Život
U istoriji persijske književnosti teško da postoji zagonetnija ličnost od Baba Tahira Urjana, ne samo zbog oskudnosti podataka o njegovom životu, već i zbog toga što je poezija koja je iza njega ostala zaista specifična, po svom obliku kao i po idejama koje izražava. O njegovom životu postoji samo nekoliko referenci razbacanih tu i tamo, po djelima raznih istoričara i književnika. Ovdje ćemo ukratko razgledati nekoliko njih:
{gallery}/media/jw_sigpro/users/0000000062/Baba Taher{/gallery}Na slici Babab Taher i njegovo mauzolej u Hamedanu.
Riza Kuli Kan u svom djelu ‘Medžmua'u-l fusaha’, kao uvod u deset rubaija od Baba Tahira kaže sljedeće: “Tahir Urjan Hamadani, poznatiji kao Baba Tahir, bio je jedan od najpoznatijih arifa svog vremena. Mišljenje pojedinih autora da je on bio savremenik seldžučkih sultana je pogrešno. On je jedan od najranijih šejhova koji je živio za vrijeme dajlemitske dinastije i koji je preselio je na ahiret prije 410 hidžretske godine. To znači da je preselio prije Unsurija, Firdusija i drugih savremnenika. On je autor rubaija velike ljepote koje su pisane drevnim jezikom i još su nam dostupne. Takođe se govori da se još mogu pronaći njegove poslanice na koje su učenjaci pisali komentare.”
Lutfi Ali Beg Azar kao uvod u dvadeset pet rubaija od Baba Tahira je napisao sljedeće:
“Urjan, čije ime je bilo Baba Tahir, bio je jedan od stanovnika Hamadana opijen božanskom ljubavlju i veoma učen u svim stvarima. Njegov životpis je zabilježen u nekoliko knjiga a njegova djela i karakter su dobro poznati među onima koji traže duhovni put. Bio je opijen božanskom ljubavlju (medžzub). Njegova duša se može osjetiti u njegovoj poeziji koju je pisao u ‘radži’ metru i u kojoj ima veoma mnogo dobrobiti.”
Nepoznat je datum njegovog rođenja iako Mirza Mehdi Kan, jedan od stručnjaka za Baba Tahirovo djelo, tvrdi da je on rođen 326 hidžretske godine, odnosno 937 godine po miladi, a tu tvrdnju potkrepljuje proračunom ebdžeda¹ na du-bejt koji se u ovom prijevodu nalazi pod brojem dvadeset i osam, budući da u ovom du-bejtu Baba Tahir govori o sebi i svom duhovnom ozbiljenju Mirza Mehdi Kan je došao do zaključka da je baš u njemu pjesnik sakrio godinu svojeg rođenja.
Većina autora se slažu da je Baba Tahir preselio prije 410 hidžretske godine što pada u 1019 godinu po miladi, te ga to čini jednim od najranijih persijskih pjesnika.
Za Baba Tahira se vezuje takođe jedna, u Iranu veoma poznata priča, u kojoj nam se kazuje da je Baba Tahir bio drvoseča koji je živio u nekom selu u blizni Hamadana. Budući da je imao veliku želju za vjerskim znanjem i spoznajom, kada bi završio svoje poslove otišao bi u medresu i tamo slušao predavanja pokušavajući da nauči što više o vjeri, međutim nikako nije mogao razumjeti stvari koje je slušao. Učenici medrese su mu se često izrugivali. Jednog zimskog dana, u svoj svojoj iskrenosti, Baba Tahir je prišao jednom od učenika i upitao ga šta oni to čine da shvate sva ta predavanja i tekstove u koje on nikako ne može proniknuti? Učenik mu je, s’ podsmjehom rekao da učenici odu u ponoć do jezerceta koje se nalazilo u blizini medrese i zarone u njega četrdeset puta te da poslije toga mogu razumjeti sve čemu ih u medresi uče.
Te iste noći Baba Tahir je otišao do jezerceta te iako je bila velika hladnoća zaronio je u njega četrdeset puta. Čim je izašao iz jezera nur je zasijao i ušao u njegovo tijelo kroz usta. Sutra dan je Baba Tahir otišao u medresu i uključio se u teološke i filozofske diskusije, te je svojom pronicljivošću i znanjem zadivio sve. Kada su ga upitali šta se to s’ njim dogodilo, on im je odgovorio da je ‘omrknuo kao kurd a osvanuo kao arap’.
Takođe se za njega prenosi da je velika toplota zračila iz njegovog tijela tako da je bilo teško sjediti u njegovoj blizini, te još i to da je stalno lutao planinama i šumama. Jedinu istorijsku referencu o Baba Tahiru Urjanu pronašao je poznati orijentalista E. G. Brown u jednoj ranoj istoriji seldžučke dinastije koja nosi naslov ‘Rahatu-s sudur’ a koja je napisana od strane Nedžmudina Ravandija i završena 1206 godine. U ovoj istoriji se spominje da je Tugril beg (koji je vladao od 1037 do 1063 po miladi) jednom prilikom posjetio Hamadan i pritom sreo Baba Tahira koji je bio poznati medžzub i evlija iz tog grada. Baba Tahir je Tugril begu na poklon dao prsten koji je Tugril beg od tada stalno nosio sa sobom u znak sjećanja na ovog svetog čovjeka.
Djelo
Baba Tahirova poezija je sastavljena od četveraca pisanih u dubejti metru. Iako se dubejti stihovi po pjesničkom metru razlikuju od rubaije ipak se radi o četvercima te stoga često Baba Tahirovu poeziju nazivaju rubaijama. Baba Tahirova poezija je i dan danas veoma popularna širom Irana i izvodi su uz pratnju tradicionalnih instrumenata. Broj njegovih dubejtija varira od izdanja do izdanja, najčešće se nalaze razbacani kroz razne medžmue rubaija. Ovaj prijevod se temelji na Herron-Allenovom kritičkom izdanju u kojem je on sakupio Baba Tahirovu poeziju iz njemu dostupnih sedam zbirki persijske poezije, da bi na kraju dobio cifru od šezdeset i dva dubejtija. Nekoliko dubejtija koji su bili sporne atribucije nisam uvrstio u ovaj prijevod iako se nalaze u Herron-Allenovom izdanju.
Sadržajno Baba Tahirova poezija je jako direktna, jednostavna, iskrena u izražavanju duševnih stanja pjesnika. U njegovim dubejtijima je takođe naglašen pesimizam sličan pesimizmu koji nalazimo kod Hajjama a koji se temelji na svijesti o prolaznosti i ništavnosti ovosvjetonog bivanja. No za razliku od Hajjama koji kao rješenje za svjetsku bol nudi epikurejski hedonizam Baba Tahir lijek nalazi u samo-poništenju, u odbacivanju želja i negiranju (samo)volje.
Tesavvufsko učenje o fenaa-u, to jest o utrnuću i dokidanju sebe je osnovna karakteristika Baba Tahirove poezije. Nasuprot Hajjamovog, Baba Tahirov pesimizam ima još jednu dodatnu nijansu, a ta nijansa je metafizičke prirode, pesimizam odvojenosti od Vječnog Voljenog kojeg zaljubljenik stalno traži iz dubine svojeg bića. Svaka metafora, svaki znak, oblik, upućuje na Voljenog, stoga je za one ljude koji ne poznaje ovaj vid persijske poezije veoma teško razlučiti dali je pjesnikova ljubav duhovna ili svjetovna.
Za Baba Tahira se takođe vezuje i jedno prozno djelo na arapskom jeziku koje nosi naslov ‘Kelamat-ul kesar’ i sastoji se od preko četiri stotine mudrosti (hikmet) koje je Baba Tahir izgovorio u različitim prilikama. Ovo djelo je bilo mnogo puta komentarisano od strane učenjaka a između ostalih na njega je komentar napisao i Ajn ul kudat Hamadani, no na žalost taj se komentar nije sačuvao.
Baba Tahirova poezija ima još jednu veoma bitnu karakteristiku za one koji se bave istorijom islamske misli i duhovnosti. A to je da je ona prvi vjesnik a ujedno i spomenik duhovnog pokreta koje će svoj puni procvat doživjeti u trinestom i četrnestom stoljeću. Radi se o pokretu kalendera koji su žargonski poznati kao ‘lutajući derviši’. Upravo se naziv ‘kalender’ po prvi put javlja u jednom od Baba Tahirovih dubejtija koji je ovde preveden pod brojem dvadeset i jedan. Celosan sadržaj Baba Tahirove poezije odaje atmosferu kalenderizma – odbacivanje svijeta, lutanje, bezkućništvo, čak i Baba Tahirov nadimak ‘Urjan’ što u bukvalnom prijevodu znači ‘onaj koji nema odjeće’, ‘nagi’, dodatno govori u korist ove tvrdnje.² Čak su i dublje poruke Baba Tahirove poezije u potpunom skladu sa onim što je kasnije postalo duhovno učenje kalenderijskog pokreta, no uzelo bi previše prostora kada bi to sada ovde u detalje razmatrali.
Samo ćemo još reći da je Baba Tahir bez sumnje jedan od začetnika kalenderizma.
A to dali je Hamadan možda bio početni centar kalenderija kao što je Nišapur bio početni centar melamatija ostaje da bude tema za neka buduća istraživanja.
Poezija
1.
Trnovit je ovaj put kojim srce skita
Putanja mu je iznad nebeskog zenita
Ako možeš sa sebe svoju kožu skini
I olakšaj dio od svoga tereta
2.
Bez Tebe, u bašti neka ruža ne cvati
A ako već procvjeta nek’ je miris ne prati
Ako se bez Tebe srce nasmije i otvori usne
Neka nikada svoj obraz ne može oprati
3.
Oni kojima je Bog Prijatelj sretni su svakada
Uvjek su zaoukpljeni učenjem ihlasa i hamda ³
Zaista su sretni oni koji su uvjek u namazu
Vječni džennet je za njih pravedna nagrada
4.
Ako su moja patnja i žalost dugi – šta me briga?
Ako imam samo mali udio u tugi – šta me briga?
Pozovi na moj divan prijatelja ili dušmanina
Ako su ništa i jedan i drugi – šta me briga?
5.
Danju i noću u pustinji bdijem
Danju i noću gorke suze lijem
Nemam groznicu, niti bolujem
Samo znam da dan i noć tugujem
6.
Bez doma ostah, kome da se obratim?
Bezkućnik, lutalica, kamo da svratim?
Okrenuh se od svih vrata i dođoh Tebi
Ako me i Ti odbiješ, gdje da se vratim?
7.
Ako ubiješ mene jadnika – od koga se Ti bojiš?
Ako prognaš mene bijednika – od koga se Ti bojiš?
Iako sam stvor s’ pola srca, ničeg’ se ne bojim
Tvoje srce je oba svijeta – od koga se Ti bojiš?
8.
Iako pijanci opijeni smo – Ti jesi naša vjera
Nestabilni, slabi, svi smo – Ti jesi naša vjera
Iako smo muslimani, medžusije i kršćani
U kojoj god vjeri mi smo – Ti jesi naša vjera
9.
Ko ovu bol osjeti, njen poziv on zapamti
Kao što zlatar čisto zlato umije raspoznati
Samo onaj čije je srce sasvim sagorjelo
Zna stanje onoga ko u ovoj vatri pati
10.
Kada preko zida bašte grane popadaju
Tada gorki jadi čuvara bašte hvataju
Mora ih saseći, do korena ako treba
Čak i da plod od bisera i rubina daju
11.
Sretni su oni koji Te stalno posmatraju
Koji s’ Tobom žive i s’ Tobom pričaju
Iako nemam snage da dođem i vidim Tebe
Otići ću da vidim one koji Te gledaju
12.
Dođite vi sagorjelih srca, haj'mo se skupiti
Priču započeti, svoje jade ostaviti
Donesite tereziju da našu tugu merimo
Što više gorimo teži ćemo biti
13.
O vi s’ sagorjelim srcima, dođite sa mnom tužni biti
Za odlsakom one najljepše ruže suze proliti
Požurimo kao opijeni slavuj ka ružičnjaku
Iako ona nas ne žali, mi ćemo žaliti
14.
Ja sam soko, kojem je, dok je svoj plijen jurio
Vrh strijele crnooke ljepotice krilo probio
Pazi se o nemarni, visinama ne lutaj
Strijela pogodi svakoga ko je nemaran bio
15.
Ovaj nebeski točak se stalno trudi da me zabrine
Moje ranjene oči su uvjek slanih suza pune
Svakog trena jedri dim mojeg očajanja u nebesa
Od mog plača i jecaja čitav univerzum trne
16.
O Bože, koliko me ovo moje srce namučilo
Danju, noću, zimi, ljeti, stalno me tlačilo
Toliko često tugujem, čak i za svojom tugom
Oslobodi me od ovog srca jer mi je dosadilo
17.
Gospodaru, ko sam ja i kom društvu pripadam?
Koliko dugo ću krvave suze iz ovih očiju da sipam?
Kada sva utočišta propadnu ja se Tebi okrenem
Ako me i Ti napustiš, krenuti gdje nemam
18.
Kuga je ovo srce, kuga je, kuga je
Šta god oči vide to se u srcu poznaje
Ako oči nikad nisu vidjele lijepo lice
Kako bi srce znalo šta to ljepota je?
19.
Pod nasiljem očiju i srca ja sam suze lio
Svaki prizor koji oči vide u srce se uselio
Iskovaću jedan lijepi nož od čelika ja
I izvadiću svoje oči kako bih srce oslobodio
20.
U mom srcu nema zdravlja, nek se pravo zbori
Kako god ga savetujem ono se ne pokori
Bacim ga u vjetar, vjetar ga ne nosi
Bacim ga u vatru a ono ne gori
21.
Ja sam taj raspusnik kojeg kalender zovu
Nemam kuću, nemam zaklon, niti državu
Danima ja bez cilja ovom zemljom lutam
A kada padne noć na kamen spustim glavu
22.
Na ovom svijetu poput mene ima li grješnika?
U ovom svemiru poput mene ima li zaluđenika?
Čak i zmije i mravi imaju svoje jazbine
Ali nijedna ruševina ne zaklanja mene jadnika
23.
Na livadi moje misli ne raste ništa sem kajanja
U mojoj bašti cvjeta samo cvijet tugovanja
Toliko je suha postala pustinja mog srca
Da na njoj ne raste čak ni trava očajanja
24.
Moje srce nežno je kao čaša iz koje se pije
Bojim se za njega svaki put kad uzdah izbije
Nije čudno što su mi suze tako krvave
Ja sam drvo kojem koren u krvi je
25.
Riječi ‘oni rekoše da’ ne prestaju me plašiti 4
Imam više grijeha nego što lišća na drveću može biti
Kad’ na zadnjem danu svak sa svojom knjigom dođe
Ja imam takav zapis koji će mi vrat slomiti
26.
Srce mi posta kao nej zbog jadikovanja
Tuga odvojenosti od Tebe me stalno proganja
Do sudnjeg dana ja ću biti obuzet tugom
A kad je taj dan sem Boga niko nema znanja
27.
Proljeće je, u svakoj bašti se ruže otvore
Na svakoj grani hiljade slavuja zbore
Nema livade kojom ja mogu hoditi
Neka nikoga poput mene ne sagore
28.
Ja sam taj okean okružen testijom
Ja sam tačka suštine sa svakim slovom
U svakoj epohi jedan čovjek je ko elif
Ja sam taj elif u vijeku ovom
29.
Ja sam Anka ptica koja takva svosjtva ima
Cijeli svijet se zapali kada zamahnem krilima
Ako me slikar bude na zidu kuće naslikao
Od moje slike će kuća izgorjeti u plamenovima
30.
Ako je voljena moje srce, kako ću je zvati?
A ako je moje srce voljena, kako ga imenovati?
Njih dvoje su se tako prisno isprepleli
Da ne mogu jedno od drugoga raspoznati
31.
Ako me žudnja odnese da tražim Lice Voljenog
Nemoj me zadržavati, jer ja sam rob srca svog
Ah, kamilaru, tako ti Boga nemoj toliko žuriti
Jer ja sam onaj koji se vuče iza karavana tvog
32.
Slika Tvoje Ljepote, ljubavi, u srcu se nađe
Slika Tvojeg bena, ljubavi, nema ništa slađe
Zašiću očne kapke na mojim očima
Da kroz suze tvoja slika nikad ne izađe
33.
Večeras ne mogu ništa raditi osim suze liti
Večeras nemam strpljenja, ne mogu se osvijestiti
Prošle noći mi je jedan sahat tako sladak bio
Večeras ću za tu radost od prošle noći platiti
34.
Više od hiljadu srca si Ti opustošio
Više od hiljadu ljudi Ti si u tugu bacio
Više od hiljadu rana od Tebe pobrojah
A više je onih kojih nisam izbrojio
35.
Svoju kovrdžavu kosu nemoj još više razbarušiti
Svoje lijepe oči nemoj krvavim suzama mutiti
Savijena si sečući svoju ljubav od mene
Vrijeme će je samo saseći – nemoj se žuriti
36.
Tvoja ljubav moje srce zbuni i ushiti
Ako očne kapake dignem potoci će izbiti
Znaj da ašikovo srce nije poput panja
Dok jedan završi izgoren, drugi će iskrvariti
37.
Bez Tebe se moje srce uvjek u nemiru patilo
A kad’ bih vidio Tvoje Lice u sreći bi se ozarilo
Kada bi svi ljudi imali udio u osjećajima mog srca
Svako srce na svijetu bi tada tužno bilo
38.
Svoje kovrdžave zulufe Licem razasuo Ti si
Divnu ružu s’ narcisima pomiješao si
Ako bi nekada raspleo svoje pletenice
Vidjelo bi se da na svakoj dlaci srce visi
39.
O, neka Tvoje sunčano Lice postane još svjetlije
Neka strijela Tvoje ljubavi rascijepi moje srce na dvoje
Dali znate zašto je ben Njegovog obraza tako crn?
Kada se suncu približe sve se stvari u crno oboje
40.
Vjetar koji je međ’ Tvoje kovrdže duvao
Za mene je ljepši miris od narcisa imao
Cijelu noć sam Tvoju slika na prsa držao
U zoru mi je krevet kao ruža mirisao
41.
Sa dvije dlake Tvoje kose ja ću svoj rebeb žičiti 5
U ovom svom jadnom stanju šta mogu ja sebi biti?
Budući da nemaš želju da budeš moja ljubav
Zašto mi onda svake noći u snove dolaziš Ti?
42.
O Ti čije divne oči surma zasenjuje
O Ti čiji vitki stas moje srce rascepljuje
Zašto pored mene prođe ne osvrćući se
Zar se moj duboki uzdah ne čuje?
43.
Ljubav ne bi bila slatka ako obostrana nije
Od neuzvraćene ljubavi srce je još bolnije
Ako srce Medžnuna bijaše očajno za aškom
Lejlino srce je bilo još očajnije
44.
Dođi i moju odaju za jednu noć osvijetli
Ne ostavljaj da me dan odvojenosti sneveseli
Kunem se u dva luka, Tvoje obrve i zulufa
Odkad me ostavi samo tuga moj krevet dijeli
45.
Lav ili tigar, šta je? – ovo srce, ovo srce
Pa stalno sa mnom ratuje – ovo srce, ovo srce
Ako mi padneš u ruke prosuću ti krv
Da vidim koje boje je – o srce, o srce
46.
Moj Lijepi, Ti imaš moje srce i bivstvovanje
Ti imaš svo moje biće, vanjsko i unutarnje
Je ne znam zbog čega sam ovoliko tužan
Ja samo znam da je kod Tebe moje izlečenje
47.
Ako dođeš, života mi, poljupcima ću Te prekriti
A ako ne dođeš ja ću se kao svijeća istopiti
Svaku bol što možeš zadati Ti na moje srce spusti
Pa ili ću umrijeti ili ću ih hrabro podnositi
48.
Srce moje je uvjek tužno za Tobom žaleći
Cigla je moj jastuk, na zemlju ću leći
Moj jedini grijeh je što Te ovoliko volim
Zar će svi Tvoji ašici poput mene proći?
49.
Kad’ si daleko oči su mi preplavljene suzama
Neplodno je drvo nade kada nisi s’ nama
Bez Tebe, dan i noć, u kutku samoće
Ja sedim dok me i život ne ostavi sama
50.
O srce, ja tugujem sve zbog lijeta tvog
I držim se svoje tuge k'o nosač tereta svog
Kao što zora hvali sunce Tvoju ljubav ću hvaliti
Sve dok Israfil ne puhne u svoj rog 6
51.
Puno mi je srce vatre i žara ljubavnoga
Posudu mojeg života ispunjava tuga
Ali mrtav, oživjet ću za Tvojim mirisom
Ako Ti radostan prođeš pored groba moga
52.
Usud je zlo koje niko nije izbegao
Nad svima se svojom sabljom razmahao
Kralj koji je juče svijetom vladao
Danas je i sam hrana za crve postao
53.
Crna je moja sudbina, šta sam od nje dobio?
Moje blago je upropašteno, sreću sam izgubio
Ja sam trn, ja sam korov na planini ljubavi
Po djelima svog srca ja sam se u krv udavio!
54.
Tuga vremena ove naše duše prožima
Moć da oslobodi dušu alhemija ima
Svima na kraju dođe neki lijek za bol
Poništenje je jedini lijek našim srcima
55.
Ja idem, ja odlazim, naš svijet ostavljam
Po dalekim zemljama bez prestanka lutam
I putujući tako, pitam one koje sretnem:
‘Jeli ovo kraj puta ili i dalje putovati moram?’
56.
O moja tek rođena vizijo ljepote, gdje si?
Ti sa surmom preko očiju divote, gdje si?
Duh života koji je došao u Tahirove grudi
Kao da hoće da ode: Voljeni gdje si?
57.
O čovječe koji nisi učio nebesko znanje
Niti si svojom nogom prešao prag mejhane
Ne znaš šta si propustio niti šta si zadobio
Avaj, kako možeš ući među izabrane?
Bilješke
1. Ebdžed je sistem u kojem slova imaju numerološku vrijednost te se po broju slova u slogovima mogu izračunati godine rođenja i smrti. Ovaj metod se koristio na epitafima, te se preko stiha zapisanog na nišanu dobija godina smrti osobe koja je tu ukopana.
2. Neki od kalenderijskih derviša nisu nosili odjeću, osim isječaka kože kojim bi zaklanjali svoja stidna mjesta.
3. Ihlas i hamd su sure el-Kulhuvallah i el-Fatiha
4. Odnosi se na iskonski zavjet koji je ljudski rod uzeo pred Allahom dž.š., ujedno taj zavjet predstavlja i odgovornost ljudskog roda pred svojim Gospodarem.
5. Rebab je orijentalni gudački instrument.
6. Sa puhanjem u rog meleka Israfila započinje Sudnji Dan.
