Onaj ko se iseli Allaha radi, naći će na Zemlji mnogo mjesta, uprkos svojih neprijatelja, i slobodu" (Kur’an, 4:100)
Uzvišena islamska vjera se u svom društvenom aspektu temelji na dva stuba: džihadu i hidžri. Časni Kur'an s posebnom pažnjom i zahvalnošću govori o ovim temama, a borcima na Božjem putu i iseljenicima iskazuje vanrednu počast.
Hidžra znači opraštanje od bližnjih i ovog života, odvajanje, udaljavanje i odlazak u zemlju ili mjesto gdje je vjerovanje moguće.
U mnogim kur'anskim ajetima nailazimo na izraz "oni koji se bore" i "one koji se isele."
"Oni koji vjeruju i isele se, i bore se na Allahovom putu, i oni koji daju sklonište i pomažu, oni su, zbilja, pravi vjernici" (Kur’an, 8:74)
Na početku islama bilo je dvije grupe muslimana: jedna su bili muhadžiri, odnosno iseljenici, a druga ensarije, to jest pomagači. Ensarije su bili stanovnici Medine, dok su muhadžiri bili Mekanski muslimani, koji su u cilju očuvanja svoje vjere napustili rodni grad i potražili utočište u Medini. Hidžra, odnosno iseljenje, kao i džihad, jedan je od stubova islama i uvjek aktuelan princip. To znači da uvijek postoji mogućnost da nastanu uslovi i stanje kakvi su bili prije. U tom slučaju su muslimani bili dužni da emigriraju, odnosno učine hidžru. Da bismo otklonili neke greške koje je moguće da se ponekad pojave oko ove dvije stvari, reći ćemo nešto o hidžri i džihadu.
Postoji i drugo objašnjenje i podjela hidžre i džihada, a to je ono po kome se hidžra tumači kao iseljenje, odnosno napuštanje grijeha. Po jednoj izreci muhadžir je onaj ko se iseli, odnosno napušta grijehe. Da li je ovo tumačenje ispravno i zadovoljavajuće? I onaj ko se uprlja grijesima, i kasnije prestane da ih čini i udalji se od njih, takođe je jedna vrsta muhadžira, jer je prestao da čini grijehe. Svi oni koji su se pokajali, saglasno ovakvom rasuđivanju bili bi muhadžiri. Budući da su ostavili jednu fazu grijeha oni su slični Fuzejl ibn Ajazu i Bušr Hafiju. Fuzejl ibn Ajaz bio je čovjek koji se prvi bavio krađom. Zatim se promijenio i iskreno se pokajavši ostavio sve grijehe koje je inače činio i postao je veliki čovjek. Čovjek koji je ranije bio kradljivac i odmetnik, i od koga su strahovali drugi ljudi, postao je ne samo bogobojazan i pobožan čovjek, već i učitelj i vaspitač. Kada se jedne noći uspeo uz neki zid spremajući se da ga preskoči, pogled mu se zadržao na nekom pobožnjaku koji je bdjeo klanjajući, čitajući Kur'an i moleći se: desilo se da je on u tom trenutku učio sljedeći ajet: "Zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju kada se Allah i Istina koja se objavljuje spomene", odnosno, dokle neposlušnost i pobijanje sa srcem kao od kamena i okretanje od Boga? Zar nije vrijeme za okretanje i povratak Bogu? Zar nije trenutak za napuštanje grijeha?
Kada je ovaj čovjek stojeći na zidu čuo ove riječi, isto kao da se to njemu lično objavilo, kao da je on bio onaj kome su te riječi upućene i namijenjene. Uskliknuo je:“O Bože! Vrijeme je, zaista, došao je upravo taj trenutak!” Sišao je sa zida i kasnije ostavio sve poroke – krađu, piće i kocku. Udaljio se od svih tih radnji, sve što je na taj način stekao, bilo je vraćeno vlasnicima, oslobodio se duga i vratio Božije pravo. Dakle, i on je muhadžir, jer je napustio grijehe.
Slično vrijedi i u vezi džihada. Mudžahid je onaj ko se bori protiv svojih strasti. Mudžahid je onaj ko se u unutrašnjoj borbi koja konstantno postoji kod svakog bića (na jednoj strani je ego a na drugoj razum) izbori protiv svoje pohote i putene prirode i strasti.
Imam Ali kaže: "Najhrabriji je onaj koji nadvlada svoje strasti."
U tome je suština hrabrosti. Postoji poznata storija o pehlivanu Purjai Valiju, heroju i šampionu koga su drugi pehlivani smatrali simbolom plemenitosti, viteštva i pravim gnostikom. Prenosi se da je jednom otišao u drugu zemlju gdje je trebalo da određenog dana odmjeri snagu sa drugim borcima. Uveče je susreo staricu koja je za blagoslov dijelila halvu i od ljudi tražila da joj prouče dovu. Starica nije poznavala Purjai Valija, pa mu je prišla, dala malo halve i rekla: "Imam jednu potrebu, prouči dovu za mene." "Kakvu potrebu" – upitao je Purjai. "Moj sin je prvak, a sutra treba da se takmiči protiv prvaka druge zemlje. Sve što imamo je ono što on zaradi od takmičenja, ukoliko sada izgubi, naš život će biti jadan, njegov ugled će nestati, a ja ću starica propasti." Purjai Vali reče: "Pomoliću se za tebe, budi sigurna." Kada je ostao sam, razmišljao je: Šta da radim sutra? Ako budem jači od njega, da li da ga porazim ili ne? Došao je do zaključka da je šampion onaj ko se bori protiv svojih strasti. Kada su određenog dana izašli na mejdan, on je shvatio da je premoć na njegovoj strani, i da može odmah da ga baci na leđa i savlada. Ne želeći da se to vidi, on se neko vrijeme hrvao s njim, i pustio svog protivnika da ga savlada, obori i sjedne na njegove grudi. Prenosi se da je u tom momentu osjetio kao da mu je Uzvišeni Bog otvorio srce i omogućio da njime vidi svijet meleka. Zašto? Zato što je makar za jedan trenutak nadvladao svoj ego. On je kasnije postao jedan od Božijih prijatelja, odnosno valijullah. Zašto? Zato što je mudžahid onaj ko se protiv sebe bori i zato što je junak onaj ko nadvlada svoje strasti, a kao što je rekao Božji Poslanik, s.a.v.a., nije junak onaj ko diže teret, već onaj ko pobijedi svoje strasti. Drugo tumačenje hidžre je napuštanje grada u kome je grijeh rasprostranjen, dok drugo objašnjenje džihada znači borba protiv strasti. Da li je ovo ispravno tumačenje? Na neki način jeste, ali je i ovo protumačeno na pogrešan način. Rečenicu "muhadžir je onaj ko ostavi grijehe, a mudžahid je onaj ko se bori protiv svojih strasti" izrekli su prvaci vjere. Božji poslanik, s.a.v.a., je rekao: "Veliki džihad je borba protiv strasti."
Ono što je u tome iskrivljeno i pogrešno jeste to što su neki, pravdajući se time da hidžra predstavlja napuštanje grijeha, a džihad isključivo borbu protiv strasti i unutrašnjih poriva, odbacili fizičku hidžru, odnosno iseljenje u pravom smislu te riječi i odustali od stvarnog džihada, odnosno fizičke borbe protiv neprijatelja, rekavši "umjesto da ostavimo dom i porodicu, roditelje i rođake, mjesto i sredinu i postanemo izbjeglice u tuđoj sredini, mi ćemo ostati u našim domovima i prestati sa grijesima, tako da ćemo i na taj način biti muhadžiri."
Drugi kažu: "umjesto napora na Božijem putu u borbi sa neprijateljima vjere ostat ćemo u našim kućama i posvetiti se duhovnom pregnuću i iskorjenjivanju poriva, tako da smo čak i iznad onih drugih"! Hidžra u značenju napuštanja grijeha i džihad kao borba protiv sopstvenog ega ne može biti izgovor za odbacivanje fizičke hidžre i fizičkog džihada.
U islamu postoje dvije vrste hidžre, a ne samo jedna kao i dva oblika džihada. Svaki put kada, vadeći se na prvi odbacimo drugi, iskrivili smo učenje islama.
Prvaci naše vjere, Časni Poslanik islama, s.a.v.a., kao i hazreti Ali i bezgriješni imami (neka je mir svima njima) bili su i muhadžiri na oba načina – i kao iseljenici na putu vjere i kao oni koji su napustili grijehe, i mudžahidi – i kao borci na bojnom polju a i protiv strasti i poriva. I u duhovnom pogledu to je jedan stupanj koji se ne može proći osim na taj način. Nemoguće je da neko ko nije učestvovao u pravoj borbi stigne na stupanj mudžahida, isto kao što ne može da postigne stupanj muhadžira onaj ko se nije fizički iselio.
Takva je psihologija čovjeka, to jest postoje određeni faktori, i ako čovjek ne pređe njihove stupnjeve, on ne može steći ono potrebno iskustvo koje treba da ima. Primjera radi, sa islamskog gledišta, brak u više pogleda predstavlja svetinju, za razliku od nekih religija u kojima je celibat svetinja. Zbog čega je tako? Jedan od razloga je odgoj čovjekovog duha. Postoji jedna posebna vrsta iskustava i stanje savršenstva čovjekovog duha koje je moguće pronaći samo u braku.
To znači da ako jedna žena ili muškarac bude do kraja života neudata ih neoženjen, u duši takvog čovjeka se osjeća neka vrsta nezrelosti, iako se on cio život bavi molitvama, monaštvom, postom i borbom protiv tjelesne požude. Razlog ove nezrelosti je što takav čovjek, bilo žena ili muškarac nije u braku. Zato islam smatra da je brak tradicija (sunnet), a jedan od aspekata braka je njegov uticaj na vaspitanje i zrelost čovjekovog duha. Možda neki kažu da ako mi nismo u braku da nismo ni sami; to nije tačno, jer pitanje braka znači izabrati supružnika, biti odgovoran prema bračnom drugu, a kasnije prema djeci. To je ono što usavršava čovjekov duh i ništa ga ne može zamijeniti. Svaki faktor koji utiče na vaspitanje čovjeka, djeluje samo za sebe i drugi faktor ne može djelovati umjesto njega. Hidžra i džihad su, također, faktori koje se ne mogu zamijeniti drugim faktorima. Borba protiv nefsa, odnosno strasti, važi za sebe isto kao i napuštanje grijeha. Međutim, praktična hidžra (iseljenje iz mjesta boravka) se ne može zamijeniti napuštanjem grijeha, a džihad (borba) sa neprijateljem se ne može zamijeniti džihadom protiv nefsa i obratno, džihad sa neprijateljem ne može zamijeniti džihad sa nefsom. Islam ih stavlja jedan pored drugog.
Koje su obaveze i dužnosti ljudi u raznim okolnostima, jer svi uslovi nisu uslovi pogodni za džihad niti hidžru? Poslanik islama, s.a.v.a., je odredio dužnost za ljude i rekao: "Dužnost jednog muslimana je da uvijek ima ozbiljnu i istinsku namjeru i odluku da ako nužnost zahtjeva napusti mjesto boravka (hidžret), a ako je nužno učini džihad."
Kada umre onaj koji nije ušao u džihad ili nije razmišljao o njemu, umro je kao neka vrsta munafika (licemjera). Oni ljudi čija je namjera da u slučaju nužde idu u džihad ili da se isele iz mjesta boravka, mogu da dostignu status pravih muhadžira i mudžahida.
Ku'ran kaže:
"Vjernici koji se ne bore – osim onih koji su za borbu nesposobni – nisu jednaki onima koji se na Allahovom putu bore imecima svojim i životima svojim. One koji se budu borili ulažući imetke svoje i živote svoje Allah će odlikovati čitavim stepenom nad onima koji se ne budu borili, i On svima obećava lijepu nagradu. Allah će borcima, a ne onima koji se ne bore, dati veliku nagradu." (Kur’an, 4:95)
Muslimani koji se bore na Allahovom putu svojom imovinom i životom, nikako nisu jednaki sa onim muslimanima koji sjede kod kuće (govorimo o ispravnim muslimanima) samo iz tog razloga što ima drugih koji će se boriti. Ku'ran ne negira one koji su iz zdravstvenih i starosnih razloga spriječeni da idu u džihad, i koji, kad bi mogli, bili bi ispred svih ostalih u džihadu na Božijem putu. Ku'ran smatra da se takvi ljudi nalaze na nivou mudžahida na Allahovom putu.
Kada se hazreti Ali vraćao iz rata kod Siffina, neki čovjek mu je prišao i rekao: "O Zapovjedniče vjernih, želim da je brat moj, taj i taj, prisutan pa da vidi kakvu ti je Allah pobjedu dao nad neprijateljima." Hazreti Ali je upitao: "Je li ljubav brata tvoga uz nas"? Taj čovjek je odgovorio: "Jest!" Zapovjednik vjernih reče: "U tom slučaju on je prisutan. Šta više, u ovoj našoj vojsci prisutni su čak i oni ljudi koji su još u kičmama muškaraca i matericama žena. Ukratko, vrijeme će ih iznijeti i vjera će pomoću njih ojačati."
Šta znači očekivanje "zuhura" (dolazak Imama Mehdija)? Šta znači ovaj hadis koji kaže da je "najbolje djelo očekivanje zuhura?"[1]
Neki misle da ovaj hadis znači da ćemo morati čekati da se Imam Mehdi pojavi sa svojim posebnim prijateljima i pratiocima (sa 313 ljudi) kao i sa ostalim pratiocima, pa da zbriše neprijatelja islama sa lica Zemlje i obezbjedi potpuno blagostanje i bezbjednost, i da nam onda kaže izvolite! Da li mi očekujemo takvo pojavljivanje i kažemo da je to najbolje djelo! Nije tačno, očekivanje znači očekivati da budemo rame uz rame sa Imamom i da se borimo uz njega i eventualno postanemo šehidi. To znači istinska želja da budemo mudžahidi na putu Uzvišenog. To ne znači "idi ti i izvrši poslove, a kada se sve to završi i dođe vrijeme uživanja i korištenja, onda ću doći ja"! To bi bilo kao narod Muse, a.s., za koji su prijatelji i pratioci hazreti Muhammeda (s) rekli: "O Božiji poslaniče, mi nismo kao narod Musaov, a.s., koji su kada su stigli blizu Palestine, tamo gde su bili Amalićani vidjevši da tamo ima ratnika, rekli Musau, a.s.:
"O Musa – rekoše oni – dok god su oni u njoj mi nećemo u nju ulaziti! Hajde ti i Gospodar tvoj pa se bijte, mi ćemo ovdje ostati." (Kur’an, 5:24)
To znači: O Musa! mi ćemo sjesti ovdje, ti i Bog idite i borite se, očistite to mjesto od neprijatelja i očistite kuće, kada budemo saznali da tamo nema opasnosti i da možemo slobodno da dođemo i uživamo u blagodatima, onda ćemo i mi doći! Musa je rekao: "Pa šta ćete vi raditi? Vi ste, također, dužni da istjerate neprijatelja koji je zauzeo vaše kuće."
Neki prijatelji hazreti Muhammeda, s.a.v.a. , poput Mikdada su rekli: "O Božiji Poslaniče! Mi nećemo reći ono što su rekli sinovi Israilovi, mi umjesto toga kažemo: "O Božiji Poslaniče, ako Vi naređujete da uđemo u more, mi ćemo to uraditi, ili da uđemo u vatru, ući ćemo u vatru."
Očekivati dolazak Imama Mehdija znači namjera da budemo uz njega i da s njim ispravimo svijet.
S perzijskog preveo: Aleksandar Dragović
[1]Safinatul Bihâr, sv. 2, str. 697.