Scroll to top

Duhovna sloboda – drugo predavanje

Rasprava o duhovnoj slobodi obuhvata tri dijela:

1. Šta je sloboda?

2. Postojanje dvije vrste slobode: duhovne i društvene slobode.

3. Povezanost ove dvije vrste slobode.

Raspravu ovdje ograničavamo samo na duhovnu slobodu, i to uglavnom na pitanje određivanja duhovne slobode: šta znači duhovna sloboda, da li je neophodno da čovjek posjeduje duhovnu slobodu, ili ne? Ovom pitanju posvećujem više pažnje iz razloga što je danas malo duhovne slobode i to je jedan od uzroka sadašnjih nedaća. Mnogi misle da ovo pitanje više nije aktuelno. Naprotiv, u savremenom svijetu potreba čovečanstva za slobodom ako već nije veća, nije ni manja nego u prošlim epohama.

Šta znači duhovna sloboda? Sloboda uvijek zahtijeva dvije strane, tako da jedna bude oslobođena obaveza prema drugoj. Od čega može da bude oslobođen čovjek u pogledu duhovne slobode? Odgovor je u tome što je duhovna sloboda, nasuprot društvenoj slobodi, oslobođenje čovjeka od samog sebe. Društvena sloboda je oslobođenje čovjeka od ropstva i robovanja drugim ljudima. Ali, duhovna sloboda je jedna vrsta spečificne slobode, i u stvari predstavlja oslobođenje čovjeka od sopstvenog ropstva i robovanja. Spontano se postavlja pitanje: Zar čovjek može da bude rob samom sebi? Zar jedno biće može da bude rob i osvajač, da bude zarobljeno i da porobljava? Da li je tako nešto uopće moguće? Odgovor glasi: Da! Ako u drugim slučajevima takva mogućnost ne postoji, na primjer, ako kod životinja duhovno ropstvo, i nasuprot tome, duhovna sloboda, nemaju značaja i nisu mogući, kod čovjeka, ovog čudesnog bića, postati svoj rob, ili biti oslobođen od sebe, ima značaja. Na koji način je to moguće? Razlog je u tome što je čovjek, u odnosu na druga bića jedna složena ličnost. To je tačno! Vjera i filozofija su potvrdili da je čovjek nesumnjivo jedno složeno biće i ličnost, čak su to potvrdili i naučnici i psiholozi.

Najprije ću razmotriti ovo pitanje na osnovu kur'anskih komentara i onih koji su vezani za hadise. U Kur'anu vidite da se u vezi sa stvaranjem čovjeka (isključivo čovjeka) ovako kaže:

“I kad mu dam lik i u nj udahnem dušu, vi mu se poklonite.” (Kur'an 15:29)

Kaže se da je čovjek biće stvoreno od zemlje: “Ja ću ga stvoriti od zemlje”, tj. ono je prirodno i materijalno biće. Ali, ovo biće stvoreno od vode i zemlje pored toga što posjeduje tijelo kao i druge životinje, Kur'an za njega kaže: “Ja ću udahnuti Svoj duh u njega.” Ovdje nije neophodno da mi razumijemo Božanski duh i šta je Bog nazvao Svojim duhom. Ukratko, znamo da u ovom biću od zemlje postoji nešto drugo što nije zemlja. Postoji poznati hadis po kome je Pejgamber, s.a.v.a., rekao: “Bog je stvono meleke i njihovu suštinu obdario samo razumom, stvorio je životinje i usadio u njih nagone i stvorio je čovjeka, a u njegovo biće je ugradio razum i žudnju.”

Mevlana je u vezi ovog ispjevao jedan stih:

“Rekao je Poslanik da je Uzvišeni Stvoritelj stvorio tri vrste bića svijeta.”

Poslije je dodao:

“Jednu grupu meleka, jednu grupu životinja i jednu grupu ljudi.”

Moguće je da pokušamo ovo razumjeti jednostavnijim jezikom.

Bez obzira na teme i pitanja koja postoje u Kur'anu i u hadisima i koja su gnostičari izrazili, a psiholozi potvrdili, u ovoj sferi bismo željeli da pitanje duhovne slobode prevedemo na jednostavniji jezik. Započet ćemo sa jednom temom koja će biti razumljiva svakoj osobi.
Nesumljivo da mi u svom životu imamo potrebu za sve boljom i boljom hranom, potrebu za sve savršenijom i kreativnijom odjećom, nama je potreban što luksuzniji i bolji stambeni prostor. Također, nama su potrebne žene i djeca. Nama je potrebno puno luksuza u životu, i zainteresovani smo za novac i robu. Ali, na jednom trenutku se nađemo na prekretnici. Osjećamo da tada moramo očuvati svoju čast i dostojanstvo. Da se pomirimo sa siromaštvom, da jedemo suhi hleb, da se oblačimo u staru odjeću, da imamo malu kuću, da budemo bez novčanih sredstava, da budemo u oskudici ili da se odreknemo svoje časti i dostojanstva, da se ponizimo, da budemo sluge i tada će nam biti obezbjeđeno svo blagostanje. Vidimo da mnogi ljudi nisu spremni da se ponize čak ni radi uvećanja njihovih materijalnih dobara. Naravno, pojedini ljudi prihvataju ovakva poniženja, ali istovremeno, duboko u svojoj podsvjesti osjećaju sramotu.

Sadi u Đulistanu kaže:

“Živjela su dva brata, od kojih je jedan bio bogat, a drugi derviš. Bogat čovjek je bio zaposlen na dvoru, a derviš je bio radnik i jeo je hljeb zarađen sopstvenim rukama. Jednoga dana je bogati brat rekao svom bratu dervišu: “Zašto i ti ne služiš da bi izbjegao težak život? Dođi i ti da služiš na dvoru da bi se oslobodio ovakvog radničkog života, sječe drveta i drugih teških radova.” Brat koji je bio derviš je odgovorio: Zašto ti ne radiš da bi bio oslobođen poniženja služenja? Ti meni kažeš zašto ne služim da bih se oslobodio bola i teškoća, a ja tebe pitam zašto ti ne radiš i ne trpiš napor i teškoće da bi bio oslobođen od poniženja služenja? Ovakvo služenje, ma kakvo bogatstvo donosilo, zato što je ropstvo i gubitak slobode, smatram poniženjem.” Zatim je rekao: “Mudraci su rekli da je bolje jesti svoj hleb, nego nositi zlatni kaiš a služiti drugoga.”

Moguće je da vi sami znate dosta stvari vezanih za ovu oblast. Želim da ovaj aspekat analizirate psihološki. Kakav je to osjećaj u čovjeku da više voli patnju, napor, teškoće i rad kao što je sječa šume i siromaštvo, nego da stane skrštenih ruku ispred osobe kao što je on sam i to još naziva ropstvom. Kaže: “Ja nisam spreman da budem tuđi rob.” Mada, ovo nije materijalno ropstvo. Znači da njegova energija nije angažovana, već se angažuje samo njegov duh, a ne i tijelo. Ovo je jedna vrsta ropstva, ali ropstvo koje nije zarobilo čovjekovo tijelo, već je čovjekov duh stvarno postao robljem. U poznatom zborniku u vezi sa Alijem, mir s njime, se kaže:

“Ako hoćeš slobodno da živiš, radi, trudi se, pati kao robovi i nemoj imati oči za imovinu Adamove djece, bilo ko da su, pa čak ako se radi i o Hateme Taji. Znači, ne kažem da ne smiješ da imaš oči za imovinu siromašnih ljudi, ne, čak ne smiješ da imaš oči za imovinu bogataša kao što je bio Hateme Taji.”

Naprimjer, kada se kaže: “Budi radnik i sa lopatom kopaj zemlju”, odgovaraju: “To je nizak posao.” Svaki posao, ma koliko ga ti smatrao niskim, bolji je nego da imaš ispruženu ruku i gajiš pohlepu u odnosu na druge.”

“Ništa nije niže do toga da sa nemarom uzmeš nešto od ljudi i, ideš kod njih.”

“Za koliko ti od drugih ništa ne treba, za toliko si bolji od drugih.”

Čini mi se da sam primijetio u govorima Dzaheza, koji je bio književnik, (Džahez je veoma rječit čovjek, i ruku na srce, retoričar je koji izuzetno poštuje hazreti Alijeve reci) ili nekog drugog od sunitskih alima kako kaže da među hazreti Alijevim govorima postoji devet njih koji su bez prijemca u svijetu. Od tih devet govora, tri govora su u vezi sa našom raspravom. Amir el-muminin kaže:

“Budi zavistan od koga zeliš, ali znaj da, ako budeš zavistan od nekog, postaješ njegov rob. Nemoj biti zavistan ni od koga, jer onda si kao on. Čini dobro dijelo za koga hoćeš, i budi njegov Zapovjednik.”[1]

Znači da je zavisnost od drugih ljudi neka vrsta robovanja, ali na koji način? Da li je to ropstvo tijela? Ne, to je robovanje duha, odnosno duhovno ropstvo. Koliko je samo lijepih riječi izrečeno u ovoj oblasti, ali nažalost, danas se vodi sve manje ovakvih rasprava. Naravno, u nekom smislu i zbog toga što su aktuelne druge stvari i čovjek želi i o njima raspravljati. Dolazi do manjeg broja etičkih rasprava, mada se o ovim stvarima mora dosta reći.

Ali, mir s njime, kaže: “Pohlepa je stalno ropstvo.”[2]

To znači da je pohlepa gora od ropstva. Na taj način se može shvatiti da osim ropstva tijela postoji i druga vrsta ropstva, u kome je istovremeno, čovjekovo tijelo slobodno.
Na primjeru koji je Sa'di naveo o dvojici braće, bogatom i dervišu, taj bogati brat je imao mnogo više materijalnih mogućnosti od brata derviša. Njegovo je tijelo bilo mnogo slobodnije od bratovljevog. Tijelo ovog jadnika je uvijek pod teretom teškog rada, ali njegov duh je bio slobodniji od tijela. Iz ovoga možete shvatiti da postoji druga vrsta ropstva, koje nije robovanje tijela. Dakle, postoji i druga vrsta slobode koja nije sloboda tijela.

Idite još jedan stepenik dalje. Postoji još jedna vrsta slobode i ropstva koja je u vezi sa imovinom i bogatstvom. Svi učenjaci etike upozoravaju čovečanstvo da izbjegava da bude rob stvarima i bogatstvu. Po hazreti Alijevim riječima: “Svijet je za čovjeka privremeno, a ne stalno boravište.”[3]

On, također, kaže: “Ljudi se na ovom svijetu dijele na dvije grupe.”

Te još kaže: “Ljudi koji dolaze u ovo privremeno boravište podijeljeni su na ovom svjetskom vašaru na dvije grupe, jedna dolazi, prodaje i porobljava sebe i ide. Dolazi druga, otkupljuje i oslobađa sebe i odlazi.”

Čovjek ponovo osjeća da se u odnosu na svjetovno bogatstvo može ponašati na dva načina, može postati rob i zarobljenik bogatstva, i može biti slobodan. Pjesnik kaže:
“Pokidaj lanac, budi slobodan! O dečko, koliko dugo ćeš biti u okovima od zlata i srebra?”
Čovjek kaŽe:“Kao što ne smijem da budem rob ljudima koji su poput mene, ni moje tijelo ni duh ne smiju biti robovi drugih, tako ni moj duh ne smije biti zarobljen imovinom ovog svijeta.”
Čovjek dostiže do uzvišene tačke i kaže: “Šta uopće znači robovanje ovosvjetskom bogatstvu, zar materijalni dio svijeta ima moći da čovjeka pretvori u svog roba?”

Svjetska imovina predstavlja bogatstvo. Šta uopće označava bogatstvo? To su zlato, srebro, kuće, zemljišta i slično. Zar oni imaju moć da porobe? Ja sam živ čovjek, a to su neživi i mrtvi objekti, zar neživi i mrtvi imaju moć da porobe jedno živo biće i pretvore ga u svog roba? Ne! Onda, šta predstavlja istinu? Istina je da ni tada kada čovjek misli da je rob ovozemaljskog svijeta i bogatstva, on nije rob ni imovine ni bogatstva. On je rob svojih duhovnih karakteristika, rob svojih životinjskih karakteristika, rob svoje pohlepe i zna da je sam sebe zarobio. Inače, novac ne može zarobiti čovjeka. Zemlja nema moć da čovjeka zarobi. Kola nemaju moć, neživa su. Uopće, neživo ne može da savlada čovjekovu suštinu. Kada čovjek dobro analizira predmet, vidjet će da je on sam sebe zarobio. Videt će da u sebi nosi silu pod nazivom “pohlepa”, silu pod nazivom “žudnja”, silu pod nazivom “bijes”. I vidjet će da je ova žudnja njega zarobila, da ga je porobio ovaj bijes, da ga je savladala ova pohlepa, da ga je porobila strast. U Kur'anu se kaže:

“Reci ti meni ko će uputiti onoga koji je svoju strast za boga svoga uzeo, onoga koga je Allah, znajući ga, u zabludi ostavio i sluh njegov i srce njegovo zapečatio, a pred oči njegove koprenu stavio? Ko će mu, ako neće Allah, na pravi put ukazati? Zašto se ne urazumite?”
(Kur'an 88:23)

Ovdje čovjek otkriva istinitost stvari. On je taj koji sebe porobljava. On kaže da će onda osloboditi sebe od okova zlih strasti i uvidjet će da ni sva imovina svijeta nije u njegovoj službi, niti je on u njenoj. Tada će on razumjeti svoj suštinski položaj, i razumjet će značenja ovih riječi koje su u Kur'anu: “On je za vas sve što postoji na Zemlji stvorio…” (Kur'an 2:29)

Tada ćete vidjeti da su imovina i bogatstvo vaši robovi, i da oni stoje u vašoj, a ne vi u njihovoj službi. Šta bi značila ljubomora? Šta bi značilo vaše traganje da bi se više posjedovalo? Da, čovjek sam postaje svoj zarobljenik, svoj rob. U čovjeku postoje dva nivoa, dva stepena, intelektualni i životinjski, kao i humani i uzvišeni stepen. Poslanici su došli kako bi očuvali duhovnu slobodu. Šta bi to značilo?

Značilo bi da ne dozvole da čast, humanost, um i savjest čovjeka budu zarobljenici strasti, bijesa i materijalnih interesa samog čovjeka. To je značenje duhovne slobode. Kada primjetite da ste savladali svoj bijes, a ne da bijes vama vlada, vi ste slobodni. Kada vidite da ste savladali strasti, kada vidite da možete da ostvarite jednu nezakonitu dobit, i vaša strast žudi za tim i kaže vam da je uzmete, a vaše vjerovanje, um i svjest smatraju da je to nezakonito i da ne treba da je uzmete, onda ste vi savladali svoju zelju i znajte da ste vi stvarno, u smislu duhovnosti, slobodan čovjek.

Ako vidite nepoznatu ženu kako hoda, a vaša čula vas podstiču da piljite u nju i da je pratite, a vaša savijest vlada vašom suštinom i spriječava vas u tome, i naređuje, i vi postupate po tom naređenju, budite svjesni da ste slobodan čovjek. Ali, ako čim nešto ugledate i potrčite za tim, čim čujete nešto vi to sljedite, čim žena nešto zatraži, vi hrlite k njoj, čim stomak nešto traži vi mu udovoljavate, vi ste zarobljeni i porobljeni. Čovjek je složeno biće. Ne smije se zaboraviti istina da u čovjeku postoje dva "ja", jedno ljudsko "ja", i drugo životinjsko "ja". Istinsko ljudsko "ja" je to humano "ja". I koliko je lijepo opjevan ovaj unutrašnji ljudski paradoks u priči o Medžnunu i kamili. Čovjek je stvarno manifestacija kontradiktornosti. Ni u jednom biću ne vlada toliki unutrašnji paradoks. Priča se da je Medžnun radi odlaska u Lejlinu kuću jahao na kamili koja je imala mladunče. Da bi kamila brzo prelazila put, Madžnun je njenog mladunca zatvorio u kuću i na put krenuo samo sa njom. Medžnun je bio ispunjen ljubavlju prema Lejli i sem na nju nije mislio ni na šta drugo. Sa druge strane, kamila je svim svojim čulima bila uz svoje mladunče, i sem na svoje mladunče, nije mislila ni na šta drugo. Mladunče je bilo u jednoj kući, a Lejla u drugoj, ono je bilo na jednom kraju, a ona na drugom. Dok je Medžnun bio priseban, lijepo je jahao kamilu. Kada je počeo da razmišlja o svojoj ljubavi, popustio je uzde. Kamila je primjetila da je ular popustio, pa je polako okrenula prema kući. Odjednom, Medžnun je došavši k sebi primjetio da je ponovo na putu ka svojoj kući. Ponovo je okrenuo kamilu i krenuo na put. Neko vrijeme je napredovao, a kada bi ponovo utonuo u misli, životinja bi se vraćala. Ovo se ponavljalo nekoliko puta.
"U borbi sa kamilom na trenutke bi Medžnun bio jaci, a na trenutke bi kamila pobjeđivala. Medžnun je žudio za Lejlom, a kamila za mladuničetom.”

Medžnun je u jednom trenutku sišao na zemlju i rekao: “O, kamilo, zbog toga što smo oboje zaljubljeni, ali na suprotnim stranama, mnogo smo nedostojni saputnici.”

Onda se Mevlana metaforično izrazio i kazao:

“Duh je otvorio krila prema gore, tijelo je kandžama grebalo po zemlji.”

U čovjeku postoje dvije sklonosti. Jedna je naklonjenost čovjekovog duha, a druga je sklonost čovjekovog tijela.

“Želja čovjekovog duha su napredak i dostojanstvo, želje tijela su sticanje stvari i jelo.”
Ako želiš da tvoj duh bude slobodan, onda ne možeš da budeš proždrljivac. Ne možeš biti ljubavnik, a da imaš slobodan duh. Ne možeš da budeš materijalista, lascivan i bijesan, a da tvoj duh bude slobodan. Onda, ako želiš da stvarno budeš slobodan, moraš osloboditi duh. Koliko imamo čudnih primjera u ovoj sferi! Vidio sam jedan hadis u komemaru Staze rječitosti Ibn Abi el-Hadida o tome da je Poslanik (s) jednog dana otišao među ashabe Soffe.[4]
Jedan od njih je rekao: “O, Poslaniče! Ja u svojoj biti osjećam da mi je cio svijet bezvrijedan. Sada su, po mom načinu viđenja, zlato i kamen isti. Znači, ni jedno ne može da me privuče.” Pod ovim ne podrazumijeva da su korišćenje zlata i kamena za njega istovjetni, već da je moć zlata i kamena da ga privuku ista. Časni Poslanik (s) ga je pogledao i rekao:
“Ja mogu da ti kažem da si slobodan čovjek.”

Uistinu, duhovna sloboda je jedna istina.

Sada ćemo navesti nekoliko drugih, ponovo moralnih dokaza da je ličnost čovjeka složena i da čovjek u smislu duhovnosti može stvarno da bude slobodan i može da bude rob.

Allah, dž.š., je dao čovjeku moć da može sam sebi biti sudija. U društvu, sem optuženog i tužioca, postoji i sudija. Jedna osoba postaje tužilac, druga tuženi, a obje idu kod sudije i sudija mora da pravedno presudi među njima. Naravno, tužilac je jedna osoba, optuženi druga, a sudija treća. Da li ste uopšte razmišljali o tome kako čovjek može sam da bude svoj tužilac, optuženi i sudija, znači da sam sebi presudi? Šta znači pravičnost? Za nekoga kažu da je pravedna osoba? Šta to znači? Uopće, praveda osoba označava osobu koja može objektivno da sudi u vezi sa svojim pitanjima i tamo gde je kriva presudi protiv sebe. Na koji način? Ovo nije ništa drugo do stvarne ličnosti složenog čovjeka. Koliko poznajete slučajeva pravičnosti u svijetu gdje jedna osoba sebi presuđuje, više voli drugoga i priznaje da druga osoba ima pravo?
Rahmetli sejjid Hussein Kuhkamari je bio jedan od velikana svoga doba, alim i merdža. Rođen je u Azerbejdžanu. On je amidža rahmetli ajatollaha Hudžeta Kuhkamana, koji je bio moj profesor. Kod njega sam učio. Bio je veoma čestiti čovjek. Priča se o veoma čudnom događaju u životu ovog velikog čovjeka, i to da je on predavao jedan predmet u tradicionalnom sveučilištu Komu, u vrijeme autora djela Džavaher, i posle njega. Šejh Ensari, r.a., tada nije bio naročito poznat. Kratko je boravio u Nedžefu, a nakon toga je otišao u Iran, gdje je posjetio izvesne gradove. Tu je sreo istaknutog alima i neko vrijeme se koristio njegovim znanjem. Izvesno vrijeme je proveo u Mešhedu, malo više u Isfahanu, a neko vrijeme u Kašanu, i to kada je tamo bio rahmetli Naraki. U Kašanu je proveo tri godine. Kasnije se vratio u Nedžef. On je zaista bio istaknut čovjek. Kažu da je rahmetli šejh Ensari bio sitan čovjek i da su njegove oči bile bolesne. On je imao trahom kao i mnogi ljudi iz Huzestana. Živjeo je pustinjački, nosio je iznošenu i pocjepanu odjeću, stari turban i slično. Nije imao više od dva, tri studenta. Predavao je u nekoj džamiji u kojoj je, slučajno, predavao i gospodin sejjid Hussein. Ali, njihova predavanja su bila tako zakazana da je prvo predavao šejh, a kada bi on završio, dolazio je gospodin sejjid da predaje.

Jednoga dana je gospodin sejjid ušao u džamiju. Vraćao se iz jedne posjete i vidio je da nema više vremena da se vrati kući. Imao je još jedan sahat do početka svog predavanja, pa je u sebi rekao da će sjedeti u džamiji dok se ne dođu studenti. Ušao je i vidio jednog šejha u pocjepanoj odjeći, koji je sjedeo u uglu i držao predavanje za dvije, tri osobe. On je sjeo, slušao je i zaključio da veoma zrelo predaje. Sada je gospodin sejjid Hussein, jedan učen i poznati alim, uskoro merdža, slušao ovog nepoznatog čovjeka, za koga do sada nije uopće ni čuo. Sutradan je rekao da će opet otići malo ranije kako bi se uvjerio da li je stvarno tako kako mu se učinilo. I otišao je jedan sahat ranije, sjeo po strani i zaključio da je jučer dobro zapazio. Zaista, ovaj čovjek je bio jedan učen mula i čak učeniji od njega. Rekavši u sebi da će probati još jedanput, i sljedećeg dana je učinio isto. Tada mu je postalo već sasvim jasno da je taj nepoznati čovjek veći alim od njega i da može njemu samom koristiti.

Poslije je otišao na svoje mjesto, a kada su došli njegovi studenti, taj čovjek je još uvjek držao predavanje. Rekao je: “O, studenti! Imam za vas jednu vijest. Šejh koga vidite da sjedi u onom uglu je učeniji od mene. Alim je. Provjerio sam i stoga ću sam koristiti njegova predavanja. Ako hoćete istinu, i vi i ja moramo zajedno da idemo kod njega na predavanja. Uz Božiju pomoć, ja idem.” Ustao je i svi studenti su otišli na predavanje kod tog šejha.

Kakva je ovo pravičnost koja postoji u čovjeku? To je apsolutno ustajanje protiv sopstvenih interesa. Od toga časa, gospodin sejjid Hussein je postao učenik šejha Ensarija. Znači, jedan merdža je (ako čovjek gleda na merdžu u smislu svjetovnog života čovjeka, to je veoma visok položaj) na ovakav način sebe lišio tog položaja i praktično ga predao drugome. Zar ovaj čovjek nije osjećao šta predstavlja visok položaj? Šta znači bit predavač? Sigurno je da se i njemu, kao i nama, svidjelo poštovanje. I njemu se svidjeo visok položaj, vođstvo i da bude merdža. Ne može se reći da mu se sve to nije svidjelo. Ali, ovaj čovjek je imao jedan uzvišeni slobodouman duh koji je mogao da sudi o sebi samom i izriče presudu. Znači, čovjek je jedna složena ličnost. Čovjek čini greh, a nakon toga sebe optužuje. Šta bi označavala ova grižnja savjesti? Šta bi predstavljala ova patnja savjesti o kojoj ste svi čuli?

Kolonizatorske države tako vaspitavaju pojedine osobe da ubijaju u njima svaku savjest. Istovremeno, kada nastupi čas, savjest za koju se smatralo da je mrtva, ponovo biva upaljena kao mala svetiljka u čovjeku. Pilot koji je bacio atomsku bombu na Hirošimu vaspitavan je za takav zločin. Međutim, kada je nakon bacanja bombe gledao grad koji gori i kako se u njemu muče starci, starice, mala deca, ljudi koji uopšte nisu učestvovali u ratu, odmah mu je bilo zlo. U Americi su ga na povratku toplo dočekali i hvalili, ali nisu mogli da spriječe patnju njegove savjesti. On je usled grižnje savjesti poludio i završio u ludnici. I Kur'an kaže:

“I kunem se dušom koja sebe kori!” (Kur'an 75:2)

Čovjek sam postaje svoj sudija. Zapovjednik vjernih kaŽe: “Na osobu u koju Bog nije ugradio pripovjedača, tuđe pouke neće uticati.”

Šta to znači? Znači, da griješite ako mislite da ćete slušati tuđe pouke i da ćete ih koristiti. Vi najprije morate stvoriti svoje stavove, probuditi svoju svjest, a zatim koristiti pouke drugog pripovjedača.
Čovjek sam sebi pripovjeda, sam i sebe kritikuje i protiv sebe presuđuje. Čovjek sebe procjenjuje. Promišljanje o duši je među posebnim odredbama naše vjere. Kaže se: “Procjenjuj sebe!” Nažalost ovakve riječi se zaboravljaju. Procjenjujte sebe, čovjek može i mora sebe da procjeni.

“Sebe mjerite i procjenite, prije nego što vas i vaša dijela izmjere na Sudnjem danu.”[5]

Čovjek sebe mjeri i procjenjuje. Čovjek sam sebe kažnjava. Sve je to potvrda da čovjek ima složenu ličnost. Ova složena ličnost sadrži u sebi uzvišeno biće koje je njegov humani dio, ali isto tako posjeduje i nisko biće koje je njegov animalni dio. Duhovna sloboda se odnosi na humani dio čovjeka, koji mora da bude oslobođen od njegovog životinjskog i strastvenog dijela.
Rekli smo da čovjek sam sebe kažnjava. Sjetio sam se komentara Zapovjednika vjernih Alija.
Jedan čovjek je dolazio kod Amir el-muminina i kajao se. On je, kao mnogi drugi, mislio da je kajanje sadržano samo u riječima: “Tražim oprost od Allaha.” Amir al-muminin mu je veoma oštro rekao: “Ne bio u matere svoje! Znaš li ti šta je traženje oprosta Božijeg? Traženje oprosta Božijeg je stupanj za položaje visoke!” Onda je hazreti Ali rekao: “To je izreka koja obuhvaća šest značenja.

Prvo, kajanje je kad čovjek stvarno zažali i pokaje se zbog svoje tamne prošlosti.

Drugo, odluka čvrsta da se na to više nikad ne ponovi.

Treće, da stvorovima svim nadoknadi i pruži pravo njihovo.

Četvrto, da ispuni svaku obavezu koju je zanemario.

Peto, da se okrene protiv tijela koje je naraslo kao posledica djelovanja nezakonitog, da se ono rastopi jadima sve dok se koža ne priljubi uz kosti i meso novo ne naraste između njih.
Šesto, da se učini da tijelo kuša bol poslušnosti kao što je kušalo slast neposlušnosti.”[6]

Dakle, da li su postojali takvi ljudi koji su se na ovakav način pokajali? Jesu! Danas je pokajanje ukinuto i mi smo zaboravili da se moramo pokajati.

Rahmetli Ahund Mula Husein Kuli Hamedani je bio jedan od velikih alima etike i ponašanja iz skorašnjih vijekova i student rahmetli Mirze Širazija, r.a., šejh Ensarija, i čak ga je sam čuveni Mirza veoma poštovao. Jedan od velikih alima, koji je bio njegov student, napisao je da je čovjek došao kod rahmetli Ahunda i pokajao se. Poslije nekoliko dana se pojavio isti čovjek i bilo ga je nemoguće prepoznati. Ovaj čovjek je tako brzo izgubio na težini. Htio bih da objasnim ovaj aspekt psihološki. Pitao sam se šta je ovo u čovjeku? Ahund Mula Husein Kuli Hamedani nije imao ni bič, ni bajonet, ni top, ni arogantni nastup. Imao je samo moć upućivanja, jednu duhovnu silu kojom je uticao na njegovu savijest i srce. Kod tog čovjeka je oživjela potisnuta savjest tako da se pobunio protiv sebe i tjelesnih strasti i naslaga koje su se nagomilale od grijeha. Poslije nekoliko dana, kada su ga ugledali, rekli su da ga nisu prepoznali. Toliko je oslabio!

Najveći program Poslanika (s) je duhovna sloboda. Uopće, očišćenje duha označava duhovnu slobodu:

“Uspjeće samo onaj ko je očisti, a bit će izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi.” (Kur'an 91:9-10)

Problem našeg doba je u tome što stalno govore o slobodi, ali izuzev društvene slobode ne govore ni o čemu drugom. Naime, više ne govore o duhovnoj slobodi i zbog toga ne postižu društvenu slobodu. U našem vijeku, jedan veliki zločin, koji je razmatran u okviru filozofije i filozofskih sistema, je taj da se u principu ne raspravlja o čovjeku, čovjekovoj ličnosti i duhovnoj časti čovjeka. Duša je zaboravljena.

Kažu da tako nešto uopće ne postoji. Čovjek nije neko biće sa dva nivoa da bi imao uzvišeni i prizemni nivo. Uopće, nema razlike između čovjeka i životinje. On je životinja. Život je borba za opstanak i ništa drugo osim toga ne predstavlja. Dakle, život nije ništa drugo sem borbe individue za sebe i za svoje interese. Da li ste svjesni koliko je ova rečenica nanjela štetu čovječanstvu? Kažu da život nije ništa drugo sem rata i ratnog megdana. Koriste jednu izreku za koju misle da je veoma tačna: “Pravo se mora uzeti, a ne davati.” Međutim, pravo je i uzimati i davati, te uopće ova izreka da moramo da uzmemo samo pravo i da ga niko neće tebi dati, istovremeno znači, gospodine, da ti moraš da uzmeš svoje pravo, ali ne i da ga daš drugome. Onaj koji ima pravo mora da dođe ako može i da silom od tebe oduzme pravo, a ukoliko nije u stanju, tada ga ne može posjedovati. Ali, poslanici nisu došli kako bi to rekli. Poslanici su rekli da se pravo mora uzeti i davati. Dakle, preporučili su ugnjetenom da ide uzeti svoja prava, a sa druge strane su primorali ugnjetača da se buni protiv sebe i da daje pravo drugima i u toj svojoj misiji oni su uspjeli.


[1]Gurerul-hikam, izdavač Teheranski univerzitet, sv. 2, str. 564.

[2]Staza rječitosti, hikmet 1717, str. 1170.

[3]Staza rječitosti, hikmet 128, str. 1150.

[4]Ashabi Soffe su bili siromašni ashabi Poslanika (s) i nisu bili iz Medine. Bili su iseljenici (muhadžiri) i nisu imali bogatstvo i žene. Poslanik (s) ih je prvo smjestio unutar džamije u Medini, ali je kasnije objavljena Božija zapovjest po kojoj džamija nije mjesto za spavanje, ni za slične stvari. Poslanik (s) ih je smjestio na jednu platformu pored džamije. Oni koji su bili u Medini znaju da na sjevernom dijelu kuće hazreti Fatime el-Zehre postoji platforma na kojoj sada sjede velikani, i to je isto mjesto na kome su bili ti ashabi soffe.

[5]Vasail al-šiia, sv. 11, str. 38, hadis 9.

[6]Nahdžu-l-Belaga, Fejzu-l-islam, izreka 409, str. 1281.

Povezani članci