Čovjek današnjice je na području eksperimentalne nauke ostvario značaj napredak na koji se danas gleda kao ogroman razvitak. Naučna otkrića su čovjeku donjeli nove poglede na svijet u pogledu formiranja svemira, usavršavanja bića, kretanju nebeskih tjela, postojanju sazviježđa i dr. Nova uvjerenja su čovjeku, također, nametnula nova pitanja u vezi sa Bogom, čovjekom, vjerom i svijetom njegove egzistencije, jer vjerovanja koja je pripisivao nebeskim knjigama ili njegovim komentatorima našla su se u suprotnosti sa naučnim otkrićima.
U ovakvim novonastalim okolnostima treba pojasniti zadaću i obavezu vjernika i sljedbenika nebeskih knjiga? Da li ova neusklađenost između modernih nauka i nebeskih knjiga i njenih komentatora, koja je danas poznata kao sukob nauke i vjere, nužno znači odbacivanja sadržaja nebeskih knjiga od strane istraživača i znanstvenika modernih nauka i sa druge strane da li se sljedbenici nebeskih knjiga trebaju suprostaviti naučnim otkrićima? Da li postoji put i način kojim se može pomiriti sadržaj i učenja nebeskih knjiga i naučnih otkrića?
Ova pitanja i slična njima, isto kako se odnose na nebeske knjige kršćana i Jevreja, u određenoj mjeri tiče se i nebeske knjige muslimana. Iznalaženje odgovora na ova pitanja imaju posebnu vrijednost i značaj za vjernike i tragaoce Istine, a posebno mladog naraštaja.
Znanstvenici kako modernih nauka tako i vjere po pitanju sukoba vjere i nauke prezentirali su različite stavove koji se mogu svesti na četiri osnovna:
1. Jedna skupina, koju većinom predstavljaju kršćanski teolozi, koji su između ostalog bili više suočeni sa ovakvim pitanjima, ovaj problem su predstavili kao pitanje jezika vjere i jezika nauka. Oni kažu da stihovi svete knjige, kao i ostale nebeske knjige, nemaju oblik izvještavanja o realnosti, zapravo njihov jezik je simboličan i ima za namjeru da potakne čovjek na bogougodne radnje, za razliku od nauke čiji je jezik okrenut ka realnosti tako što izvještava o prirodi, bićima i zakonima koji među njima vladaju. Prema tome, između vjere i nauke uopće ne postoji sukob i oprečnost, već među njima vlada potpuni sklad i mir.
Iz ovakvog stava proizlazi nekoliko zaključaka:
a. Na pitanja o stvaranju Kreacije i prvoga čovjeka i njegovog usavršavanja jedino eksperimentalna nauka može davati odgovor i pojašnjenja.
b. Sukladno ovom stavu priča o svađi među Ademovim sinovima i na kraju ubistvo jednoga, sedžda meleka Ademu, kao i mnoštvo drugih kazivanja nebeskih knjiga, nisu imali svoju vanjsku manifestaciju i relanost, već jedino simbolično značenje.
c. Na kraju njihov ponuđeni odgovor nije riješio sukob nauke i vjere, već je samo vjerodostojnost Objave dokinuo, a time i nebeske knjige o kojima Kur'an između ostalog kaže: “Mi smo objavili Tevrat kao uputu i svijetlo.”
d. Ovakvo mišljenje je bio povod da fanatici nauke ustvrde za vjeru da ona ako i govori o nekim pojmovima oni se moraju shvatiti u svjetlu znanja.
e. Neki od modernih mislilaca su otišli još i dalje pa su rekli da su nebeske knjige proizvod ljudske ruke.
2. Druga skupina zauzeli su potpuno oprečan stav prve skupine prihvatajući vjeru za osnovu i jedino kompetentnu da odgovori na pitanja o stvaranju itd., odbacujući mišljenja naučnika eksperimentalne nauke proglašavajući ih nevjernicima.
Ovakav stav iz bilo kojeg razloga da se prezentira jedino može donjeti mir pometnji kod pobožnih, a ne riješava sukob vjere i nauke.
3. Treća skupina da bi sačavala svoje vjerovanje u nebeske knjige i ujedno da ne odbaci nauku i njena dostignuća predočila je novo mišljenje pod nazivom neovisnosti jezika vjere. Na osnovu ovog mišljenja isto kao što svaka nauka, fizika, hemija, matematika itd., za sebe ima poseban jezik koji ne zalazi u područja drugih nauka tako i vjera ima svoj jezik koji govori o posebnom području, a razlikuje se od područja zanimanja drugih nauka. Primjer toga je nauka o moralu u okviru kojega se raspravlja o požrtvovanju, ljubavi itd., istovremeno dok druge nauke nemaju nikakvog mišljenja o tome ili ih, šta više, smatra neispravnim. Međutim, ljudska zajednica bez obojega, i nauke i morala, nema smisla. Drugim riječima, svaka od grana nauke, vjere, morala, umjetnosti nudi nam oblik spoznaje koji je u svom segmentu važan i neophodan za život ljudske zajednice. Na temelju ovoga može se reći da i pored njihovog spoljnjeg sukoba, u zbilji između njih vlada sklad, jer govore o različitim područjima. Što opet znači da vjerovanje u nebeske knjige nije u značenju sukoba sa naukom i njenim dostignućima. Uopće gledano predpostavljanje problema i sukoba vjere sa naukom u svojoj osnovi bilo je pogrešno i neutemeljeno. Po njihovom mišljenju ovim je završen sukob vjere i nauke, nebeskih knjiga i naučnika egzaktnih nauka, te se ubuduće mogu promicati učenja i mišljenja moderne nauke.
4. Četvrta skupina je mišljenja da i pored toga što predhodna skupina na jedan način nudi odgovor na ovo pitanje, ali ostala je jedan važna činjenica da se razjasni. Tačno je da se jezik vjere razlikuje od jezika nauke, kao što se i jezici nauka međusobno razlikuju, ali treba znati da zbir dostignuća svih nauka moraju imati zajedničko usmjerenje i u krajnjem da potvrde jednu stvar. Naprimjer, pri pravljenju lijeka za neku bolest učestvuju različite nauke, od hemije, fizike, matematike, pa čak i psihologije. Sve one imaju zajednički cilj da osmisle lijek koji će davati pozitivne rezultate, tj. liječiti bolest. Ako samo jedna nauka u tome zakaže i donese pogrešne proračune i krajnji cilj ostaje ne ostvaren. Na temelju ovoga četvrta skupina da bi riješila sukob vjere i nauke kaže da je tačno da se jezici vjere i nauke razlikuju, ali treba imati na umu nekoliko načela.
Prvo načelo: Jezik nauke, bilo kojeg područja, sa jezikom vjere je moguće pomiriti, jer je i nauka i vjera istina. Kur'an, kao nebeska knjiga, o sebi kaže da upućuje na najpostojaniji put, a istovremeno poziva ka proučavanju i posmatranju nebesa, Zemlje i svega stvorenog. U slučaju da se kur'anska učenja i učenja drugih nebeskih knjiga suprostavljaju rezultatima eksperimentalnih nauka, Kur'an ne bi pozivao svoje sljedbenike na čin israživanja u Kreaciji.
Drugo načelo: Isto kao što prilikom oprečnosti između dvije matematičke argumenatcije, ili dvije argumentacije u bilo kojoj drugoj egzaktnoj nauci, ili između argumentacije u matematici i druge nauke, naučnici traže riješenje te kontradikcije, i u slučaju kontradikcije vjerskog dokaza i dokaza egzaktne nauke zasigurno postoji riješenje. Treba preispitati ispravnost bilo koje argumentacije. Po pitanju vjere treba vidjeti da li je argumentacija i vjerovanje nepatvoreni dio Objave i govora poslanika, da li ona dolazi od prenosioca ili tumača nebeske knjige, kao i sve druge okolnosti. Po pitanju egzaktne nauke i njenu argumentaciju, također, treba podvrgnuti odgovarajućim provjerama shodno njenoj prirodi.
Treće načelo: Kao što su izvori vjerskih učenja o egzistenciji, Kreaciji i čovjeku, preneseni izvori kao nebeske knjige, predaje od poslanika i njihovih nasljednika, također i razum predstavlja izvor vjerskih učenja što potvrđuju nebeske knjige. Ono što je nepobitno dokazano naukom i razumom mi ne trebamo odmah to držati oprečnim nebeskim knjigama.
Prema tome, ako se suočavamo sa sukobom između teksta nebeskih knjiga i nauke to nije zbog njihovog sukoba. Ta oprečnost postoji zbog toga što mi nismo ispravno ili dovoljno dobro razumjeli argumente bilo koje strane ili nismo dorasli riješenju tog problema.
Autor: Muhamed Pejsepar
Preveo: Amar Imamović
