Murdžije

Riječ irdžā (ارجاء) u arapskom jeziku ima dva značenja: odgoditi i dati nadu.[1] Naziv murdžije (مرجئه ili مرجيه) u prvom značenju odnosi se na jednu posebnu skupinu zato što su oni djelo smatrali kasnijim u odnosu na vjerovanje i vjerovali su da djelo iz aspekta položaja dolazi nakon vjerovanja i nije unutar zbilje vjerovanja. Pripisivanje ovog imena u drugom značenju je zbog toga što su vjerovali da griješenje ne nanosi štetu vjerovanju, kao što ni poslušnost nije korisna uz postojanje nevjerovanja. Prema tome, murdžije su vjernicima davale nadu da će im možda biti oprošteno ako su počinili grijeh.

Neki smatraju da se pod riječju irdžā misli na odgađanje presude počinitelju velikog grijeha do Sudnjeg Dana, što znači da na Ovom svijetu ne treba o njima donositi sud i smatrati ih stanovnicima Dženneta ili Džehenema. Neki drugi smatraju da irdžā znači odgađanje suda do Sudnjeg Dana o istini ili neistini u pogledu Imama Alija, Osmana, Talhe i Zubejra i općenito u vezi grupa koje su se međusobno sukobljavale nakon prve dvojice halifa. Također se govori da erdža znači smatranje odgođenim Alijevog vođstva, mir s njim, u odnosu na prvu trojicu halifa. U skladu s ovim mišljenjem murdžije i ši'ije se nalaze na oprečnim stanovištima.[2]

O vjerovanju i mišljenju murdžija i njihovom stvarnom identitetu postoji neslaganje u stavovima povjesničara i izgleda da se naziv murdžije pripisuje nekolicini različitih sljedbi i pravaca od kojih su jedne imale politički, a druge apologetski karakter. Sada ćemo, u skladu sa povijesnim redoslijedom, govoriti o ovim skupinama.

Prva skupina koja je nazvana murdžijama pojavila se u prvom hidžretskom stoljeću. Poslije događaja koji su se desili u vrijeme Osmanovog hilafeta i koji su se okončali neslaganjem Imama Alija i većine muslimana sa njim, muslimani su se podijelili na dvije skupine. Neki ljudi su podržavali Osmana dok je većina ljudi žureći otišla do Alijeve kuće i pozvali su ga da preuzme hilafet i vođstvo zajednice. Nakon Osmanovog ubistva ovo neslaganje se nastavilo i Muavija se, uz izgovor traženja osvete za Osmana, pobunio protiv Imama Alija. Ovo neslaganje se čak nastavilo poslije Imamove smrti. U ovakvoj situaciji i stanju neki su da bi uspostavili jedinstvo među ove dvije grupe predložili da se odgodi pitanje istine i neistine u vezi Osmana i Alija dok sam Bog na Sudnjem Danu ne presudi. Ibn Asakir kaže: „Jedna grupa muslimana koja je bila zauzeta borbama sa nevjernicima oko islamskih područja, a nakon povratka u Medinu vidjeli su da je Osman ubijen i da se ljudi međusobno spore, neki su Osmanove pristalice, dok drugi smatraju da je Ali u pravu. Tada su rekli da neće donositi sud o Osmanu i Aliju, već će taj čin odgoditi dok Bog o tome ne presudi.“[3]

Ibn Sa'd ovako definira murdžije: Oni su osobe koje su odgodile donošenje suda o Aliju i Osmanu i nisu iznosili stav o njihovom vjerovanju i nevjerovanju (الذين كانوا يرجون علياً و عثمان و لا يشهدون بايمان و لا كفر).[4]

Ovo vjerovanje prvobitnih murdžija je tačno nasuprot prvobitnih haridžija koji su Alija i Osmana smatrali nevjernicima. Sabit Katane, pjesnik murdžijskog usmjerenja, o ovome kazuje:

Mi odgađamo sud o sumnjivim stvarima

I istinu govorimo o onome ko nasilje čini ili je zalutao

Ali i Osman bit će prema svome trudu nagrađeni

I ja ne znam koji od njih je na istini

Bog zna čemu su njih dvojica pozvani

I svaki rob susrest će se s Bogom pojedinačno[5]

Neki povjesničari su rekli da je prva osoba koja je govorila o odgađanju (irdžā) i čak je napisao poslanicu o ovome bio Hasan ibn Muhamed ibn Ali ibn Ebi Talib (umro u periodu između 95. i 101. hidžretske godine), tj. sin Muhameda Hanefije. Prenosi se da je on prisustvovao na nekom skupu gdje je nekoliko puta raspravljano o istini i neistini u vezi Imama Alija, Osmana, Talhe i Zubejra. On je do tada šutio, a onda je rekao da je bolje od svega onoga što je rečeno da sud o svima njima odgode i da nikoga od njih niti prihvate niti odbiju. Kada su ove riječi stigle do Muhameda Hanefije on se jako naljutio i svoga sina je ukorio. Smatra se da je poslije ovog događaja Hasan napisao jednu poslanicu o odgađanju (ارجاء), ali se kasnije zbog ovoga pokajao i rekao: “Volio bih da sam umro i da nisam ovo djelo učinio.”[6]

Ako su ovaj izvještaj i prenošenje Ibn Asakira tačni onda je jasno da su različite osobe i skupine odgađale donošenje suda o Aliju i Osmanu. Spominju se i drugi pojedinci kao prve osobe koje su nešto govorile o odgađanju. Naprimjer, Šahrestani spominje Gajlana Dimeškija kao prvu osobu koja je govorila o predodređenju i odgađanju,[7] iako je moguće da je on mislio na odgađanje u kelamskom značenju, o čemu će kasnije biti dato objašnjenje.

Noubahti, veliki ši'ijski učenjak i pisac, govori o drugoj grupi murdžija. On kaže slijedeće: “Poslije šehadeta Imama Alija, mir s njim, jedan mali dio njegovih sljedbenika pridružio se Muaviji. Oni su bili jedno pleme koje je slijedilo onoga ko vlada u tom vremenu. Važno vjerovanje ovog plemena bilo je da su sve one koji se okreću prema Kibli i koji su naizgled prihvatili islam smatrali vjernicima i muslimanima i nadali su se da će im biti oprošteno.”[8] Ova grupa je u osnovi bila jedna politička grupa koja je zahtijevala prekid rata i prolijevanja krvi različitih sljedbi i pokoravanje postojećoj vlasti, tj. vlasti Emevija. Ove murdžije su bile pristalice Emevija. Ova skupina sa prvom skupinom ima mnogo sličnosti. Prva skupina je odgodila sud o Aliju i Osmanu, zahtijevala je prekid neprijateljstava među muslimanima i jedinstvo islamskog umeta, a druga skupina je međusobno suprotstavljenim sljedbama kao što su haridžijska, emevijska i ši'ijska govorila o nadi u oprost, zahtijevala prekid rata među njima i naravno, štitila emevijsku vlast.

Prema tome, ove dvije skupine murdžija nisu donosile nikakav sud o Imamu Aliju, mir s njim, ali su u kasnijim vremenima barem neki od murdžija bili odvučeni na stanovište protivljenja Imamu Aliju. U povijesti se govori o tome kako je neki čovjek tražio od jednog od prenosioca hadisa koji se zvao A'maš da mu ponovi hadis Ali, djelitelj vatre (على قسيم النار). A'maš je rekao: “Murdžije koje sjede u mesdžidu ne dozvoljavaju da prenosim Alijeve vrline. Njih istjeraj iz mesdžida da ti učinim to što tražiš.”[9] U predajama bezgriješnih, neka je mir sa svima njima, objašnjeno je neprijateljstvo murdžija prema Vjerovjesnikovom Ehli Bejtu.[10] Nasuprot ove skupine murdžija druga njihova skupina je vjerovala da je Imam Ali u ratovima koje je vodio bio u pravu, a da su oni koji su ratovali protiv njega, Talha, Zubejr, Aiša i Muavija, pogriješili.[11]

Nakon pojavljivanja ovakvih političkih uvjerenja i sljedbi koje su ih štitile neki su, s namjerom vjerskog opravdanja političkog stanovišta o odgađanju (irdža – ارجاء) bavili se mišlju o njegovim kelamskim i akaidskim temeljima i tako se rodilo kelamsko učenje o irdža i murdžijski pravac. Neki su stali na stanovište da je stepen djelovanja nakon stepena vjerovanja i da veliki grijesi ne utječu na vjerovanje čovjeka. Ishod toga je da su svim griješnicima, čak i uzurpatorima hilafeta Plemenitog Poslanika, s.a.v.a., davali nadu u oprost. Nakon iznošenja jednog ovakvog uvjerenja o vjerovanju i nevjerovanju, ovo uvjerenje je postalo obilježje murdžija i sve murdžije su ga prihvatile kao akaidsku i kelamsku osnovu. Sabit Katane, poznati murdžijski pjesnik koji je u svojim pjesmama opjevavao vjerovanja prvih murdžija, tj. odgađanje suda o Aliju i Osmanu, kelamski aspekat irdža također spominje u pjesmama:

Nikakav grijeh ne vidimo koji bi nekoga širku vodio

sve dok oni prihvataju Boga Jedinog Koji nije rodio

Nije potpuno jasno tačno vrijeme pojavljivanja ovog kelamskog mišljenja. Postoji mogućnost da je ovo vjerovanje nastalo nakon pojave prvih murdžija, a postoji i mogućnost da je nastalo nakon pojave njihove druge skupine ili da je ovo mišljenje iznijeto istovremeno sa pojavljivanjem druge skupine murdžija. U svakom slučaju uvjeti pojavljavinja murdžija sa kelamskim učenjem su bili isti kao uvjeti haridžija s kelamskim učenjem u tom smislu da su obje skupine u početku bile političke skupine, ali su se u svom kasnijem postojanju pretvorili u kelamsku i akaidsku sljedbu. Nakon iznošenja kelamskog aspekta učenja o odgađanju (irdža) murdžije su se podijelile na različite skupine.

Noubahti kaže slijedeće: “Oni su se podijelili u četiri skupine. Prva skupina su murdžije Horasana koji više od svih pretjeruju u vjerovanju u odgađanje (irdža). Oni su džahmije, tj. sljedbenici Džahma ibn Safvana. Druga skupina su murdžije Šama i gejlanije, sljedbenici Gajlana ibn Mervana. Slijedeća skupina su murdžije Iraka i sljedbenici Amr ibn Kajsa El-Masara, odnosno masarijje i Ebu Hanifa je jedan od njih. Četvrta skupina su šekak i betrije, koji su tradicionalisti (ehlu-l-hadis) i haševije.”[12]

Bagdadi dijeli murdžije na tri skupine: murdžije kaderije (gejlanije), murdžije džebrije (džahmije) i murdžije koji nisu ni džebrije ni kaderije, već su to, kako kaže Šahrestani, čiste murdžije. Bagdadi smatra da čiste murdžije imaju pet sljedbi, dok Šahrestani smatra da imaju šest sljedbi. [13]

Kao što vidimo dijeljenje murdžija na tri ili četiri sljedbe bilo je zbog njihovih drugih vjerovanja, jer su neki od njih kaderije i pristalice slobodne volje, neki su džebrijskog usmjerenja, a neki nisu ni džebrije ni kaderije. Ustvari, vjerovanje u irdža (odgađanje) bilo je vjerovanje koje su prihvatile druge sljedbe, kao što su gejlanije i džehmije i, prema jednom tumačenju, neke skupine murdžija integrirale su se u druge skupine. Vjerovanje koje sve ove skupine dovodi u vezu sa imenom murdžije je razdvajanje djelovanja od vjerovanja i smatranje da stepen djelovanja dolazi nakon stepena vjerovanja. S obzirom na postojanje ovih različitih skupina murdžija, njihovo mišljenje se međusobno razlikuje u tumačenju detalja ovog vjerovanja, tj. preciznog tumačenja vjerovanja. Murdžijsko tumačenje vjerovanja može se svesti na tri tumačenja:

1. Vjerovanje je spoznaja i srčano uvjerenje zajedno sa prihvatanjem i priznanjem jezikom.

2. Vjerovanje je samo spoznaja i uvjerenje.

3. Vjerovanje je samo priznanje jezikom.[14]

Zajednička tačka spomenutih vjerovanja je da je djelovanje izvan vjerovanja i odgođeno je u odnosu na njega. Iz ovoga što je rečeno mogu se izvući tri važna zaključka: Prvo, vjerovanje je jedan jednostavan čin i nema različite razine i nivoe; drugo, počinioci velikih grijeha su vjernici; treće, ako se griješnici ne pokaju neće nužno biti izloženi vječnoj patnji i o samom pitanju njihovog kažnjavanja ne može se izreći pouzdan sud.

Upravo kao što su politička stanovišta murdžija nasuprot političkih stanovišta haridžija, ista je situacija i u pogledu kelamskih stavova murdžija i haridžija. Ustvari, kelamska uvjerenja ove dvije skupine su pretjerivanja u pogledu vjerovanja i nevjerovanja. Jedni griješnika smatraju nevjernikom i onim koga treba pogubiti, dok drugi vjerovanje griješnika smatraju jednakim vjerovanju Božijeg Poslanika. Upravo kao što je vjerovanje haridžija tokom povijesti bilo uzrokom prolijevanja krvi mnogih nevinih, tako je i vjerovanje murdžija, također, opravdanje nasilja nasilnika i emevijskih vladara, neobaziranje na vjerske propise i dekadencija morala.

Ovdje je zanimljivo da je mnogo godina prije nastanka murdžijskog pravca Plemeniti Poslanik, s.a.v.a., predvidio takvo dešavanje i o ovome je upozorio muslimane.[15] U ši'ijskim i sunijskim hadiskim knjigama postoji mnogo predaja od Plemenitog Poslanika, s.a.v.a i njegovog Ehli Bejta u kojima se prekoravaju murdžije i čak se muslimani podstiču na odricanje od njih, neprihvatanje njihovog šehadeta i ne stupanje u brak sa njima. U predajama Ehli Bejta snažno je naglašeno da ši'ije poduče svoju djecu korisnim temama i hadisima da ne bi bili prevareni od strane murdžija.[16] Nažalost, danas također postoje u islamskim društvima mišljenja murdžija u različitim oblicima, naprimjer jednostrano naglašavanje srca i neobaziranje na djela i vjerske propise.

 

Sažetak

1. Riječ irdža (ارجاء) ima dva značenja: odgađanje i davanje nade. Pripisivanje ovog imena u prvobitnom značenju posebnoj skupini je zbog toga što su oni smatrali da je stepen djela iza stepena vjerovanja i izvan je njega, a pripisivanje tog imena u drugom značenju određenoj skupini je bilo zbog toga što su oni davali nadu griješnicima da će im biti oprošteno jer griješenje nisu smatrali štetnim za vjerovanje.

2. Riječ murdžije se odnosi na nekoliko različitih sljedbi i pravaca od kojih neke imaju politička, a neke kelamska obilježja.

3. Prva skupina murdžija pojavila se u prvom hidžretskom stoljeću u vezi ustanka protiv Osmana i govorili su da sud o tome da li je Ali i Osman u pravu treba odgoditi do Sudnjeg Dana. Ovo njihovo vjerovanje je oprečno vjerovanju prvih haridžija koji su Alija i Osmana smatrali nevjernicima.

4. Slijedeća skupina murdžija koji su u biti bili politička skupina vjerovali su u slijeđenje onoga ko je u tom vremenu na vlasti, makar to bili i Muavija i Jezid. Sve one koji prihvataju kiblu smatrali su vjernicima i muslimanima i zahtijevali su prekid ratovanja i prolijevanja krvi.

5. Slijedeći ova politička uvjerenja neki su radi vjerskog opravdanja političkog stava o odgađanju (ارجاء) bavili se mišlju o pronalaženju njegovih kelamskih osnova i tako se pojavilo kelamski aspekat erdža, tj. stava o odgađanju. Oni su smatrali da je stepen djela iza stepena vjerovanja.

6. Kao što su murdžije i haridžije imale oprečne političke stavove i kelamska stanovišta murdžija su, također, oprečna haridžijskim. Kelamsko uvjerenje ove dvije skupine objašanjava dvije krajnosti u pogledu vjerovanja i nevjerovanja. Jedni griješnika smatraju nevjernikom i onim koga treba ubiti, a drugi njegovo vjerovanje smatraju jednakim vjerovanju vjerovjesnika, evlija i dobrih.