Nadamo se da će Uzvišeni Bog biti zadovoljan onim što ovom prilikom budemo kazali i naučili i da će to biti jedan korak koji će nas približiti našoj čovječnosti.

Govorili smo Mevlaninoj spoznaji čovjeka. Veliki dio Mevlanine Mesnevije i ostalih djela zauzima upravo ova tema, tema spoznaje čovjeka. Kazali smo da je prva stvar o kojoj Mevlana govori, kada je riječ o spoznaji čovjeka, to da je čovjek kao more. A more u sebi sadrži mnogo lijepih stvari, ali isto tako mnogo ružnih i opasnih stvari i bića.

Mevlana kaže da je čovjek složen: sastavljen od materije, tvari i duha te od nevidljivog i vidljivog svijeta, i potom određuje granicu između ta dva dijela čovjeka, određuje tačno šta je to vidljivi, a šta nevidljivi dio čovjeka. U cilju određivanja tih granica, odnosno granice između ta dva dijela čovjeka Mevlana govori o temi čovjeka i slobode, potom čovjeka i njegove vrijednosti, gdje je riječ o tome po čemu mi možemo odrediti vrijednost čovjeka.

Zatim, treća tematska cjelina obuhvata temu čovjeka i njegovih mogućnosti, gdje se govori o tome koliki je sveukupni kapacitet čovjeka, dokle on može djelovati i imati uticaj, a s druge strane, u kojoj mjeri može primati uticaje.

Potom se govori i o odnosu čovjeka i ljubavi, kakva je ta veza između čovjeka i ljubavi, te se objašnjava veza između čovjeka i srca, jer u spoznaji čovjeka, srce je jedno od čula, odnosno jedna od moći spoznaje. Na isti način na koji mi očima vidimo i ušima čujemo, isto tako neke stvari možemo spoznati putem razuma. U istoj onoj mjeri u kojoj imamo sposobnost racionalnog, sposobnost razmišljanja, imamo i sposobnost spoznaje srcem, kada se srcem upoznajemo sa istinom.

Još jednom tema u spoznaji čovjeka jeste moć izbora, gdje Mevlana govori o tome koliko čovjek ima moć ili koliku ima slobodu da sam donese odluku. Dakle, jedno od pitanja kojom se bavi hazreti Mevlana u spoznaji čovjeka jeste čovjekova volja, gdje se opet govori o donošenju odluke i o tome koliko čovjekove odluke imaju uticaja na njega samoga i na njegovu okolinu.

Zatim dolazi pitanje čovjek i pravoga razloga njegovog stvaranja, gdje se postavlja pitanje zašto je čovjek stvoren.

Jedno od pitanja kojima se bavi hazreti Mevlana jeste i početak čovjekovog putovanja i konačnica tog putovanja, te odakle je čovjek i gdje ide.

Potom Mevlana razmatra ko je i šta je to savršen čovjek, a šta je bolestan čovjek, kakav je čovjek koji nema vjeru, te kakve veze i odnosi među ljudima trebaju postojati.

Da li smo mi stvoreni da bi smo služili Ovom svijetu, ili je pak Ovaj svijet stvoren da bi služio nama?

Koji je pravi razlog činjenja sedžde, dakle padanja ničice meleka pred Ademom, ustvari kakav je smisao toga, te kakav smisao ima čovjekovo namjesništvo na zemlji. Šta to znači biti namjesnik Božiji na zemlji, budući da se namjesnik obično određuje za osobu koja je umrla ili osobu koja nije prisutna, a znamo da je Bog živ i prisutan, pa kakvo je onda značenje čovjekovog namjesništva na Zemlji.

Gore navedeno su neka od pitanja i neke od tema kojih se dotiče Mevlana u svojim djelima, jer ukoliko čovjek spozna sebe, ukoliko spozna ko je on ustvari, onda veoma lahko može u svome životu donositi odluke. S druge strane, čovjek koji sebe ne poznaje i nije sebe spoznao, ne može lahko donositi odluke, a ukoliko ih i donese, to su obično pogrešne ili uzaludne odluke.

Upravo na spoznaji čovjeka utemeljene su sve druge spoznaje, pa tako i spoznaja Boga. Mevlana započinje sa ovog mjesta, navodeći koje su to tri osnovne stvari koje su bitne za spoznaju čovjeka.

Mevlana kaže da je naša ličnost određena trima stvarima, pameću, razmišljanjem, i našim djelima.

Prva od njih jeste razum, pamet. Naš život za razliku od života životinja je racionalan i ne može se dogoditi da mi bilo šta u svome životu uradimo, a da pri tome ne slijedimo i ne ispunjavamo i ne provodimo u djelo neku zamisao koju imamo u svome umu. Sigurno da ukoliko ne spoznamo da je nešto lijepo i da nosi određenu korist za nas nećemo time biti privučeni. Čak i čovjek koji počini samoubistvo u svome umu to djelo predstavi lijepim i ispravnim. Dakle, nakon što dođe u nedoumicu između toga da izabere život sa svim problemima koji su u njemu ili da izabere smrt, u kojoj prema njegovom mišljenju neće biti tih problema, on se odlučuje za drugi izbor. Isto tako, čovjek nikada neće pobjeći od nečega sve dok se ne uvjeri da je to nešto štetno za njega.

Ovdje se nameće jedno pitanje, a istovremeno i odgovor sa kojima se mi u svom životu susrećemo. To pitanje glasi: da li smo mi krivi zbog nedaća koji nas u životu okružuju ili su pak zato krivi drugi? Bez obzira da li su to neki lični problemi, porodični problemi, ili pak problemi u društvu, ko je kriv za njih? Mevlana tvrdi da je jedini krivac sam čovjek. Jer, čovjek je taj koji donosi odluku. Moguće je da imam lošega druga, moguće je da je onaj s kim se družim loš čovjek i moguće je da me on vodi na stranputicu. Međutim, u konačnici, ja sam taj koji donosi odluku da krenem za njim. Ja sam taj koji ga je izabrao. Može se dogoditi da čovjek u svom životu bude okružen lošim prijateljima, lošim drugovima, porodicom, društvom – i da ga svi oni pozivaju na stranputicu, međutim, on sam je taj koji donosi odluku kuda će krenuti.

Filozofi kažu da najbolji dokaz postojanje nečega jeste samo postojanje tog nečeg. A najbolji dokaz da je čovjek taj koji donosi odluku, uprkos okruženju u kom se nalazi jeste činjenica da i u najpokvarenijim društvima postoje najsvetije osobe. Jasno je da je čovjek u stanju samostalno donijeti odluku uprkos okruženju, porodici, zajednici u kojoj živi. Isto tako, na najčišćim, najsvjetlijim mjestima i okruženjima mogu se naći najpoganiji ljudi.

Zašto Kur'an prenosi pripovijesti o suprugama nekih Božijih poslanika i o tome kako su one bile pokvarene? Dakle, ženama koje su bile suupruge poslanika, ali opet se nisu pokorile. S druge strane, govori nam i o supruzi Faraona i prenosi nam priču o njoj kao jednoj jakoj ženi, jednoj samosvjesnoj ženi koja ima snažnu vjeru. Kur'an nam ne želi tek prenijeti neku priču koja se desila u prošlosti, već nam želi ukazati na zakon, odnosno zakonitost koja postoji u čovjeku i na čovjekovu snagu, kako ne bismo kazali da nešto ne možemo.

Mevlana kaže da je prva stvar koja određuje čovjeka njegova misao. Druga stvar jesu moralne ili ćudoredne osobine. Ukoliko ljudi vide da neki čovjek voli ljude, da poštuje zakon, da je disciplinovan, uredan u svome životu kazat će da je dobar čovjek.

Jednom velikom učenjaku, profesoru (misli se na Allame Tabatabaia), kada je imao već i osamdeset godina, kad bi išao ulicom pa ugledao, recimo, da je neko bacio papir ili oguljinu od voća, nije bilo mrsko da onako sa štapom, polahko dođe do te oguljine, da je podigne i baci na za to predviđeno mjesto. Dosta je tim svojim djelom pokazivao i prije svega – radio je, sam taj njegov čin radio je u službi vjere, jer se kaže da je čistoća pola vjere. Čovjekova kako uža tako i šira okolina, kako njegov dom i dvorište, tako i grad i ulice muslimanskih gradova trebali bi biti lijepi, uredni i čisti, shodno onome što vjera nalaže. Druga stvar koju je on dao na znanje tim svojim djelom bila je odgoj ljudi i skretanje pažnje na to da je bacanje smeća ružno, a da je čišćenje dobro. S druge strane, to je jedna usluga ljudima jer moguće je da se neko oklizne na tu oguljinu, da padne i da se povrijedi.

Dakle, kada primijetimo na nekome osobine milosti i samilosti kažemo da je dobar čovjek.

Tako i učitelj ili profesor kada vidi da neko od njegovih učenika nije dobro razumio lekciju, nakon završetka časa ima dva izbora šta da uradi s tim. Jedan način na koji bi se mogao ponijeti prema tom učeniku jeste da mu kaže: “Ja sam ti na usluzi nakon završetka nastave ili poslije škole, ponovo ću ti objasniti cijelu lekciju.” Drugi način je da mu kaže: “To što ti nisi razumio, to je tvoj problem i ti sam znaš kako ćeš to riješiti.” Naravno, ovakvo ophođenje i ponašanje izvire iz samog čovjeka. Ljudi kada vide ovakva dva čovjeka, za prvog će kazati da je dobar, da voli ljude, za drugog da je drzak i da se uopće s njim ne vrijedi sastajati i razgovarati.

Druga stvar koja, drugi činilac koji upotpunjava i čini čovjeka jesu njegove unutarnje osobine, kao što su samilost, ljubaznost, ljubav i slično. Tu su i druge osobine, kao zavist, ponižavanje drugih ljudi, i slično.

Treća stvar su naše djelovanje i ponašanje, kojima inače jako malo poklanjamo pažnju. Mi smatramo da su neka djela neznatna, dok u stvarnosti nije tako. Kaže se da rana koju je čovjeku neko nanio jezikom nikad neće zarasti, za razliku od rane koju može dobiti od mača.

Svako djelo je veoma značajno, ako se čovjek nasmiješi nekome, i ako mu razveseli srce, to njegovo djelo je sjeme koje će izrasti na Budućem svijetu, a djelo na Ovome svijetu razvija se u dva pravca: u širinu i u dužinu.

Jedan opći način spoznaje jeste da sam čovjek u skladu sa svojim misaonim sposobnostima odredi koje su stvari loše, a koje dobre. Nije neophodno da mi od samoga početka budemo Aristotel ili Platon. Svi se slažemo, od početka, da je nasilje loše. Prema tome, ne činimo nasilje prema porodici, prema društvu, prema prijateljima. Sa druge strane, služenje ljudima je dobro. Naravno filozof Niče se na kraju svoga života pokajao zbog stvari koje je iznio u svojoj filozofiji. On je tvrdio da su samilost, uopće, osjećanja i suosjećanja stvari koje su izmislili slabi ljudi kako bi usmjerili pažnju na sebe. No, potkraj svoga života napisao je pismo svojoj sestri, i ja kada sam ga čitao samo što nisam zaplakao. On kaže: “Ja ne znam zašto je društvo postalo takvo, niko nema vremena ni za koga. Ne znam šta se desilo sa suosjećanjem, prijateljstvom, sa samilošću među ljudima.” A onda mu je jedan filozof napisao da su to upravo posljedice njegove filozofije, da je on upravo tome naučavao.

Pa, ukoliko se budemo držali samo ova dva načela, da je služenje ljudima dobro, a da je nasilje loše, to je samo po sebi dobro. To se može usporediti sa vodom i zemljom koje bi se stavile na jednu sjemenku, koja bi time zadobila sve uslove da dadne plod. Kada god uradimo neko djelo bliži smo svom konačnom cilju za jedan korak. Naravnom svi mi mrzimo činjenicu, mogućnost da nas neko može prevariti. Stoga znamo da je varanje loše. Pa donesimo odluku da nikada nikoga nećemo prevariti i time ćemo za jedan korak biti bliži svojoj čovječnosti, odnosno samospoznaji. Prema tome kretanje ka čovječnosti uopće nije komplikovano. Problem je što smo mi navikli da govorimo zamršene i komplikovane stvari.

Neki čovjek je došao kod Poslanika i rekao mu da hoće da bude dobar čovjek. Poslanik mu je rekao: “Ako ti kažem šta trebaš činiti hoćeš li to uraditi?” On je dao riječ. Poslanik mu reče: “Nikada nemoj lagati.” On je pitao: “Samo to?” “Da.” Poslanik je rekao: “Samo to.” Čovjek se obradovao kako lahko može biti dobar čovjek, jer sve što treba da radi je da ne laže. Nakon nekoliko dana uvjerio se da to i nije baš tako lahko. Uvidio je da kada god je htio da uradi nešto loše, ne može, jer Poslanik će ga pitati da li je uradio nešto loše ili nije, on će ukoliko slaže prekršiti dogovor, a ukoliko kaže istinu biće ga stid. Naprimjer, ako ga upita njegova porodica gdje je bio. Ukoliko kaže istinu, osramotit će se, a ukoliko ne kaže istinu slagati će. Ili pitaju ga koliku ima platu. Ako kaže istinu možda mu neće biti drago, a ako slaže prekršiti će svoju riječ. Samo ovoga kada bi se ljudi pridržavali njihov život bi se iz temelja promijenio. Danas su ljudi navikli da sebe lažu da je ona neistina koju izgovaraju da neznatna, da nije prava laž.

Treća stvar koju po mišljenju hazreti Mevlane određuje čovjeka jeste njegovo djelo. Kazali smo da je djelo jedna zbilja koja opstoji u Ovome svijetu, dakle, ostaje živa, nikada ne umire i uvijek je u stanju razvoja. Bilo da se radi o dobrom ili lošem djelu. To djelo, svakim trenutkom svoga postojanja vrši uticaj na čovjeka, na onoga ko ga je uradio. Stoga mi ne smijemo smatrati naša djela nebitnim i neznatnim. Mi ne smijemo ići samo za krupnim djelima kako bismo se izgradili, to mogu biti i sitna djela. Ukoliko je naš poziv predavanje odvojimo jednu minutu za pozdravljanje sa studentima. Ukoliko smo na mjestu direktora odvojimo minutu da se upitamo sa svojim kolegama. Otac kada dođe u kuću neka odvoji nekoliko minuta za pozdravljanje sa svojom suprugom i djecom. Studenti kada se vraćaju iz škole neka odvoje minutu u kojoj će se pozdraviti sa svojom majkom, poljubiti joj ruku i zahvaliti se na svemu što je učinila. Upravo ta sitna djela su sa stanovišta vjere izuzetno vrijedna.

Sada ću vam nešto kazati. U predajama nalazimo to da je kada neko posti mustehab je da klanja, pa tek onda da se omrsi, odnosno iftari. Ali ako ima gosta mustehab je da učini obrnuto, da prvo iftari, pa onda klanja. Mala djeca koja poste jedva čekaju da se iftare, pa je iz poštovanja prema djeci mustehab da se prvo iftari, pa tek onda klanja. Sve to ukazuje na to da sa stanovišta vjere naizgled stvari imaju posebno mjesto. To “malo djelo” odgaja djecu, a samim tim i društvo i čini ugodnim životno okruženje čovjeka. Ja već dugo ponavljam to da loše ponašanje kod djece nije posljedica lošeg društva i televizije, nego su krivi samo roditelji. Svaljivanje krivice na društvo, televiziju, istok, zapad je zapravo izbjegavanje naše odgovornosti. Ukoliko budemo prijatelji svojoj djeci i pružimo im ljubav za kojom imaju potrebu, oni neće tražiti prijatelja vani. Čovjek po svojoj iskonskoj prirodi voli da voli i voli da bude voljen. To je prirodna potreba u čovjeku. Pa ukoliko roditelji ispune potrebu koju dijete ima, isto ukoliko muž ispuni potrebu svoje žene i obrnuto, ljudi neće tragati ni za čim drugim. Nije potrebno da mi sada počnemo učiti djecu tako da stavimo knjigu vjeronauke pred sebe i počnemo im predavati: Kur'an kaže ovako, Poslanik ovako itd. Kada se mi sprijateljimo sa svojom djecom onda ćemo ih i prilikom pričanja priče odgajati i usađivati u njih pozitivne vrijednosti. Ako smo mi povjerljivi to je dobro. Kada dijete primijeti tu osobinu shvatit će da je to jedna dobra osobina. A tada će shvatiti da su upravo to stvari koje vjera uči. Kada dijete shvati vrijednost povjerenja postaće profesor, neko odgovorno lice u društvu. Pa onda kada postane učitelj shvatiće da su ta djeca koju uči amanet koje je njemu povjeren i on će u skladu sa tim i djelovati. Isto tako kada bude prisustvovao nekom skupu na kom se razgovara o nečemu – a zna da je ono što se kaže na nekom skupu amanet – neće prenositi kako je ovaj rekao ovo, onaj ono. Sve te moralne vrijednosti mi možemo prenijeti kroz pričanje običnih priča.