Pojmovi smrt i život se uglavnom koriste u suprotstavljenom značenju i imaju veoma raznovrsnu upotrebu. Svaki od ovih pojmova nosi specifično značenje. Kada je riječ o smrti i životu kao biološkom i fiziološkom fenomenu u tom slučaju nije riječ o njihovim vrijednosnim, etičkim ili duhovnim dimenzijama. Tu se govori o životu kao procesu rasta i razvoja, a o smrti kao o fenomenu suprotnom tome. Međutim, kada se ova dva fenomena posmatraju iz perspektive tesavvufa onda je riječ o procesu usavršavanja i idenja ka Božijoj bliskosti. Većina ljudi gaji veliki strah od smrti, a naša današnja civilizacija nastoji naukom i tehnologijom nadvladati taj strah time što će možda otkriti lijek koji će čovjeku osigurati vječnost. Mnogo je onih koji zbog straha od smrti izbjegavaju čak i pomisao na takvo što. Međutim, to je sudbina koju će osjetiti svako i kako to Uzvišeni Allah kaže: “Svako živo biće će smrt okusiti.” (Enbija, 35) Zašto ne ljudi ne razmišljaju o smrti, za koju je Poslanik, a.s., rekao da “najbolji opominjač”? Zašto prije nego što čas edžela (smrtni čas) dođe ne razmišljamo o plodovima i rezultatima svoga života?

Upravo je to razlog zbog kojeg sve veći broj ljudi srlja u propast, nemoral i razvrat. Danas gotovo da ne možemo govoriti o upotpunjenim vjernicima, koje su nekada nazivali evlijasima a za koje Bog u trenutku njihove smrti kaže: “A ti o dušo smirena!” Ljudi svoj život posvećuju dunjaluku i materijalizmu tako da zaboravljaju razlog zbog kojeg su došli na ovaj svijet. Oni samo vide ovaj materijalni svijet i ne razmišljaju o onome što se nalazi iza njega. Materijalizam je toliko ovladao ljudima da zaboravljaju na svoje najbliže tako da nije rijedak slučaj gdje čujemo vapaje traženja pomoći sa televizijskih ekrana mada ti isti ljudi imaju mnogobrojne rođake, prijatelje i komšije, koji su po vjerskim propisima obavezni žrtvovati ono što im je najdraže kako bi otklonili muke svojih bližnjih.

Jedan od pozitivnih efekata razmišljanja o smrti jeste sputavanje negativnih ljudskih svojstava poput oholosti, egoizma, umišljenosti i tome slično. Misao o smrtnom času čini da čovjek shvati svoju bespomoćnost, prolaznost i ništavnost. Podsjeća ga da će jednoga dana i to veoma brzo svo njegovo bogatstvo, moć, slava i veličina nestati u prah te da će morati polagati račun za ono što je učinio sa tim emanetom koji mu je Bog dao.

 S druge strane, vjernika misao o smrti podsjeća da se približava čas sastanka sa najvoljenijim bićem te da ga samo taj zastor odvaja od stvarne i vječite sreće. To je za vjernika istinski trenutak približavanja Onome o kome je oduvijek razmišljao i zbog kojeg je činio sve ono što je činio. Kada bismo htjeli porediti taj trenutak s nečim ovozemaljskim i uporediti ga s nečim što je možda svako od nas doživio, a što predstavlja najljepši trenutak u njegovom životu, sigurno bi to bio trenutak sjedinjavanja sa voljenom osobom na ovom svijetu, a to bi trebao biti brak. Brak je trenutak kada zaljubljeni mladić ili djevojka nakon dugogodišnjeg iščekivanja konačno dobije voljenu osobu. Danas brak više nema značaja i vrijednosti koji je nekada imao. Više se mladi ne raduju tome, niti im trenutak sklapanja braka predstavlja najljepši trenutak u životu. Razlog tome je što se svakodnevno viđaju sa svojim voljenim osobama odnosno što kod njih vide sve ono o čemu su nekadašnji mladići i djevojke mogli samo sanjati prije braka.

Zamislimo kako su nekada naši stari ašikovali. Mladić nikako nije mogao vidjeti lice djevojke, jer su ih u pravilu odvajale mnogobrojne perde i zastori. Lice djevojke je bilo prekriveno feredžom, zatim ašikovalo se iza vrata a pored toga uvijek je u blizini morao biti prisutan mahrem ili osoba koja nije dozvoljavala da se približavaju. Koliko su samo tadašnji mladići i djevojke nasamo maštali o ljepoti lica svoje voljene osobe ? Koliko li su samo iščekivali trenutak braka koji je uistinu predstavljao najveličanstveniji i najljepši trenutak u životu neke osobe. To je bio trenutak kada su padali svi zastori, koji su ih onemogućavali da budu jedno pored drugog. Više tu nije bio mahrem da ih sprječava da se približavaju, tu više nije bilo vrata i zida da onemogućavaju međusobno gledanje i konačno tu nije bio zastor feredže koji je skrivao ljepotu lica voljene osobe. Zato su naši arifi, sufije i derviši o Allahu pjevali kao o najvoljenijoj osobi nazivajući ga Mašuk (Voljeni). Ovaj svijet je za njih bio najveći zastor poput vrata ili zida koji odvaja voljene jedno od drugog.

“Život na ovom svijetu nije ništa drugo do zabava i igra, a samo onaj svijet je – ž‍ivot, kad bi samo oni znali.” (Ankebut, 64)

“A život na ovom svijetu je samo varljivo naslađivanje.” (Imran, 185)

“Život na ovom svijetu je samo igra i zabava, a onaj svijet je, zaista, bolji za one koji se Allah boje. Zašto se na opametite?” (En'am, 32)

“Znajte da ž‍ivot na ovom svijetu nije ništa drugo do igra, i razonoda, i uljepšavanje, i međusobno hvalisanje i nadmetanje imecima i brojem djece!” (Hadid, 2)

“Život na ovom svijetu je sličan bilju zemaljskom na koje Mi spustimo s neba kišu s kojim se ona izmiješa, kojim se onda hrane ljudi i stoka. Pa kad se Zemlja ukrasi svojim ruhom i okiti i kad stanovnici njezini pomisle da su oni toga gospodari, dođe zapovijed Naša, noću ili danju, i Mi to pokosimo, kao da prije ničeg nije ni bilo. Eto, tako Mi potanko izla‍žemo dokaze narodu koji hoće da razmisli.” (Junus, 24)

Dunjalučki ukrasi, porodica, roba, trgovina, ljudi, džini, šejtani sve ostalo predstavlja mahrema koji nam ne dozvoljava da se približimo Onome koga volimo to jeste Allahu, dž.š. Kur'an u prilog tome kaže:

“Reci: ‘Ako su vam očevi vaši, i sinovi vaši, i braća vaša, i žene vaše, i rod vaš, i imanja vaša koja ste stekli, i trgovačka roba za koju strahujete da prođe neće imati, i kuće vaše u kojima se prijatno osjećate – miliji od Allaha i Njegova Posllnika i od borbe na Njegovom putu, onda pričekajte dok Allah Svoju odluku ne donese. A Allah grešnicima neće ukazati na pravi put.’” (Tevba, 24)

“I neka znate da su bogatstva vaša i djeca vaša samo iskušenje, i da je samo u Allaha nagrada velika.”(Enfal, 28)

 “Ni bogatstva vaša ni djeca vaša neće vas učiniti Nama bliskim; samo one koji budu vjerovali i dobra djela činili čeka višestruka nagrada za ono što su radili, i oni će u visokim odajama biti bezbjedni.” (Saba, 37)

“O vjernici, neka vas imanja vaša i djeca vaša ne zabave od sjećanja na Allaha. A oni koji to učine, biće izgubljeni.” (Munafikun, 9)

“Imanja vaša i djeca vaša su samo iskušenje, a u Allaha je nagrada velika.” (Tegabun, 15)

Konačno ovaj život odnosno ovo materijalno tijelo je “feredža” zastor koji nam ne dozvoljava da vidimo lice Božije. U velikom broju kur'anskih ajeta se govori o Božijem licu (Vedžhullah) kao o najvećoj nagradi koju istinski vjernici žele i koju mogu dobiti.

“Budi čvrsto uz one koji se Gospodaru svome mole ujutro i naveče u ‍želji da naklonost (Božije lice) Njegovu zaslu‍že, i ne skidaj očiju svojih s njih iz ‍želje za sjajem u ‍životu na ovom svijetu, i ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti.” (Kehf, 28)

“Zato podaj bli‍žnjemu pravo njegovo, i siromahu i putniku-namjerniku! To je bolje za one koji nastoje da se Allahu umile (Allahovo lice); ti će postići šta ‍žele.” (Rum, 38)

“Onaj koji bude dio imetka svoga udjeljivao, da bi se očistio,ne očekujući da mu se zahvalnošću uzvratio već jedino da bi naklonost (Lice) Gospodara svoga Svevišnjeg stekao,i on će, zbilja, zadovoljan biti!” (Lejl, 17-21)

Također, iz hadisa se zna da će gledanje Božijeg Lica biti najveća nagrada koju će dobiti najbolji Božiji odabranici.

Ukoliko možemo zamisliti kako je nekada bilo ašiku odnosno zaljubljenom mladiću, koji je nakon dugog niza godina zbog velikog broja perdi i zastora bio onemogućen da bude u blizine svoje drage i da gleda njeno lice, konačno doživio taj trenutak za koji je trpio velike emocionalne i psihičke boli onda nam može biti jasnije kako je onda kada istinski ašik Božiji dočeka taj trenutak padanja zastora odnosno smrti ? Kada konačno i posljednji zastor koji ga je dijelio od Voljene osobe bude uklonjen i kada figurativno rečeno nakon svoje duhovne punoljetnosti i usavršavanja dočeka trenutak braka. Upravo je Mevlana zbog toga svoj trenutak smrti nazvao “šebi arus” odnosno “Svadbena noć, noć sklapanja braka, noć mlade…” To je za njega kao istinskog arifa i ašika uistinu približavanje i stapanje sa Voljenom osobom.

S tim u vezi veliki perzijski pjesnik Hafiz kaže:

“Zastor lica duše prašina moga tijela je

Sretan je onaj tren kada s lica skinem zastor.”

Mevlana je sav svoj život, a prije svega Mesneviju, posvetio kretanju ka tom veličanstvenom trenutku “Šebi arus”. Cjelokupna Mesnevija, kao i ostala njegova djela govore o putu duhovnog usavršavanja odnosno postizanja duhovne zrelosti (za razliku od fizičke zrelosti koja je neophodna za fizički brak) u cilju približavanja i duhovnog sjedinjavanja sa Voljenom osobom. Na početku Mesnevije naj ili duša pjeva o embrionalnoj fazi duhovnog života čovjeka prije rađanja (naistan) da bi u kasnijim dijelovima predstavio sve teškoće, nepogode i probleme s kojima se ljudska duša susreće nakon što biva ubačena u materijalno tijelo. Mesnevija pjeva o ljepotama “duhovnog života” u svijetu Džeberuta odnosno Božijoj blizini koju možemo porediti sa stanjem fetusa u majčinoj utrobi.

O tome Mevlana kaže:

“Spojeni bijasmo svi jedinstven dragulj

Bez glave i nogu a on glava svih.”

Mesnevija također govori o čežnji i težnji duše poredeći je sa djetetom koje želi da se vrati u “majčino okrilje” odnosno da se vrati u matericu gdje je bilo sigurno od svih problema, nepogoda, hladnoće, toplote, bez potrebe za hranom, odjećom itd. Iako čovjek nakon rađanja zaboravlja odakle je i kamo će se vratiti, jer ga raznorazne “igre i zabave”, kako to Allah, dž.š., u Kur'anu kaže, odvraćaju od toga, njegova duša čezne, jeca i teži da se ponovo vrati u Božiju blizinu. Samo oni ljudi koji očiste svoju dušu odnosno koji s nje ukloni mnogobrojne zastore “prašine” oholosti, pohlepe, egoizma, gramzljivosti i koji dođu na taj stepen da im nefs postane upokoren “nefsul mutmeinne” osjećaju radost zbog smrti koja im dolazi, jer do njih dopire Božiji glas: “A ti o dušo smirena, vrati se svom Gospodaru zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje i uđi u džennet Moj.” (Fedžr, 28-30)

Allah, dž.š., na mnogo mjesta u Kur'anu govori da će se sve njemu vratiti htjelo to ili ne. Trenutak smrti je za mnoge gorak, jer se vraćaju Bogu a da to ne žele ili da o tome nikada nisu mislili. Međutim, jedino oni koji su istinskim duhovnim uzdizanjem, kakvo je opisano u Mesneviji i o kom govori Kur'an i hadis Božijeg poslanika, odnosno koji su sav svoj život i djelovanje posvetili tom trenutku vraćanja ka Bogu, mogu o smrti govoriti kao o nečemu lijepom, sretnom i dobrom. Oni će radosno uzviknuti:

“Mi smo Allahovi i mi ćemo se njemu vratiti.” (Bekare, 156)

Za takve je smrt najradosniji trenutak u životu kojeg porede sa sklapanjem braka sa najvoljenijom osobom.

Stoga Mevlana svima nama poručuje, a to je i najveća poruka ove noći:

“Svačija smrt je istovjetna njemu samome

To ogledalo čisto je što Voljenog prikazuje

O ti koji iz straha od smrti bježiš

Smatraj je najvoljenijom dobro da znaš!”

“Oni za koje je smrt zahvala

Njihove oči su uprte u Njega

Smrt njima gorka nije

To za njih je napuštanje bunara il’ zatvora.”

“Iskusio sam smrt u življenju je

Čim oslobodim se ovog života to vječnost je

Oh, život ašika u umiranju je

Nećeš naći ljubav osim ako se ne zaljubiš.”