Neka znanja primiš kroz čula  i na tom čulnom nivou ostanu, neka obradi razum, stvori sliku i donese zaključke. Nešto opet nevidljivim putanjama uđe u srce i tu se nastani.

Ona na nivou čula mogu lahko opisati, neko spretnije ruke i nacrtat.

Razumske stvari  nude  mnoštvo riječi i dokaza za objasnit, što, kako i odakle.

Ona u srcu, pak,  zahtijevaju vještije pisare, zahtijevaju više čovjeka, jer o njima kad se piše, to u stvari, naše srce se kroz slova na hartiju cijedi.

No, najteže je, pisati, govoriti,  na uobičajen način i misliti o onim stanjima, pojavama koje nisu samo čulne, koje nisu samo razumske, koje nisu ušle u srce nekim svojim nevidljviim putevima, nego kao da u tom srcu odvajkada prebivaju, nikle iz njeg samog ili ono iz njih niklo.

Pisati o Poslaniku islama, o poslaniku Istine, o posljednjem Božijem vjerovjesniku može se na milion načina i svaki bi mogao biti dio tog opisa ali isto tako znam svaki je nepotpun baš kao i moj umni napor koji pokušavam da sažmem zadano u jedan zapis.

Iako se priča o Poslaniku kao topla ruka majčina od bešike sliva u moje uši, u moje oči, u moja djela, mojih 36. godina malo je da se nakapa išta više svjetla od slabog odraza najblistavije nebeske zvijezde u uzburkanoj vodi noći.I ne mogu naći početak. Ne mogu jer ovo je priča o mom doživljaju Poslanika.

To je priča o najdubljim dodirima srca koja još nisam spoznao do mjere da ih u slova pretačem.Znam već unaprijed, neće imati ni jasan kraj, jer vjerujem da tu kraja i nema.Poslanik je ljubav iz koje izranja samo moje srce, ljubav kojom kuca i u koju smrću ponire.Eto i kratkog početka i kraja mog opisa.Poslanik je ona moja ruka što u hladnim zimskim danima napušta džep, rađa osmjeh cijelom mome biću i spušta se na glavu mojih sinova.Poslanik je onaj mir u kojem odbacam sve druge obaveze i prepuštam se njihovoj igri.Poslanik je imena koje sam im nadio i sreća moja kad ga njima zovnem.Jeste, Poslanik je ljubav, jer sam i imena onih koje najviše volim davao po imenima onih za koje sam čuo da ih je Poslanik najviše volio.

Moj osmjeh supruzi mojoj, ma koliko optočen u međusobnu ljubav nas kao bračnih drugova, Poslanik je, jer iz riječi njegovih, primjera njegova, nikao je i naš osmjeh, njegovi temelji, zidovi i krov.Poslanik je nježni otac koji me vodi, naputke daje sa strmih staza životnih me vraća, kojeg slušam iz ljubavi i pred kojim se kajem iz stida.Poslanik je hedija u kesi koju nosim kad obilazim bolesne i nemoćne, jer taj čin mi riječ njegova je omilila i znanje o veličini njegovoj mi darovala. Moj selam bratu u prolazu, moj osmjeh i moja strpljiva ruka u ruci dede ojesenjalih godina što nakon rukovanja drhtavo je stišće i ne pušta dugo a tek smo se u prolazu sreli i rukovali.Da, ja bih tu ruku pustio, ja tu ne bih našao smisao, ja bi tu vidio gubitak vremena, al Poslanik ne bi, a kad toga se sjetim, ja spreman sam ostat jako dugo, duže nego pod pendžerom voljene djevojke nekad.

Poslanikova ljubav prema meni, prema nama što ga svjedočanstvom vjere svjedočimo, nikad neće prestat, ona me dotiče kroz hiljade generacija.Njegove riječi su nepresušno izvorište nade i snage za posrnulog goniča dunjalučkih sjenki.On je prenosilac riječi Božije.

On je sluh koji je slušao da bih ja mogao čuti, vid koji je gledao da bi ja mogao progledati, on je snaga koja je izdržala da bi meni glas šehadeta bio prvo što ću po rođenju čuti.On je i muž bio i neprevaziđen primjer muža.I otac i neprevaziđen  primjer oca.

On je borac i neprevaziđen primjer borca.On je sve ono što istinite historijske i druge knjige donose o njemu pokušajući ispričati tu nikad do kraja neispričanu priču.

On je onaj za kog Bog Uzvišeni kaže da svjedok je dijela naših i zato priča o njemu ne može biti završena, ona traje od Ademovog pogleda na šehadet u džennetskim perivojima, kad kluhko se civilizacije tek trebalo početi presti, pa do Dana određenog kad svako će progledati istinom, bez  moći uklanjanja, zavjere i pretvaranja.

To je iznad svega priča o čovjeku, o mogućnosti čovječijoj, o snazi čovječijoj, za mene, nadasve, priča o snazi ljudskog srca da obuhvati i ponese u sebi svakog od svog ummeta, i onog što rođen bi u vrijeme njegova dunjalučkog života i onog što iz njegove će kičme rođen biti, kao i mene danas i nade moje da rađam istog takvog da istu ovu istinu živi sutra…

On je onaj bez kog ne vjerujem da bi Božiji glas mogo čuti, milost osjetiti i nadu svoju ljudsku k Njoj uputiti. Možda mogu napisati još mnoštvo sličnih riječi, a možda sam treba samo navesti Božije riječi da On Uzvišeni i meleki Njegovi donose salavat na njega, i donijeti salavat i ponizno sklopiti oči, pognuti glavu,  a ti odgovor na pitanje šta je meni Poslanik, da potražiš u boji moje šutnje… al evo, ipak napisah jer  treba reći kad lijepo imaš reći, a ima li išta ljepše ko srce njegovim imenom razveselit i selam i salavat proučit: 

Allahumme salli ala Muhammedin ve ala ali Muhammed!