Predavač: Prof. dr. Akbar Eydi

Da nam Uzvišeni Allah ukabuli djela i bude zadovoljan onim što će se ovdje reći i što će se čuti.

Radi podsjećanja, naša dosadašnja rasprava vodila se o životu Mevlane Dželaludina Rumija i njegovom pisanom tragu, te o irfanskim, ahlakskim i moralnim temama koje on zapisuje u Mesneviji.

Rekli smo da je Mevlana rođen 604. godine u Balhu, a napustio je ovaj svijet 672. godine (po lunarnom hidžretskom kalendaru) u Konji. On sam u jednom svom distihu svoj život dijeli na tri dijela:

Plod života mi sav u tri riječi:

Bijah sirov, ispekoh se, pa izgorjeh.

Dakle, cilj i rezime i srž mog života može se svesti na tri riječi: bio sam sirov, pa sazrijeh i na kraju se ispekoh. Prva faza njegovog života koju on u stihu imenuje doslovno prevedeno kao “neprerađenu, sirovu”, obuhvata onaj period kada je sticao spekulativno znanje i kasnije, poučen iskustvom koje je stekao u toj fazi života, on u svojim stihovima slikovito prikazuje razliku između znanja jednog arifa, gnostika i jednog učenjaka, znalca. Kako sam reče u stihu: Ono što jedan učenjak, znalac ima od svog učenja, ono na šta se njegovo sjećanje oslanja jeste ono što je sam zapisao, za razliku od sufije, gnostika koji ide i dalje, koji dolazi do same zbilje, ide dalje od samoga slova. Pa potom nastavlja­ kako će to sad zvučati na bosanskom jeziku, pokušat ćemo to prenijeti, na perzijskom je prekasno­ dakle, nastavlja “Ono što jedan učenjak, znalac vidi od odslikavanja u zrcalu, sufija vidi i prije samog postojanja, jedan sufija to vidi i u slamkama.” Ovo nije puka neutemeljena tvrdnja, već zbilja. Onima koji uspiju da se pročiste na Ovome svijetu, otkrivaju se zbilje koje su nama skrivene.

Pogledajte kako Časni Kur'an opisuje ljude koji u tminama noći napuštaju svoju postelji i predaju se Bogu, zadubljuju se u razgovor s Njim. Nijedna duša, niko ne zna šta je to Uzvišeni njima darovao, to je skriveno njima. To su one zbilje koje su njihova radost. A zašto? Kako Kur'an pojašnjava u 17. ajetu sure Sedžda: To je samo nagrada za njihovo djelo.

Jasno se vidi iz ovog ajeta i iz ovog tumačenja da oni koji u tminama noći klanjaju mustehab namaz, ne farz, nego mustehab, njima Uzvišeni otvara zbilje, daruje ih zbiljama koje spavači ne mogu vidjeti. A zašto mi spadamo u grupu neznalica, i zašto su nam sakrivene te zbilje? Jer te zbilje, priroda znanja tih zbilja nije od slova, od onog naučenog, već ima drugu kategoriju. Jer šta god da smo čuli, vidjeli, pročitali – sve to ostaje ograničeno u okviru materijalnog. A Budući svijet je svijet zbilje. Jasno je da čovjek dok ne dosegne zbilju, dok ne zasluži da je može vidjeti, neće ni saznati šta je to, neće imati uvida u nju. Ukratko, svi oni koji su bili predani Božijem putu, poslanici, Božiji ugodnici, evlije, oni su posmatrali i imali uvida u onostrane zbilje koje su skrivene nama običnim ljudima, ograničenim na ovaj materijalni svijet.

Kako to Hafiz Širazi, veliki pjesnik i arif, sroči u stihove: “Svaka sreća, svako blagostanje, dato mi iz dva razloga je. Ili zbog dove u tminama noći ili plača u praskozorje.” U svakom slučaju, sa ovim ovdje izrečenim mi polagano zaokružujemo pregled prve faze Mevlaninog života koji se ticao izučavanja nauka.

Drugo razdoblje njegovog života značajno je obilježeno sufizmom, gnozom, asketizmom, predanošću Bogu. Kad umrije njegov otac u Konji, Mevlana se nađe u novoj situaciji u kojoj ga po oporuci otac postavlja za nasljednika, za onoga koji će nastaviti njegov put i biti osoba kojoj će se ljudi obraćati za vjerska pitanja. Njegovi muridi i pristalice, također su zahtjevali da on to nastavi, da prihvati odgovornost vođe, a sa treće strane, to je bila odgovornost i molba tadašnjeg seldžučkog vladara. Prihvativši ulogu nasljednika svoga oca on počinje aktivnosti u vidu predavanja, držanja časova drugima, davanja fetvi i pravnih mišljenja, držanja moralnih pridika.

U to doba on je bio dosta mlad, imao je tek 25 godina. I za taj period njegovog života je karakteristično to da ga još niko nije vidio kao sufiju, kao arifa, da bi ga tako i oslovio. Niti je on to nečim pokazivao, niti je živio takav život, niti je u svojim govorima i predavanjima o islamskim temama to na bilo koji način pokazivao. Postavlja se pitanje: kada počinje njegova sklonosti ka sufizmu i njegovo prakticiranje?

Jedan događaj je bio presudan za to i izdvojio ga je iz skupine učenjaka, znalaca, profesora, poznatih govornika i učinio da započne sufijski način života. Svakom čovjeku se u toku života dese događaji u kojima on nema nikakvog udjela. Ali isti ti događaji nekada mogu imati takvu jačinu i takav presudan trag ostaviti na čovjeka, da mu promijene cijeli tok života bez da on u tome ima velikog izbora. Nekada se ti događaji dešavaju jednim prirodnim tokom. A nekada su to znakovi milosti Božijeg upraviteljstva, putem kojih Bog želi Sebe prikazati kao Upravitelja. Jednostavno, dešavaju se takvi događaji koji mijenjaju cjelokupni tok života, koji nekada izlaze iz okvira uobičajenog. Oni sa sobom nose jednu jasnu poruku onima koji proživljavaju te događaje, kojih se to lično tiče. Ta poruka jeste da uvide da Ovim svijetom, ovom Kreacijom upravlja i vlada jedan Mudri Znalac.

Rcimo hazreti Ali na pitanje: “Odakle i kako si ti spoznao svog Boga?” odgovara: “Tako što sam vidio da su moje odluke dokidane.” Hoće reći da je nekada nešto čvrsto odlučio da uradi, ali to se nije desilo. Jednostavno, dakle, šta je on doživljavao kroz to, analizirajući iz vana: da nije bilo neke veće moći, to bi se po prirodnom toku stvari trebalo ostvariti, ali nešto mnogo veće i više je upravljalo događajima.

Događaj koji je promijenio životni tok, koji je bio presudan za Mevlanu jeste dolazak u Konju velikog učenjaka, čovjeka po imenu Burhaudin Muhakik Tirmizi. Spomenuti je bio stanovnik, što je jasno iz samoga imena, grada Tirmiza u Horasanu, a istovremeno jedan od murida i sljedbenika, pristalica Mevlaninog oca Behaudina. Onako kako je već zapisano za njega, bio je čovjek koji je imao uvida u ljudske namjere, unutrašnje osjećaje, sa druge strane bio je sejjid što znači da je bio od Poslanikovog roda. On je nosio jedan počasni naziv serdan, čovjek koji ima uvida u tajne.

Nema ničega čudnog u tome da ima osoba koje mogu imati uvida u tajne ljudskih misli. Osvrnimo se samo na jedan kur'anski primjer, a svima nam je poznat, za kada Isaa, a.s., kaže – a Kur'an prenosi negove riječi: “Ja znam ono što vi u kućama skrivate…” Jeste da je to pokazivanje njegove mudžize, ali istovremeno nosi nama poruku da čovjek posjeduje potencijal i kapacitet da može doseći razinu da vidi skriveno. Veoma je važno ovdje reći, za bolje razumijevanje teme, da poslaničke mudžize, sve do jedne, ne izlaze iz zakonitosti okvira ovog materijalnog svijeta. S tim da, iako ni jedna mudžiza ne izlaze iz zakona koji vladaju u svijetu materije, čovjek koji donosi tu mudžizu pokazuje oslanjanje na Boga. Dakle, drugi važan momenat, jeste da se on predaje, da se on oslanja na Skriveni svijet, na Uzvišenog Allaha. Ovo su te dvije stvari koje su presudne kod mudžize. Upravo zbog toga vidimo da su učenjaci kroz vrijeme, htijući napraviti razliku između nadnaravnih djela poslanika i djela evlija, ugodnika Božijih, ljudi bliskih Bogu, nadnaravna djela koja su činili poslanici nastavili nazivati mudžizama, a djela drugih, običnih ljudi koji nisu bili poslanici, postala su poznata kao kerameti.

U svakom slučaju, ono što je važno za današnje predavanje je da je Burhaudin Tirmizi promijenio iz temelja Mevlanin život, i uveo ga na put gnoze, irfana i sufizma. Sam je istrajavao i bio uporan i čvrst u tome da se Mevlana prihvati ovoga puta pročišćenja duše, te da se okoristi onim učenjem, uvidom u zbilje koje imaju sljedbenici ovoga puta. I kako je Mevlana bio veliki štovalac Tirmizijeve misli, zdušno je prihvatio prijedlog, odnosno njegov nagovor i prihvatio se odlučno puta asketizma, duhovnog pročišćenja i prakticiranja četrnesnica.

Mevlana je pao pod jak uticaj učenika svog oca. Toliko je bio zadivljen njime da je i mnoge svoje stihove posvetio upravo njemu. Na jednom mjestu bilježi ove događaje i ove trenutke, pa u drugoj knjizi, u 1319. dvostihu kaže: “Nemoj biti sirov, neprerađen, i okani se stalnih izmjena. Jer ako se čovjek ne ispeče i ne sazrije, stalno je prisiljen na promjene.” Jer vidite i sami da stanje zrelosti, stanje ispečenosti spašava čovjeka i druga bića od tih stalnih promjena, dakle čovjek ili događaj koji dođe u ovo stanje, izlazi iz stanja promjena.

Recimo, naprimjer, u prijašnje vrijeme, prije pojave modernih sredstava frižidera i sličnog što nam danas omogućava da hranu i druge stvari jedan duži period možemo čuvati od promjene, propadanja i kvarenja, ljudi su meso pekli i kuhali jer je u takvom stanju moglo duže da traje. A u vremenu Mevlane zasigurno nije bilo zamrzivača, tako da on ovaj metod pečenja koji je tada bio rasprostranjen uzima kao simbol. A da jedna stvar bude ispečena ili da sazrije, dakle da poprimi takvo jedno stanje, ono mora proći faze teškoća, muka i problema, asketizma kada se odnosi za čovjeka. Tako da ovaj simbol Mevlana uvodi u svoje stihove – da bi čovjek izašao iz stanja promjenljivosti treba da se ispeče.

Vraćamo se samim stihovima Mevlane koji kaže: ispeci se – naravno, ovu riječ ćemo shvatiti u kontekstu prethodnog objašnjenja, dakle, ispeci se da bi se oslobodio promjena i budi poput Burhan Muhakkika koji je sav postao svjetlo. On je izišao iz stanja promjene, on se ispekao, sazrio je, sve što radi, govori, sluša i gleda, sve je to čista svjetlost.

Šta je to prosvijetljena riječ svjetlost? To je ona koja u sebi nose znakove istine. Hasan Ibn Sabit, svi znamo bio je poznati ashab, Poslanikov pjesnik. Jednom prilikom objavljen je našem Poslaniku ajet u kojem je donešen jedan propis. I Hasan ibn Sabit kako ču ovaj ajet, pa isti ovaj propis, isti ovaj ajet, prepjeva u lijepe stihove. I kako Poslanik ču njegove stihove, kroz koje je prepjevao ajete objavljene Poslaniku, obrati mu se riječima: O Hasane, sam Džebrail je tebi ove riječi na jezik stavio i podario ti razumijevanje“, što će reći: ako čovjek dođe u stanje zaljubljenosti, odnosno ako bude sklon svijetu hakiketa, sam taj svijet će njemu pomoći da mu se približi.

Pa Mevlana nastavlja u svojim stihovima: “Pošto se prođeš sebe, oslobodiš se svog niskog ja, one namjere, ja pa ja, sav ćeš postati Burhan.” Jasno je iz konteksta da je Burhan bio njegov učitelj. Pa nastavlja: “Ako nisi rob onda si sultan, onda si vladar.” Ovim Mevlana jasno dijeli ljude u dvije skupine, ili si rob ili si sultan. Ko je sultan da pojasnimo. Vladar, sultan, nevezano za same titule je svaki čovjek koji ne smatra sebe odgovornim prema bilo kome, nikome nije ni ponizan ni pokoran. A Mevlana ovo koristi kao simbol: ako se oslobodiš šejtanove vlasti i onoga niskoga, ako se prođeš svoga ja, onda postaješ sultan.

U svakom slučaju, da se mi vratimo samom Mevlani. On je devet godina tako bio učenik Burhanudina Muhakkika Tirmizija. I okoristio se veoma njegovom prisutnošću, kroz njegove zikrove i njegove savjete. Nakon tog perioda od devet godina, Mevlana je došao u jedno stanje u kojem je osjetio da treba iskoračiti, da treba krenuti na jedno novo putovanje. A najbolje da ovo pojasnimo riječima samog Mevlane koji to slikovito i ilustrativno, veoma lijepo opisuje. Kaže da će riba koja ostaje u plićaku nekog mora uvijek ostati mala, ali ako pređe u dubine mora može postati i kit. Našavši se u novoj situaciji, on uviđa da u Damasku ima mnogo učenih arifa i velikih ličnosti. A u tom vremenu živio je u tadašnjem Šamu, današnjem Damasku i Ibn Arabi.

Svima nam je poznat, zar ga uopće treba i predstavljati? Ibn Arabi koji je učinio velike i korjenite promjene, cijelu revoluciju u gnozi i irfanu. Šta je to tako značajno on uradio gledajući cijelu historiju ljudske misli? On je irfan (gnozu) uspostavio na filozofskim argumentima i na jasnim načelima. I toliko je u svom tom djelu bio precizan, toliko jak u postavljanju cijele te zgrade irfana na jakim temeljima i dokazima, da se nakon njega nije našlo mnogo ljudi da se usudi napadati irfan. Pa je tako Mevlana imao tu sreću da se neposredno okoristi Ibn Arabijem, iako su to bili zadnji dani u poznoj starosti Ibn Arabija. Naravno Mevlana se okoristio i drugim učenicima Ibn Arabija, kao što je između ostalih poznati Sadrudin Konjevi.

U gradu Halepu, Meblana se okoristio velikim učenjakom na području fikha, Kemaludinom Ibn Adinom, koji je bio hanefijske orijentacije i prakse.

Gledajući ovo razdoblje, ovu epizodu Mevlaninog života, vidimo da je i ovdje Bog imao izravnog učešća u upravljanju događajima. Jer cijeli Ovaj svijet je pod Božijim upravljanjem, u što nema nikakve sumnje. To i sam Časni Kur'an potvrđuje i jasno daje do znanja kada kaže: One koji se budu zbog Nas borili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti; a Allah je, zaista, na strani onih koji dobra djela čine. I zaista, Uzvišeni Allah je uvijek sa dobročiniteljima i ova prisnost, ova bliskost o kojoj govori ovaj ajet, nije istog karaktera kao bliskost u kojoj je Uzvišeni Allah sa svim drugim stvarima.

A kako razumijevamo ovu razliku o kojoj sad govorimo, da je Uzvišeni Allah blizak sa dobročiniteljima, ali ne na isti način kao što je to slučaj sa svim ostalim stvarima i bićima? Ključ je upravo u samom ajetu, jer na početku se kaže: “One koji se bore radi Nas, mi upućujemo na Naše puteve.” A koga će uputiti? One koji čine dobra djela.

Da Uzvišeni Allah i nas uputi i da nam ukaže na put Njegovog zadovoljstva, na put koji su prošli velikani i Njemu bliski ljudi.

Da ovaj naš kratki, zemni život iskoristimo i uložimo u vječni i bezgranični život, i umjesto da steknemo zadovoljstvo ovoga ili onoga čovjeka, da Božije zadovoljstvo steknemo! Amin!