S perzijskog preveo: Lutfi Akbaš

Preuzeto iz drugog sveska knjige "Stavovi islamskih mislilaca o  obrazovanju i odgoju"

Napisao i priredio: SEMT – Institut za proučavanje i pisanje udžbenika za univerzitete humanističkih nauka

 

Sadržaj:

METODE OBRAZOVANJA I ODGOJA

Metode odgoja odgajanika

Metoda pružanja uzora

Metoda ispoljavanja milostivosti

Metoda poticanja ili korenja (kažnjavanja)

Metoda lijepog savjetovanja

Metoda savjetovanja

Metoda primanja pouke

Metoda pripovijedanja

Alegorija kao obrazovno-odgojna metoda

Metode samoizgradnje

Djelovanje po znanju

Ljubav prema Bogu

Ti radosna budi o ljubavi, dobri naš sevdahu

Nadzor i svođenje računa sa sobom (murakaba va muhasaba)

Učenje Kur'ana

Spominjanje, odnosno sjećanje i razmišljanje

 

METODE OBRAZOVANJA I ODGOJA

 

Načela i ciljevi obrazovanja i odgoja iziskuju stvaranje odgojnih mjera i metoda. Pod odgojnim metodama misli se na tehnike, postupke i ponašanja koji ciljeve i načela obrazovanja i odgoja čine plodonosnim i objektivnim. Na ovoj osnovi primjenjivi dio obrazovanja i odgoja predstavljaju odgojne metode i načini.

 

Metode obrazovanja i odgoja možemo podijeliti na dvoje:

 

a) metode odgajanja odgajanika: Roditelji, učitelji i odgajatelji moraju biti upoznati sa naučnim i praktičnim odgojnim metodama koje se zasnivaju na određenim osnovama, ciljevima i načelima da bi bili u stanju odabrati među njima metodu koja odgovara posebnim uvjetima odgajanika i da se u odgoju svoga djeteta, učenika i odgajanika mogu njom koristiti. Neke od tih metoda su predstavljanje uzora, gajenje milosti, poticanje, korenje, kritiziranje, tolerantnost itd.

b) metode samoizgradnje: Čovjek koji traga za savršenstvom s ciljem njegova postizanja ulaže trud da bi se upoznao sa praktičnim i primjenjivim metodama čišćenja duše na osnovu određenih temelja i ciljeva, kako bi na taj način mogao odabrati najbolju metodu i kako bi, koristeći se njom, sebe učinio što bližim duhovnom savršenstvu, i to pomoću metoda kao što su čišćenje od poroka, ukrašavanje vrlinama, sjećanje i razmišljanje. Pored toga, čovjek koji želi savršenstvo ugleda se i prihvata kao uzor one koji su na većim stepenima savršenstva.

 

Metode koje su uglavnom bile predmet Mevlanine pažnje jesu metode samoizgradnje, duhovni odgoj i gnostička metoda. Međutim, on nije bio nemaran ni prema metodama odgoja odgajanika. U ovom poglavlju nastojat ćemo da pojasnimo obje metode iz Mevlaninog ugla i da njegove stavove uporedimo sa stavovima drugih islamskih mislilaca, posebno sa stavovima onih koji pripadaju gnostičkom i iluminacijskom pravcu.

 

Metode odgoja odgajanika

 

Nema nikakve sumnje da čovjek prima uticaj društvenih i geografskih uvjeta. Neporecivi su i uticaji porodice, škole, ponašanja roditelja, učitelja, odgajatelja i drugih ljudi na dijete, učenika i odgajanika. Prema tome, roditelji, učitelji, odgajatelji i društvo uopće trebaju biti upoznati sa metodama odgoja i koristiti se njima u pristupu odgajaniku. U nastavku ćemo se baviti metodama odgoja sa Mevlaninog stanovišta.

 

Metoda pružanja uzora

 

Metoda pružanja uzora je jedna od odgojnih metoda. Ova metoda spominje se pod drugim nazivima, kao što su: izgrađivanje uzora, pružanje uzora i prihvatanje uzora. Ova metoda je jedna od objektivnih i primjenjivih metoda obrazovanja i odgoja te nju odgajanik lahko prihvata. Dijete se u ranim godinama svoga života ugleda na roditelje, okolinu, drugove, učitelje i na odgajatelje. Na ovaj način izgrađuje se njegova ličnost, a kada postane malo starije, onda se ugleda na društvene i kulturne ličnosti i na umjetnike.

 

Ako se roditelji, učitelji, odgajatelji i velikani društva budu trudili da odgajaniku pruže uzorno ponašanje, pohvalna djela i izgrađujuće postupke, tako da svojim djelima izgrađuju uzore, sigurno će moći izmijeniti ličnost i društveni položaj odgajanika i objektivno će ga moći odgojiti. Prema tome, roditelji, učitelji i odgajatelji trebaju se truditi da poprave svoje ponašanje i moral, jer njihov moral i ponašanje ustvari predstavlja uzor na koji se ugledaju odgajanici.

 

Mevlana metodu izgrađivanja uzora pripisuje Imamu ‘Aliju, a.s., i predstavlja je u obliku jedne lijepe alegorije: Jedna zabrinuta žena došla je kod Imama ‘Alija, a.s., i rekla: “Moj Imame, dijete mi se popelo u korito i koliko god da ga zovem, ne sluša me. Sada mu prijeti opasnost od pada, a spas mog djeteta je u tvojim rukama. Šta da radim?” Imam ‘Ali je poručio: Nađi neko drugo dijete, povedi ga na krov tako da ga tvoje dijete vidi, ugleda se na njega i na taj način se vrati na krov i bude spašeno opasnosti da padne. Majka je uradila kako je rečeno i dijete joj se sačuvalo od opasnosti.

 

Jasna vjera islam s ciljem odgajanja čovjeka koristila se metodom uzora. Izgrađivanje uzora u Kur'anu je predstavljeno na dva načina:

 

  1. U nekim ajetima osobe su predstavljene kao uzori i naređeno je njihovo slijeđenje, kao u ajetu: Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na Onom svijetu, i koji često Allaha spominje, [1] također i u ajetu: Divan uzor za vas je Ibrahim i oni koji su uz njega bili…[2]
  2. U nekim kur'anskim ajetima predstavljena su ponašanja uzoritih ljudi i njihovi životi. Na taj način su pojedincima predstavljene nebeske upute, poput postojanosti i čvrstine poslanika, a.s., njihove potpune pristojnosti na položaju obraćanja Bogu i odnosa učenika i učitelja u slučaju Hidra i Musaa, a.s.

 

Ista ova metoda uočljiva je u islamskim predajama. Kao što ističe i sam Mevlana, on je ovu metodu naučio iz islama. Imam Sadik, a.s., poručuje: “Budite oni koji ljude pozivaju svojim djelima, a ne budite oni koji ih pozivaju jezicima.”[3]

 

Mislioci poput Jeana Piageta i Mauricea Dabessea također su u obrazovanju i odgoju obratili pažnju na metodu izgrađivanja uzora i imenovali su je važnim činiocem razvoja djeteta i glavnim uvjetom društvenog obrazovanja. Prema istraživanjima koja su obavljena na polju društvenog obrazovanja, temelj i glavni stub oblikovanja djetetove ličnosti jesu prvih sedam godina njegovog života. Slijeđenje drugih i ugledanje na uzore predstavlja temelj obrazovanja u ovom dobu. Ovo se pojavljuje na kraju prve godine djetetovog života.[4] Na ovaj način dolazi do toga da dijete način govora, hoda, ophođenja i općenito način življenja nauči od roditelja, okoline, drugova s kojima se igra, učitelja i od odgajatelja te da formira glavni temelj i oblik svoga postojanja. U sljedećim godinama, budući da adolescent, odnosno mladić, želi spoznati svoje egzistencijalne dimenzije, pronaći svoj identitet, izraziti svoju ličnost i naučiti način življenja, on lahko pada pod uticaj onoga što mu se nudi i na neki prirodan način ugleda se na ponašanje roditelja, bliskih osoba, učitelja, odgajatelja, umjetnika, vođa i društvenih ličnosti. Treba znati da u onoj mjeri u kojoj je prihvatanje uzora od strane djece i adolescenata važno, u istoj mjeri je važno i izgrađivanje uzora. Naime, roditelji i odgajatelji svojim odmjerenim ponašanjem trebali bi učiniti da lijepa svojstva i pohvalne osobine vladaju članovima društva.[5] Prema navedenom, najučinkovitija i najuticajnija metoda odgoja je metoda uzora.

 

Ibn Sina – veliki muslimanski filozof i mislilac – isto tako je govorio o ulozi metode uzora. On smatra da se obrazovanje treba obavljati skupno i da se učenik treba družiti sa svojim vršnjacima, a posebno sa djecom velikana koji su podučeni lijepim manirima i koji posjeduju lijepe navike, jer dijete uči od drugog djeteta i nastoji da ne zaostaje za drugima.[6]

 

Muhammed Kutb u vezi s ovim pitanjem ističe: „Islam je za stub svoje odgojne metode prije svega postavio metodu uzora jer je najpraktičnije i najučinkovitije sredstvo odgoja odgoj praktičnim primjerom i živim uzorom.“[7]

 

I gnostici visokog ranga metodu uzora i slijeđenja pira, murada, šejha, muršida i kutba smatraju najvažnijim stubom i kamenom temeljcem zdanja svoje gnostičke škole. Kao što smo već spomenuli, Mevlana jasno ističe da je ova metoda uzeta iz islama. Šejh Išrak – osnivač iluminacijske škole – također je mišljenja da odgajanik svoje ponašanje i ophođenje uči od svog odgajatelja, a bez odgajatelja nije moguće postići mudrost ni duhovni odgoj, jer odgajatelj i čisti učitelj upoznaju čovjeka sa novim horizontima i čine put prohodnim.[8]

 

I sam Šejh Išrak putovao je svijetom s ciljem pronalaska uzora na kojeg će se ugledati i radi ostvarivanja ovog cilja podnio je mnoge teškoće. On vezano za ovo kaže: “Imam oko trideset godina, a veći dio mog života prošao je u potrazi za uzorom na kojeg ću se ugledati.”[9]

 

Na kraju, neophodno je spomenuti i sljedeću činjenicu: Budući da se slijeđenje odgajatelja, murada i muršida može smatrati efikasnom odgojnom metodom, ono je spomenuto u ovom dijelu, iako se iz jednog drugog aspekta trebalo uvrstiti u poglavlje o gnostičkom odgoju.

 

Dalje ćemo navesti neke Mevlanine stihove koji su u vezi sa metodom uzora:

 

Neka žena kod Murteze dođe,

Reče mu: Dijete mi je korito otišlo,

 

Ne dolazi ma koliko god da ga zovem,

Bojim se da će upasti dolje ako ga pustim.

 

Ako mu kažem: U opasnosti si, dođi mi,

Nije pametan pa da razumije kao mi,

 

Ne razumije ni znakove ruke,

Ako i razumije, neće da sluša, što je loše.

 

Zaboga, vi ste, o velikani,

I na Ovom i na Onom svijetu vi ste pomagači,

 

Brzo nađi neko rješenje, ustreptalo mi je srce,

Misli su mi zaokupljene plodom moga srca.

 

Reče: Povedi na krov još jedno dijete

Da bi svoju vrstu vidjelo to dijete tvoje.

 

Izaći će iz korita hitajući ka vrsti svojoj,

Vrsta je zaljubljena u svoju vrstu, vječno.

 

Žena učini tako; kada njeno dijete ugleda

Svoju vrstu, svo veselo priđe k njemu,

 

Izađe iz korita i dođe na krov;

Znaj da svaku vrstu privlači njena vrsta.[10]

 

Mevlana u ovoj priči iznosi metodu prihvatanja uzora i lijepo oslikava uticajnu i efikasnu ulogu ove metode, a ljepše od toga je to što ovu ulogu pripisuje ‘Aliju Murtedau, a.s. U vezi sa izgrađivanjem uzora i uticanjem ponašanjem na druge preporučuje da se savjetuje praksom i da se ljudi upućuju vlastitim ponašanjem jer upućivanje djelima ne samo da je privlačnije za pojedince i sjeda svakome u dušu, već je u praktičnom savjetovanju manja opasnost od ljubavi prema vođstvu i položaju te je uticajnije i djelotvorniji od savjetovanja riječima:

 

Svako jutro kada bi Sulejman dolazio

U mesdžid, savjetovao bi robove Božije.

 

Nekada bi ih savjetovao riječima i govorom,

Nekada djelima, naime rukuom i namazom.

 

Savjetovanje djelima privlačnije je ljudima,

Jer stiže do svake duše, bilo da čuje ili da je gluha.

 

U njemu je manji osjećaj prisile

A na ljude veći njegov je uticaj.[11]

 

 

Metoda ispoljavanja milostivosti

 

Ljubav i samilost su prirodne i osnovne potrebe čovjeka. Malo dijete želi da se uzme u krilo i da se nosa. Ono želi da se s nekim igra, da bude voljeno i da se s njim priča. Sve navedeno su potrebe kojima treba udovoljiti.

 

Istraživanja na polju psihologije pokazala su da nakon navršene prve godine života prisustvo osobe koja bi aktivno učestvovala u djetetovim igrama pomaže njegovom duhovnom razvoju. U slučaju kada je dijete većinu vremena daleko od društvenih kontakata i samilosnog ponašanja, što se može vidjeti u nekim jaslicama, dolazi do usporavanja razvoja djeteta i javljaju se psihološki problemi, ono što se u Spitzovim istraživanjima naziva kobnom posljedicom zamjene uloge majke njegovateljicom. Preuranjeno odvajanje djeteta od majke i rezultat toga, dakle osjećaj pomanjkanja ljubavi, uzrokuje ili promjenu ponašanja nagore, ili dijete čini zapostavljenim.[12]

 

Koliko god se dijete razvijalo i raslo, ono ipak i dalje ima potrebu za ljubavlju i milošću. Posebno u doba adolescencije, kada se kod djeteta osjećaj gajenja samilosti i ljubavi prema drugima intenzivira, neophodno je da dijete u kući, školi i u društvu nalazi toplinu i ljubav kako bi njegova ličnost ostala zdrava. Na osnovu ovoga, neophodno je da roditelji, učitelji i odgajatelji metodu gajenja milosti učine svojim motom i da na ovaj način olakšaju odgoj svoga djeteta i odgajanika te da svoje osjećaje samilosti i ljubavi što više iskazuju i riječima, jer je iskazivanje milosti riječima kvasac kojim se jača odgojna veza i to je nužnost i uvjet uticaja odgajatelja na odgajanika.

 

Naravno, onako kako lišavanje odgajanika ljubavi uzrokuje kod njega poremećaje i opasno je za njega, tako je i ukazivanje prekomjerne ljubavi za dijete štetno jer ga lišava osjećaja neovisnosti i samopouzdanja i čini ga sebičnim, zahtjevnim, samozadovoljnim, razmaženim itd. Dakle, odgajatelji trebaju potpunim uvidom u stanja i uvjete u kojima se nalazi odgajanik pružiti tačno onoliko ljubavi koliko mu je potrebno.

 

Mevlana metodu ispoljavanja milosti i ljubavi smatra učinkovitom i plodonosnom metodom. Ona čovjeka mijenja iznutra. Odgajatelj služeći se metodom gajenja samilosti može odgajanika učiniti vezanim za sebe, te tako put odgoja učiniti prohodnim i pridobiti povjerenje odgajanika, da bi ovaj mogao sve svoje tajne dijeliti sa odgajateljem. Milostivost čovjeka čini pripravnim za prihvatanje teških obaveza, kao što priprema kralja da prihvati ropstvo. Ovo je govor Mevlane i svih islamskih mislilaca, koji su naučili iz islama. Tajna napretka islama bila je upravo u samilosti Poslanika islama, s.a.v.a., prema ljudima: Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbježali bi se iz tvoje blizine.[13]

 

Samilost Poslanika islama, s.a.v.a., bila je povod da uputu prime osobe za koje se nije moglo vjerovati da će ikada prihvatiti islam, a oni koji su na ovaj način primili uputu toliko su se srdačno vezali za velikog odgajatelja čovječanstva da nisu bili spremni ni po koju cijenu napustiti islam, već su svim svojim bićem bili spremni na svaku žrtvu na njegovom putu. Ustvari, na ovaj način od ljudi vremena neznaboštva izgrađeni su samilosni, širokogrudi i bogobojazni ljudi.

 

Ukratko, Veliki Odgajatelj obaju svjetova svoj poziv i djelovanje izgradio je na temelju milosti i ljubavi, a to je preporučio i svojim sljedbenicima: “Volite djecu i ukazujte im milost!”[14] Imam Sadik, a.s., je čovječanstvu na ovom polju dao savjet koji je od neprocjenjive vrijednosti: “Kada zavoliš neku osobu, obavijesti je o tome, zaista će to vašu ljubav učiniti postojanijom.”[15]

 

Slijedeći Poslanika islama, s.a.v.a., islamski mislioci svoju glavnu odgojnu metodu u obrazovanju i odgoju izgradili su na temelju gajenja milosti i ljubavi. Šehid Sani u djelu Munjetu-l-murid u osobine dobrog odgajatelja i učitelja svrstava gajenje milosti prema odgajanicima, lijep moral i mehkoću u govoru. Oslanjajući se na kur'anske ajete i predaje, on zaključuje da svaki učitelj i odgajatelj treba svoj moral uljepšati u pogledu odnosa sa pojedincima, a posebno u odnosu sa odgajanicima. Prema njima se treba odnositi ljubazno i s ljubavlju, a prilikom susreta sa odgajanicima treba postupati prijatno, otvoreno i vedro te posredstvom milosti i ljubavi iskazati svoje saosjećanje. Naravno da učitelj i odgajatelj poput stručnih ljekara trebaju uzimati u obzir uvjete, okolnosti i način ophođenja, te metodu odgoja trebaju odabrati na osnovu tih uvjeta i okolnosti.[16]

 

I Šejh Išrak ljubav i milost smatra plodovima znanja i spoznaje. Prelazak kroz ovu fazu predstavio je kao uvjet postizanja savršenstva. On je smatrao da je ovo načelo primjenjivo na svim poljima.[17]

 

U nastavku ćemo iznijeti neke od Mevlaninih stihova u vezi sa milošću i ljubavlju:

 

Zbog ljubavi stvari gorke postaju slatke,

Zbog ljubavi stvari bakarne postaju zlatne,

 

Zbog ljubavi stvari mutne postaju bistre,

Zbog ljubavi bolovi izliječeni postaju,

 

Zbog ljubavi mrtvi postaju živi,

Zbog ljubavi kraljevi postaju robovi.

 

Ljubav ova, koja je plod znanja,

Nije zaposjela ovaj tron tek tako.[18]

 

Mevlana se nije zadovoljio samo dubokom i jakom ulogom ljubavi u privlačenju srca, nego je vezu odgajatelja i odgajanika vidio kao vezu cjeline i dijela u kojoj odvajanjem od cjeline za dio više ne postoji život:

 

Poslanik reče: Ja sam vama, o ljudi,

Kao otac milostiv i brižan,

 

Zato što ste svi vi dio mene

Od cjeline zašto dijelove kidate?

 

Otkinu se od cjeline djelić, i posta beskoristan,

Ud se otkinu od tijela, i posta lešina.[19]

 

Metoda poticanja ili korenja (kažnjavanja)

 

U islamskom obrazovanju i odgoju poticanje je primarna metoda jer je osnova odgoja olakšanje, ljubav i mehkoća. Zapravo, u takvom ambijentu je putem bodrenja moguće povećati poticaje, sklonosti i želje odgajanika u pravcu izvršavanja poželjnih radnji, osigurati njegovu fitretsku sklonost posredstvom milosti, ljubavi i uvažavanja te pridobiti njegovo povjerenje.

 

Naravno, ako poticanje nije učinkovito i kod odgajanika se javljaju greške i prekršaji, s ciljem osvješćivanja i sprječavanja ponavljanja prekršaja, kao i s ciljem očuvanja zdravlja porodice, škole i društva može se pristupiti prvo upozoravanju, a ako i to ne bude djelotvorno, onda kažnjavanju. Bez sumnje, pristupanje kažnjavanju nije radi smirivanja srdžbe odgajatelja, već radi upućivanja i osiguravanja sreće odgajanika. Zanemarivanje grešaka i prekršaja sasvim je u suprotnosti sa ciljevima odgoja.

 

Prema tome, poticanje i korenje su neophodni za ostvarivanje razvoja i napretka u obrazovanju i odgoju, kao i osiguravanja njegove provedivosti, i ne može se koristiti samo jedno od njih.

 

Šta su poticanje i korenje? Poticanje predstavlja pozitivan odgovor na poželjno ponašanje odgajanika. Ovaj odgovor može biti raznovrstan. Moguće je da bude u obliku pohvale odgajanika, iskazivanja milosti prema njemu, njegovog nagrađivanja odgovarajućim statusom, obećanjem nagrade itd. Korenje, pak, jeste negativan odgovor na neprihvatljivo ponašanje odgajanika. Na ovu vrstu ponašanja odgovor može biti hladan pogled, okretanje lica, neobaziranje, promjena izraza lica, zatvaranje, uskraćivanje, kažnjavanje i tjelesno kažnjavanje.

 

Iz navedenog postaje jasno da je poticanje u stvari nagrađivanje pojedinca koji se trudio i izvršavao svoju dužnost, dok je korenje kažnjavanje onoga koji krši pravila i ne izvršava svoje dužnosti. Korijeni poticanja i korenja vraćaju se na to da se dobro i loše ne mogu smatrati jednakim i otuda se sa dobročiniteljem i prestupnikom ne može jednako postupati.

 

Dva osnovna pitanja koja postoje na ovom polju vezana su za stav Mevlane i drugih islamskih mislilaca u vezi sa poticanjem i korenjem, posebno u vezi sa tjelesnim kažnjavanjem, kao i za stav islama po ovom pitanju. Islam prihvata načelo poticanja i korenja, jer dobro i loše ne smatra jednakim i ne nadoknađuje dobročinstvo i prestupe jednako: Nije isto dobro i zlo.[20] Imam ‘Ali, a.s., poručio je Maliku Aštaru: “(Pazi!) Dobročinitelj i onaj koji čini zlo da ne budu kod tebe na istoj ravni, jer će zaista ovakav postupak dobročinitelja udaljiti od njegovog dobročinstva, a činitelja zla naviknut će na njegova zla djela. Tvoje postupanje sa dobročiniteljem i onim koji čini zlo treba biti u skladu sa njihovim djelima.”[21]

 

Prema tome, načelo poticanja i korenja prihvaćeno je u islamu, ali poticanje predstavlja glavni oslonac. Međutim, ne bude li poticanje imalo uticaja i ne budu li blagi oblici korenja, kao što su okretanje lica, neobraćanje pažnje i kažnjavanje, od koristi, da li je tada po islamu dozvoljeno tjelesno kažnjavanje? Udaranje odgajanika s ciljem povređivanja, smirivanja svoje ljutnje i osvete je zabranjeno, ali ako za odgoj i popravljanje stanja odgajanika nije preostalo ništa drugo, osim tjelesnog kažnjavanja, onda je prihvaćeno tjelesno kažnjavanje kao mjera koja je izuzetak, i to u određenom dobu i situaciji, i sa posebnom kakvoćom i načinom primjene.

 

Mevlana obrazovanje i odgoj zasniva na metodi poticanja, prijateljstva, tolerancije i ljubavi. Na mnogo mjesta on govori o presudnoj ulozi ljubavi i prijateljstva. Pored toga, govorio je i o korenju, a u vezi sa dozvoljenošću tjelesnog kažnjavanja podsjetio je na činjenicu da je učitelj povjerenik i zastupnik Istine. On, kao takav, nikad neće pristupiti tjelesnom kažnjavanju zbog osvetoljubivosti, smirivanja svoje ljutnje i ličnog interesa, već će posegnuti za ovakvim mjerama samo s ciljem popravljanja i odgoja odgajanika. S obzirom da je učitelj povjerljiv, ako bude odgajanika tjelesno kaznio i on pritom umre, neće biti kažnjen, a ako otac svoje dijete tjelesno kazni i ono pritom umre, budući da je očevo kažnjavanje možda bilo zbog ličnog interesa, on će se smatrati odgovornim i morat će platiti krvarinu:

 

Kada učitelj dijete udari i ono umre,

Učitelj nema odgovornosti, ne boj se,

 

Jer učitelj je zastupnik i povjerljiv,

A propis svakog povjerljivog je takav.

 

Učitelj ga nije obavezan služiti

Pa učitelj ne kažnjava zbog koristi.

 

A kada otac batina, zbog sebe ga batina,

Nema mu spasa, krvarinu platiti mora.[22]

 

Džahiz, islamski mislilac, u vezi sa poticanjem i korenjem veli: “Poredak stvaranja je izgrađen na osnovu poticanja i korenja i ispravno upravljanje ima potrebu za njima. I u obrazovno-odgojnom poretku trud pojedinca treba biti cijenjen i potican, a na tromost i aljkavost treba odgovoriti korenjem pošto su poticanje i korenje poput dvaju krila jedne ptice; kao što ptica ne može letjeti samo sa jednim krilom, tako ni odgojno-obrazovni poredak koji se drži samo poticanja ili se koristi samo korenjem i kažnjavanjem neće moći postići svoje ciljeve. Dakako da je primjenjivanje poticanja i korenja veoma precizna stvar i ima potrebu za obaviještenošću i posebno za dobrim poznavanjem prilika.”[23]

 

Ibn Sahnun korenje smatra jednom od odgojnih metoda koju je učitelj dužan koristiti s ciljem boljeg educiranja i odgoja učenika te sprečavanja međusobnog uznemiravanja učenika. Korenje sa više od tri uobičajena udarca nije dozvoljeno.[24]

 

Farabi, veliki islamski filozof, kaže: “Korenje nije samo sredstvo za sprečavanje ružnog; zapravo ono uzrokuje i činjenje dobra. Prema tome, obraćanje pažnje na ulogu boli i užitka kod pojedinaca je prihvatljivo iz dvaju aspekata: za sprečavanje ružnog i za činjenje dobra.”[25]

 

Kabisi – učenjak koji se bavio obrazovanjem i odgojem – u vezi s tjelesnim kažnjavanjem zastupa stav da odgajatelj, prije nego posegne za ovom mjerom, treba probati lagahne oblike korenja. Ako oni ne proizvode željeni rezultat, u posljednjoj fazi, u mjeri prekršaja, treba izvršiti tjelesno kažnjavanje od jednog do tri udarca.[26]

 

Veliki islamski filozof i mislilac Ibn Sina poticanje i korenje preporučuje kao sredstva koja jamče provedbu obrazovanja i odgoja. On smatra da poticanje i korenje imaju raznovrsne i mnogobrojne oblike. Vjeruje da reakcija odgajatelja prema neprihvatljivom ponašanju odgajanika treba biti odgovarajuća i postepena. Prvo treba okretati lice, onda pokazivati nezadovoljstvo gestom lica, plašiti i na kraju kažnjavati. Odgajatelj za tjelesnim kažnjavanjem može posezati samo u posebnim uvjetima.[27]

 

Metoda lijepog savjetovanja

 

Lijepo savjetovanje je jedna od metoda prihvaćenih u islamskom obrazovanju i odgoju. Savjetovanje je odmjeren i umjestan govor koji s ciljem osvješćivanja i pozivanja na dobro i ispravno izvire iz srca kao plod vjerovanja, dobronamjernosti i milosti, a izriče se s mehkoćom.

 

Uloga lijepog savjetovanja je da otklanja nemar, smiruje srdžbu i strast, otklanja tvrdoću srca i umjesto njih usađuje čistotu, sjaj, mehkoću i tanahnost.[28]

 

Da bi živio životom dostojnim njega, čovjek ima potrebu za velikom obaviještenošću i brojnim uputama, a s obzirom da mu prijeti opasnost od nemara i sebičnosti, mnoge zbilje za njega ostaju skrivene. Pošto on djeluje bez obaviještenosti, na kraju se suočava sa kajanjem. Kada bi ga neko savjetovao sa dobronamjernošću i iznio mu istine na odmjeren i umjestan način, ne bi bio pogođen svim ovim poteškoćama.

 

Osim toga, slušanje ima učinke koji ne postoje u znanju jer je čovjek stvoren takvim da pada pod uticaj dobronamjernog upućivanja. Nadalje, moguće je da je upoznat sa mnogim istinama, a da na njih ne obraća pažnju. Zbog toga srdačni odgajatelji istine odgajanicima moraju predstaviti u obliku lijepih savjeta.

 

Mudri Bog ne samo da sebe predstavlja kao Onoga Ko savjetuje[29] i Kur'an kao knjigu savjeta[30], već i velikom Poslaniku islama, s.a.v.a., naređuje da ljude poziva u vjeru metodom lijepog savjetovanja: Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj…[31], kao što je i Lukmanova odgojna metoda nazvana savjetovanjem.

 

Mevlana je u mnogim prilikama govorio o lijepom savjetovanju. S jedne strane, odgojnu metodu Božijih vjerovjesnika vidi kao metodu savjetovanja, a s druge strane, svoju odgojnu metodu u pričama, pripovijestima i u alegorijama Mesnevije predstavlja kao metodu savjetovanja. On u vezi sa ovim pitanjem ukazuje na dvije činjenice:

 

  1. Ako savjetovanje bude odmjereno, umjesno i uz poštivanje uvjeta, imat će veliki uticaj i učinit će srca zaljubljenim u sebe do te mjere da je moguće da slušanjem nekih lijepih savjeta i presele sa Ovog svijeta. Rečeno je da kada bi vjerovjesnik Davud, a.s., držao govor, pod uticajem njegovog lijepog govora koji izvire iz srca mnogi slušaoci bi preselili sa Ovog svijeta. Također se prenosi u knjigama povijesti da kada su čarobnjaci Faraona čuli govor i vidjeli djelo Musaa, a.s., oprostili su se sa svojim životima i nisu imali straha od unakazivanja tijela i odsijecanja ruku i nogu.
  2. Glavni uvjet djelotvornosti savjetovanja jest postojanje preduvjeta za prihvatanje savjeta kod onog ko je predmet savjetovanja, jer i kada bi onaj ko savjetuje iznio sto vrsta savjeta, dok ne postoji uho koje sluša, ne može se ostvariti nikakav uticaj. Onaj ko nema uho koje čuje, neće se obazirati na lijepe savjete, već će ih zanemariti. Štaviše, tvrdoglav čovjek pred samilosnim savjetima držat će se svoje tvrdoglavosti ili će ih tumačiti tako da zaključi kako se oni njega ne tiču.

 

Sada da vidimo šta veli Mevlana:

 

Vjerovjesnici su svjesno rekli: Nekoliko

Savjeta dajemo ovome i onome.[32]

 

Slušaj ovu priču i smatraj je savjetom

Da ne bi bio umoran zbog manjkavosti i štete.[33]

 

U ova dva distiha govori se o odgojnoj metodi vjerovjesnika, kao i o tome da je razlog postojanja priča u Mesneviji savjetovanje i iznošenje lijepih savjeta.

 

Mevlana ističe: Čuj ovu priču i prihvati je kao savjet, da ne bi bio umoran i potišten zbog manjkavosti i šteta koje ti na Ovom svijetu pogađaju tijelo, imetak i djecu:[34]

 

Svakom mu besjedom dvjesto ljudi preseli,

Njegov lijep glas čini čovjeka nepostojećim.

 

Tada će se lav i gazela okupiti

Rad' savjeta njegovih, jedno drugog nesvjesni.

 

I brda i ptice uglas sa njim zbore,

A za vrijeme poziva bliski srodnici sa njim postaše.[35]

 

Gornji stihovi govore o začudnom uticaju savjeta vjerovjesnika Davuda, a.s.

 

Islamski mislioci ne samo da su savjetovanje prihvatili kao jednu sigurnu odgojnu metodu i da su ga naglašavali, već su ovu metodu primjenjivali i u praksi te su u svojim djelima pažljivo zabilježili svoje savjete. Ibn Sina svoje savjete počinje riječima:

 

Najumniji i najpametniji od ljudi je onaj koji se trudi za onosvjetski život, koji podrobno poznaje Ovaj svijet i vidi ga poput mjehurića, promjenljivog, bez osnove… Najbolji i najljepši poklon jeste savjet koji se poklanja.[36]

 

Šejh Išrak na kraju knjige Hikmetu-l-išrak otjelovljuje odgojnu metodu savjetovanja i pod naslovom Oporuka pisca poručuje: “Braćo! Savjetujem vam čuvanje Božijih naredbi, napuštanje onog što je zabranio, potpunu pažnju prema Njegovom Veličanstvu, napuštanje govora i djela koji su beskorisni i otklanjanje svake šejtanske pomisli. Braćo! Znajte da je sjećanje na smrt uvijek bilo jedna od važnih stvari u stizanju do savršenstva.”[37]

 

Metoda savjetovanja

 

Savjetovanje je jedna od prihvaćenih odgojnih metoda i tehnika obrazovanja i odgoja. Savjetovanje na određeni način predstavlja drevno iskustvo čovjeka. Postojalo je tokom stoljećā i javljalo se u različitim oblicima, da bi polovinom 19. stoljeća postalo profesionalno zanimanje.

 

Savjetovanje se odvija između onoga ko traži savjet i savjetnika s ciljem stvaranja promjene kod onoga koji traži savjet, kako bi on posredstvom veće spoznaje i ispravnijeg stava mogao razboritije odlučiti i riješiti svoje probleme. Prema tome, savjetovanje je nešto više od čina davanja savjeta.

 

Mevlana je u mnogim prilikama govorio o savjetovanju i podsjetio je na njegovu važnu ulogu u pružanju pomoći pojedincima s ciljem spoznajnih promjena, dolaska do novih stavova, podrobnog uvida i pronalaska rješenja za probleme. On nije ukazao samo na važnost savjetovanja u čovjekovom životu, već je pojasnio i ukazao na načela savjetovanja kojih se trebaju pridržavati i onaj koji traži savjet i savjetnik da bi savjetovanje bilo korisno. Među tim načelima su sticanje uvida od strane savjetnika propitivanjem o životu onoga koji traži savjet, gajenje ljubavi i ukazivanje milosti, davanje nade onome koji traži savjet i čuvanje tajni.

 

Prvo ćemo predstaviti neke Mevlanine stihove u vezi sa važnošću, ulogom i uvjetima savjetovanja, da bi nakon toga iznijeli stav islama i stavove nekih islamskih mislilaca:

 

Savjetuj se sa skupinom čestitih,

Došlo je Poslaniku naređenje: “Savjetuj se s njima.”

 

“Posao im je uz savjetovanje”, došlo je zbog toga

Što se savjetovanjem umanjuju greške i krivde.

 

Ovi su umovi poput blistave svjetiljke,

Dvadeset je svjetiljki svjetlije od jedne.

 

Savjetovanje u poslovima je obavezno

Da bi na kraju kajanja bilo malo.

 

Reče ummet: S kim da se savjetujemo?

Vjerovjesnici su rekli: Sa umom vodiča.

 

Ako se budeš sa nefsom svojim savjetovao,

Šta god ti kaže taj niski, uradi suprotno.

 

Savjetovanje donosi opažanje i svjesnost

Jer umovi jedni drugim stižu u pomoć.

 

Kada se um s drugim umom sjedini,

Postane prepreka zlom djelu i zlom govoru.

 

Kada se umu pridruži drugi um,

Uveća se svjetlost i pojavi se put.[38]

 

Pored toga što je jedno od najkorjenitijih općeprihvaćenih i najumnijih načela u čovjekovom životu, savjetovanje je i jedno od islamskih načela. Ono se ubraja i u najistaknutije programe odgojnog sistema islama i u kulturna, politička i društvena načela. U Kur'anu i predajama velikana vjere veoma se često govori o ovom načelu. Mudri Bog je časnom poslaniku Muhammedu, s.a.v.a., naredio da se u poslovima savjetuje sa ljudima: …I dogovaraj se sa njima…[39], bez obzira što, kako kaže i sam Mevlana, nema boljeg i ispravnijeg mišljenja od Poslanikovog:

 

Naredba: Savjetuj se s njima, dođe Poslaniku,

Premda nije bilo boljeg mišljenja od njegovog.[40]

 

Kur'an traženje savjeta smatra specifičnošću svakog muslimana: …I koji se o poslovima svojim dogovaraju…[41] Činjenice vrijedne pažnje jesu to što, kao prvo, od 53 ajeta sure Šura samo jedna rečenica govori o savjetovanju, ali je čitava sura okupljena pod nazivom Šura (savjetovanje), i drugo, Uzvišeni Bog savjetovanje je u 38. ajetu postavio između dva osjetljiva pitanja – namaza i udjeljivanja.

 

Rasprava o savjetovanju, ciljevima savjetovanja, ulozi savjetovanja, uvjetima tražitelja savjeta i savjetnika itd. jako je opširna tako da u ovoj raspravi nije moguće o svemu tome govoriti.

 

Savjetovanje je kod islamskih mislilaca imalo visok položaj pa su ga stalno koristili kao korisnu odgojnu metodu. Ibn Sina je na polju obrazovanja i odgoja, a i u liječenju duševnih bolesnika koristio ovu metodu. Dolje navodimo dva primjera:

 

Ibn Sina na polju obrazovanja i odgoja insistira na zajedničkom obrazovanju i zastupa mišljenje da se dijete treba učiti skupa sa svojim vršnjacima jer im zajedničko obrazovanje povećava želju i aktivnost. Osim toga, razmjena misli i međusobno dogovaranje djece uzrokuju povećanje obima njihovih misli.[42]

 

Ibn Sina se u liječenju duševnih bolesti kao što su napadi ludila, melanholija i druge koristio metodom savjetovanja. U Čehar makala navodi se da je Ibn Sina, nakon što je došao kod bolesnika i pregledao ga, rekao: „Dovedite nekog čovjeka koji poznaje sve mahale u gradu.“ Kada su doveli takvu osobu, Ibn Sina je počeo rukom osluškivati puls bolesnika, a ovaj je nabrajao gradske mahale. Kada je spomenuo ime jedne mahale, puls bolesnika se odjednom jako povećao, a kada je spomenuo ime određene ulice u toj mahali, puls bolesnika se još više povećao. Onda je počeo nabrajati imena kuća u toj ulici. Posebno kada je spomenuo ime jedne kuće puls bolesnika je poludio. Ibn Sina je shvatio da je u pitanju ljubav i da je draga bolesnika u toj kući.[43]

 

Spomenuta metoda savjetovanja u liječenju je na polju liječenja psihičkih bolesti, a odvija se posredstvom dijaloga i emocionalne veze između tražitelja savjeta i savjetodavca s ciljem pomaganja i rješavanja problema tražitelja savjeta.

 

Mevlana u priči u kojoj se govori o carevom zaljubljivanju u jednu robinju, kupovanju robinje, njenom razbolijevanju, pokušaju cara da se robinja izliječi, neuspjehu ljekara u liječenju, carevom okretanju Bogu i traženju pomoći za ozdravljenje robinje od Boga, carevom susretu sa jednim mudracem i jednim od Božijih evlija i njegovom zahtijevanju da evlija izliječi robinju itd. jezikom tog mudrog ljekara metodu savjetovanja u liječenju predstavio je na sljedeći način:

 

Ruku na bilo stavi njezino i jedno po jedno

Upita je ponovo o tegobi sudbine

 

Slušao je uhom kazivanje njeno

I pažljivo pratio otkucaje srca

 

Pričala je o svakom gradu i o svakoj kući,

Niti joj se vena pomjeri, niti boja promijeni.

 

Njezin puls bi normalan i bez promjena

Dok nije upitao o Samarkandu, poput šećera.

 

Ubrza se bilo, a lice posta ozareno i blijedo

Jer se ispostavi da je zlatar iz Samarkanda.

 

Čim mudrac shvati tajnu bolesti njene

Pronađe izvor njene boli i nesreće.[44]

 

Metoda primanja pouke

 

Metoda primanja pouke jedna je od pouzdanih metoda islamskog obrazovanja i odgoja. Primanje pouke je metoda kojom čovjek, procjenjujući jasne događaje, stiže do razumijevanja nejasnih, stiče nove putokaze za svoj život i osujećuje ponavljanje grešaka.

 

Mevlana je u Mesneviji govorio o ovoj metodi i primanje pouke je predstavio kao pokazatelj umnosti, dalekovidnosti i zrelosti. On zastupa stav da čovjek u povijesti prijašnjih pokoljenja može pronaći svoje mjesto, može sebe procijeniti mjerilom povijesti i primiti pouku:

 

Uman je onaj ko prima pouku iz smrti prijatelja

U nedaćama koje se mogu izbjeći.

 

Kada primaš pouku od podlog vuka,

Onda ti nisi lisica, ti si moj lav.

 

Smiruj srdžbu, otvori oči, budi radostan,

Primi pouku od prijatelja, budi učitelj![45]

 

Mevlana na veoma opširan način govori o priči Musaa, a.s., i Faraona i na kraju zaključuje da čovjek može primiti pouku iz ove priče, putovati u svoju nutrinu i ondje pronaći Musaa i Faraona. U nutrini svih nas postoje i Musa, a.s., i Faraon, samo koji od njih će nas prisvojiti?

 

Spomen Musaa postao je veza srca,

Ove su priče o prijašnjim događajima.

 

Priča o Musau je za spoljašnjost,

Svjetlost Musaa je životopis tvoj, o dobročinitelju.

 

Musa i Faraon u biću su tvome,

Tu dvojicu neprijatelja u nutrini svojoj traži.[46]

 

U Kur'anu i predajama velikana vjere mnogo se govori o metodi primanja pouke i od čovjeka se traži da Ovaj svijet i njegove promjene, zapravo sve pojave, posmatra pogledom kojim iz njih prima pouku. Ako vidimo da Kur'an i predaje govore o povijesti prijašnjih naroda, to je s ciljem da bude pouka i putokaz za buduće naraštaje. Treba reći da primanje pouke zahtijeva posjedovanje očiju koje vide i budno srce.

 

Uzvišeni Bog metodu primanja pouke smatra toliko važnom da je predstavlja kao razlog zbog kojeg se navode priče o poslanicima: U kazivanjima o njima je pouka za one koji su razumom obdareni.[47] Isti je slučaj i kada, ukazujući na Bitku na Bedru, na muslimanske borce, na mnogobožačke borce i na pomoć iz skrivenog svijeta, na početku i kraju ajeta kazuje: Imate pouku u dvjema vojskama koje su se sukobile; (…) To je zaista dalekovidnim pouka.[48]

 

Na osnovu gornjeg ajeta dolazimo do zaključka da je metoda primanja pouke metoda znamenja (ajet) i gledanja na pojave kao na znamenja i znakove Božije te stizanje do sadržaja ajeta i dopiranje do srži jer se na početku ajeta kaže: Imate pouku u dvjema vojskama koje su se sukobile.

 

Vjerski prvaci metodu primanja pouke također su smatrali metodom koja čovjeku daruje dalekovidnost, zaštitu od griješenja, temeljito procjenjivanje, postojane misli i stavove te se u mjeri primanja pouke smanjuje postotak grešaka i posrtaja. Treba obratiti pažnju na to da se u predajama vjernik predstavlja kao osoba koja Ovaj svijet i njegove promjene vaga i iz njih prima pouku. Vođa pravovjernih Imam ‘Ali, a.s., kaže: “Zaista, vjernik na Ovaj svijet gleda samo pogledom kojim prima pouku.”[49]

 

Islam ukazuje na važnost kažnjavanja prestupnika u prisustvu drugih zato da bi i prestupnik i ostali ljudi mogli primiti pouku iz tog kažnjavanja, što dobro pojašnjava važnost primanja pouke i njegovu ulogu. U Kur'anu se u vezi sa kažnjavanjem prestupnika kaže: …I neka kažnjavanju njihovu (bludnika i bludnice) jedna skupina vjernika prisustvuje![50]

 

Metoda primanja pouke koristila se i koristi se i u starim i u novim sistemima obrazovanja i odgoja. Mnogi pedagozi, arifi i pjesnici koristili su se ovom metodom. Hakani – pjesnik koji je živio u šestom stoljeću po Hidžri – vraćajući se sa hadža, nakon što je vidio ostatke terasa grada Madain, spjevao je veoma lijepu kasidu. Donosimo neke njene stihove:

 

Pazi, o srce koje prima pouku, gledaj kako da pouku uzmeš,

Znaj da su terase madainske ogledala pouke.

 

Zidine svakog dvora daju ti novu pouku,

I pouku svakog zida čuj od korijena njegova.

 

Pitaš: Gdje li su sad oni nosioci krune?

Od njih stomak zemlje trudan vječno je.

 

Svi iz Mekke nose tespih sa Hamzine zemlje,

Pa ti iz Madaina, ponesi tespih sa Salmanove zemlje.[51]

 

Sa‘di se, također, koristio ovom pohvalnom i učinkovitom metodom. On ističe: Sretnici iz priča i primjera onih prije njih primaju pouku prije negoli oni koji dolaze počnu navoditi njihove događaje kao primjere, i na vrijeme ne uskraćuju da ne bi bili uskraćeni:

 

Ne približava se ptica zrnu

Kada vidi da je druga ptica u zamci.

 

Iz nedaća drugih primi pouku,

Da ne bi drugi primili pouku od tebe!

 

Metoda pripovijedanja

 

Jezik priče ili pripovijedanje jedna je od metoda obrazovanja i izuzetno je privlačna i prodorna. Pomoću nje se mogu istine i zbilje života jako lijepo oslikavati i kod pojedinca posmatrati njeni učinci.

 

Prepričavanje događaja je jedan od načina kojima se Mevlana najčešće koristio. On je mnoge istine duhovnog putovanja te obuhvatne, zamršene i začudne dimenzije čovjeka predstavio u formi priča. On priče iz Mesnevije smatra opisom čovjekovih stanja i odrazom njegovih nutarnjih stanja te kazuje:

 

Čuj ovu priču, o prijatelju priča,

Ona je zbilja životopisa našeg.[52]

 

Iako na prvi pogled izgleda da priče Mesnevije govore o životinjama, da su one drevne junačke priče, bajke, mitovi ili govori o povijesnim i vjerskim ličnostima i anegdote iz života svetih ljudi, treba prelaziti preko ove vanjštine i prodrijeti u njihove dubine.

 

Časni Kur'an s ciljem upućivanja ljudi na Pravi put koristi metodu kazivanja vijesti o prijašnjim narodima, odnosno metodu priča. Drugim riječima, kur'anski cilj kazivanja vijesti o ljudima iz prošlosti nije spominjanje događaja sa njihovim važnim i nevažnim elementima, nego se Kur'an, da bi osigurao sreću i uputio ljude na Pravi put, koristi jezikom priče: A sve ove vijesti koje ti o pojedinim događajima o poslanicima kazujemo zato su da njima srce tvoje učvrstimo. I u ovima došla ti je prava istina, i pouka, i vjernicima opomena.[53] Pripovijedanje je jedna od metoda koje su se koristile i koje se koriste i u starim i u novim obrazovno-odgojnim sistemima. Pedagozi, arifi visokog ranga i pjesnici često su se koristili ovom učinkovitom metodom i posredstvom nje su odgojne, etičke, gnostičke, društvene i druge pojmove uspjeli prenijeti širokim masama.

 

Ibn Sina, Šejh Išrak i mnogi drugi filozofi pisanjem gnostičkih i etičkih priča bavili su se osvješćivanjem ljudi. Ibn Sina svojim djelom Salaman va Absal[54] i Šejh Išrak pisanjem djela Kissatu-l-gurbeti-l-garbije[55] u cijelosti su se koristili metodom priča. Sa‘di – veliki iranski pjesnik – također je posredstvom priča pojasnio većinu društvenih, etičkih i odgojnih pitanja. Sa‘dijeva djela Bustan i Đulistan obuhvataju veliki broj priča koje čovjeka nagnaju na pomno razmišljanje.

 

Alegorija kao obrazovno-odgojna metoda

 

Alegorija (temsil) je još jedna metoda koja se koristi u obrazovanju i odgoju. Koristi se s ciljem pojašnjavanja namjere, približavanja pitanja sagovornikovom umu i utjelovljivanja pitanja u njegovom umu. Alegorija je slična usporedbi (tešbih), s razlikom što je alegorija poređenje nekoliko stvari sa nekoliko stvari. Naime, kada nekoliko predmeta poređenja sa nekoliko predmeta poređenja čini jednu usporedbu, onda to nazivamo alegorijom, poput poređenja nepodobnih osoba koje imaju posla s knjigama sa magarcima koji nose knjige. Knjige magarcu ništa ne znače i on nikakve koristi od njih nema.[56]

 

Sposobnost korištenja alegorije ukazuje na veličinu i opširnost misli i kreativnost duše. Ovom sposobnošću obično raspolažu osobe koje posjeduju spomenute odlike. Gnostici visokog ranga i veliki mislioci s ciljem činjenja shvatljivim apstraktnih pojmova i s ciljem približavanja suptilnih duhovnih značenja čovjekovom umu obilato su se koristili alegorijama. Tako i Mevlana s ciljem pojašnjavanja pitanja i njihovog usađivanja u um sagovornika koristi alegoriju. U nekim slučajevima složena i zamršena pitanja tumačio je navodeći nekoliko alegorija jednu iza druge te je na taj način uspio prenijeti svoj naum. Sada ćemo navesti neke njegove alegorije:

 

Zloba je poput noktiju punih otrova,

U dubini paraju lice duše.[57]

 

Mevlana vjeruje da su zloba, sumnjičavost, loše srce i iluzije poput noktiju punih otrova. Ovo ne samo da u dubini para lice duše i čini je lošom, već je otrov koji postepeno priprema preduvjete za nestanak zlobnog i lošeg čovjeka. Ova alegorija izrazito je jasna i rječita u pogledu pojašnjenja rušilačke uloge zlobe i potpuno zasićuje slušaoca.

 

Onaj kome su narav i priroda mlitave

Ne želi nikom zdravlje.

 

Mladunče lava je slično lavu,

Reci, koliko ti ličiš na Poslanika?

 

Svakoj duši koja predala se obmani,

Dokaz kad joj dones, obmanu povečaš.

 

Lažni govor ne smiruje srce,

Mješavina vode i ulja nikada ne plane.[58]

 

Glasoviti pjesnik Sa‘di u Bustanu i Đulistanu dosta se koristio alegorijama, a ovdje navodimo nekoliko primjera:

 

Zaljubljenici žrtve su ljubljenog,

Od žrtava nećeš čuti glasa da izuste

 

Gospodar mašta o ukrašavanju terase,

Dok je kuća do temelja razorena.

 

Svako ko vidi zlato, pogne glavu,

Iako mu je na ramenima željezna vaga.

 

Niti je istraživač, niti naučnik

Četveronožac natovaren knjigama.[59]

 

Filozofska i gnostička proza Šejha Išraka jako je rječita i dotjerana u književnom pogledu, njegova spisateljska metoda posjeduje neke odlike kao što su korištenje slikovitosti i alegorija. U nekim djelima Šejha Išraka jasno se vidi kreativnost njegovog uma. On je najsuptilnija gnostička pitanja u vezi sa ljubavlju, ljepotom i tugom pojasnio u obliku alegorija u poslanici Munisu-l-‘uššak, a u poslanici Gurbetu-l-garbijje čovjekovo duhovno putovanje, činioce usavršavanja i vrste tamnih i svjetlosnih zastora na veoma lijep i prijatan način otjelovio je pred očima čitalaca i divno oslikao čovjekovu otuđenost od sebe i njegov povratak izvoru svjetlosti.[60]

 

Bez ikakve sumnje, svi ovi mislioci su učenici Kur'ana i ovo umijeće su preuzeli iz vječne mudžize islama, jer je Časni Kur'an da bi učinio duhovne zbilje i uzvišene nebeske pojmove shvatljivim koristio jezik alegorije. Takva su poređenja djela nevjernika sa fatamorganom i tminama mora koje pokrivaju talasi, sve jedan za drugim[61], sâme nevjernike poredi sa osobom koja je ostavljena u tminama[62], djela onih koji rade da bi se pokazali pred ljudima poredi sa liticom na kojoj je oskudna zemlja[63], dok učenjaka koji ne djeluje po svom znanju poredi sa psom koji je isplazio jezik[64] i sa magarcem koji nosi knjige.[65]

 

Metode samoizgradnje

 

Kao što je već rečeno, dvije su metode obrazovanja i odgoja: metode odgoja odgajanika i metode samoizgradnje. Do sada smo govorili o metodama odgoja odgajanika, a sada ćemo se ukratko osvrnuti i na metode samoizgradnje.

 

Prvo se trebamo podsjetiti činjenice da gnostici, putnici duhovnog putovanja u vezi sa čišćenjem nutrine imaju dva osnovna pitanja, i to pitanje faza duhovnog putovanja i pitanje metoda samoizgradnje i duhovnog putovanja.

 

Većina gnostika i tesavvufskih redova smatra da postoji sedam faza duhovnog putovanja, iako su neki gnostici faze duhovnog putovanja jako proširili tako da dosežu brojku od hiljadu, ali i njih možemo podijeliti na sedam faza. ‘Attar Nišaburi u svome djelu Mantiku-t-tajr sedam faza duhovnog putovanja predstavlja sljedećim redoslijedom: želja, ljubav, spoznaja, neovisnost, jednoboštvo, smetenost i iščeznuće. Neki naučnici su smatrali da Haft han (Sedam iskušenja), Rustam va Esfendijar (Rustem i Esfendijar) Haft pejkar (Sedam tijela) Nizamija aludiraju na ovih sedam faza.[66] Bavljenje fazama, odnosno stepenima duhovnog putovanja, je izvan mogućnosti ovih stranica. Ono na šta mi obraćamo pažnju jesu metode samoizgradnje, a ukratko ćemo ukazati na neke od njih.

 

Djelovanje po znanju

 

Prvi korak ka samoizgradnji jeste djelovanje po znanju. Ukoliko čovjek bude djelovao po svome znanju i ispuni svoj zavjet u pogledu svojih znanja, Bog će mu pomoći, darovat će mu svjetlost, učinit će ga prosvijetljenim i otvorit će pred njim nove horizonte.

 

Etičari, pedagozi, gnostici duhovni putnici i gnostici koji su postigli cilj djelovanje po znanju smatraju najvažnijom metodom samoizgradnje. Mevlana je uvjeren da su oni koji putuju ka savršenstvu spoznali put, pristupili mejdanu djelovanja, djelovali, podnosili muke na njemu i postigli svoj cilj. Međutim, oni koji su se prepustili strastima zastali su u prvoj etapi, nisu bili vjerni svojim znanjima i postali su nesretni.

 

U Mevlaninim očima vjernost zavjetu i djelovanje predstavljaju srž znanja. Mjerilo čovječnosti moramo tražiti u praktičnoj obaveznosti i vjernosti zavjetu, a ne smijemo dozvoliti konvencionalnim znanjima da nas obmanu. Treba vidjeti da li se znalci pridržavaju svojeg znanja ili ne! Ako se znanje stopi sa djelom, ne samo da će dušu znalca učiniti prosvijetljenom, već će prosvijetliti i ljude koji su zalutali i tvrdoglavi te vratiti ih na Pravi put. Prema tome, čovjek koji nije vjeran svome zavjetu i znalac koji nema djela su poput stabla koje nema korijenje:

 

Nemoj biti prevaren njegovim znanjem, traži vjernost zavjetu,

Znanje je poput ljuske, a zavjet je njegova jezgra.

 

Čovjek je poput stabla, a zavjet je korijen,

Naporom se korijen mora njegovati.

 

Junaci napadoše hitro i

Pobunjenike posjekoše u uporištu njihovom.[67]

 

Prema Mevlani, znanje iz duhovnog osvjedočenja je temelj, a ovo znanje se ne može postići drugim sredstvom osim djelovanja. Naravno, ukoliko se bude djelovalo po stečenom znanju, postepeno se otvara put i čovjek stiže do savršenstva koje mu priliči, a postiže i znanje iz duhovnog osvjedočenja, odnosno postiže stepen duhovnog osvjedočenja:

 

Znanje koje nije neposredno od Njega

Nepostojano je poput rumenila šminke.

 

Ali ako budeš lijepo podnosio ovaj teret,

Teret će ti otklonit i podarit' ti radost.[68]

 

Onaj ko stiče znanje i ne djeluje po njemu je poput osobe koja ore, a ne sije. Pitali su nekog kakav je znalac koji ne djeluje po svome znanju, a on reče: “Poput pčele koja nema meda.” Dvojica su se uzalud namučili i trud im je bio beskoristan, jedan je onaj koji je gomilao, a nije trošio; drugi je onaj koji je naučio, a nije djelovao:

 

Učio si mnogo i stekao mnogo znanja,

Ali pošto nemaš djela, neznalica si!

 

Niti je istraživač niti naučnik

Četveronožac natovaren knjigama.

 

Taj maloumni nema ni znanja ni obaviještenosti

O tome da li je na njemu drvo ili knjiga.[69]

 

Šejh Išrak djelovanje po znanju smatra jednom od značajnih metoda postizanja savršenstva i u svojim djelima duhovne putnike i tragaoce za savršenstvom poziva na činjenje dobrih djela. On zastupa stav da se zbiljska spoznaja postiže onda kada čovjek trudom, naporom, bogobojaznošću i dobrim djelima poveća svoje spoznaje i svoju obaviještenost.[70] Oslanjajući se na časni ajet: One koji se budu zbog Nas borili Mi ćemo, sigurno, putevima koji nama vode uputiti,[71] također i na predaju od Božijeg poslanika, s.a.v.a., koja glasi: “Onome ko bude iskren četrdeset jutara radi Allaha, poteći će vrela mudrosti iz njegovog srca na njegov jezik”[72], Šejh Išrak podsjeća na ulogu bogobojaznosti i dobrog djela u razvoju i uvećanju spoznaja, a znanja i djela spominje kao poslušnu jahalicu. Činjenica vrijedna pažnje je da je prva i posljednja oporuka Šejha Išraka bilo djelovanje po znanju.[73]

 

Bez ikakve sumnje, Kur'an je izvor iz kojeg su se napajali svi mislioci islamskog obrazovanja i odgoja, etičari, gnostici duhovni putnici i duhovni putnici koji su postigli cilj. Oni su iz Kur'ana naučili da prvi korak ka savršenstvu predstavlja djelovanje po znanju. Bog znalce koji ne djeluju po svome znanju predstavlja kao magarce i pse[74], kudi ih riječima: Da li to naređujete ljudima dobročinstvo, a na sebe zaboravljate[75], a Poslanik islama, s.a.v.a., kaže: “Ljudi su dvojaki: jedni su znalci koji djeluju po svome znanju i oni će biti zaštićeni od loših posljedica Sudnjeg dana; dok su drugi znalci koji su neodgovorni i ne djeluju po svome znanju, a oni su skupina nesretnika koji će na Sudnjem danu biti proživljeni takvi da će njihov smrad i zaudaranje uznemiriti stanovnike Džehennema.”[76]

 

Imam ‘Ali, a.s., je kazao: “Između znanja i djela postoji uska veza. Zato, svako ko nauči nešto, neka to primijeni u djelu, pošto znanje priziva djelo, a ako ne dobije odgovor, odlazi.”[77]

 

U vezi sa odnosom koji vlada između znanja i djela, djela i znanja i o opasnostima koje prijete od znalca koji ne djeluje po svome znanju postoji mnoštvo pitanja u Časnom Kur'anu i u predajama bezgrješnih, a.s., na koje se na ovim stranicama nećemo moći osvrnuti.

 

Ljubav prema Bogu

 

Ljubav prema Bogu je najveći poticaj na kojem se temelje spoznaja, etika i odgoj. Budući da ona posjeduje stepene i postaje, njen krajnji stepen možemo smatrati ciljem obrazovanja i odgoja, a početne stepene metodama obrazovanja i odgoja.

 

Mevlana ljubav vidi kao svoju glavnu spoznajno-odgojnu metodu i vjeruje da je duhovni odgoj i usavršavanje moguće samo ovim putem jer ljubav posjeduje snagu kojom mijenja ličnost zaljubljenog, čini ga bezbojnim, prazni ga od njega i od njegovih svojstava, navika i ponašanja koja su pokuđena, vodi ga ka sličnosti sa voljenim, zaljubljeniku daje do znanja da njegova ćud i ponašanje moraju biti u skladu sa očekivanjima voljenog, a ovo stanje priprema preduvjete za samoizgradnju i duhovni razvoj. Budući da zaljubljena osoba svijet posmatra očima voljenog, sve vidi lijepim. Ona osim voljenog ništa drugo i ne vidi. Zaljubljenik je lud za voljenim, a ljubav ga vodi ka očaranosti voljenim i on se u stanju samozaborava i bezbojnosti približava voljenom sve dok jedno po jedno u sebi ne oživi njegova svojstva.

 

Ko košulju iz ljubavi pocijepa

Od pohlepe i mahana taj čist je potpuno.

 

Ti radosna budi o ljubavi, dobri naš sevdahu

O liječniče svih bolesti naših!

 

O lijeku oholosti i sujete naše

O ti naš Platone, o ti naš Galene!

 

Zemljano se tijelo u ljubavi digne do nebesa

A planina zapleše i okretna postane.

 

Ljubav čini da more ključa poput vode u loncu,

Ljubav drobi brdo i pretvara ga u šljunak,

 

Ljubav cijepa nebo na sto rascjepa,

Ljubav čak i Zemlju žestoko potresa.

 

Odaberi ljubav Onog Čijom su ljubavlju

Svi vjerovjesnici dobili položaj i veličinu.

 

Ti ne reci: Kod tog kralja nema nama pristupa,

S plemenitima poslovi nisu teški.[78]

 

Šejh Išrak u opisivanju ljubavi i njene uloge napisao je jednu poslanicu pod naslovom Fi hakikati-l-‘ašk (O zbilji ljubavi) u kojoj govori o novim i vrijednim činjenicama. On kaže: “Ljubav je način koji dovodi tražitelja traženom, a duhovnog putnika savršenstvu. Ono što je važno jeste da za ljubav treba žrtvovati kravu duše. Kravu koja ima dvije glave; jedna je pohlepa, a druga je nada i želja. Ova krava ne pravi razliku između mladog i starog. Prema tome, ako će ljubav doći, nefs se mora žrtvovati. Kada se duhovni putnik zaljubi, ljubav ga može tako promijeniti da u njemu ne ostavi nijednog traga od čovjeka, da bi ga na kraju dovela na postaju: Pa uđi među robove Moje, i uđi u Džennet Moj![79]

 

Nadzor i svođenje računa sa sobom (murakaba va muhasaba)

 

Nadzor (murakaba) znači paziti i čuvati, a svođenje računa sa sobom (muhasaba) obračunati nešto ili obračunati se s nekim. Metoda nadzora i svođenja računa u obrazovanju i odgoju, te u etici podrazumijeva vođenje računa i postojanost u mjerama odgoja, etike i duhovnog putovanja. Neophodnost i važnost ove metode je u tome što pojava čovjekove ličnosti i misli bez vođenja računa o dobrim djelima i postojanosti u njima, te bez očuvanja svih uvjeta i propisa nije moguća.

 

Nadzor i svođenje računa u terminologiji gnostika označava stalni i čvrsti zavjet gnostika koji je sklopio sa Bogom. Gnostik duhovni putnik i znalac koji djeluje po svom znanju trebaju stalno nadzirati svoj nefs i čuvati svoju vanjštinu i nutrinu da ne bi kršili Božije naredbe, trebaju pripremati svoju dušu da bi se koristili darovima i dahom Božije milosti i nakon toga trebaju obračunati svoja djela i ponašanja.

 

Metoda nadzora i svođenja računa sa sobom najučinkovitija je metoda samoizgradnje, odnosno duhovnog putovanja. Etičari, gnostici i duhovni putnici smatraju je veoma važnom. Mevlana je dosta govorio o nadzoru i svođenju računa sa sobom i smatrao ih je putem postizanja savršenstva, duhovnih poimanja i duhovnih osvjedočenja. Također je napomenuo da je prelazak stepena duhovnog putovanja i sedam gradova ljubavi uvjetovan poštivanjem nadzora i svođenja računa sa sobom:

 

Ako budeš nadzirao i budeš budan ti,

Svakog ćeš časa odgovore na svoja djela vidjeti.

 

Ako budeš nadzirao i držao se za uže,

Nećeš imati potrebu za dolaskom Sudnjega dana.

 

Pazi! Nadziri ako si stekao srce,

Iz svakog djela u tebi će se roditi nešto.

 

Ako budeš imao veće želje od ovoga,

Nadziranjem postići ćeš postaje više.

 

Ti nadziri svoja stanja, pa ćeš vidjeti

da pravdu slijedi blagodat, a nepravdu nedaća.[80]

 

Šejh Išrak je naglasio neophodnost nadzora i svođenja računa sa sobom u čovjekovoj samoizgradnji. On je istakao: “Sva znanja su radi toga da bi se čovjek oslobodio nemara i da bi znao da nije stvoren da bi stradao na stratištima. Važno je buđenje iz sna prirode, a ono je uvjetovano postojanošću, nadzorom i kontinuitetom.”[81]

 

Šejh Išrak želi reći da ono što je stekao od znanja nije stekao mišljenjem i dokazivanjem, već je glavni povod postizanja tih spoznaja bilo duhovno vježbanje (rijadat).[82] Duhovno vježbanje znači oslobađanje čovjeka od sebe, Ovog svijeta i njegovih ukrasa, ozbiljno ustajanje u borbu protiv koprena i prepreka, otklanjanje svih tamnih i crnih oblaka koji predstavljaju prepreke pred savršenstvom, posredstvom navikavanja sebe na malo jela, malo spavanja, malo pričanja, samonadziranja cijelim svojim bićem i obračunavanje sa sobom.[83]

 

Sa islamskog stajališta, borba sa nefsom, nadziranje nefsa, briga o dobrim djelima i nakon toga svođenje računa sa sobom predstavljaju najučinkovitiju metodu samoizgradnje i postizanja savršenstva. Uzvišeni Bog vjernicima naređuje: O vjernici, brinite se o sebi…[84]

 

Bez sumnje, ako vjernik duhovni putnik bude imao stalno na umu Uzvišenoga Gospodara, ako bude nadzirao sebe, svoj neposlušni nefs odvraćao od grijeha, bude vodio brigu o dobrim djelima, pazio na svoj govor, ponašanje i namjere te ako prije nego budu svodili njegove račune bude svodio račune sa sobom, ovakav nadzor i svođenje računa će pripremiti preduvjete za primanje darova i daha Božije milosti i na kraju će postepeno postati Božijim robom. Vođa pravovjernih Imam ‘Ali, a.s., kaže: “Čestitost duše je plod svođenja računa sa sobom i nadzora.”[85]

 

Učenje Kur'ana

 

Časni Kur'an je najljepše, najuzvišenije i posljednje Božije obraćanje čovjeku. Ova vječna knjiga tokom povijesti je prodrmala najokorjelije i smekšala najtvrđa srca. Pred njim su se pognule glave oholih, u svom je okrilju odgajanike vremena neznaboštva obratio u osobe koje su svoje glave dale u klaonici ljubavi, ali nisu bile spremne napustiti Kur'an i postale su tako velike da nikakva sila nije imala snage protiv njih.

 

Duboki uticaj Kur'ana u onim danima, danas i zauvijek seže do te mjere da prilikom njegova učenja tijela bogobojaznih i vjernika dršću, a srca se spomenom Božijim smekšaju.[86] Upravo ovaj oživljavajući glas Kur'ana unio je u srca neprijatelja neopisiv strah, svojim izazovom upućenim svima u kojem od njih traži da ako ne vjeruju u istinitost Kur'ana donesu njemu sličnu knjigu.[87]

 

Kur'an za sebe kazuje da je svjetlost, uputa, život, lijek, mjera i spomen. Ako bude lijepo učen, zatim shvaćen i primijenjen u djelu, onda će se navedena svojstva Kur'ana ozbiljiti i on će moći uputiti čovjeka i pomoći će mu u postizanju savršenstva i rješavanju svih njegovih problema.

 

Mevlana u vezi s Kur'anom kazuje: „Nemoj nikada misliti da su riječi Kur'ana poput drugih riječi i da imaju jednostavna značenja, jer spoljašnjost koju ti vidiš ima veličanstvenu unutrašnjost, a i svaka unutrašnjost (njegova) ima drugu unutrašnjost. Ako budeš učio Kur'an, prihvatao ga i promišljao o dubokom značenju svakog ajeta, tvoja duša će postići takvu veličinu da će svakog trenutka osjećati skučenost (na Ovom svijetu) i želju za polijetanjem (ka duhovnom svijetu), koja te neće napustiti nijednog trenutka, pošto je Kur'an knjiga živih, on je biografija vjerovjesnika Božijih, eliksir života i vječni život. A ako budeš učio Kur'an i ne budeš ga prihvatio, onda si okrenuo leđa Božijim vjerovjesnicima i doveo si sebe u propast. Nikada ne zamišljaj da je ova vječna knjiga knjiga poput Kelile i Dimne ili Šahname.“

 

Mevlana o poimanju kur'anskih značenja kaže: Da bi shvatio kur'anska značenja, obrati se samom Kur'anu ili pitaj one koji su spalili svoje strasti i žrtvovali se za Kur'an, tako da ih možemo nazivati dušom Kur'ana i otjelovljenjem Kur'ana:

 

U Kur'anu su priče o vjerovjesnicima,

O ribama čistoga božanskoga mora.

 

Ako učiš, a ne prihvataš Kur'an,

Zamisli da si vidio vjerovjesnike i poslanike.

 

Ali, ako prihvatiš kada budeš ove priče učio,

Ovaj kafez će biti tijesan ptici tvoje duše.

 

Ptica zatvorena u kafezu

Ne traži spas zbog neznanja.

 

Duše koje su se oslobodile iz kafeza

Jesu vjerovjesnici i vođe dostojne.

 

Izvana pozivaju u vjeru:

Put spasa ti je samo ovaj!

 

Značenje Kur'ana traži od Kur'ana i tačka

I onog što je strasti svoje u sebi spalio,

 

Koji se radi Kur'ana žrtvovao i ponizan je

Tako da je duša njegova postala jednaka Kur'anu.

 

Kada se ulje cijelim bićem svojim žrtvuje ruži,

Nema razlike pomirisao ti ulje ili ružu.[88]

 

Šejh Išrak učenje Kur'ana smatra jednim od djelotvornijih načina unutarnjeg odgoja i samoizgradnje. On kaže: “Kao što je stvaranje i darivanje postojanja od Boga, tako su i upućivanje, uputa i vođenje do savršenstva od Boga. Kao što je sve što je stvoreno nemoćno u pogledu darivanja postojanja, tako i govori, upute i njihovi učinci ne mogu biti od koristi ako Bog to ne želi; (znači) Bog je htio da mi budemo upućeni Kur'anom, sad je na nama da se okrenemo Kur'anu i da ga stalno učimo.”[89]

 

Šejh Išrak vjeruje da učenje Kur'ana može biti uticajno ako se pridržavamo dva uvjeta: a) treba ga učiti kao da je objavljen samo za osobu koja ga uči; b) vjernik, duhovni putnik treba pristupiti učenju Kur'ana samo kada je raspoložen i čio zato što učenje Kur'ana nasilu, kada smo umorni i osjećamo lijenost, ne daje poželjne rezultate.[90]

 

Spominjanje, odnosno sjećanje i razmišljanje

 

Sjećanje je stanje u kojem se duša, srce i jezik čovjeka sjećaju Boga, odnosno spominju Ga i, osim o Njegovoj ljubavi, ne misle ni o čemu drugom. Duša i srce, koji su mjesto Božije ljubavi, sjećanja i spominjanja Boga, postaju izglačani, sjajni i svijetli, bivaju pripravni da budu obasjani božanskom svjetlošću i primaju Njegova očitovanja, postižu zbilje i spoznaje koje se nikada ne mogu postići pomoću mišljenja, te postižu neopisivo raspoloženje, lagodnost i mir.

 

Mevlana vjeruje da misao treba biti pomiješana sa sjećanjem jer sjećanje uzrokuje razvoj i izglačanost misli i ono cijelo čovjekovo biće pretvara u misao, biva i povod za napuštanje, oslobođenost i očišćenost od nečistoća, i ne samo da čovjekove misli čini plodonosnim, već razvija i njegova unutarnja čula:

 

Ovoliko sam ti rekao, o ostalom ti razmisli,

Ako ti je misao mrtva, idi i zikir čini.

 

Zikr misli lepršavim čini,

Zikr našu sumornost u Sunce pretvara.

 

Sjećanje na Boga je čistota, a kada čistota stigne,

Kupi se i napolje odlazi nečistota.

 

Zikir čini Bogu, spali viku i galamu šejtana,

Da ušiješ i prekriješ narcis-oko kondorovo.[91]

 

Šejh Išrak također sjećanje smatra jednom od učinkovitih metoda čišćenja nutrine i pridaje mu veliki značaj. Smatra da razmišljanje dolazi nakon sjećanja i veoma jasno ističe da čovjek ima potrebu za suptilnim, svrsishodnim i korisnim mislima, a ova neophodnost se može postići samo posredstvom stalnog promišljanja o veličini Božijeg stvaranja, o Božijim blagodatima, o poretku i redu koji vlada stvorenim svijetom, bez sjećanja na Izvor postojanja i bez spoznavanja Veličine Božije u svome srcu. On je iznio jako vrijedne činjenice u vezi sa sjećanjem i razmišljanjem, podjelom sjećanja, vremenom sjećanja itd.[92]

 

Na kraju ćemo se prisjetiti činjenice da metode samoizgradnje kod Mevlane nisu ograničene samo na spomenutih pet načina. Zapravo, postoji mnoštvo metoda koje ovdje nismo naveli, jer zaista nismo u stanju pozabaviti se svim tim načinima te navodimo samo naslove tih metoda: čišćenje srca i duše od poroka, ukrašavanje nutrine vrlinama, strpljivost i postojanost s ciljem sticanja duhovnih postaja, pokajanje, druženje sa šejhom i muradom.


 

[1] El-Ahzab, 21.

[2] El-Mumtehina, 4.

[3] Sefinetu-l-bihar, sv. 2, poglavlje ‘Amal.

[4] Dabesse Maurice: Merahili terbijet, str. 30-44.

[5] Ibn Sina Husejn: Tedabiru-l-menazil, str. 38. (Preuzeto iz djela Falsafe ta‘lim va tarbijjat, str. 282.)

[6] Ibid.

[7] Kutb Muhammed: Raveše tarbijjat islam, str. 251-252.

[8] Šejh Išrak Šihabuddin: Medžmu‘a musannefat, sv. 1, 443, sv. 3, str. 391-398.

[9] Ibid., sv 1, str. 505.

[10] Mesnevija, sv. 4, stihovi 2657-2667.

[11] Mesnevija, sv. 4.

[12] Merahili terbijjat, str. 47.

[13] Ali ‘Imran, 159.

[14] Vesailu-š-ši‘a sv. 15, str. 201.

[15] Ibid., sv. 8, str. 434.

[16] Šehid Sani: Munjetu-l-murid, str. 192-194.

[17] Šejh Išrak Šihabuddin: Hikmetu-l-išrak: El-hamisa, fasl fi bejani halasi-l-envar

[18] Mesnevija, sv. 2, stihovi 1533-1536.

[19] Mesnevija, sv. 3, stihovi 1936-1938.

[20] Fussilat, 34.

[21] Nehdžu-l-belaga, Subhi-s-salih, str. 430.

[22] Mesnevija, sv. 6, stihovi 1524-1527.

[23] Stavovi islamskih mislilaca oedukaciji i odgoju, sv. 1, str. 49-50, Mulla Sadra, Sarajevo, 2008.

[24] Stavovi islamskih mislilaca o edukaciji i odgoju, str. 77.

[25] Ibid., str. 122.

[26] Ibid., str. 140-141.

[27] Ibid., str. 255.

[28] Rekao je ‘Ali, a.s.: “Savjetovanje je glačalo duša i sjaj srca.” (Gureru-l-hikem)

[29] En-Nisa’, 58.

[30] Junus, 57.

[31] En-Nahl, 125.

[32] Mesnevija, sv. 2, stih 3079.

[33] Tefsir ve nakd ve tahlili Mesnevi, sv. 8, str. 355.

[34] Ibid., str. 356.

[35] Mesnevija, sv. 3, stihovi 1472-1474.

[36] Šemsuddin ‘Abdulemir: El-mezhebu-t-terbevijj ‘inde Ibn Sina, str. 367-396.

[37] Medžmu‘a musannefat, sv. 2, str. 257-259.

[38] Mesnevija, sv. 6, stihovi 2611-2613, sv. 2, stihovi 2274, 2277, 2281, sv. 1, stih 1047, sv. 2, stihovi 20, 26.

[39] Ali ‘Imran, 159.

[40] Mesnevija, sv. 1, stih 3033.

[41] eš-Šura, 38.

[42] Tedabiru-l-menazil, str. 38. (Be nakl ez: Falsafa ta‘lim va tarbijjat, str. 282)

[43] Sa‘atči ‘Amud: Mošavare va ravan darmani, str. 28-29.

[44] Mesnevija, sv. 1, stihovi 149, 160, 169.

[45] Mesnevija, sv. 1, stihovi 3121, 3126, sv. 4, stihovi 3450.

[46] Ibid., sv. 3, stihovi 1252-1254.

[47] Jusuf, 111.

[48] Ali ‘Imran, 13.

[49] Nehdžu-l-belaga, mudrost, 367.

[50] En-Nur, 2.

[51] Sedždžadi Dijauddin: Gozidei eš‘are Hakani, str. 83., Širkat sahami kitabha-je džibi, Teheran, 1373. g.

[52] Mesnevija, sv. 1, stih 35.

[53] Hud, 120.

[54] Iako danas ne raspolažemo poslanicom Salaman va Absal, Ibn Sina ukazuje na nju na početku devetog poglavlja Išarata.

[55] Medžmu‘a musannefat, sv. 2, str. 275.

[56] El-Džumu‘a, 5.

[57] Mesnevija, sv. 5, stih 559.

[58] Ibid., stih 1174, sv. 2, stihovi 2207, 2726, 2745.

[59] Đulistan, str. 50, 15, 146, 170.

[60] Medžmu‘a musannefat, sv. 3, str. 264-291, sv. 2, str. 274-297.

[61] En-Nur, 39-40.

[62] El-Bakare, 17.

[63] El-Bakare, 264.

[64] El-A‘raf, 176.

[65] El-Džumu‘a, 5.

[66] Mavlaviname, sv. 1, str. 173-174.

[67] Mesnevija, sv. 5, stihovi 1172, 1168, sv. 6, stih 1135.

[68] Ibid., sv. 1, stihovi 3463-3464.

[69] Đulistan, str. 177, 184, 170.

[70] Medžmu‘a musannefat, sv. 3, str. 411.

[71] El-‘Ankebut, 69.

[72] Biharu-l-envar, Babu-l-‘ilm.

[73] Medžmu‘a musannefat: Kelimetu-t-tesavvuf, str. 82, sv. 2, str. 259.

[74] El-Džumu‘a, 5; El-A‘raf, 176.

[75] El-Bakare, 44.

[76] Usulu Kafi, sv. 1, str. 55.

[77] Nehdžu-l-belaga, kratke rečenice 291, 268.

[78] Mesnevija, sv. 1, stihovi 22-25, sv. 5, stihovi 2735-2736, sv. 1, stihovi 220-221.

[79] Medžmu‘a musannefat: Fi hakikati-l-‘ašk, sv. 3, str. 267-291.

[80] Mesnevija, sv. 4, stihovi 2461-2462, 2468-2469, sv. 6, stih 4532.

[81] Medžmu‘a musannefat, sv. 1, str. 105, 443.

[82] Ibid., sv. 2, str. 10, 257.

[83] Medžmu‘a musannefat, sv. 1, str. 112, 119-120, sv. 3, str. 259, 396, sv. 2, str. 226, 256.

[84] El-Ma'ida, 105.

[85] Šerh gureri-l-hikem, sv. 3, str. 334.

[86] Ez-Zumar, 23.

[87] Fussilet, 26.

[88] Mesnevija, sv. 1, stihovi 1568, 1553, sv. 5, stihovi 3130-3132.

[89] Medžmu‘a musannefat: Kelimetu-t-tesavvuf, str. 82, 129.

[90] Ibid.

[91] Karkes – kondor, metaforički označava dušu koja čovjeka vodi ka zlu – nefsu-l-emare. Mesnevija, sv. 6, stihovi 1481-1482, sv. 3, stih 186, sv. 2, stih 754.

[92] Medžmu‘a musannefat, sv. 2, str. 257, sv. 3, str. 80-81, 188, 396, 399.