Preuzeto iz knjige "Blistajuće sunce"
preveo: Amar Imamović
Otkako nam je Gospodar darovao njegovo prisustvo, podario nam je svu milost. On nam je bio sve. U isto vrijeme dok je bio visok, bio je i nizak, dok se uspinjao, spuštao se.
Prema nama, nepristojnim i nestrpljivim učenicima, bio je obazriv i nježan, kao otac visokog rasta, koji pognut uzima ruku djeteta, idući korak po korak sa njim: takav je on bio, išao bi uporedo sa svakim ponaosob, u skladu sa njegovim ukusom, razlikom temperamenta i brzine. Na isti način nas je i odgajao.
I pored toga što su mu se u prosvijetljenom srcu dizali uzburkani valovi Božanskih tajni, njegovo lice je bilo vedro i raspoloženo, bez govora ili sa mirnim glasom. Uvijek je bio u stanju razmišljanja, samo ponekad bi mu se pojavio lebdeći osmijeh na usnama. /…/
O dragi učitelju! Poslije Tebe treba izgovoriti rečenicu koju je izgovorio Imam Sedžad, neka je mir Božiji sa njime, pored mezara svoga oca: “Svijet je poslije tebe tama, a Ahiret je osvijetljen tvojim licem.”
Ovaj čovjek, jedan cijeli svijet veličine, sjediobi kao običan đak-početnik na zemlji, u krugu medrese. Sa približavanjem zalaska Sunca odlazio bi u medresu Fejzije i kao ostali učenici klanjao bi akšam za Ajatullahom Hadži Sejjid Muhammed Taki Hunsarijem.
Toliko je bio ponizan i u očuvanju adaba ulagao je toliko truda, da sam mu ne mali broj puta rekao: “Na kraju, Vaš adab i obazrivost, učini nas bez adaba! Tako Vam Boga, mislite malo i na naše stanje!”
Četrdeset godina nije viđeno da se je u društvu naslonio na naslonjač ili jastuk. Štaviše, uvijek je sjedio učtivo u prisustvu tek pristiglih, i to malo odmaknut od zida. Ja sam bio njegov učenik i često bih išao do njega kući. Iz učtivosti želio sam sjesti malo naprijed, ali to nikad nije bilo moguće učiniti. On bi ustao i rekao: “Dakle, ja bih trebao da sjednem na krov kuće ili izvan sobe!”
Kada sam prije nekoliko godina bio u Mešhedu otišao sam mu u posjetu. Nađoh ga kao sjedi na dušeku. (Zbog slabosti srca liječnik mu je bio naredio da ne sjedi na tvrdom.) Ustao je sa dušeka i ponudio mi da sjednem. Nisam prihvatio ponudu. Stajali smo neko vrijeme tako, dok na kraju nije rekao: “Sjedi da ti nešto kažem.” Poslušah ga i sjedoh, a on sjede na pod. Potom reče: “Htio sam reći da ti je ovdje mekše.”
Od vremena kada sam došao u Qom da učim, često sam odlazio u njegovu kuću, ali nikad nije dopustio da klanjamo za njim namaz u džematu. Ostalo nam je neprežaljeno što nikad nismo uspjeli da se okoristimo njegovim namazom u džematu. Od onog vremena njegov pristup se nije promijenio. Sve do mjeseca ševala ove godine[1] kada je došao u Mešhed i posjetio me u mojoj kući. Prepustio sam mu moju biblioteku na korištenje. Kada je nastupilo vrijeme namaza akšama prostrli smo mu sedžadu ja i pratilac koji se brinuo za njegovo zdravlje. Napustio sam sobu da bi on otpočeo svoj namaz, a potom ušao i za njim zanijetio namaz džemat, jer sam znao ako ostanem u sobi neće prihvatiti da klanjam za njim.
Blizu četvrt sahata je bilo prošlo od akšama kada me je zovnuo njegov pratilac. Pošto sam došao, reče mi da on još uvijek sjedi i čeka mene da klanja namaz.
Rekoh: “Ja ću da klanjam za tobom!” On reče: “Ne ja ću da klanjam za tobom!”
Rekoh: “Ja Vas molim da Vi svoj namaz otpočnete!” On reče: “I ja također imam takvu molbu!”
Rekoh: “Četrdeset godina je kako imam od Vas molbu da jedan namaz otklanjam za Vama i dosada se nije ostvarila. Moliću Vas da ovaj put prihvatite!” Sa lagahnim osmijehom reče: “Još jedna godina na onih četrdeset.”
Zaista nisam imao snage da predvodim džemat, a da on klanja za mnom. Obuhvatio me je veliki stid. Na kraju vidjeh da on čvrsto sjedi na svom mjestu i da ne pomišlja da popusti. S druge strane, nije bilo ispravno poslije toga što me je zovnuo sebi da idem u drugu sobu da sam klanjam.
Rekoh: “Ja sam Vam na usluzi i ako nešto naredite ja ću se pokoriti!”
On reče: “Ja nemam šta da naredim: moja molba je upravo ovo!”
Ustao sam i klanjali smo tako što sam ja predvodio džemat. Nakon četrdeset godina, ni te večeri nisam uspio klanjati za njim i opet sam pao u istu zamku.
Sam Bog zna, onaj njegov izraz lica i stanje stida, koje se na njegovom licu očitavalo uporedo sa molbom, postidjeli bi i nježni povjetarac, dok bi žestina i snaga ljepote istopila kamen. /…/
[1] 1401. godine po Hidžri.
