Predavač: Prof. dr. Akbar Eydi

U ime Boga, Svemilosnog i Milostivog. Nadam se da će Uzvišeni biti zadovoljan sa onim što ćemo ovdje govoriti.

Deveta stvar koju Rumi nabraja opisujući čovjekove osnovne osobine svodi se na to da čovjek nema potrebu ni za čim drugim osim za Istinom, to jest za Bogom. Ova neophodnost može se sagledati u pozitivnom ili negativnom kontekstu. Naprimjer, da kažemo da nemamo potrebu da spoznamo društvo, prirodu, zakone koju vladaju u Kreaciji, to je gotovo besmislena tvrdnja. Jer u principu, veliki broj savršenstava koje čovjek osvaja u toku životu on ne bi mogao steći da se ne nalazi u okviru društva. Uzmimo za primjer osobinu strpljivosti. To je jedna moralna i pohvalna osobina, no ako se čovjek izolira iz društva da li bi mogao steći nešto što se naziva strpljivost? Strpljenje se stiče vježbanjem, čovjek se uči biti strpljiv ako se susreće sa onim što mu ne odgovara i što ga nervira. Ako ne bi bili dio društva, kako bismo mogli vježbati strpljenje? Također, jedna od naših socijalnih, ljudskih vrlina je pomaganje drugim ljudima, a ukoliko se čovjek izolira iz društva kome će onda pomagati? I dok se čovjek ne uposli u cilju sticanja imetka, iz kojih će to zaliha pomagati ljudima?

I tako redom, da ne nabrajamo dalje, velik je broj čovjekovih osobina savršenstva. Odmah da napomenemo, nemanje potrebe za bilo čim osim za Istinom je netačan pristup tom pitanju. O čemu je onda riječ? Kada kažemo da čovjek nema potrebu ni za čim osim za Istinom, misli se na to da čovjek u sebi i u svom biću ima jedan skup sposobnosti i moći i ukoliko se na njih bude oslanjao na ispravan način, može reći da nema potrebe ni za čim drugim osim za Bogom. Zato se u Kur'anu izričito kaže: i On vam daje sve što od Njega tražite,[1] dakle sve ono što sa svoga mentalnog, svoga psihičkog i fizičkog aspekta tražite od Boga, On vam je to u prirodi već dao i stavio na raspolaganje. Također, u nastavku ajeta kaže: A ukoliko biste htjeli izbrojati blagodati Božije, to vam ne bi pošlo za rukom, dakle, to je nemoguće. Drugim riječima: koliko god da se krećete u svojim životima dakle naprijed, da idete za nekim potrebama, da molite od Uzvišenog, ne bojte se da će presahnuti Njegovi izvori davanja. Koliko god da tražite, dobivat ćete blagodati. A sasvim je i logično i prirodno da što se čovjek više kreće naprijed, što više bude napredovao, to će veći dio kolača, sasvim prirodno i uzimati za sebe. A što bude više uzimao od prirode i što se bude više prirodom koristio, to će više i prirodi koristiti. I biolozi nam, također, daju do znanja da kada su u pitanju dijelovi koji čine tijela i ljudi, kao članovi koji čine društvo, što jedan član, što jedan dio bude više koristio cjelini on će biti omiljeniji i duže prisutan u njoj. Dakle, što nešto više koristi našem tijelu, što nešto više koristi društvu, to će biti ono za čim će osjećati potrebu, i podržavati će ga i čuvat će ga više.

Ako se sjećate kada smo spominjali činjenicu da Uzvišeni u Kur'anu kaže: Zaista smo Kur'an Mi objavili, i zaista ćemo ga Mi čuvati.[2] Nije rečeno da je Uzvišeni postavio dva meleka pored Kur'ana, pa ko god htjedne rukom da ga dotakne, oni ga po ruci nekim štapom udare. To nije tako. Kako se onda ostvaruje čuvanje koje Allah obećava?

Kur'an, Božija Sveta knjiga, među ljudima širi i oživljava moral, ona među ljudima radi na jačanju misli, ona među ljudima širi i jača dobra djela. S obzirom da su to stvari za kojima ljudi imaju potrebu, to znači da će ljudi iz svoje potrebe čuvati Kur'an koji ima to što daje. Pa se postavlja pitanje, zašto su poslanici ljudi koje svi drugi ljudi svijeta poštuju? Zbog tog što ljudi osjećaju da imaju potrebu za njima, a stvar za kojom čovjek osjeća potrebu, on čuva i uvažava, i poštuje.

I stoga, kada Rumi kaže da je jedna od osobina čovjeka da ne treba ništa osim Boga, onda znajmo da ne misli na onu negativnu konotaciju koju smo na početku objasnili, da kada imam potrebu za Bogom, nemam potrebu ni za kim drugim, ni društvom, ni ljudima, ni za kim, ja ću se povući negdje u osamu i Bog mi je dovoljan. Ne, misli se na to da svaki čovjek cio skup svojih sposobnosti koje mu je stvaranje dalo upotrijebi na način na koji ga treba upotrijebiti, tako će biti koristan član jedinice koja se zove društvo, i u kojoj živi i onda će ga društvo i samo čuvati.

Sljedeća odlika koju navodi Dželaludin Rumi jeste povezivanje sa Hakkom, sa Istinom, sa Bogom. Šta bi to trebalo značiti? Mi smo svjesni činjenice da Bog nije nešto materijalno što bismo mogli locirati i vidjeti svojim očima. Jer, ukoliko bi tako bilo, kada bi se On locirao na nekoj tački kao kakvo drugo, materijalno biće, onda bi se dislocirao sa neke druge tačke, tamo ga ne bi bilo, i ta bi tačka imala potrebu za Njim. Jer, to je jedna od suštinskih potreba i svojstava materijalnog svijeta. Nije moguće da materijalno tijelo bude prisutno na svim tačkama istovremeno.

Znači Hakk (Istina), to jest Bog jeste nešto što je iznad materije. I kada poslanici, koje Bog šalje, govore o povezivanju sa Bogom, to se ostvaruje tako što ćete svoju nutrinu obasjati Božijim moralom, Božijim osobinama. Jedna od Božijih osobina je pokrivanje mahana i nedostataka. Do mjere do koje čovjek pokriva tuđe nedostatke i mahane, do te mjere se povezao sa Bogom. Jedna osobina Božija jeste da oprašta tuđe nedostatke, propuste i grijehe. I do koje mjere čovjek bude spreman gledati kroz prste, dakle, opraštati ljudima njihove nedostatke i propuste, do te mjere se približio Bogu. Jedan atribut Božiji jeste znanje, dakle što se čovjek više bude okitio znanjem toliko se više približio Bogu. Jedna osobina Božija jeste moć, pa što čovjek bude sebi priskrbio više moralne moći, naučne moći, moći strpljivosti, do te mjere se više približio Bogu.

Dakle, vidimo da su poslanici u svojim misijama radili upravo to, širili osobine Božije.

Postavlja se pitanje: zašto su se poslanici više okretali siromasima u društvu, više se usredsređivali na njih? Jer znali su da ta kategorija ljudi, taj sloj ljudi imaju potrebu  za njima. Jer se moćnici i bogataši osjećaju neovisnim. Recimo, jedan bogataš, ne osjeća se dobro, nešto mu bude loše, sjedne u moćno auto i ode u drugi grad, u drugu državu da mu bolje prođe vrijeme. Jer ljudi koji prilikom npr. novogodišnjih blagdana, prilikom praznika nemaju materijalne moći ni da sebi obezbijede dostojan ručak, a kamoli da kupe kakvu skupu kartu da odu na neko mjesto, e ti ljudi su zaslužili i takvim ljudima treba posvetiti pažnju. Jedan iranski pjesnik kaže lijepo: “Biti svijeća u dvorani dvora i nije neka umjetnost, tamo je svijeća koliko hoćeš, jedna svijeća ne pomaže mnogo. Blago li onoj svijeći koja osvjetljava prostor neke ruševine, kolibe u kojoj čovjek zbilja ima potrebu makar za malim izvorom svjetlosti.”

I upravo zato su poslanici okretali su onim ljudima koji su imali potrebu i koji su bili u nezavidnoj situaciji, kako bi takvim ljudima omogućili da ožive Božije atribute.

Dakle, možemo zaključiti da što je čovjekov horizont razmišljanja širi, to je čovjek Bogu bliži. Što je čovjek svojom milošću i moralom bolji i prilagodljiviji ljudima, on je kao takav bliži Bogu. Što nam je ponašanje bliže čovječnosti, a dalje od životinjskog načina ponašanja, to smo onda bliže sasvim jasno Uzvišenom Gospodaru.

Znači, ovdje nam Dželaludin Rumi ukazuje na to da je povezivanje sa Hakkom, sa Istinom, sa Bogom, jedna odrednica koja čovjeku ili dodaje vrijednosti ili pak, ako nije tako, oduzima na vrijednosti.

Zatim prenosi jedan događaj. Neki slijepac ode do Poslanika, a nekima od ljudi koji bijahu u tom trenutku kod Poslanika, s.a.v.a., bi nezgodno što taj dođe. Nažalost, neki od komentatora Kur'ana u tumačenju sure Abese, kažu da je onaj koji se namrgodio i lice okrenuo bio sam Poslanik, no to nije tako. Pa Mevlana kaže: “Ahmede, taj jedan ubogi, insan slijepi, kod mene je bolji od stotinu insana lijepih”, dakle vezira i slično. “Ahmede, prava vrijednost čovjeka nije u bogatstvu. Šta je onda čovjekova vrijednost? Prava vrijednost nije u bogatstvu, nego u ispunjenosti čovjekovih grudi ljubavlju i bolom. Ahmede, ne misli ako je on slijep, da je to neka nevolja. Njegovo srce je nurli. Već savjet mu daj, njegovo pravo je tvoj savjet.”

Za kojeg učitelja Rumi kaže da je najbolji učitelj? Dobar učitelj ili najbolji učitelj je onaj prosvjetni radnik koji vidi da ima jednog talentiranog učenika koji nije bogat, jer da je bogat njegova porodica bi ga svakako poslala u neku privatnu školu, sa najboljim učiteljima, pa sa obzirom da je riječ o siromahu, on odvoji jedan dio svoga vremena i posveti ga odgajanju i jačanju talenta upravo tog djeteta. E taj čovjek, taj učitelj, taj muallim ima kako Mevlana kaže u stihovima “grudi pune ljubavi i pune boli za čovjeka koji pripada istoj vrsti”. Čovjek komšija za kojeg se može reći da su mu grudi pune ljubavi je onaj koji osjeti kada njegov komšija ima potrebu, koji osjeti kada njegovom komšiji treba otići u posjetu, i nađe mu se uvijek u pravom trenutku pri ruci.

Nebrojeno puta smo ponovili i vrijedi uvijek ponoviti, kur'anski stavak koji kaže da je lijepa riječ vrjednija nego milostinja koju prati pribacivanje.[3]

Jednom čovjeku se ukazala potreba, pa je osjetio da treba otići do Poslanika da od njega traži pomoć. Samo što je sjeo u sobu gdje je bio Poslanik, Poslanik reče: “Mi možemo dati ako nam neko zatraži nešto, ali ukoliko se čovjek osloni na Božija davanja, to je za njega bolje.” Ovaj se čovjek nađe u čudu, pomisli da se na njega to odnosi, postidi se i bi ga sram da traži svoju potrebu. No neimaština ga bijaše stisla, on ponovi svoj poduhvat, ode kod Poslanika, Poslanik ponovi iste riječi, čovjek se ponovo postidi i ode. I ovaj pomisli: “Bože dragi, Poslanik ovo govori kada god ja dođem, mora da je meni upućeno.” Treći put dođe i ista se stvar ponovi. Pomisli: “Nema dvojbe da Poslanik misli na mene”, postidi se i krenu kući da nađe kakvo rješenje. Onda se obrati svojoj supruzi i upita je da li imaju išta u kući sa čim bi mogao početi raditi, kaže hajde da vidimo, da potražimo, možda se nešto i nađe. Nađoše sjekiru i čovjek pomisli: “Odlično, idem u šumu sjeći drva.” I što je rekao, što je naumio, to je i uradio. Nakupio je drva, to je sve prodao i dobru zaradu je ostvario.

Znači, donio je drva, prodao ih, zaradio novac, kupio je malo hrane, došao kući, ručak spremio, najeo se, osvježio i otišao sav veseo u džamiju. Tamo bijaše Poslanik koji ga upita: “Reci mi, šta je bolje: ono jučer ili ovo danas?”

E ovo je upravo ona lijepa riječ, Poslanik ga je uputio kako da iskoristi vlastiti potencijal. U hadisima, u predajama islamskim se kaže: “Ako nekom daš neki novac, to je jedan stepen nagrade, a ako kažeš: ‘Evo ti ovo pozajmljujem, pa radi’,  nagrada je 18 puta veća.” Šta je razlog da je posudba bolja nego ako pokloniš čovjeku novac i da ga ne mora vraćati? Razlog je to što ako se čovjeku posudi novac, on počne razmišljati kako da ga vrati i mora sebe natjerati da radi na tome. A na takav način stvara se jedno živuće sposobno društvo. A sa druge strane čuva se čovjekova čast, jer je ona nešto što se ne može platiti.

Dželaludin Rumi nastavlja u stihovima: “Tačno, čovjek je slijep, a vidi njegovo srce, njegovo srce je poput blistavoga sunca sa kojim se čak ni zvijezde porediti ne mogu.”

Znači da ponovimo, deseta vrlina koja čovjeka krasi jeste povezivanje sa Istinom, sa Bogom. A povezati se ili biti blizak sa Gospodarom ogleda se u tome da čovjek Božije atribute kao što su milost i prelazak preko tuđih grešaka sam usvoji i učini ih svojim moralnim vrlinama.

Jedanaesta karakteristika koju nabraja Dželaludin Rumi jeste ljubav prema Izvoru svijeta, prema Onome koji je svijet stvorio. Postavlja se pitanje zašto bismo mi trebali voljeti Boga? Zato što je sa islamskog gledišta na prvom mjestu čovjek namjesnik Božiji, na drugom mjestu On je udahnuo u njega od Svoga Ruha, Svoje duše. Međutim, ovu zbilju, koja se nalazi u nama, s obzirom na naša materijalna zaprljanja nekako smo okovali i ona je negdje sakrivena u nama. I upravo zato, što budemo više Boga voljeli, to sebe više uzdižemo. Kako smo maloprije govorili da Mevlana kaže, naša veza i bliskost sa Bogom će biti veća i jača. E upravo zbog toga stvaranje je čovjeka učinilo takvim da prije svega najviše sebe voli. I iz ove ljubavi prema sebi, prema svojoj opstojnosti, iz ljubavi prema vlastitoj sreći, ukoliko je čovjek usmjeri na pravu stranu, ona čovjeka vodi do ljubavi prema Bogu. A kada već čovjek zavoli Boga, s obzirom da je stvaranje djelo Božije, onda će početi voljeti i Božije stvaranje.

Evo jedan primjer, iz priče o Medžnunu i Lejli. Medžnun je prolazio mahalom u kojoj je živjela Lejla i počeo ljubiti zidove, pa su mu drugi rekli: “Ali, to su zidovi!?” A on reče: “Lejla je ovuda prošla.” Možda je nekome ovo i smiješno, ali je ovo prirodna zbilja i nešto što iz nas izvire. Evo jedno pitanje: Da li ste ikada poljubili sliku svojih roditelja, svoje djece, svoga muža, svoje supruge kada je on ili ona bili daleko od nas? A zar slika nije papir, neka plastična masa i malo boje? Zašto pravimo i plaćamo skupe okvire i stavljamo sliku na zid? Tačno da je riječ o papiru i bojama, ali to je znak voljene osobe. Pa ako Medžnun ljubi zid, on ustvari ispravno ljubi. A to što mi ne ljubimo zidove je zato što nismo zaljubljeni, to je zato što ne poznajemo stvaranje. S obzirom na pravilo da je čovjek neprijatelj onoga što ne poznaje, mi ne samo da ne ljubimo zidove, mi smo neprijatelji onoga što ne poznajemo.

Zaključak je veoma važan, on glasi: Ljubav prema Bogu jednaka je ljubav prema svim stvorenjima Božijim. I što više čovjek bude odašiljao svoju ljubav prema robovima Božijim, to je bliži Bogu.

Jednom prilikom pitali su hazreti Alij koji se čovjek nalazi stalno obuhvaćen Božijom milošću. Odgovorio je da je to onaj čovjek koji u sebi želi svim ljudima dobro, koji voli da svi ljudi budu sretni, da se svi ljudi ugodno osjećaju. Nalazimo u predajamo da plemeniti ljudi više uživaju dati hranu drugima nego je sami jesti. I zato su svi poslanici bez izuzetka imali osobinu da su davali zekat. Nema poslanika, a da nije davao zekat. To je kao prvo pokazatelj da su radili, jer da nisu radili ne bi imali novaca, a da nisu imali novaca ne bi davali zekat. Znači radili su, zarađivali su i od svega najbitnije: veliki dio svoga imetka namjenjivali su tuđoj sreći. Znači, kada govorimo o nečemu što se naziva ljubav prema Bogu, ljubav prema Božijim stvorenjima, to ne znači sjesti negdje u ćošak i činiti zikr. Jer to je najrahatniji posao, sjedi, ne treba ni da se znojiš ni mučiš i samo spominji Boga. Kada čovjek napušta svoju kuću, odlazi raditi na posao, muči se i onda sa užitkom dio svoga teško stečenog imetka poklanja robovima Božijim – e to je pravi zikr.

Jednom prilikom hazreti Bakira je vreloga ljetnoga dana jedan čovjek zatekao kako s lopatom ili krampom u rukama radi u vrtu. A taj prolaznik s tespihom u ruci reče: “Potomče Božijeg Poslanika, šta sad da ti dođe Azrail, da ti dušu uzme, kakav bi odgovor Bogu dao?”

A hazreti  Bakir reče: “Tako mi Uzvišenog Boga, kada bi mi sad došao Azrail da mi uzme dušu, umro bih u najboljem stanju ibadeta i bogoštovlja. Ja radim, zarađujem, obezbjeđujem sebe i svoju porodicu, obezbjeđujem druge ljude, a to je najbolji mogući ibadet, najbolje spominjanje Boga.”

Pa evo Poslanikov hadis u kojem kaže: “Čovjek koji se trudi da obezbijedi svoju porodicu je poput čovjeka koji se bori na putu Božijem.” Znači, da ponovimo, ljubav prema Bogu jednaka je ljubavi prema Božijim robovima. Ljubav prema Bogu jednako je raditi, sticati i jačati društvo. Ljubav prema Bogu je raditi, izgrađivati škole, opismenjavati ljude. Ljubav prema Bogu je graditi bolnice, liječiti bolesne i one koji nemaju da plaćaju i tako dalje. Budite pošteni i dajte sebi odgovor na sljedeće pitanje: ko je bolji od dvojice, jedan koji se cijeli život muči, gradi škole, bolnice, ustanove ili drugi koji je sjeo u kući čitav život i samo činio zikr?

Sadi kaže: “Ibadet se ogleda u tome da pomažeš ljudima, a nije samo u sedžadi i tespihu.”

Dakle, vidimo da je ovaj čovjek, koji je na usluzi drugim ljudima mnogo korisniji nego onaj čovjek koji se povukao od toga da koristi drugom ljudima i samo radi za svoju korist. I sam Rumi je bio takav, uvijek je bio sa siromasima, sa sirotinjom, pa su u njegovoj biografiji zabilježili da – ako bi se desilo da ga dvojica pozovu u goste, jedan bogat a jedan siromah, sasvim sigurno bi se odazivao onome siromašnom. Zašto? Jer kada bi sjeo sa siromahom pridobivao bi njegovo srce. I ovakav njegov postupak je ukazivao da je njegova ruka, ako je bila pružena prema drugima, bila pružena iz dobrih moralnih, milostivih naklonosti, a ako bi bila pružena prema bogatašima, to bi značilo da bi je pružena iz potrebe.

Molimo Uzvišenog Gospodara da shvatimo, da sami radimo i da druge poučavamo. I uvijek ponavljam da je vjera liječnik društva, a ne policajac društva. Vjera je kapital za društvo, a ne teret za društvo. Vjera je došla da čovjeku olakša, a ne da mu nametne još dodatnih teškoća. Vjera je došla da uspostavi u društvu toleranciju, razumijevanje, jednakost, a ne da unese razdor. No nažalost, s obzirom na to da nismo spoznali i upoznali vjeru, mi vjeru koja je došla da bude razlog milosti pravimo razlogom tuđe nedaće, vjeru koja došla da nas sastavi mi činimo razlogom udaljavanja. To je najbolji pokazatelj da nismo razumjeli vjeru.

Kada je bio objavljen ajet kao kritika onima koji su nepravedno trošili imetak siročadi, onda su se ljudi odjednom povukli, niko više nije posjećivao siročad. Onda kaže Poslanik: “Ljudi ovaj ajet nije objavljen da biste vi prestali da ih posjećujete, jer oni imaju potrebu za potporom, već je namjera bila da njihov imetak na nepravedan  način ne koristite.”

Još jedna šala i to bi bilo sve za ovaj put. Postoji predaja, da će čovjek ukoliko pomiluje jedno siroče imati nagradu u broju dlaka koliko to dijete ima na glavi. I ja sam bio na jednom mjestu i citirao sam ovu predaju, kad vidjeh nekog čovjeka pored kojeg je bilo dijete od desetak godina, siroče, kako ga poče milovati. A ja mu rekoh: “Čovječe, ti si sad obrukao to dijete, ne misli se tako, već uzmi to dijete pod zaštitu, odgajaj ga, to treba da činiš.”

Da nam Bog pomogne i da nas uputi i da sve nas učini stanovnicima Dženneta! Amin!

[1] Ibrahim, 34.

[2] Hidžr, 9.

[3] Bekare, 263.