica i sokol, gledaj, zajedno sada lete,
nebom iznad naših planina krila se razmahala
 
Kroz sedam nebesa htjeli bi da projezde,
saturn je njihova konačna postaja
No, šta je sedam nebesa, ona pod Aršom leže,
a naša krila ne bi ni Arš da prođu stala
 
Arš i nebesa nas se uopće ne tiču,
u ružičnjak kanimo stići gdje čovjek se s Bogom spaja
 
Ali, prođi se rasprave, ne pitaj o tom više,
priča je dovde stigla i tu je zastala
 
Istine Božije vjere bit će ti otkrivene,
posredstvom Kralja kraljeva, Sultana vječnog sjaja
 
* * *
 
Sinoć sam ti na dar poslao zvijezdicu,
rekao joj: “Idi, služi mjesec lica ljepoticu!”
 
Padoh ničce, kazah onda: “Idi, služi sunce sjajno,
koje sjajem brdo suro pretvorit će u riznicu”
 
Pa rastvorih grudi svoje i pokazah rane grdne:
“O ovome obavijesti krvopiju krasoticu!”
 
Lutao sam tamo-vamo da se srce dijete smiri,
dijete spava samo kad mu zaljuljaju koljevčicu
 
Daj, podoji dijete ovo da plač njegov ne muči me
znam, spremna si uvijek pomoć’ poput mene propalicu
 
Svakom srcu dom jedini grad sastanka s tobom jeste,
smiluj se na srce ovo, po tuđini lutalicu
Ništa više neću reći, naručit ću bokal pića:
“Hej, krčmaru, rujnim vinom daj napoji pijanicu!”
 
* * *
 
Zapita Davud: “O Gospodaru, od nas Ti koristi nije,
u stvaranju dva svijeta kakva se mudrost krije?”
 
A Bog će: “Vremenit stvore, riznica skrivena bijah,
pa htjedoh s dobrotom i milosrđem Ja da upoznam svije
 
Zrcalo stavih: prednja mu strana srce, a stražnja tvarni svijet,
stražnja se strana ljepšom čini kad se da to je prednja mnije”
 
Čovjek lice blatom umrlja, onda za odraz zrcalo krivi,
a da zrcalo nije krivo shvati onda kad se umije
 
Vremena treba da vino vrenjem postane slatkast sok,
ponešto truda uložit treba ko hoće da srce zgrije
 
Duša kad se od tijela odijeli upita Gospodar moj:
“Bila si onamo i vratila se; zar znaka Moga na tebi nije?!”
 
Svako znade alhemija da od bakra zlato stvara,
ova rijetka alhemija dušu mijenja, pozlati je
 
Milošću Božijom, Sunce vjere ne treba krunu ni carski plašt,
svakom gologlavom on je kuna, svakog nagog on odije
 
Iz skromnosti svoje, Isa na magarcu jahao je
zorski vjetar na magarcu…Zar to, sinko, čudo nije?
Dušo, kreni u potragu, k’o niz brdo potok plahi,
a um nek’ shvati: za život vječni prije se smrti mrije
 
Zazivaj Boga sve dok sebe ne zaboraviš posvema,
dođi u stanje kad se ne zna ko zove, ko zazvani je
 
* * *
 
Na dan smrti, kad moj tabut da sam mrtav kaže svima,
ne pomisli u srcu mome za prašnim svijetom tuge da ima
 
Ne plači za mnom i ne kaži: “Oh, žalosti! Vaj, žalosti!”
žaliti za onim treba ko plijen bude šejtanima
 
Ne kaži da rastanak je kad ponesu tijelo moje,
jer tek tada stiže vrijeme žuđenijem sastancima
 
Kad mi tijelo u grob spuste nemoj tada: “Zbogom!” reći,
grob je ovom svijetu zastor pred rajskijem vrtovima
 
Crnom zemljom kad me zaspu ne pomisli da me nema,
Sunce, Mjesec zar nestaju sa njihovim zalascima
 
Misliš smrt je utrnuće, a svitanje to je pravo
kada tijela grob zarobi, duše smatraj slobodnima
 
Koje sjeme ne proklija kad ga se u zemlju baci?
Zar u sjeme čovjekovo sumnji, onda, mjesta ima?!
 
Zar vedro vodom ne napuniš kada ga u bunar baciš?
U Jusufov bunar upada duša; gdje je tu razlog jadanjima?
 
Zato, bolje je, zatori usta, a na lice osmlijeh stavi,
Jer ono zbog čega ovdje plačeš tamo je povod radostima
 
* * *
 
Jedne je zore Mjesec na nebu zastao,
zagledao se u me, pa dolje k meni pao
 
Kao kada sokol u lovu pticu zgrabi,
Mjesec me opčini posve, pa me nebu uzdigao
 
Pogledah se i shvatih da ne vidim samoga sebe,
ondje sam bio samo duša, tijelo se posve izbrisalo
 
Dok plovih tako, u duši osim Mjeseca ne vidjeh ništa,
ali tajnu iz vječnosti pritom sam poimao
 
Zagnjurene u ovaj Mjesec bile su sedam nebeskih sfera,
to more lađu moga bića sasvim je poklopilo
 
Tad se srce ustalasa, ponovo se um ukaza,
a glas se začu: “Tako to bi, tako se to zbilo!”
 
I uhvati se pjena na moru, u svakom mjehuriću njenu
nastajaše nova slika, novo se tijelo krilo
 
Svaki mjehur ove pjene, noseć’ znamen samog mora,
rastvori se, nestade ga, u more se pretvorio
 
Bez pomoći i bez vođstva Šemsa izTabriza
nit’ bi Mjesec ti vidio nit’ bi more opazio
 
* * *
 
Božiji čovjek pijan je i bez vina rumena,
Božiji čovjek sit je i bez mesa pečena
 
Božiji čovjek stalno smeten je i zbunjen,
Božijeg čovjeka nećeš naći gladnoga niti snena
 
Božiji čovjek kralj je ispod derviškog haljetka,
Božiji čovjek – riznica s blagom u ruini skrivena
 
Božiji čovjek nije ni zrak, a nije niti zemlja,
Božiji čovjek nije od vode niti od plamena
 
Božiji čovjek, to je more bez kraja,
Božiji čovjek – oblak bisernog bremena
 
Božiji čovjek ima stotinu nebesa i Mjeseca,
Božiji čovjek – u njemu stotinu Sunaca drijema
 
Božiji čovjek – Istina sama znanje mu darovala,
Božiji čovjek za knjiškim znanjem nikakve želje nema
 
Božiji čovjek iznad je vjere i nevjerstva,
Božiji čovjek – gijeh i vrlina za njega su kriva tema
 
Božiji čovjek projezdio kroz nepostojanje,
Božiji čovjek – od ovog svijeta suspregnut posvema
 
Božiji čovjek se skrio, zašlo je Sunce vjere,
Božijeg čovjeka traži i nađi, inače spasa nema
 
* * *
 
Blaženi časi koje provedosmo zajedno, ti i ja
dva lika, dva tijela, a jedna duša bijasmo ti i ja
 
Boje vrtova i poj ptica dat će nam život vječni,
u bašti mirisnoj kad se sretnemo ponovo, ti i ja
 
Zvijezde sa neba doći će da na nas pogled bace,
Mjesec ćemo im pokazati tada, zajedno, ti i ja
 
Ti i ja, ja i ti, u zanosu sjedinjeni,
veseli, daleko od tlapnje svake, jedino ti i ja
 
Ptice će se nebeske od zavisi gristi
ondje gdje se budemo sretni smijali ti i ja
 
Ali, gle čuda golema! Ovdje smo, u istom gnijezdu,
a jedan u Iraku, drugi u Horasanu, zajedno nismo ti i ja
 
* * *
 
Umirite, umirite, u ljubavi umirite,
u ljubavi kad umrete novi život dobijete
 
Umirite, umirite, ove smrti ne bojte se,
iz grobova ustajete, ovom smrću se dižete
 
Umirite, umirite, i strast svoju umrtvite,
strast je okov što vas drži zarobljene i sapete
De, turpije sad uzmite i rešetke uklonite
izbavljeni iz tamnice svi kraljevi postajete
 
Umirite, umirite, za Kralja ljepote,
jer za Njega umirući sebe plemstvom učinite
 
Umirite, umirite, oblak tmurni otjerajte,
kad oblaci razmaknu se, vedrinom se okupajte
 
Zaćutite, zaćutite, čas je smrtni, zaćutite,
Kroz život na ovom svijetu kao vjetrić propirite
 
* * *
 
O zaljubljeni! O zaljubljeni!Vrijeme je da se svijet ostavi,
u uhu duie tutanj se nebeskog bubnja javi
 
Gonič deva ustao je, svoj karavan pripremio,
i zove nas: “Zašto ste sneni, ako ste putnici pravi?”
 
Svud oko nas bubanj tutnji, svuda graja zbog polaska,
svakog trena nova duša na bezmjesno se mjesto nastani
 
Sa blistavih zvijezda, s modrih zastora neba,
nova se rađaju čuda, otkrivaju tajnu stvari
 
Ove sfere što se vrte u san su te uljuljale,
probudi se s bolnim krikom, sladak život ti ostavi
 
Voljenog neka potraži srce, prijatelj potraži Prijatelja,
stražar nek je na oprezu da ga drijemež ne prevari
Na svakoj strani vika i strka, u svakom sokaku fenjeri gore,
jer u novi svijet se kreće, rođenje u vječnom svijetu se slavi
 
Ti blato bijaše, pa posta srce, bijaše neznalica, pa pamet steče,
onaj što vodio te tako daleko ni sada neće da te ostavi
 
* * *
 
Šta da činim, muslimani? Samog sebe više ne znam,
nit’sam židov nit’ kršćanin, nit’ štujem vatru nit sam musliman
 
Nit’sam s istoka niti sa zapada, nisam s kopna, nisam s mora,
sa ovog svijeta sigurno nisam, a nebeske sfere nisu mi stan
 
Nisam od zemlje, nisam odvode, nisam odvatre, nisam od zraka,
nisam nebeski, zemaljski nisam, postojim a k’o da i ne bivam
 
Iz Indije nisam, nisam iz Kine, niti sam iz Bulgara niti Saksina,
nisam iz kraljevstva iračkoga, a dom mi nije ni Horasan
 
Ni s ovog ni s onog nisam svijeta, nisam izVrta, nisam iz Ognja,
nisam od Adema, nisam od Have, moj nije Firdevs niti Ridvan
 
Bezmjesnost je moje mjesto, neoznačenost moj je znak,
šta će mi tijelo, šta li duša, Duši svih duša sam pokoran
 
Dvojnost svaku odbacujem, oba svijeta jednim vidim,
Jednog tražim, Jednog znam, Jednog vidim, Njeg zazivam
On je Prvi i Posljednji, On je Jasni i Skriveni,
sem Njega, Onoga Koji jeste, nikog drugog ne priznam
 
Opio sam se iz vrča ljubavi, oba sam svijeta ostavio,
samo zanos i pijanstvo, svaki drugi dom mi je stran
 
Za svog života i na trenutak ako Te zaboravih ja,
zbog tog časa, zbog tog trena, proživjet ću život kajan
 
A ako u samoći mojoj ruku mi pružiš makar na čas,
bacit ću pod noge oba svijeta i zaplesati presretan
 
Čuj me, Šemse iz Tabriza: Ja ti pijan hodim svijetom,
i meni ništa i ne treba drugo već da sam zanesen i da sam p’jan
 
* * *
 
Ljubav znači u nebesa uzletjeti,
dahom svakim sto zastora poderati
 
Prvi korak: strasne duše odreći se
zadnji korak: potpuno se umrtviti
 
Na svijet tvarni ne smiješ ni pogledati,
svoje oči od njeg moraš odvratiti
 
Pa rekoh: “O srce, čestito ti bilo,
redu zaljubljenih sad ćeš pristupiti”
 
Sa druge ćeš strane stvari pogledati,
svaki sokak u grudima bolje upoznati
O dušo, otkud tebi ovaj udisaj?
srce, kako to da možeš kucati?
 
O ptico, govori jezik ptičijim,
tvoje ću tajne znati saslušati
 
I srce kaza: “U Božijoj bilo sam tvornici,
vidjeh da će vodu i glinu pomiješati
 
Okolo tvornice stalo sam letjeti,
čekajući kad će s poslom završiti
 
Ne mogah se odbraniti, te me uhvatiše,
pa me odlučiše u grudi zatvoriti.”
 
* * *
 
Dođite, dođite, svi u prostor harabata,
ne bojte se, ne bojte, vi daljine harabata
 
Kralj kraljeva ovdje je gozbu priredio,
to recite, to recite, rindovima harabata
 
Svi pijanci, pohrlite u dvorove ove,
vladar nad svim vladarima domaćin je harabata
 
Svi pijanci, razoreni i očiju punih suza,
kao sunce zasijajte u dvorištu harabata
 
Ne bojte se, dođite, samo dođite,
griješnike će odriješiti Vladar harabata
oprost ovdje svakog čeka, lijek od svake boli,
od griješnika ne zazire Vladar harabata
 
Kako divno odriješenje! Kakva divna Bož’ja gozba!
Divnijeh li razgovora tu u srcu harabata!
 
On je ponos Tabriza, Sunce šećernih zraka,
neka konja svog razjaše u predvorju harabata
 
* * *
 
U kraljevstvu duše zakoni ljubavi važe,
pamet u stvarima ljubavi nema šta da kaže
 
Kad ljubav veo smakne sa svoga divnog lica,
namah slugama svojim učini velikaše
 
Duh je glina, a ljubav voda života,
ljubav je Sulejman što put mrava pameti jaše
 
Ljubav je sjela visoko, na prijestolje blizine,
a pamet se u bunaru slabosti prenemaže
 
Kraljica ljubav od tebe sve će prihvatiti,
pa, plemenitoj , zar da joj čovjek zahvalu ne iskaže
 
Popij barem gutljaj iz ljubavi vrča,
da smisao shvatiš kada ti se kaže:
 
Pusti razgovore o vjeri i bezvjerstvu
zar prosudbe o tome od tebe se traže?!
Prepusti se ljubavi, jer na njenom putu
vidjeti uvojak ljubljene od oba svijeta je draže
 
Potraži Voljenog negdje u svojoj duši,
njegova tajna ondje će da ti se pokaže
 
* * *
 
Dođi, dođi, jer duša si dušine duše sema;
dođi, jer ti um si i duša ružičnjaka sema
 
Dođi, ta niko ti nalik nije niti će ikada neko biti;
dođi, jer ne vidješe sličnoga tebi oči onih što plešu sema
 
Dođi, jer oči su sunca prah pod nogama tvojim,
hiljade zvijezda tvoje su na nebu plesa sema
 
Premda su nebesa visoka, krov im je nebo sedmo,
dalje od tih visina sežu ljestve plesa sema
 
Šta da činim, obuzela ljubav me posvema,
ja sam samo sitna praška koja pleše sema
 
Plesom sema hvalimo Te svakog jutra i večeri,
svjetlom časti odjeća sija onih što plešu sema
 
Izvan oba svijeta bivaš kad se predaš plesu sema,
nalik nije nijednom svijetu svijet plesa sema
 
Bacimo pod noge svoje sve što nije On,
to je uvjet ako hoćeš plesati sema
Dio smo Boga i Bog je s nama, plešemo sema,
dio smo plesa kao što je i dijelom nas sema
 
Dođi, Šems Tabrizi lice je ljepote,
pridružimo se onima što plešu sema
 
* * *
 
Na ovaj svijet stiže, i istoga časa,
pružiše ti ljestve da se natrag vraćaš
 
Sprva si mineral bio, onda postao biljka,
potom životinje bješe; bit će da ne shvaćaš
 
Na kraju si postao čovjek, pamet i vjeru imaš;
gledaj: tijelo ti zemno, a nebeskih stvari se laćaš
 
I ljudsko ćeš nadići stanje, ostaviti prašni svijet,
kao krilati anđeo u nebeski vratit’ se dom
 
No i anđeoski nadiđi stupanj, ulij se u ocean živi,
pokušaj postati naposljetku kaplja u moru tom
 
* * *
 
Sem Njega na oba svijeta šta postoji? Ništa
Spala knjiga na tri slova, a i ona kažu: Ništa
 
Šta je ova kaplja koju, eto, svijetom zoveš
u usporedbi s morem širokim? Ta jasno je: Ništa
 
Uspiješ li sagledati samu zbilju stvari,
vidjet ćeš: imućnik kojem se diviš jedno je obično ništa
Jedino je Ahmed zbila postojeći,
a Bajazid, Džunejd, Edhem- svi su oni ništa
 
Shvatiš li šta znači ništa,jasno će ti biti
da nije tako da ničeg nema, ali sve je ipak ništa
 
Da Njegove dobrote i potpore nije,
svijet i sve što na njemu je postali bi ništa
 
U dvorima bivstvovanja ničeg osim Njega nema,
dvor, dvorjani i car silni veliko su ništa
 
On da nije strana kojoj mi se okrećemo,
Ka’ba, namaz, zemzem voda značili bi ništa
 
Postojanje naše nije doli kaplja rose
Šemse, šta je ovaj život? Pa, doista, ništa!
 
* * *
 
Čujem da se na put spremaš – nemoj tako!
Drugog voliš, drugi ti je srcu mio – nemoj tako!
 
Ne znaš kako je odvojen biti i šta znači stranstvovati
S čijim srcem sad se kaniš poigrati? Nemoj tako!
 
Od mene se ne otuđi, ne odlazi neznanima
Kradomice na drugoga pogleduješ – nemoj tako!
 
O mjeseče zbog kojega i nebesa zbunjena su,
ti nas rušiš i činiš nas smetenima – nemoj tako!
Gdje su silna obećanja o sastanku, o viđenju?
Zar ćeš sada riječ što dade pogaziti? Nemoj tako!
 
Šta sve nisi prisezala, šta sve nisi obećala…
Od zavjeta vlastitoga sada bježiš – nemoj tako!
 
* * *
 
Svaki oblik kojeg vidiš porijeklom je iz bezmjesnog mjesta,
suština je njegova vječna, ne tuguj što tijela nesta
 
Sve te slike koje gledaš, sve one riječi koje si čuo,
prolaznost njihova nek ne gane srce, jer posojanje nikad ne presta
 
Stalno na vrelu izvire voda, zato i rijeka vječno teče,
zauvijek će tako biti; čemu tvoja tuga česta?
 
Znaj da je Duša svijeta vrelo, a sva stvorenja jesu rijeke,
pa sve dok postoji vrelo, kako rijeke ne bi tekle?
 
Prođi se, zato, svake brige, ovom se vodom sit napoji,
i ne pomišljaj da može biti da presuši jednom ova česma
 
Istoga trena kad spustiše te na ovaj prašni svijet,
ljestve ti pružiše kojima možeš natrag se gore pet’
 
Prvo mineral si bio, potom postao biljka,
onda životinja posta, al’ ni to nije sve
 
Postade čovjek, pa imaš znanje, pamet imaš i vjeru,
pogledaj kako gruda zemlje postade čitav jedan svijet
 
I nije dosta to što si čovjek, melekom krilatim valja ti biti,
stanište svoje zemaljsko nije, u nebesa čeka te let
 
Ni melek da budeš dovoljno nije, u okean se uliti moraš,
i ti- kaplja, postat ćeš more veliko kao čitav svijet
 
Prođi se brige za sinove, cijelom dušom:Jedan! ,kaži,
bitno je da je duša ti mlada, tijelo nek stari, ono će mrijet’
 
Vidjeti više u sekcije “Knjige”, Divani Šems