Jedna od stvari koju je hazreti Mevlana naveo govoreći o mjerilima za određivanje čovjekove vrijednosti jeste vladanje sobom i duhovna sloboda.

U prethodno poučenim ajetima predstavlja nudi se prizor Sudnjega dana. Prvo se kaže: Kada stigne Božija zapovijed i meleci se postroje u redove.[1] Taj dan polaganja računa traje 50 000 godina, kako stoji u suri Mearidž: k Njemu se penju meleci i Džibril u danu koji pedeset hiljada godina traje.[2]A na drugim mjestima Kur'an kaže da je taj dan polaganja računa kao 1000 naših godina. Pa ako pomnožimo ta dva broja, dobijemo 50 miliona. Da li se tih 50 miliona godina odnosi samo na jednu skupinu ljudi ili se pak odnosi na sve ljude? U predajama stoji da se ne odnosi na sve ljude. Poslanik kaže da će se polaganje računa za određenu skupinu vršiti u jednom trenu koji vremenski iznosi koliko i jedan udar munje. A zašto? Jer je ta skupina kontrolisala svoj jezik, svoje čulo sluha, i svoje oči je stavila u službu svoga razuma. Ta skupina nije narušila ničije pravo da bi tamo polagala svoj račun. Niti je u svome srcu raspirila mržnju prema Božijim robovima, pa da zbog toga mora polagati račun. Niti je u svome srcu krila zavist prema bilo kome. Dakle, ta skupina bila je slatkorječiva, i imala je lijep moral. Za njih Kur'an kaže: oni u Džennetu neće slušati isprazan niti grješan govor.[3] I tamo se niko neće usuditi zboriti prije nego li mu to Gospodar njegov dozvoli. A kada govore, govorit će samo ono što je istina i što je utemeljeno na razumu. A taj ispravan i lijep govor biće plod onoga ispravnog i lijepog govora koji su na Ovom svijetu upražnjavali i na lijep način se ophodili prema Božijim robovima.

U hadisu stoji: „Kada se pojave na tom okupljalištu, neće svi koji se tu pojave doći da bi polagali račun. Jedna skupina doći će da bi se zauzela za neke druge, pa će reći: ‘Gospodaru naš, naš susjed je imao razne nevolje, pa oprosti mu.'“

U jednoj predaji stoji da je Bog rekao Poslaniku da svako ko misli da je nekome nešto dužan, zauzvrat učini zagovor kod Njega za tog roba i On će taj zagovor prihvatiti. Bog kaže da će on prihvatiti zagovor i udovoljiti tim molbama. Potom će doći jedan čovjek i reći: „Bože, ja kod tog čovjeka imam pravo u vrijednosti jedne čaše vode, jer sam mu jednom dao čašu vode. Pa hoćeš li prihvatiti moj zagovor?“ „Da, hoću.“ Sve te stvari koje čovjek čini za ljubav Božijim robovima mogu dovesti do toga da taj čovjek postane stanovnik Dženneta.

Hafiz u jednom dvostihu kaže: „O ti koji posjeduješ čast, kao zahvalnost za svoje zdravlje, podari nešto dervišu.“ Pa izvucimo iz svoga džepa 10 feninga i podarimo to siromahu, na taj način ćemo se približiti Bogu. Iako materijalna vrijednost toga nije velika, duhovna jeste jer približava čovjeka Bogu. Pa kada voziš auto a vani je hladno, zaustavi se jednu sekundu i povezi starca ili staricu tamo gdje oni idu. Za to ti nije potrebno više od jednog pritiskanja kočnice.

Hazreti Ali je u jednom svom obraćanju Bogu rekao: „Bože, budući da si Silan i budući da imaš moć nadamnom, smiluj mi se!“

Dakle, duhovna sloboda jedna je od temeljnih i najvrjednijih vrijednosti čovjeka. Neko se rasrdi. Pa, čovječe, skupi malo snage za jedan osmijeh i tim osmjehom njegovu srdžbu odagnaj. A kada ti svojom ljubavlju ugasiš vatru srdžbe, Bog će istom tom ljubavi ugasiti srdžbu prema tebi. Stoga, ukoliko mi u svom biću, u svojoj nutrini budemo slobodni, cijeli svijet će nam biti Džennet, a ako ne budemo, cijeli svijet će nam biti Džehennem. Zašto? Jer sve ono što nije u skladu sa općim kretanjem i putanjom svijeta predstavlja za čovjeka nevolje.

Mevlana prenosi priču o jednom čovjeku koji se bavio hvatanjem zmija, koje je potom donosio u grad, sa njima zabavljao narod i tako ostvarivao zaradu. Jednog hladnog zimskog dana otišao je u planinu da nađe zmiju, no našao je mrtvu aždahu. Mevlana to u stihu kazuje ovako. „Taj hvatač zmija u jednom hladnom zimskom danu tražio je zmiju, no vidio je aždahu uginulu.“ Onda govori da je čovjek kao brdo, čovjek je velik i kako je moguće da ga zabavljaju tako nebitne stvari? „Jedno plemenito, uzvišeno biće nikada neće pristati da bude zatočenik nekog niskog bića.“ U drugom dijelu distiha govori: „Kada će brdo da potraži zmiju?“ u smislu da je uvijek zmija ta koja traži brdo. Pa govori Mevlana da je čovjek uzvišeniji i od samog brda. U jednoj predaji stoji da je čovjek poput čvrste planine, koju nikakve oluje ne mogu pomjeriti sa njenog mjesta. I onda Mevlana odgovara na to pitanje zašto ide za brdom, a sam je uzvišeniji od tog brda. Zato što čovjek ne zna ko je, ne poznaje sebe.

Zatim, u drugom dijelu kaže: „Došao je iz Onog svijeta obilja, i sebe učinio sićušnim.“ Budući da je namjesnik Božiji na zemlji, sebe je ponizio na taj način što je krenuo da traži zmije. A Mevlana govori da je to naše stanje upravo kao i stanje onoga karavana koji je kada je pronašao hazreti Jusufa u bunaru, jedva dočekao da ga proda za male novce. Dalje kaže da mi ne poznajemo Jusufa naše duše, prodajemo ga za jedan zalogaj harama, prodajemo ga za jednu riječ kojom ogovaramo nekoga, ili za jednu laž. I onda, kada ogovaramo i kada lažemo i kada činimo takve stvari, mi bacamo Jusufa svoje duše u zatvor, odnosno u Džehennem.

Potom, jedan stih kaže: „Čovjek je sebe jeftino prodao. Bio je na svili raskošnoj, ali se prišio na jedan otirač.“ Zamislite da neko na magarca stavi dragocjenu ogrlicu, svi bi mu se smijali. Mi ljudi smo ta dragocjena ogrlica Božijeg stvaranja i čovjek je uistinu jedno remek-djelo Božije. Mi nipošto ne smijemo misliti da smo samo ovo materijalno tijelo. I kada je Bog stvorio cijeli svijet, pa potom čovjeka, sam Sebi je kazao: „Neka Mi bude blagoslovljeno ovo Moje stvaranje“ – misleći na stvaranje čovjeka. Zamislite jedno platno, na kojem je prije nekoliko godina naslikano neko remek-djelo. Odrediti cijenu jednom umjetničkom djelu je izuzetno teško, ne možemo lahko reći da vrijedi jedan milion ili jednu milijardu. Pa ako na tom platnu povučemo jednu liniju, kada bismo vlasniku tog platna rekli: „Izvini, koliko novca treba da nadoknadimo štetu?“, umjetnik bi na to rekao: „Nisi ti pokvario samo platno, nego cijelu moju ličnost, moju misao.“ Čovjek je isto tako Božije umjetničko djelo, jer Bog je nakon što je stvorio čovjeka rekao: „Blagoslovljen neka sam Ja sa ovim svojim djelom.“ A svaki grijeh liči upravo cijepanju tog Božijeg remek-djela.

Kaže jedan poštovani učenjak: „Kada bi mi ponudili sreću Ovoga i Onoga svijeta, a zauzvrat tražili od mene da prolijem suzu jednog siročeta, nikada ne bih na to pristao.“ Zato jer bi ta suza pokvarila Božije stvaranje, Njegovo remek-djelo. A blagostanje koje bi zaradio na taj način, kvareći Božije djelo, nikada ne bih prihvatio. Djelo nije samo platno i boja, nego cijela ličnost tog umjetnika koji je stvarao. Pa kada mi jednom riječju ili rečenicom rastužimo nečije srce povukli smo crtu preko Božijeg djela. Tada će meleci reći: „Nismo li Ti mi rekli da će on prolijevati krv i činiti razvrat razni?“ Pa će onda Bog reći: „Da li sam Ja u pravu ili ste vi u pravu?“

Ali Ibn Husein, kaže: „Nikada i nipošto ni za jedan grijeh ne reci da je neznatan. Ono što trebaš uzeti u obzir kada hoćeš da počiniš grijeh, nije sićušnost toga grijeha nego veličanstvenost Onoga protiv koga taj grijeh činiš.“ Griješeći, ti kršiš Božiju zapovijed. Kada se zadesite u nekoj gužvi, pa vam neko stane na kaput, od koga ćete tražiti izvinjenje, od onoga ko je zgazio tu odjeću ili od odjeće? Kada izlazite iz neke prostorije u kojoj se ne ulazi u obući, pa stanete na obuću svoga prijatelja, izvinućete se njemu, a ne cipeli. Isto tako, kada mi nekome slomimo srce i kada nekoga rastužimo, Onaj pred kojim ćemo za to djelo odgovarati nije taj kome smo to učinili, nego Stvoritelj Sam, Bog. Zato se hazreti Ali kune riječima: „Tako mi onoga ko je stvorio sina Ebu Talibovog, kada bi mi ponudili da iz usta sićušnog mrava uzmem parče lista, a da to bude nepravedno, ja to nikada ne bih učinio.“ On kaže: „Ne mogu to učiniti, jer kada se na Sudnjem danu budem sreo sa Poslanikom i budem stao pred Boga, kako ću Mu reći da sam da sam činio nasilje prema Njegovim robovima? A da Božiji Poslanik kaže: ‘Zar je to ishod svog mog truda koji sam uložio odgajajući te, pa da ti tako činiš nasilje Božijim robovima?’ A ja nisam spreman slomiti srce Božijeg Poslanika, taman kada bi mi dali cijeli svijet, niti sam spreman suočiti se sa Bogom kada mi kaže da sam se oglušio na zapovijedi Njegovoga Poslanika.“

Mevlana u stihu govori: „Kada bi ti se otvorilo oko kojim bi mogao vidjeti skriveni svijet, sve čestice svijeta sa tobom bi porazgovarale, i sva stvorenja bi kazala: ‘Svi mi čujemo, svi mi vidimo i svi mi smo svjesni. A sa vama šutimo, jer vi sa nama niste prisni.'“ Prenosi se u historiji da je jednom prilikom Poslanik otišao kod svog amidže Ebu Džehla, a ovaj je uzeo nekoliko kamenčića u ruku i rekao mu: „Ako si ti zaista poslanik, onda mi reci šta držim u ruci.“ Poslanik mu je odgovorio: „Hoćeš li da ti ja kažem šta držiš u ruci ili da ti ono što držiš u ruci kaže šta držiš u ruci?“ Mevlana kazuje da je Ebu Džehl shvatio da je teže i nevjerovatnije da mu ono što drži u ruci to kaže. Tako da je rekao: „Neka ono što držim u ruci kaže.“ I tada su ti kamenčići koje je držao u ruci govorili šehadet tako glasno da je on to mogao čuti. Govorili su da nema Boga osim Allaha i da je Muhammed Božiji poslanik i Ebu Džehl je to čuo. Nakon toga je kamenčiće koje je držao u ruci bacio na zemlju i kazao: „Kako li si ti vješt čarobnjak, ja do sad nisam vidio vještijeg.“ Tumači Kur'ana razmatraju da li je to bilo čudo ili je riječ o nečemu drugom? I jedan od tumača, allama Tabatabai kaže da se tu nije radilo o čudu koje je Poslanik izveo kada je dao da ti kamenčići prozbore, nego je izveo drugu mudžizu: skinuo je na trenutak sve grijehe sa Ebu Džehla, tako da je i on mogao čuti šta ti kamenčići zbore.

U suri Isra’ stoji: Njega veličaju sedam nebesa, i Zemlja, i oni na njima; i ne postoji ništa što ga ne veliča, hvaleći Ga; ali vi ne razumijete veličanje njihovo...[4] Dakle, nema niti jedne stvari ni na nebu ni na zemlji koja ne slavi Boga, ali vi ste ti koji ne razumiju to slavljenje. Prema tome, Poslanik nije učinio mudžizu u smislu da je natjerao kamenčiće da izgovore šehadet, jer oni to stalno i neprestano čine.

Onda Mevlana u sljedećem distihu govori: „Govor vode, zemlje i blata osjetiti mogu samo oni koji posjeduju srca.“ Mi smo zbog stalnog griješenja oslijepili svoja srca i ustvari, zatočili smo se. Dalje Mevlana kaže: „Pa ne čudi se što je to tako, i voda i zemlja i blato govore. Pa promisli malo, vrati se unazad šta si ti bio – i ti si iz zemlje nastao. Iz zemlje su izrasli plodovi koji su potom pretvoreni u kap sjemena.“

Alama Tabatabai kaže da ljudi misle da se stvaranje od zemlje odnosi samo na hazreti Adema. To ustvari nije tako. Svi ljudi su stvoreni od zemlje. Sa stajališta nauke, čitav naš materijalni bitak je sastavljen od zemlje. Ako se vratimo nekoliko koraka unazad kroz postojanje, zaključićemo da smo mi ustvari od zemlje. Kap sjemena je nastala od krvi, krv je nastala od hrane, a hrana je nastala iz zemlje. Shvatiš li kako je djelić tvoje zemlje u čovjeka pretvoren, možda ćeš shvatiti kako je cijeli svijet stvoren.

Sutra je uoči petka, a to su blagoslovljeni trenuci. U jednoj predaji stoji da u vrijeme prije zalaska Sunca četvrtkom silaze meleci na Zemlju i rasprše se po njoj i okruže ljude. Gledaju da li ima grješnika koji su svoje ruke ispružili ka Stvoritelju tražeći oprost, da li ima neko ko je u potrebi da traži od Boga da mu otkloni njegove nevolje, da li ima neki dužnik pa da mu Bog pomogne da vrati svoj dug. I u hadisu stoji da meleci sve od zalaska pa do izlaska Sunca sutradan pitaju ovako. Onima koji se okoriste ovim trenucima i prime poklone od svoga Stvoritelja, meleci govore: „Blago vama, vi ste se okoristili.“ A onima koji su bili nemarni u tim trenucima govore: „Teško vama na Sudnjem danu, kada budete morali da polažete račune.“ Da li je naš dug samo onaj koji se može izraziti u novcu ili smo ga napravili ogovarajući druge? Koliko smo se zadužili misleći ružno o drugima, jer smo uznemiravali svoje susjede i koliko smo se samo zadužili ne izvršavajući prava svojih roditelja i koliko smo se zadužili zavideći drugima i koliko smo se samo zadužili u odgoju naše djece? Prema tome, donesimo odluku da ispružimo ruke ka Stvoritelju, da zamolimo da vratimo svoj dug, da svakome vratimo njegovo pravo i da se sami sebi smilujemo. Kuran kaže: O vjernici, čuvajte sebe i porodice svoje vatre čije gorivo su kamenje i ljudi[5] Zamolimo Boga da nam pomogne i učini nas uspješnih u tome da ovaj kratak život provedemo u skladu sa Njegovim zadovoljstvom.

Čovjekovo savršenstvo u Ovom svijetu je postepeno. Zamislite jednog umjetnika. Kada tek počne slikati, on ne slika vješto. Koliko puta povuče liniju drugačije nego je mislio i onda to mora da odbaci. Ali nakon dugotrajne vježbe, dođe do tog stepena da je u stanju naslikati jedno lijepo djelo. Duhovno savršenstvo je slično. Kur'an kaže: One koji se budu zbog Nas trudili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti; a Allah je, zaista, na strani onih koji dobra djela čine![6]

Kada se rasrdi, čovjek treba da prizove svoj razum i kaže: zbog Boga ću se kontrolisati. Ako to učini, Bog će ga podići jedan stepen više. Također, ako se pokaje za to djelo opet će ga Bog uzdići za jednu stepenicu. Kad čovjek hoće da klanja, pa na brzinu hoće da se abdesti, treba da kaže: ovaj abdest je poklon mom Stvoritelju, pa će ga uzeti polahko i sa razumijevanjem. U samoj dovi on kaže: „Hvala Onome ko je učinio da voda bude sredstvo čišćenja, a da ne bude prljava.“ Pa prilikom pranja ruku u toj dovi kaže: „Bože, učini me od onih koji se kaju često i koji se često čiste.“ Pohvalno je prilikom uzimanja abdesta da čovjek stavi malo vode u svoja usta i ispere ih. I tom prilikom čovjek uči: „Bože, na Dan sudnji, kada budem stajao pred Tobom, neka iz mojih usta poteku riječi: ‘Vjerujem u jednog Boga, Muhammed je Božiji poslanik.'“ Dakle, sve one riječi koje iskazuju jednoboštvo. Pohvalno je da čovjek prilikom uzimanja abdesta ispere svoj nos i da kaže: „Bože, učini da pomirišem džennetski miris i ne učini me od onih koji će biti lišeni njega.“ Prilikom pranja desne ruke lijepo je kazati: „Bože, podari mi knjigu u desnu ruku, knjigu dobrih djela. Da kada budem polagao račun to bude lahko.“, a prilikom pranja lijeve ruke: „Ne učini, Bože, da moje ruke budu svezane oko mog vrata kada budem stajao pred Tobom.“ Prilikom pranja nogu: „Bože, učini moje korake čvrstim na Tvome putu.“ Abdest je jedan vid iskazivanja ljubavi prema Bogu.

A kada čovjek stane na namaz i okrene se ka kibli neka kaže: „Okrećem se ka Onome ko je stvorio cijeli svijet, ka Onome ko je milostiv i samilostan.“ I tako cijelim putem, prilikom padanja na sedždu, na ruk'u, čovjek izgovara ovakve riječi.

A čovjek kojeg su nasekirala djeca, pa im je oprostio neka kaže: „Bože, ja sam njima oprostio pa oprosti i ti meni.“ No, mi nismo to u stanju činiti potpuno svjesno. Ali makar možemo tu prvu rečenicu: „U ime Boga, Onoga ko je stvorio cijeli svijet.“ Bog će nas povesti nekoliko stepena Sebi. Nemamo mi drugog načina da se odvojimo od onoga otirača osim putem duhovne vježbe.

Velikani su poručili ljudima: „Naučite kako treba da se ophodite od majki koji žele prestati dojiti svoju djecu.“ Kako sa pažnjom svojoj djeci daju sićušne zalogaje, jer ako dadnu više dijete će se udaviti, a to daju pored mlijeka kojim doje. Prvi put dijete to neće pojesti, drugi put će se dvoumiti, treći put će mu se to početi sviđati. I malo po malo doći će do trenutka kada će reći: „Dosta, više nemoj toliko jesti.“ I upravo ovako se i mi prema svojoj duši trebamo ophoditi, dakle korak po korak.

Pitanje: Sa obzirom na vrijeme u kojem živimo, kakav je stav uzimanja abdesta i učenja dova, s obzirom da abdest uzimamo u toaletu?

Odgovor: Moguće da je upravo na tim mjestima potrebnije učiti te dove, jer kada čovjek vidi svu tu prljavštinu padne mu na pamet Bog i kaže: „Bože, nemoj da ja budem dio ove prljavštine.“ Upravo u tom stanju sjećanje na Boga približava čovjeka Bogu. I Kur'an kaže: ljudi koje ni trgovina ne odvraća od toga da spominju i da se sjećaju Boga.[7] Moguće je da se ta trgovina odnosi na kupoprodaju jednog konja ili magarca za obrađivanje bašte. Mi kada poredimo stvari, kažemo ova je dobra, a ova nije. Dok su sve stvari manifest Božijeg postojanja. Pa i đubrivo iznosimo u baštu i njime gnojimo tlo da bi bilo plodno. I to će biti jedna vrsta hrane za zemlju. I takva zemlja daje snagu rastinju, plodovima koji budu zasađeni. A čovjek to jede, i to će onda da prođe kroz njegovu krv, postat će kap sjemena, potom čovjek, i onda jedan Božiji prijatelj, jedan dobri. Prema tome, ukoliko mi budemo posmatrali stvorenja onim božanskim vidom vidjet ćemo da su to sve znakovi Božijeg postojanja. Već smo govorili na jednom od predavanja da je Isa, a.s., sa svojim prijateljima prošao pored lešine psa i svi su negodovali koliko smrdi, a hazreti Isa je rekao: „Kako su mu samo lijepi zubi, kako je bio vjeran svom vlasniku i koliko mu je samo služio…“ i nastavlja nabrajati njegove dobre osobine. Htio je reći, da iz jednog ugla posmatranja sva stvorenja nose vrijednost.

Kažu da je jednom prilikom Ibn Sina, koji je bio u to vrijeme jedan od vezira na dvoru, prolazio ulicom i vidio jednog čovjeka koji je sa ceste sakupljao izmet sa namjerom da ga odnese seljacima i proda. I onda je taj radnik sebi rekao: „O nefsu, vidiš li koliko ja tebi služim?“ Ibn Sina se tim riječima nasmijao i kazao: „Čudno ti je to zanimanje, da sa njime mučiš svoj nefs.“ Ovaj radnik je rekao: „Ibn Sina, sačekaj jedan trenutak. Ti kao vezir ideš svojim poslom, kao i ja svojim. Pa kada ja završim svoj posao, nikome ne moram polagati račun zašto sam uradio ovako ili onako. A ti kada uradiš nešto, moraš skrušeno stajati pred vladarom i podnijeti izvještaj. Budeš li nešto loše učinio, on će se naljutiti. Pa da li bi se usudio prigovoriti mu i kazati mu da nije u pravu? Vidiš, moj nefs je slobodan, a tvoj nefs je zatočenik“. Ibn Sina kaže da se nikada u svome životu nije postidio kao tada.

Sva Božija stvorenja trebamo posmatrati uzimajući u obzir njihovu vrijednost stvorenog bića, a kada ih poredimo moguće je da se nama učini da je jedno bolje od drugog.

[1] Fedžr, 22.

[2] Mearidž, 4.

[3]Vaki’a, 25.

[4] Isar’, 44.

[5] Tahrim, 6.

[6] ‘Ankebut, 69.

[7] Nur, 37.