Načela irfana

S perzijskog preveo: Amar Imamović

Kod racionalnog argumentiranja, iz razloga tog što su pojmovi i mentalne slike posrednici između razuma i inteligibije, tj. onoga što je percepirano, postoji mugućnost greške. Međutim, kod gnostičkih izravnih motrenja zbog toga što ne postoji posrednik između arifa i spoznanog, saznavatelja i saznavanog, ne postoji mogućnost griješenja. Riječima samih velikana filozofije, razum i argumentacija su vrsta stečenog znanja i samim tim podložne greški, dok su irfan i ljubav vrsta prisutnog znanja. Zbog toga Dželaludin Rumi kaže:

Noga racionalista je drvena

a kako li je samo drvena noga krhka

Po riječima profesora šehida Morteze Motaharija snaga razuma je snaga pogodbe i koristoljublja, dok je snaga ljubavi snaga promjene i kretnje. Priroda snage promjene je da zaboravalja na sebe, a kamo li tek koristi svoje, dok snage koristoljublja ne prolaze se svojih intresa, a kamo li tek sebe. Ovo načelo govori o istoj stvari kao i načelo “prednjačenje ljubavi stvaranju”. Zbog toga Hafiz Širaz, r.a., misleći na isto, u jednoj svojoj gazeli kaže:

Prije stvaranja ovog zelenog svoda i prelijepoga cvijeta

Pejzaž mojih očiju bile su samo obrve voljenog

Ovo je bilo, također jedno od irfanskih načela nasuprot filozofskog svjetonazora.

Načelo strujanja ljubavi

Jedno drugo načelo irfanskog svjetonazora jeste strujanje ljubavi u svim bićima. Irfan je stajališta da su sva bića zaljubljena u Uzvišeno Biće Božije, opijeni Njegovom ljepotom i ničim više, bilo da su stanovnici nebesa ili Zemlje. Naravno, nužnost ljubavi je spoznaja. Zbog toga Časni Kur'ana kaže: “I ne postoji ništa što ga ne veliča, hvaleći Ga; ali vi ne razumijete veličanje njihovo.”[1] Kur'an na više mjestapojašnjava nemar kao uzrok suprostavljanju uspostavljenom redu u Kreaciji i Božijim naređenjima, što opet rezultira zaboravu i na kraju potpunom prikrivanju Istine i onoga što je njoj nužno. Ako se čovjek ne uprlja grijesima i očuva Istinu “udahnuo Sam u njega od Svoga ruha”, sigurno je da će posmatrati zadivljujuću ljepotu Uzvišenog Stvoritelja u stvorenjima. Hafiz Širazi, r.a., kaže:

Adem i vila su suputnici egzistencije ljubavi

Odluči se (o saliče) da bi dostigao sreću

Allame Tabatabai vezano za ovaj stih je rekao: “Ako u ovom stihu kongruenciju, tj. odredbeni odnos egzistencije i ljubavi uzmemo kao dodatno objašnjenje, pod egzistencijom bi se podrazumjevala sama ljubav. Tada bi značenje stiha bilo sljedeće: Adem i vila, znači čovjek i džin stvoreni su usputno sa bićem ljubavi, drugim riječima cilj stvaranja je ljubav, a Adem i vila su stvoreni da vole kao što i jest njihovo biće ljubavlju protkano. Međutim, ako kongruenciju u stihu uzmemo kao posesivnu, značenje stiha će biti sljedeće: Stavaranje i filozofija egzistencije Adema i vile ja radi ljubavi.”[2] Znači: Bijah skrivena riznica i htjedoh da budem spoznan, pa stvorih stvorenja da bih bio spoznan.[3] Iz ovoga se jasno može zaključiti da je cilj stvaranja ljubav ka ljepoti i uzvišenosti Istine. U nastavku Hafiz Širazi poručuje putniku staze duhovnoti da se odluči ne bi li dostigao sreću gledanja u ljepotu Svetoga Boga. Međutim, on također ukazuje na činjenicu da ako nemaš snage i nisi spreman za susret, nemoj očekivati ostvarenje susreta. Tačno je to da si stvoren radi uzajamne ljubavi, ali ova ljubavna igra ima uvjete. Tako je on na drugom mjestu veoma suptilno u riječima iskazao ovu istinu:

Dok ne postaneš prisan poznanik ovog zastora nećeš mirisa osjetiti

Nema mjesta nemahramu ondje gdje se spušataju radosne vijesti

U haremu ljubavi nema govora i slušanja

Jer ondje svi organi treba da budu oči i uho

Zato i kaže ne treba imati želju za peharom, i radio ili ne radio nadati se susretu sa Njime! Nakon ovoga Hafiz traži pomoć od svoga Boga i blizinu Njegovu.

Molitva osamljenika je gore upućena

Zašto ni kutovima očiju ne gledaš u nas

O Prijatelju, zaljubljenici Tvoji u mukama su odvojenosti od Tebe, a Ti Si se povukao od njih, uputi ih stazama susreta s Tobom!

Zar nije tako da pažnja Tvoja otklanja naše probleme. Po riječima Imama Sedžada: “Moj Bože! Učina nas od onih koje si odabrao za za Svoju blizinu i Tvoje prijateljstvo, i odabrao si ih za čistu ljubav Svoju, podario im čežnju za susretom s Tobom, učinio Si ih sigurnim od daljine Tvoje i podario Si im polažaj iskrenosti.”[4]

Potom se Hafiz Širazi obraća duhovnim putnicima savjetuju ći ih, o prijatelji puta i putnici doline hakikata, o željni susreta sa Obožavanim, znaj te da je jedini put:

Željeno u ovim tminama je uputa

Dova sredinom i plač krajem noći

Preneseno je u hadis-kudsiju: “O Davude, čvrsto se drži istigfara krajem noći, u praskozorje. O davude, kada te pokrije noć pogledaj u visoke zvjezde na nebu, čini tesbih i mnogo Me se sjećaj.”[5]

Ponovo Hafiz Širazi želi sreću i kaže: O duhovni putnici puta istine, put ljubavi je težak i opasan put. Ako te putovanje ne odvede nidokle i ne osvjedočiš se o Bogu, ovo djelo je, kao to vide istinski arifi, poput širka i povratak od tevhida ka kufru. Čak, moguće je da čovjeka u potpunosti odvede u širk i nevjerovanje. Šejtana ništa više ne naljuti kao što je djelo u tevhidu i spoznaja Boga. S obzirom na ovo, ako duhovni putnik učini nekoliko koraka na putu ka Bogu, i neko vrijeme se kretao u suprotnosti sa Šejtanom i nefsanskim prohtjevima i potom stao, bio bi kao čovjek koji je zadao teške udarace neprijatelju, a u sukobu se povuče predavši se u ruke protivnika. Jasno je da se neprijateljstvo uvećalo dodatno sa osjećajem odmazde, i ono prijašnje stanje poniženosti protivnika popraćeno neprijateljstvom pokušat će svom snagom da uzvrati. Šejtan i nefs, koji su po riječima Poslanika najveći i najopasniji neprijatelji čovjeka, nisu izuzeti iz ovog zakona. Zbog toga i Hafiz istrajava na tome da se ne ulazi na mejdan borbe, ili da se uđe ali odvažno i to tako da se dostigne cilj.

Načelo savršenog reda

Još jedno načelo irfana i njegovog svjetonazora jeste savršeni red o kojem su i filozofi raspravljali. Govoriti o savršenom redu, znači govoriti o najuzvišenijem stvorenom ustroju, takav da se postavlja pitanje da li je postojeći svijet najbolji ustroj koji se mogao stvoriti ili je bilo moguće stvoriti bolji ustroj? Filozofi čvrstim i neporecivim argumentima dokazuju da je postojeći stvoreni svijet najbolji i najsavršeniji. Bolji nije moguć iz razloga toga što se bolji svijet može pretpostaviti onda kada se postojećem svijetu nađe greška i slabost, a znamo da se od početka historije do sada nije našla osoba koja je imala prigovor, a da na to nije valjano odgovoreno i ostalo nerazjašnjeno. Upravo zbog ovoga Kur'an kaže: “Onaj koji je sedam nebesa jedna iznad drugih stvorio – ti u onome što Milostivi stvara ne vidiš nikakva neslaganja, pa ponovo pogledaj vidiš li ikakav nesklad, zatim ponovo više puta pogledaj, pogled će ti se vratiti klonuo i umoran.”[6]

Objašnjenje nekih riječi iz ajeta:

a.Riječ razlika, neslaganje (ar. tafavut u gornjem ajetu) u značenju je različitosti opisa. Znači da dvije stvari posjeduju različite osobine. Jasno je da ovdje značenje negiranja nesklada jeste jedinstvo upravljanja i uzajamni odnos stvari i bića na način da se ne negira cilj i koristi koje su proizvod međusobnog okorištavnja. Zapravo, njihovo neslaganje je kao neslaganje dva tasa vage, u isto vrijeme dok podrhtava jezičak vage zbog težine i lahkoće, pomicanje gore i dolje ima jedinstvo i pomažu vlasnika da stigne u svom cilju mjerenja težine. Isto tako, Uzvišeni Gospodar je stvorio Kreaciju na način da se pomaže njome u vođenju i upućivanju ka cilju. Iako spolja izgleda da je jedan lav koji napada, a drugi srna koja bježi, jedan je zaljubljen ima potrebu za ljubljenom, jedan je voljen ima potrebu za onim ko će ga voljet, ali u svakom slučaju i voljeni i zaljubljeni tragaoci su jedne stvari, a to je ostvarenje ljubavi, jedan da bude voljen a drugi da voli nekoga.

b.Riječ futur u arapskom jeziku je značenja nesklada, nepovezanost i razdvojenosti, dok njeno značenje u ajetu podrazumijeva da u stvaranju nema nesklada, nepovezanosti i razdvojenosti između stvari i bića. Zapravo, sve postojeće istovremeno dok je razdvojeno slično je vodi, pari, oblaku, vjetru i nicanju biljaka, na način kao što Sunce vodu mora čini parom, vjetar je podiže u visine, hladnoća zraka je pretvara u vodu, a vjetar je usitnjava i svuda je razbacuje i sve to na kraju rezultira nicanjem biljaka. Ako svaku od ovih karika i stvorenja posebno pogledamo, uočit ćemo razlikovanje, a nekada i oprečnost. Međutim, upravo ova razlika i oprečnost je ta koja cvijetove Kreacije čini lijepim i čovjeka privlači da uživa u njenoj ljepoti. Upravo ovom kretnjom nastavlja se usavršavanje Kreacije.

c.Riječ khase’ u arapskom jeziku odnosi se na čovjeka kojem se oči zbog poniženosti sužavaju i skupljaju kao da ih hoće zatvoriti. Tako se ponaša čovjek kada kaže neku laž i potom se ona objelodani u društvu. U tom trenutku zbog stida i poniženosti oči će mu promjenuti oblik kao da se hoće skupiti.

d.Riječ hasir je opisni atribut koji ima značenje i aktivnog participa “onaj koji umara” i “pasivnog participa umoran”, a u riječniku je značenja onoga koji je razotkriven, bez maske, otkriven, znači osoba kojoj je potpuno objelodanjena tajna. Otkrivena tajna je hâsir, znači osjeća da mu je sva snaga otišla uzalud zbog skrivanja tajne, kao i mahsur, jer teškoća boli gubitka snage učinila ga je poniženim i niskim. Kur'an kaže: Onaj koji tvrdi da vlada neslaganje i nesklad, ako upotrijebi sve snage da nađe opravdanje za svoju tvrdnju u pojavnom svijetu, nakon velikog truda i umora, shvatit će da nije mogao naći niti i jedan primjer za svoju tvrdnju, čak i da ponovo pokuša udvostručenom snagom, nikakvog neće imati rezultata osim zamora i osjeća gubitka snage uzalud.

Prema tome ovaj ustroj zbog nepostojanja i najmanjeg nedostatka jeste najbolji. Gazali je ovu istinu iskazao sljedećim riječima: “Nema u sferi mogućeg postojanja ljepšeg od onoga što jest.” Arifi također ovu Kreaciju smatraju najljepšom, ali ne na način filozofa koji su prihvatili ovu činjenicu shavaćajući da niko nije mogao naći primjedbu svekolikom ustroju. Zapravo, arifi su slijedili upravo put Kur'ana koji kaže: “Allah je Stvoritelj svih stvari”, a na drugom mjestu: “Onaj koji sve stvara u najljepšem obliku”, ali ne iz razloga o kojem filozofi govore, već zato što je Uzvišeni Bog čista apsolutna ljepota, a nešto kao takvo ne može ništa stvoriti osim ljepote. Od apsolutnog dobra ništa ne proizilazi osim apsolutnog dobra. U osnovi, arifi u skladu sa načelom poznatim pod imenom “manifestacija Jedinog”, Kreaciju vide kao manifestaciju i obznanjivanje Boga, a kao takvo zar je moguće da onaj koji se pokazuje bude lijep, a manifestirano ružno. Zar je moguće slika lijepog lica u lijepom ogledalu da ne bude lijepo. Slika nije ništa nego pokazatelj posjednika slike.

Slika tvoga lica pošto se oslika u ogledalu pehara

Arif opijen vinom svoju iskonsku prirodu nađe

Hafiz Širazi kaže: Ova lijepa slika Tvoga lica je ta što se pokaza kroz savršenog čovjeka, zar je moguće da Tvoja slika ne bude lijepa, zar je moguće da bilo koja stvar ne pokaže Tebe lijepim.

U ezelu tračak Tvoje ljepote o pokazivanju je govorila

Ljubav se nađe i cijeli svijet obuhvati vatra

Ili na drugom mjestu Hafit Širazi kaže:

Lijepota Tvoga lica kada se tračkom jednim pokaza ogledalu

Koliko slika se samo odslika u ogledalu mašte

Ako neko govorio o manjkavostima i nedostacima stvorenog svijeta za njega nije moguće ni najmanji korak da učini na putu duhovnog puta, osim da po riječima Hafiza nije od one grupe sufija koji time samo muride sebi skupljaju.

Ulog sufijski nije u cijelosti čist

Koliko li se samo često nađe džuba koja vatru priziva

U svakom slučaju arifi su mišljenja da svijet bolji od ovog nije moguć, ali ne putem i objašnjenjem kojim su filozofi prošli i ponudili, već putem koji nam je Kur'an pokazao.

U krugu nema tačke da strši ni prije ni poslije

Ja ovu stvar vidim bez suvišnih pitanja

Ova irfanska gazela govori o istom filozofskom načelu kojeg je izrekao Gazali sljedećim riječima: “Nema u sferi mogućeg postojanja ljepšeg od onoga što jest.” Dakle, arif sve ono što vidi neko drugi u ovoj Kreaciji i sam vidi, ali razlika je u tome što se on osvjedočio i posmatra tajne, dok drugi ne vide jer nisu mahrami da im bude dozvoljen pristup.

Ima li arifa da shvati jezik ljiljana

Da pita zašto je otišao i zašto ponovo dolazi

Hafiz Širazi ovim stihom želi ukazati na razliku gledanja i zbog toga poziva arifa da razumi jezik ljiljana, ne bi li saznao zašto je otišla i zašto je ponovo došla, jer ako shvati tajnu više neće vidjeti nedostatak i nema mjesta prigovoru.

Svijet je kao zuluf, mladež, oko i obrva

Samo ako je na svom mjestu lijepo je

Ako bi obrvu vidjeli izvan lica uopće nije lijepo. Kakvu vrijednost ima nekoliko savijenih dlaka u snopu. Ali istih nekoliko dlaka ako se nađu na lijepom licu dobiva vrijednost i osvaja srca. Zato upravo sa položaja upoređivanja između ova dva stajališta pjesnik kaže:

Ti kosu vidiš, a ja uvojke

Ti obrvu vidiš, a ja migove njene

Ako bi čovjek samo kosu gledao ne bi znao njenu vrijednost, ali ako bi joj dodao uvojke i loknice tek tada bi se pokazala u svojoj ljepoti. Ako bi se obrva posmatrala, vrijednovala bi se samo kao jedan dio ljudskoga tijela, ali ako mu se dodaju znakovi i mimici, dobiva se nešto potpuno drugo. Iz do sada rečenog postaje jasna razlika stavova. Arif Ovaj svijet vidi manifestaciju Jedinog i kroz njega gleda ljepotu i uzvišenost Boga. Razumjeva tajne mnoštva i razlikovanja. Zbog toga sva kretanja u njemu vidi lijepim. A drugi, koji nisu arifi, kao prvo, Ovaj svijet vide neovisnim u svom postojanju, a kao drugo, sva bića analiziraju zasebno, odnosno odvojeno od drugih bića. Upravo zbog svog pristupa u razumjevanju arifi su uvijek u stanju zadovoljstva, a drugi u tuzi i birzi.

Tajnu stvaranja pitaj od opijenih mudraca

Ovaj visoki polož nije za isposnika

Idi o umišljeni isposniče ova tajna je pokrivena

od mojih i tvojih očiju ostaće skrivena

Čovjek u irfanu

Jedna od sljedećih razlika dva stajališta, irfana i filozofije, jeste po pitanju čovjeka. Filozofi čovjeka vide kao mali svijet, a Kreaciju tumače velikim svijetom. Zbog toga su za izjednačavanje i dostizanje čovjeka velikog svijeta, filozofiju proglasili posrednom karikom, a čovjeka su definisali na sljedeći način: “Čovjek pomoću razumskog usavršavanja postaje sličan pojavnom svijetu”, a put usavršavanja razuma je filozofija. Za razliku od arifa, koji kažu da je čovjek manifestacija svih Božijih imena: “i pouči Adema svim imenima”, sukladno ovome on je spoznao sve zbilje imena, što znači da je čovjek veliki svijet i duša maloga svijeta.

Šta ima u lokvi, a da nije i u rijeci

Šta ima u kući, a da nije u gradu

Ovaj svijet je lokva, a srce kao potok

Ovaj svijet je kuća, a srce neobičan grad

Mevlana ovo osvjetljava u uvodu rasprave riječima: potok sve što da ima, i ibrik sve što da ima, uzeli su iz rijeke, kada žele bokal napuniti vodu iz potoka zahvaćaju, za kuću šta god da trebe iz grada donose. Prema tome ni bokal ni kuća nemaju ništa više od potoka i grada, sve što imaju od njih su preuzeli. Ustvari, voda ibrika je dio potoka. Nakon ovoga kaže: svijet je lokva i ibrik, a srce potok. Svijet vidi kućom, a srce neobičnim gradom. Čovjeka vidi najvećeg namjesnika Božijeg i manifestacijom Božijeg ruha. Ovo je položaj kojeg arifi vide dostojnim za čovjeka, što ni u jednom drugom učenju na Svijetu ne nalazimo. Drugo stajališe arifa u vezi sa čovjekom izraženo je terminom savršen čovjek. Čovjek koji je prvi uveo u praksu korištejna ovog termina jeste Ibn Arabi, a drugi su ga slijedili i kao posljedica toga napisane su brojne knjige pod naslovom Savršen čovjek. Jedan od njih je Izzudin Nasafi.

Velika razlika kod shvatanja savršenog čovjeka

Naravno, božanski mudraci u svom učenju koriste pojam “savršen čovjek”, kao što se u kulturi današnjice, recimo, koristi termin “nadčovjek” i sl. Međutim, između koncepta savršenog čovjeka u irfanu i savršenog čovjeka kod filozofa, a posebno u filozofiji današnje Evrope, ogromna je razlika, kako po pitanju položaj i kriterija vrijednosti čovjeka, tako i po pitanju značenja pojma savršen čovjek. O posljednjem se treba posebno raspravljati da bi se rasvjetlilo šta arifi podrazumjevaju pod pojmom savršen čovjek, a šta kada govore o položajima i savršenstvima čovjeka? Šta podrazumjevaju božanski filozofi pod savršenim čovjekom? Posebno kako evropljani predstavljaju savrešenog čovjeka i koja svojstva mu pripisuju? Nakon razmatranja kriterija spoznaje savršenog čovjeka u svim učenjima, od davnina do danas, božanskih ili materijalističkih, bit će jasnim da irfan ima najuzvišenije učenje o čovjeku.

Drugo pitanje je otuđenost, odnosno izgnastvo čovjeka

Važno pitanje u irfanskom razumjevanju čovjeka u ovom svijetu prirode jeste njegova otuđenost. Pitanje veoma zanimljivo i posebne vrijednosti. Današnji evropski filozofi mnogo su raspravljali o ovom pitanju, ali na uvodima i postavkama bez osnove. U stvari oni su samo slijedili Istok, jer pitanja o kojima su oni raspravljali na ovu temu nikako ne zadovoljava njihove namjere vezano za koncept savršenog čovjeka. Pitanje otuđenosti čovjeka je rezultat irfanske rasprave o čovjeku, pri čemu arifi kažu: Čovjek u ovom svijetu prirode i materije je stranac koji je došao iz drugih krajeva. Zbog toga ima osjećaj otuđenosti od okruženja i ne može ostvariti prisnost. Zato što je njegova zbilja proistekla iz “udahnuo Sam u njega od Svog ruha” on nema snage da bude blizak i da stekne prisnost sa Ovim svijetom, dok stalno misli o mjestu svog dolaska, višem svijetu. Prenosi se hadis u kojem je jedan od ashaba došla do Poslanika i žaleći mu se rekao: “O Božiji Poslaniče, osjećam licemjerstvo kod sebe, šta da radim? Poslanik ga upita: “Kada si primjetio licemjerstvo u sebi?” Odgovori: “Kada sam u vašem prisustvu i pričate nam o uzvišenim zbiljama skrivenog svijeta, zaželim da uvijek bude onakav kako vi govorite, ali čim odem do kuće i zagledam se u dijecu zaboravim na tvoje riječi.” Poslanik, s.a.v.a., reče: “Nije to licemjerstvo, to je rezultat uzdizanja i spuštanja vaših duša. Sve dok ste u mom prisustvu, vaše duše se uzdižu uz pomoć mojih riječi, vraćaju se svojoj osnovnoj domovini, prebivaju u svojim mijestima, a u razgovoru sa svojim svijetom one uživaju. Ali, čim odete kući i duša sa ovim svijetom postane prisna, osjeti otuđenost i samoću, a pažnja joj se okrene ovome svijetu materije.” Nakon toga Poslanik reče: “Ako bi ostali u takvom stanju, kao kada ste kod mene, vi bi ste sigurno vidjeli meleke i sa njima se rukovali.”

Naravno, prethodno istaknuto nisu Platonove ideje čije učenje kaže da je čovjek kao golub došao u svijet materije i tu sebi gnijezdo sagradio. Zapravo, značenje rečenog je to da je Ovaj svijet domovina kamena, krave, bilja, tj. bića koji su upotpunosti od ove prirode i materije. Međutim, čovjek je biće koje nije u cjelosti od ove prirode. Čovjekova zbilja je metafizička izvan ove prirode, došla iz skrivenog svijeta. Upravo zbog dolaska iz svijeta “udahnuo Sam u njega od Svog ruha”, on je ovdje stranac i osjeća se usamljenim.

Namaz u predvečerje stranaca kada sam otpočeo plač

U samoći odbačen žalopoljke sam pričao

Beznadežno plakah sjećajući se prijatelja i domovine

Ne bi li iz svijeta ovih zakona otputovao

Da, putovanje iz svijeta duša u svijet materije je to koje me odvoji od Voljenog i zaboravih svoj ugovor iz Ezela (Svijeta praiskona). Ali toliko ću da plačem i prolijem suza dok se ne zaboravim i prekinem pažnju sa svijetom materije. Tada je vrijeme mog ponovnog vraćanja svijetu duša i posmatranja ljepote i uzvišenosti mog voljenog. Da, jedini put mog povratka je upravo ovaj i drugog nema.

Okupah se u suzama kao što rekoše oni što prođoše put

Prvo se očisti pa tek potom čisto pogledaj

Uprljan pogled je daleko od lica voljenog

Lice njegovo pogledaj preko čista ogledala

Putnici duhovnog puta, saliki ka voljenom, poučavaju nas da se prvo treba očistiti ako želiš posmatrati lijepo i uzvišeno Lice Voljenog. Dok je pogled uprljan ne samo što je prljavo, nego je i Lice Voljenog uzvišenije od toga da nešto uprljano može imati pristupa Njemu. Upravo zbog ovoga Hafiz Širazi na sljedeći nači govori o razlogu suza i uzdaha:

Ja sam iz područja voljenog, a ne iz grada suparnika

O Moćni! Prispoji me prijateljima mojim

Zato što sam ja iz “udahnuo Sam u njega od Svog ruha” treba da se vratim “na položaj Istine kod Moćnoga Vladara.”[7] Mevlana u svojoj Mesneviji kazuje veoma poučnu priču o trgovcu i papagaju. Trgovac koji je stalno bio na putu imao je papagaja. Jednog dana odluči da ide u Indiju, okrenu se papagaju i upita ga šta želi da mu donese iz Indije, a Papagaj u odgovoru reče: “Nemam želja, samo jednu molbu imam. Kada stigneš u Indiju prenesi moje selame slobodnim papagajima tamo, i reci im da imaju prijatelja u ovom kafezu, i ako imaju poruku neka je pošalju meni.” Kada je trgovac stigao u šumu punu slobodih papagaja prenio im je poruku svog papagaja. Odjednom svi papagaji kao da ih srce presječe, padoše s grana kao mrtve. Trgovac osta potrešen svojom porukom, šta ovo uradih! U svakom slučaju desi se ono što nije trebalo da se desi. A kada je se vratio kući i ispričao svom papagaju događaj o iznenadnom umiranja papagaja, kad vidi čuda velikoga i on pade mrtav. I ovog puta trgovac osta zaprepašten, ali više nije moga ništa učiniti. Otvorio je vrata kefeza, uzeo papagaja za noge i sa velikom tugom baci ga vani. Papagaj čim dotače zemlju skoči i na veliko čuđenje trgovca odleti iznad grada u pravcu Indije. Trgovac shvati da je sve ovo bila lekcija i to s porukom: ako želiš biti slobodan, jedini put je da prvo umreš, a ta smrt je početak vječnog života.

Umri o prijatelju prije smrti ako želiš živjet

Idris je takvim umiranjem postao dženetlija kod nas

Imam Ali u Stazi rječitosti kaže: “Iselite vaša srca iz ovoga svijeta prije nego što vam tijela presele sa njega.”[8] Zbog toga kod arifa postoje dvije vrsti smrti, smrt po izboru i neizbježna smrt. Smrt po izboru nastupa nakon šerijatskog asketizma kada se srce iščupa iz kandži materije i Ovoga svijeta. Neizbježna smrt, ili kako mi svakodnevno kažemo prirodna smrt, je ona koju imaju krava i ovca kako i čovjek. Zbog toga Hafiz Širazi kaže:

Ti koji ne ideš iz kuće prirode

Odakle da imaš snage da zakoračiš u tarikat

Znači, položaj tarikata je nakon završetka prirode. Da bi dostigao do zbilje s one strane, trebaš preći ovu granicu. Mevlana također poručuje čovjeku kroz svoju priču da je njegov povratak skrivenom nebu onda moguć kada umre svojim izborom, jer u drugom slučaju nužna smrt nema vrijednosti. Mevlanina priča o žalopoljki neja na počtku Mesnevije govori o istom pitanju otuđenosti čovjeka. On kaže da žalopoljka neja je žalopoljka otuđenosti, plač odvojenosti, žar povratka i želja za ponovnim spajanjem. O čovječe, kada se trska iščupa i otkine iz nejstana stvara sav ovaj žar i uzbuđenje. I muško i žensko natjeruje na plač svojim glasom. Pa šta je s tobom bilo, o čovječe? Ti koji si se ugušio u prašini, odvojen od apsolutne zbilje, izgubljen u tuđem svijetu, protjeran Šejtanovom rukom, šta je s tobom, zašto ne plačeš?! Zašto se ne okupaš u suzama svojim?! Zašto se ne odazoveš pozivu izaslanika Božijeg?! Šta je se s tobom zbilo?!

Mevlana pravi veoma zanimljivu i lijepu usporedbu po pitanju otuđenosti čovjeka. On kaže zato što je porijeklo slona iz Indije njega redovno tuku po glavi da ne pomišlja na domovinu i bude prisutan u svom poslu. U nastavku kaže, slon i kada spava mislima je sa Indijom. Zašto? Zato što mu je korijen odatle i voli svoju domovinu. Shvatio je “ljubav domovine je dio imana.”

Ovo nije domovina Egipta, Sirije i Iraka

Ovo je domovina i grad bez imena

Zato što Poslanik nikada nije davao vrijednost državama čije su granice iscrtane rukama silnika, ni ljubav takvih država ne može biti dio imana. Zapravo, ta domovina podrazumjeva “udahnuo Sam u njega od Svog ruha”.

U svakom slučaju, Mevlana kaže da magarac nikada ne sanja Indiju, jer mu korijen nije odande, za razliku slona koji se stalno sjeća svoje prve domovine. Zato što čovjek ima želju za vječnošću, i ovaj svijet vidi strancem, i zato što su čovjekove želje toliko obimne i široke da je svijet sa svom svojom ljeotom u odnosu na njih samo kaplja naspram mora, ili kao slamka naspram planine, sve to su uspomene od prve domovine, a ne proizvod ove zemaljske domovine. Čovjek ono što je vidio u drugom svijetu priželjkuje, iako on ne imao znanje i ne bio ga svjestan. Ovaj svijet za čovjeka je kao san slonu. “Ljudi spavaju a kada umru probude se.”[9] Sjećanja onoga svijeta je to koje se oslikava u duši čovjeka u obliku želja, bolova, žara. Dokaz ovoga je to, što osim čovjeka nijedno biće nema ovakvu vrstu osjećaja. Nikada ne proljeva suze odvojenosti, i od uzbuđenja dosezanja cilja čežnjivo ne uzdahuje. Krava gdje god ta nađe više trave radosnija je.

Slon je taj koji treba vidjeti Indiju kada legne spavat

Magarac je nikad sanjat neće jer mu ni blizu bio nije

Zbog toga arifi različitim imenima nazivaju čovječiju usamljenost i liju suze nad njim. Hafiz Širazi mu se nekad obraća sa sokolom i podsjeća ga na prvu domovinu.

O daleka pogleda sokole visokog položaja

Tvoj sugovornik nije vrabac stanovnik grada

Nekada ga spominje pod imenom divlje srne. Čovjeka upoređuje sa divljom srnom onom koja se odvojila od stada ali još uvijek nema nikoga, a na vlasnika kuće se nije privikla. Hafiz kaže:

Gdje si dosada ti, o srno divlja

Već dugo se znamo ti i ja

Oboje smo sami, izgubljeni, bez ikoga,

I sprijeda i straga te vreba opasnost neka

Dođi da znamo jedno za drugo

Da želju jedno drugom tražimo, ako mognemo

Ovako ja čuvam svoje sjećanje na staroga učitelja,

To je zaista nešto što se nikada ne zaboravlja

Veli: Jednoga dana u tuđini prolazniku jednom

Reče čovjek pronicljiv glasom finim

O putniče! Šta to u svojoj torbi čuvaš

Hajde da mamac bacimo ako zrnja imaš

Zamku ja imam, veli, da ponudim,

Ali mi valja Feniksa da lovim

A kako njegov misliš da nađeš trag,

Kad mu gnjezdo ničim obilježeno nije

To je, uistinu, stvar nemoguća

Ali je i beznađe nesreća velika

U svakom slučaju i ovo je jedan od načela irfanskog svjetonazora. Nadam se da će nas Uzvišeni Bog pomoći da jedne prilike veoma detaljno uporedimo i raspravljamo o razlikama između irfanskog i filozofskog svjetonazora. I da ukažemo na nadmoćnost irfanskog učenja onako kako su nas poučili velikani. Na kraju ovog pisanja u ruke mi stigoše stihovi velikog arifa šejh Ebu Said Ebul-Hejra, a ovom prilikom navest ću samo nekoliko njih da bi se prijatelji okoristili i da ujedno po dobru spomenemo ovog velikana.

Cijelo tijelo mi se pretoči u suze dok su mi oči plakale

U ljubavi za tobom i bez očiji treba živjet

Od mene ni traga ne ostade, od čega je ova ljubav?

Ako ja postadoh sav ljubljeni pa gdje je ašik?

Ovi stihovi pokazuju da je utrnuće i poništenje (ar. fenâ) Šejha bilo u imenima i atributima Voljenog, i na dobar način predočava raspravu o jedinstvu razuma i inteligibilije (wahdate ‘âqel we maqûl) ili jedinstvo zaljubljenog i voljenog, o čemu je Haladž govorio sa vješala, za šta Hafiz Širazi kaže da je greška Mansura Haladža bila u tome što je otkrivao tajne.

Onaj prijatelj zbog kojeg i vješala postaše velika

Krivica mu bi što otkriva tajne

Naša zadnja dova je zahvala Bogu Gospodaru svjetova i neka su najbiraniji blagoslovi na Muhameda i njegovu čistu porodicu i odabrane ashabe!