Sadržaj:
Ono o čemu želimo ovdje raspravljati jesu razlozi napuštanja namaza i liječenja istog. Na samom početku treba naglasiti da se osobe koje napuštaju namaz dijele u tri grupe:
1. oni koji potpuno zapostavljaju namaz;
2. oni koji ponekad zapostavljaju namaz, tj. nekada ga obavljaju a nekada ne obavljaju;
3. oni koji obavljaju, ali se ne pridržavaju stvarih koje su obavezne u namazu.
Kur'an kaže da će na Sudnjem danu džennetlije pitati džehennemlije zbog čega su postali stanovnici Džehennema a oni će odgovoriti:
“Oni će se u džennetskim baščama raspitivati o griješnicima. Šta vas je u Sekar dovelo? Nismo bili od onih koji su molitvu obavljali…”
U mnogim ajetima Gospodar nam naređuje da obavljamo namaz. Između ostalog četrdeset peti ajet sure Bekare (Al-Baqara), pedeset peti ajet sure Merjem (Maryam), četrnaesti ajet sure Tā hā…
Mnogo je i predaja koji govore o ovoj temi. Neke predaje smatraju nevjernicima osobe koje na generalan način ne obavljaju namaz, dok se u drugim ne smatra nevjernikom bukvalno svaka osoba koja napušta namaz već isključivo onaj koji namjerno izostane sa namaza. Od Poslanika se prenose hadisi u vezi sa ovim:
“Ko namjerno napusti namaz uznevjerovao je.”
“Ko namjerno napusti namaz upropastio je vjeru.”
“Ne razdvaja muslimana od nevjerstva ništa osim namjernog napuštanja obaveznog namaza ili olahkog shvatanja pa ga ne obavi.”
Imam Sadik je rekao: “Osoba koja napušta namaz je nevjernik dok bludnik nije nevjernik već je razvratnik.”
Upitali su ga: “Zašto o sine, Božijeg Poslanika?”
“Bludnik to radi zbog svoje strasti i to je prirodni nagon i poriv u čovjeku, koji ga savlada pa to učini, dok onaj koji napušta namaz ne napušta ga ni iz jednog drugog razloga već s namjerom da umanji njegovu vrijednost. Kada se bludnik okrene bludu cilj mu je da osjeti užitak, dok onaj koji namjerno napušta namaz nema namjeru uživati već želi umanjiti njegovu vrijednost a to će biti razlog njegovog nevjerstva.”
Šta je nevjerstvo?
Nevjerstvo je neprihvatanje i poricanje stvari koje ljudski razum i fitret smatraju istinom. Kao rezultat tog negiranja i poricanja nastaje napuštanje i neobavljanje osnovnih načela vjerovanja uključujući i namaz, kao jedno od vjerskih učenja.
Kufr ili nevjerovanje sa fikhskog gledišta odnosi se na osobe koje poriču načela vjerovanja kao što su tevhid, poslanstvo, proživljenje.
Kufr koji se spominje u predajama nije ova vrsta nevjerovanja. To znači da se propisi o nevjerniku ne odnose na osobe koje napuštaju namaz. Razlog zašto su nazvani nevjernicima je taj što ne pridaju važnosti jednoj ovako važnoj stvari. Naravno, moguće je da neko ne obavlja namaz i da pravno gledano bude nevjernik, ali kao što smo pojasnili, to se odnosi na osobe koje su zanijekale jedno od principa vjerovanja.
Razlozi napuštanja namaza:
1. Nedovoljno poznavanje filozofije namaza;
2. Osjećaj zaostalosti;
3. Lijenost;
4. Nehajnost i ne pridavanje dovoljne pažnje namazu;
5. Osjećaj samopredstavljanja i lažnog prikazivanja;
6. Osjećaj bezvrijednosti namaza koji je nastao usljed griješenja;
7. Porodica;
8. Društvo i okolina;
9. Iskvaren prijatelj;
10. Nedolično ponašanje vjerskih lica.
Prvi razlog: Nedovoljno poznavanje filozofije namaza
Nepridavanje značaja namazu zbog nedovoljne upoznatosti sa zbiljom namaza i nepostojanja osjećaja potrebe prema njemu, jedan je od razloga napuštanja namaza. Čovjek po prirodi teži ka onome što mu je važno i na tu stvar obraća pažnju. Ako se čovjeku nešto učini jako važnim i neophodnim na svaki mogući način će se truditi da to ostvari. Kada pitamo neke osobe zašto ne obavljaju namaz u odgovoru kažu: “Ne znam ni sam.”
Iz ovog odgovora se da zaključiti da je razlog zapostavljanja i napuštanja namaza neznanje tj. nedovoljno poznavanje zbilje namaza i neupoznatost sa njegovim koristima. U biti ovakvi ljudi ne osjećaju potrebu prema namazu. Obično razmišljaju na slijedeći način: Živim svoj život i razum mi je vodilja, šta će meni molitva i namaz? Kakve veze ima namaz sa mojim životom? Kakvu ulogu igra namaz u mom životu? Klanjao ja ili ne klanjao neće mi biti koristi od toga. Namaz je za ahiret, a ne za ovaj svijet, a ja živim na ovom svijetu.
Liječenje
Upoznavanje sa zbiljom namaza i razlozima, te činjenicom da je namaz jedna istinska čovjekova potreba da se koristi namaza očituju i na dunjaluku i na ahiretu je jedna opširna tema o kojoj se treba mnogo govoriti. Mi ćemo ovdje ukratko iznijeti samo neke dokaze o neophodnosti namaza i koristi koje nam on donosi.
Sa namazom naš život dobija smisao i smijer.
Namaz je odgovor na osjećaj robovanja i obožavanja koji postoji u svakom čovjeku
Uz pomoć namaza uspostavlja se umjerenost i ravnoteža duše kao što Kur'an kaže:
“'Budite svjesni da se srca smiruju sjećanjem na Allaha.” (Sura Ar-Ra'd, 28. ajet)
Namaz čuva čovjeka od depresije, uznemirenosti, zbunjenosti, poljuljanosti njegove ličnosti, beznadežnosti itd.
Sve naše nečistoće, slabosti, manjkavosti nestaju kada se spojimo sa izvorom svih čistoća, moći, tj. apsolutnim savršenstvom.
Pridržavajući se namaza nestaje naše samoobožavanje, koje je osnova svih grijeha, kao što su samoljublje, zavist, samohvala, oholost, gordost, škrtost i sve ostale duševne bolesti.
Od Imama Alija se prenosi da je rekao: “Namaz je tvrđava u kojoj se čovjek štiti od napada šejtana.”
Hazreti Zehra kaže: “Allah vam je propisao namaz da bi vas sačuvao od oholosti.”
Svi mi prihvatamo činjenicu da je jedna od najvećih čovjekovih nedaća oholost. Jedan od razloga zašto nam je propisan namaz jeste da bi se oslobodili te ružne osobine. Sada kada to znamo zašto ne bismo klanjali? Naravno, važno je napomenuti da će od nas otkloniti sve ove duševne bolesti onaj namaz koji je uistinu i zbiljski namaz, tj. onaj namaz koji se obavlja uz prisustvo srca. To što neki klanjaju samo zbog otklanjanja materijalnih potreba i u vrijeme kada su suočeni sa problemima u stvari nisu se upoznali sa zbiljom namaza i njegovom filozofijom koja je prethodno objašnjena. U vezi sa ovakvim namazima treba reći slijedeće:
1. ovakvo obavljanje namaza je privremeno. To znači da će osoba obavljat namaz sve dok traje konkurs ili prijemni ispit, a čim bude primljen ili odbijen napustit će jer je njegova potreba zadovoljena. A u stvari naša potreba prema namazu je stalna i Gospodar od nas traži da stalno budemo prisutni kao što i ajet kaže:
“I spominji Gospodara svoga ujutro i naveče u sebi, ponizno i sa strahopoštovanjem i ne podižući jako glas, i ne budi nemaran.” (Sura Al-A'raf, 205. ajet)
Kao što ćemo i ukazati, osnovna filozofija ibadeta je povratak sebi i pronalaženje samoga sebe. Ljudi se trebaju svakog trena kretati ka svom usavršavanju kako bi na tom putu usavršavanja krenuli od nepoznavanja sebe i stigli do sopstvenog poznavanja. Zasigurno ibadet koji je zasnovan na ovakvom ubjeđenju ne može biti privremen.
2. ibadet ima svoje razine i ovakav namaz je jedna razina ibadeta. Dakle, ovo su ibadeti koji se obavljaju s namjerom otklanjanja ovosvijetskih problema. I predaje ukazuju na to.
Abu ubejde Haza kaže: “Bio sam sa Imamom Bakirom kada mu se izgubila jahalica. Imam mi je rekao da klanjam dva rekjata namaza i da potom kažem: ‘Bože, Ti koji vraćaš izgubljeno i koji izvodiš iz zalutalosti na uputu vrati meni moje izgubljeno jer je to od Tvoje dobrote i darežljivosti.’”
Zatim je Imam rekao: “O Abu Ubejde, priđi i uzjaši. Popeo sam se sa Hazreti Bakirom i dok smo tako putovali primjetili smo nešto tamno. Imam mi je rekao: ‘To je tvoja kamila.’ Kada sam se zagledao vidio sam je.”
Isto tako Božiji ljudi u vrijeme stiske traže utočište u namazu.
Ibn Halkan u svojoj historiji bilježi slijedeće: “Kad bi se Ibn Sina suočavao sa problemom uzimao je abdest i išao u džamiju da obavi namaz i od Boga bi tražio da mu olakša taj teški problem.”
Kao što se da primijetiti na ovoj razini namaz je samo izraz pokoravanja i robovanja. Znači, kada se suočimo sa problemom putem ibadeta tražimo od Boga da nas pomogne i da nam otkloni problem. Primjer ovakvog ibadeta je poput radnika koji radi za plaću i za svoj rad nema nikakvih potraživanja već radi isljučivo zbog novca koji je produkt njegovog rada. On u stvari trguje svojim ibadetom. Obavlja namaz da bi riješio neki problem, da bi otišao u Džennet, da bi bio primljen na prijemnom ispitu ili da ne ode u Džehennem.
U vezi sa tim Poslanik kaže:
“Zaista ljudi čine ibadet iz tri razloga: Jedna grupa ljudi robuje i čini ibadet Uzvišenom Gospodaru zbog straha od Džehennema i to je ibadet robova. Jedna grupa čini ibadet Uzvišenom Gospodaru u želji da će steći sevape i to je ibadet trgovaca. Jedna grupa čini ibadet zbog ljubavi prema Njemu i to je ibadet slobodnih i ovo je najbolji ibadet.”
Zaključak
Generalno gledajući sa tri strane nam se vraćaju učinci i koristi ibadeta:
a. Koristi koje nam se vraćaju direktno i neposredno od samog ibadeta i namaza. Znači da nam je Gospodar podario sredstva pomoću kojih ostvarujemo želje i potraživanja koje su veće i uzvišenije od ovih naših matrerijalnih. Tim putem mi ostvarujemo svoje poželjno savršenstvo i duhovne želje i potraživanja ili izgrađujemo sami sebe.
b. Koristi i rezultati koji nam se ne vraćaju direktno i neposredno od samog namaza već zbog činjenice da se mi putem ibadeta pokoravamo Gospodaru. Uzvišeni će zauzvrat riješiti naše probleme.
c. Koristi koje nam se ne vraćaju od samih ibadeta direktno i neposredno već putem ibadeta stvaraju plodno tlo za razvoj aktivnosti i postizanje uspjeha. Prema tome, ibadet ima učinka u otklanjanju problema, pa čak i u polaganju prijemnog, ali na taj način da će ibadet i takvaluk polučiti psihički mir, samopouzdanje, jaku volju… i um učini spremnim za aktivnost, napor zalaganje, učenje i iščitavanje. Znači, nije tako da se samim činjenjem ibadeta uspješno polaže prijemni bez da se uloži potrebni trud i napor. Ukratko rečeno, takva u spekulativnom umu ima indirektan uticaj dok u praktičnom ima direktan.
Drugi razlog: Osjećaj zaostalosti
Ovakve osobe vjeruju da je vjera odvojena od života. Vjera je po njihovom mišljenju u koliziji sa životom i uživanjem na ovome svijetu. Nastoje da uvriježe mišljenje da je vjera nešto staro i zaostalo i svi koji vjeruju su zaostali i odvojeni od ovoga svijeta, znanja i prosperiteta. Budući da je namaz sastavni dio vjere a vjera je odvojena od života dolazi se do zaključka da je namaz odvojen od života. Ukoliko osoba bude željela da bude pobožna i da obavlja namaz osjećat će se zaostalom i primitivnom. Ovakve osobe da bi opravdale i zadovoljile sebe i da bi dokazale da je njihov put ispravan i da su njihovi argumenti logični gledaju na pobožne ljude ali i na one koji to nisu i uviđaju da su pobožni daleko od ovosvijetskog života i uživanja na njemu, znanja, napretka, savremenosti… Uviđaju da su takvi istovremeno dok klanjaju i vrlo dosljedno ispunjavaju vjerske obaveze obično nepismeni, zaostali, razmišljaju staromodno i okrenuti su prošlosti. Nasuprot njih vide da osobe koje nisu naklonjene vjeri žive po inostranstvu ili su među nama samima ali su vrlo pismeni, obrazovani, logični i napredni.
Liječenje
Shvatiti i pomoći drugima da shvate da vjera ne samo da nije u koliziji sa znanjem, napretkom, životom i ispravnim uživanjem već je vjera zapravo program kako se treba živjeti. Sve vjerske zapovijedi upravo o tome govore. Kazuju nam kako će čovjek postati čovjekom. Kako će napredovati i razvijeti se. Kako će se kretati. Kako će se izvući iz stagnacije i na koji način će izgraditi društvo. Vjera ne samo da nije u koliziji sa pravilnim uživanjem na ovom svijetu već se posjedovanjem stvarnog imana bolje mogu osjetiti užici na ovome svijetu. Svi vadžibi koji su propisani u vjeri nisu da bi umanjili užitak na dunjaluku već je jedan od njihovih razloga taj da bismo bili sretni na ovom svijetu i da bismo došli do stvarne sreće. Zasigurno će takav čovjek biti sretan i na ahiretu. Dakle, vidimo da ne postoji ona podjela koja je često prisutna kod ljudi da je namaz za ahiret i nema koristi za ovaj svijet. Smisao ograničavanja i spriječavanja u Islamu nije taj da bi Uzvišeni Gospodar zabranjujući neka dijela kao što je blud, kocka, kamata, laž… želio da se mi ne okoristimo životom onako kako bi trebali. Ove zabrane nisu tu da bi zabranili život ljudima i da bi ubili u njima njihove strasti i prirodne nagone već su tu da bi čovjek znao kako obuzdati svoje strasti i dušu koja na zlo navodi i kako bi se bolje okoristio ovim svijetom i njegovim dobrima na pravilan način, npr. razlog zbog čega je propisan post je takvaluk.
“O vjernici propisuje vam se post da bi ste bili bogobojazni.”
Dakle, razlog propisivanja posta je taj da bi sačuvao ljude i učinio ih sigurnim, imunim i oslobodio ih svih robovanja osim robovanja Gospodaru. Upravo je to takvaluk. Da bi ovo shvatili na pravilan način navest ćemo jedan primjer a odgovor ćete dati vi, poštovani čitatelji. Ne uzimajući u obzir Gospodara, vjeru, molitvu šta mislite da li će bolje uživati osoba koja u svom životu bude zatočenik svojih strasti i unutrašnjih poriva ili onaj koji u svojim rukama bude držao uzde svojih strasti?
Gdje god on bude želio da ide i strast je sa njim a ne gdje god strast bude željela i on je sa njom. Da li će bolje živjeti osoba koja bude zatočenik uznositosti, gordosti, zavisti, škrtosti, zlobe… ili neko ko nije zatočenik navedenih stvari? Sada kad je na nama da slobodno odgovorimo trebamo reći da se svi problemi vraćaju na naš nefs. Smisao stvaranja je robovanje a robovanje je to da čovjek ne bude rob svojih strasti, želja, položaja, da sebe stalno vidi većim od drugih.
“I nisam stvorio ni ljude i džine osim da Mi robuju.”
Robovanje nužno povlači za sobom negiranje svakog drugog oblika robovanja. Ono je lijek protiv sopstvene otuđenosti i nepoznavanja samog sebe. To znači da se naš ibadet vraća nama samima a oslobađa nas od svega što je strano. Dobro nam je poznato da je nepoznavanje samog sebe i otuđenost od sebe jedna opaka bolest.
Ukratko rečeno, ibadet je tu da bi pospiješio način života, poboljšao uživanja, izliječio duševne bolesti i uopće da bi doveo čovjeka do savršenstva.
Razlog zbog čega su vjerski orijentisani ljudi i muslimani u svijetu zaostali treba tražiti u razlozima zaostalosti muslimana, tj među samim muslimanima, a ne u Islamu i vjeri. Treba istraživati i saznati zbog čega su muslimani nekada držali glavnu riječ u napretku, znanju i civilizaciji, a potom su zaostali da bi se ponovo počeli buditi i usmjeravati svoje snage i moći ka prosperitetu. Zato trebamo gledati stanje muslimana tokom historije i uvidjeti kako ih je okorištavanje Islamom očuvalo. Treba reći i da svi pobožni i vjerski orijentisani ljudi nisu zaostali i nepismeni već vidimo da su kroz historiju, a i u današnje vrijeme najnapredniji i najčistiji ljudi bili naklonjeni vjeri. Činjenica je i da se među osobama koje nisu vjerski orijentisane nalaze ljudi koji se pridržavaju ljudskih i moralnih principa i žive u skladu sa razumom i to mi nikad nismo negirali. Ono što tvrdimo je slijedeće:
Ako bi se ovi ljudi okrenuli pravoj vjeri, dosegli bi vrhunac svoje moći i bio bi im zagarantovan uspijeh u svim stvarima.
Lijenost je još jedan u nizu razloga napuštanja namaza koji se može primijetiti kod nekih osoba i uzrokuje povremeno ili stalno napuštanje namaza. Ukoliko neke od tih osoba upitamo zašto napuštaju namaz neće dati poseban odgovor. Samo će nam dati do znanja da nemaju hala za takvo što i da ih obavljanje namaza zamara. U principu lijene osobe nemaju jaku volju po pitanju izvršenja duhovnih stvari te su zbog toga često u životu suočeni sa problemima. Budući da je činjenje ibadeta posao koji zahtijeva slobodan duh i jaku volju ovakve osobe ne mogu biti uspješne u obavljanju ibadeta. S obzirom da duša pokreće tijelo pri izvršavanju ibadeta treba postojati velika duša da bi je tijelo slijedilo. U principu ljudi velikog duha kad god požele tijelo će im se naći u njihovoj službi. Kao što kaže jedan pjesnik u svome stihu:
Kada duša velika postane
Na njenu zapovijed tijelo će da ustane.
Upravo zato veliki ljudi nisu zatočenici tjelesnih želja i prohtijeva. Prilikom izvršavanja duhovnih stvari, a naročito namaza, nemaju nikakvih problema. Oni ne samo da se ne zamaraju već u najboljem duhovnom stanju ne osjećajući ni zamor tijela, provode dugo u ibadetu dok osobe koje imaju “malu dušu” stalno su sputani i zatočeni tjelesnim željama, obraćaju pažnju i usredsređeni su na njih. Budući da su tjelesne želje male i neznatne duša se privikava i prilagođava njima. Tako, naprimjer, obožavanje stomaka i odavanje strastima neke su od tjelesnih želja na koje se duša prilagođava. Ujedno se predaje i drugim stvarima kao što su ulizivanje, podilaženje, krađa, prevara, izdaja… s obzirom da je duša zatočena u tijelu izvršavanje duhovnih radnji, a naročito namaza čini im se izuzetno teškim. Zato generalno gledano ovakve osobe ili nikako ne obavljaju namaz ili povremeno.
Liječenje
a) napuštanje pretjeranog jela i spavanja
Jedan od razloga neraspoloženosti, bezvoljnosti i depresije je pretjerivanje u jelu i spavanju. Razlog je taj da usljed pretjeranog jela i sna tijelo postaje ovisno na način da se potpuno predaje svojoj sekundarnoj prirodi. U tom slučaju napuštanje navedenog je izuzetno teško. Kada se tijelo nauči na pretjerano jelo i san kao prvo javlja se osjećaj bezvoljnosti i nezainteresovanosti, a kao drugo slabi mu volja i ne preostaje mu nimalo želje i ushićenja za izvršavanjem ibadeta, namaza i ostalih duhovnih radnji. Zato se čovjek treba pridržavati slijedećih stvari:
1. Prije svega sebe uvjeriti u štetne posljedice i sve druge loše učinke prežderavanja sve dok ne shvati da je pretjerano jelo i pretjeran san izvor mnogih bolesti, da uništava čovjekovu ličnost, biva razlogom da se čovjek osjeća bezvoljno u izvršavanju duhovnih radnji te uzrokuje neobazrivost prema božanskim i ljudskim vrijednostima. Čovjek treba prihvatiti činjenicu da dokle god ima naviku da puno jede i spava za njega ne postoji mogućnost dosezanja do visokih duhovnih položaja niti uspješnog ibadeta.
Imam Ali kaže: “Neće spoznati visoke položaje onaj koji se potčinjava navikama.”
Zato se trebamo truditi da od sebe odstranimo naviku pretjerivanja u jelu i spavanju kako bi duša mogla pozitivno odgovoriti na svoje potrebe. U drugom hadisu Imam Ali kaže: “Promijenite navike, olakšat će vam se ibadeti.”
2. Tražiti od Gospodara da nam pomogne u napuštanju loših navika jer bez Njegove pomoći problem se neća riješiti. Imam Sedžad kaže: “Bože kad god sam rekao evo spreman sam za ibadet i kada bi se ustao i stao pred Tebe da obavim namaz i da ti se intimno obratim spustio bi na mene drijemež tokom namaza i oduzeo bi mi hal prilikom obraćanja Tebi.”
3. U sklopu ovog treba se koristiti sportom i treniranjem tijela kako bismo od sebe odstranili tromost i bezvoljnost. Dakle, da bi stekli elastičnost tijela moramo se obavezati na vježbe i sport.
b) Slijedeća stvar koja donosi lijenost je tračenje vremena i zatočeništvo u niskim neljudskim djelima. Ljudi koji se odaju strastima ne posjeduju jaku volju i pošto je njihova duša zarobljena u tijelu ne posjeduje neovisnost. Ona nije slobodna da bi se iz nje izrodila jaka volja. Budući da su ibadet i obožavanje potrebe i zahtijevi čovjekove duše strastima odane osobe, s obzirom da su zatočene u svom tijelu, ne mogu pozitivno odgovoriti svojim duhovnim potrebama. Zato vidimo da većina ovakvih ljudi napušta namaz ili su lijeni u njegovom stalnom izvršenju.
Zaključak
Da bi se čovjek mogao lahko ustati na namaz mora od sebe otkloniti odanosti strastima, udaljiti se od svakog oblika duhovnog zatočeništva i sebe izbaviti iz sprega ropstva. Najbolji način napuštanja spomenutog je srčano ubjeđivanje i uvjeravanje sebe u prolaznost i kratkotrajnost užitaka i slasti. Znači podsjećati stalno svoju nutrinu da su tjelesni i materijalni užici prolazni i da ostaju samo njihove kobne i štetne posljedice. Svako materijalno dobro je uništivo i prenosivo. S druge strane ubijediti svoju nutrinu u neprolaznost duhovnih užitaka i slast ibadeta i namaza.
c) Ubjeđivanje srca u važnost namaza
Srčano shvatanje da veza sa Bogom i obavljanje namaza pruža užitak čovjeku, motiviše ga i oživljava u njemu zainteresovanost za namazom. Upravo je ljubav ta koja biva razlogom da nam ibadeti budu lahki. Na ovo smo ukazali u prethodnoj raspravi.
Četvrti razlog: Nehajnost i ne pridavanje dovoljne pažnje namazu
Slijedeći razlog napuštanja namaza je olahko shvatanje i ne pridavanje važnosti njegovom obavljanju. Ovaj razlog se razlikuje od lijenosti i bezvoljnosti jer vidimo ljude koji unatoč najboljem duhovnom i tjelesnom stanju potpuno su nemarni prema duhovnim stvarima, a naročito prema namazu. Zato vrlo jednostavno napuštaju namaz pri tom ne osjećajući da su napustili neku važnu stvar.
Liječenje
Jedan od glavnih razloga ne pridavanja pažnje namazu i njegovog olahkog shvatanja jeste ne pridavanje pažnje, uopće, ibadetu. Svaki put kada se čovjekova volja i odluka usmjeri na nešto što je za njega važno i neophodno javit će se i veća zainteresovanost za izvršenje tog djela. Kada vidimo da neko vrlo jednostavno napušta i zaboravlja neku stvar ili neko djelo dovoljno nam govori koliko je to djelo za njega važno i bitno. Tačnije rečeno motiv za izvršavanje svakog djela zavisi o tome u kojoj mjeri je to za njega vrijedno i koliko će mu pridavati značaj. Ukoliko mu se ne dadne značaj vrlo jednostavno će biti zapostavljeno i napušteno. I namaz je jedna jako bitna stvar ali budući da mu ne pridajemo značaj lahko ga napuštamo. Neke osobe ne napuštaju namaz stalno već samo u nekim prilikama kao što su svadbe, tuga, gosti, ispiti itd. Razlog napuštanja namaza u tim prilikama je taj što te poslove smatraju prečim i važnijim od namaza. Budući da je čovjekovo srce stalno okrenuto i usmjereno prema bitnim stvarima u ovom slučaju će se dati prednost nabrojanim stvarima nad namazom.
Zaključak
Da bismo od sebe otklonili olahko shvatanje namaza trebamo mu dati značaj i otkloniti sve uzroke koji nas odvlače od namaza. Trebamo shvatiti da nad glavama nemarnih prema namazu odzvanjaju riječi Božije:
“A teško onima koji, kada molitvu obavljaju, molitvu svoju kako treba ne izvršavaju, koji se samo pretvaraju.” (Al-Ma'un, 4-6.)
U tefsiru El-Mizan u komentaru ovog ajeta stoji: Riječ sahun znači osobe koje su nemarne prema namazu i ne pridaju mu značaja. Napušaju ga ili generalno ili povremeno ili ako im prođe prvi vakat potpuno su bezbrižni.
Treba znati da okretanje od sjećanja na Gospodara, a najočitiji primjer toga je napuštanje namaza, biva razlogom da čovjekov život bude u tjesnacu i stisci kao što ajet kaže:
“A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepa oživjeti.” (Sura Tā hā, 124. ajet)
Allame Tabatabai u vezi sa ovim kaže:
“Onaj koji zaboravi Boga i pokida s Njim veze ne preostaje mu ništa drugo osim ovog svijeta da se za njega srcem veže i da njega postavlja za jedinog voljenog. Kao rezultat toga sve svoje napore i zalaganja će usmjeriti prema njemu i posvetit će se samo unaprijeđenju ovosvijetskog života. Iz dana u dan sve više ga širi i zaokuplja se naslađivanjima. Ovakav način života neće ga učiniti mirnim bilo da posjeduje mnogo ili malo iz prostog razloga što god da dobije od njega neće ga zadovoljiti već će mu oči stalno biti uperene u više od toga, bez da ima kraja ovoj pohlepi i žeđi. Takva osoba će stalno biti u siromaštvu i stisci i u srcu će gajiti zainteresovanost za stvari koje ne posjeduje.”
Ukoliko budemo malo pažljiviji uočit ćemo da napuštanje namaza, koje je jednako okretanju od sjećanja na Boga, prouzrokuje nesmirenost, uzdrmanost, prevrtljivost i teškoće u životu, a da obavljanje stvarnih ibadeta koji su jednaki okretanju ka Bogu prouzrokuje smiraj, veselost, radost, ljudsku veličinu i napredak.
Peti razlog: Osjećaj samopredstavljanja i lažnog prikazivanja
Neki su u odgovoru na pitanje zašto ne obavljaju namaz rekli:
“Osjećamo da se obavljajući namaz svrstavamo u skupinu dvoličnih ljudi. Neki pak, kažu: “Stidimo se jer do sada nismo obavljali namaz. Sada kad želimo da klanjamo bit ćemo predmet ismijavanja roditelja, prijatelja, okoline. Samo iz tog razloga ne klanjamo.”
Liječenje
Način ophođenja sa drugima
Prije svega ljudi moraju znati da time što se okreću Gospodaru nemaju nikakvih potraživanja za to od Njega i nemaju pravo za obavljeni namaz očekivati nešto od ljudi. Moramo paziti da taj isti namaz koji nas treba odvratiti od oholosti ne postane sredstvo kojim ćemo sebe smatrati većim od drugih i da zbog toga druge kritikujemo i ismijavamo. Ne trebamo zaboraviti da se glavna korist vraća nama samima i da smo mi ti koji ubiraju korist. Pa šta onda tražimo od ljudi da bi im prkosili svojim namazom? Ako osjećamo odgovornost prema zalutalosti i zabludi ljudi trebamo znati da pravilno postupanje nije ismijavanje, grđenje, peckanje već ukoliko se sretnemo sa osobom koja po prvi put u životu obavlja namaz trebamo je podržati, poštovati, cjeniti, a ponekad uopšte ne treba pokazivati neke reakcije i s njom se ophoditi kao sa osobom koja je svaki dan do sada obavljala namaz. Jako je važno istaći da vjernici i prijatelji Božiji trebaju poprimiti Božansku boju. Trebaju biti sretni i radosni onda kada se i drugi robovi okreću Njemu. Zar ovo nisu riječi Imama Sadika koji kaže:
“Zaista je Uzvišeni Gospodar radostan zbog tevbe svoga roba više nego što je radostan čovjek koji u tamnoj noći izgubi kamilu i prtljag pa ih pronađe. Bog tevbom svog roba biva radosniji od čovjeka koji je izgubio svoje stvari pa ih pronašao.”
Šta je dužnost sâme osobe?
Osoba koja je napustila namaz mora znati da ukoliko drugi njega ismijavaju zbog obavljanja namaza radovat će se Onaj kome je činio ibadet i to mu je dosta. Kada se On veseli zbog našeg namaza šta nam još treba? Zar prvak šehida onog trena kad pada na zemlju ne govori:
“Bože zadovoljan odredbom Tvojom, podčinjen naredbi Tvojoj, nema obožavanog mimo Tebe.”
Znači, samo je zadovoljstvo Onoga koga obožavamo mjerilo. Imam Husejn za Njegovo zadovoljstvo daje sve, ali mi samo da ne bi neko šta rekao napuštamo namaz. Trebamo svakog trena sebe podsjećati da On nas voli i zarad Njegove ljubavi treba podnijeti sve riječi, uvrede, klevete, provokacije itd.
Šesti razlog: Osjećaj bezvrijednosti namaza koji je nastao usljed griješenja
Jedan od razloga napuštanja i zapostavljanja namaza je osjećaj beskorisnosti namaza koji se javio kao produkt griješenja. To se javilo na osnovu ubjeđenja da obavljanje namaza nije spojivo sa griješenjem. Griješnik sam sebi govori:
“Šta znači namaz meni koji sam uronio u grijeh, nedolične postupke, nepokoravanje Božijim naredbama? Kakve mi je koristi klanjati?” Kao rezultat takvog razmišljanja trudi se da ili napusti namaz ili grijeh. Budući da je sa grijehom ostvario veću prisnost i sebe vidi zatočenikom njegovim smatra da je napuštanje grijeha izuzetno teško i zato odabire lakši put, tj. napušanje namaza. Ali naravno, ponekad u određenom vremenu kao što je to mjesec ramazan posvećuje se ibadetu i kloni se grijeha.
Liječenje
1. Iako je ukaljanost u grijeh haram i spriječava prisutnost srca u namazu ipak ne uzrokuje kvarenje namaza.
2. Problemi neće biti riješeni time što će napustiti namaz, već naprotiv njegovi problemi će se uvećati. Treba znati da je jedna od vesvesa šejtanovih koju ostvaruje putem nefsa ta da stvari duhovne prirode prikaže malim i neznatnim u čovjekovim očima, npr. ubacuje mu misli kao što je ova: “Trebaš znati da je namaz za one koji ne zapadaju u grijeh. Tebi koji si ogrijezao u griješenju bolje je da ne klanjaš jer su klanjanje i grijeh dvije oprečne stvari koje ne idu zajedno.”
Šejtan zna da sve što manje Božiji robovi budu činili ibadet Bogu njegova nadmoć i vlast nad njima će biti veća. Zato raznovrsnim spletkama odvlači čovjekovu pažnju od Gospodara i duhovnosti. U predaji od Zapovjednika pravovjernih se kaže:
“Kada čovjek ustane da obavi namaz šejtan dođe i zavidnim pogledom ga gleda jer vidi kako je milost Božija obuhvatila tog čovjeka.”
Zaključak
Čovjek ne treba biti beznadežan zbog počinjenog grijeha i napuštati namaz, već se treba istovremeno dok se posvećuje ibadetu truditi u napuštanju grijeha i ni pod kakvim izgovorom ne zapostavljati namaz.
3. Treba znati da je beznadežnost prema sebi i prema Gospodaru jedan od velikih grijeha. Koliko god čovjek bude griješan opet postoji put povratka kao što Kur'an kaže:
“Nemojte gubiti nadu u milost Allahovu zaista Allah prašta sve grijehe.” (Az-Zumar, 53.)
Jedan od važnih faktora u izgradnji i napretku, ali i u uništenju jedne ličnosti je porodica i okruženje u kom živi. S obzirom da se ogromni dio ličnosti odgojem formira još u ranom djetinjistvu porodica se ubraja među najvažnije faktore odgoja čovjeka. To je zato što dijete čim progleda ugleda oca, majku i ostale ukućane. Dijete će u ranom djetinjstvu najviše imitirati i slijediti njihove primjere, a naročito oca i majku. Ljudi općenito, a djeca naročito, stalno su u stanju imitiranja i primanja uticaja sredine i ljudi. Zato je ponašanje djece najsličnije ponašanju roditelja i bližnjih ukućana. Naravno i drugi faktori utiču na ponašanje djeteta ali mi ne želimo ovdje o njima raspravljati. Jedan od razloga zapostavljanja namaza je nepostojanje primjera (klanjača) u kući i iskvarena atmosfera u krugu porodice.
a) Nepostojanje podobnog primjera u kući
Postojanje živog primjera koji će obavljati namaz u kući odigrava najvažniju ulogu u usađivanju duhovnosti u dijete. Koliko se samo može vidjeti primjera gdje mališani slijedeći oca ili majku stalno sa njima obavljaju namaz. Brojne su osobe koje razlog napuštanja namaza vide upravo u nepostojanju primjera (klanjača) u kući. U tom smislu kažu: “Ne postoji u stvari poseban razlog za napuštanje našeg namaza već čisto zbog toga što roditelji i ostali ukućani ne obavljaju namaz i mi slijedeći ih ne klanjamo.”
b) Nepostojanje duhovne atmosfere u kući
Jedan od razloga napuštanja namaza je pokvarena i nezdrava atmosfera koja vlada u kući. Moguće je da ukućani obavljaju namaz, ali usljed nesladnosti riječi i dijela i nepridržavanja propisa i moralnih preporuka u djeci se rađa (javlja) odbojnost prema vjeri. U jednom porodičnom okruženju u kojem se čini ibadet mimo Boga nema smisla činjenje ibadeta Bogu. Kako je moguće da se u kući u kojoj se krše Njegove naredbe čini ibadet Njemu? Kako je moguće da se u kući u kojoj se puštaju i gledaju filmovi sa pokvarenim sadržajem postoji produhovljenost, ibadet i duh pokoravanja?
Zaključak
Glava porodice, uključujući i oca i majku, ne samo da ne smije biti “zagađivač” porodične atmosfere, već moraju dovom i ostalim vjerskim i odgojnim preporukama učiniti sve kako bi zavladao duh pokoravanja u toj kući.
c) Primjena neispravnih metoda u duhovnom odgoju djece
Ponekad je razlog napuštanja namaza kod mladih nelogoičan i neograničen pritisak kao i strogoća roditelja. Ovo je jedna realnost koja se može primijetiti kod nekih mladih koji ne obavljaju namaz. Grubo ponašanje praćeno ispoljavanjem sile i nadmoći po svim odgojnim pitanjima, a naročito onih koji se tiču duhovnosti, ne samo da ne ostavlja pozitivnog traga već se često dešava da ima kontraefekat i uzrokuje potpuno kidanje veza sa svim stvarima koje imaju veze sa duhovnošću. Otac i majka i ostali ukućani koji mogu biti dobar primjer primjenom ispravnih metoda trebaju pozivati svoju djecu na praktikovanje vjere. Umjesto ispoljavanja sile i nadmoći koristiti se ispravnim metodama kao što su predočavanje i iznošenje argumenta, hrabrenje, davanje nade, izražavanje poštovanja i njihovo upoznavanje sa dobrim primjerima ljudi i vjerskim autoritetima. Treba im ponuditi knjige koje su napisane na ovu temu i koristiti se svim drugim pravilnim metodama. Najvažnije od svega je to da svojim ponašanjem i pravilnim ljudskim postupanjem stvarajući sklad između namaza i ahlaka pozivamo djecu na obavljanje molitve. Zasigurno ukoliko ne bude sklada između vjerskih dužnosti i naših ponašanja i morala i ukoliko roditelji budu obavljali namaz iz navike ili tradicije bez da obrate i najmanju pažnju na pozitivne učinke ibadeta poziv na molitvu i namaz bit će nedjelotvoran i uzaludan.
Prema tome, na roditeljima i vjerskim licima je obaveza da se trude da naprave sklad između vjerovanja, ponašanja i morala. U tom slučaju će našoj djeci postati jasna konstruktivna uloga ibadeta.
Osmi razlog: Iskvarena sredina i okruženje
Slijedeći razlog napuštanja namaza jest boravak u nepodobnoj i zagađenoj sredini. Čovjekova duša zapada pod uticaj vladajuće atmosfere u društvu i to je jedna neporeciva zbilja. Tako u društvima gdje je prisutna produhovljenost i gdje se drži do namaza postoji veća okrenutost prema duhovnošću, a naročito namazu. O ovome smo govorili u prethodnim raspravama.
Liječenje
Odgovorni ljudi u zajednici imaju dužnost da se trude u poboljšanju i popravljanju stanja zajednice i da unište sva plodna tla za širenje nemorala, a umjesto toga ispune okruženje i sredinu duhovnošću. Ono što je neophodno napomenuti osobama koje napuštaju namaz je slijedeće:
Iako je uticaj nezdrave sredine jedna neporeciva zbilja, treba znati da ostavljanje uticaja na čovjeka zavisi od njegove moći i nemoći da mu se odupre. Isto tako zavisi i o znanju, obavještenosti, imanu, uvjerenju, volji i neovisnosti te ličnosti. Ako ljudi uvećaju svoje znanje, vjerovanje i volju ne samo da će se smanjiti uticaj sredine na njih već će zajednica i društvo zapasti pod njihov uticaj. Uticaj zajednice na pojedinca i uticaj pojedinca na zajednicu je jedna uzajamno povezana stvar. Ukoliko čovjek želi da smanji uticaj sredine na sebe treba se čuvati i ne odlaziti na skupove gdje se čini grijeh a umjesto toga učestvovati na vjerskim i naučnim skupovima i pojačati svoje veze sa vjerskim znalcima i osobama koje drže do vjere. Ukratko rečeno, mora znati da je nemoguće da čovjek prisustvuje i učestvuje na skupovima gdje se čini grijeh i nemoral, skupovima na kojima se puštaju filmovi iskvarenog sadržaja a da istovremeno u njemu postoji živa volja i motivacija za duhovnošću.
Deveti razlog: Iskvaren prijatelj
Jedan od razloga napuštanja namaza je druženje sa osobama koje ne obavljaju namaz. Ovo je jedna zbilja na koju Islam ukazuje i skreće pažnju ljudima. Imam Sadik kaže: “Čovjek je vjere njegovog prijatelja”, ili u drugoj predaji: “Neće ostati zdrav onaj ko se druži sa lošim drugom.”
Budući da svi mi imamo prijatelje sa kojima se družimo moramo znati da naša ličnost kao i naš duhovni život u mnogome ovise o našem društvu.
Zar je moguće da sjedamo i družimo se sa osobama koje napuštaju namaz, a da to ne ostavi lošeg traga na nas?
Zar je moguće da se čovjek druži sa dobrim prijateljima, osobama koje drže do sebe, svoje vjere i namaza, učenim ljudima, a da to ne ostavi pozitivnog traga na njega?
Zasigurno odabir prijatelja igra jako važnu ulogu u tome da li će čovjek biti naklonjen vjeri ili nemoralu.
Liječenje
Najbolji način liječenja je kidanje veza sa iskvarenim prijateljima i onima koji zapostavljaju namaz a umjesto tog uspostavljanje veza sa dobrim ljudima i osobama koje drže do namaza i znanja. Imam Ali kaže: “Nemoj da se družiš sa zlim čovjekom jer će tvoja ćud poprimiti njegovu a da nisi ni svjestan.”
Znači treba se kloniti lošeg društva na svaki mogući način. Pogrešna je pretpostavka da čovjek može sjedati sa bilo kim, a da se to neće odraziti na njega. Naravno, ukoliko je čovjek “vakcinisan” može biti imun na ovakve uticaje. Ali smisao ovakvih veza više nije taj da bi se sjedinio i stopio sa njima već da bi pozitivno uticao na njih kako bi se i oni uputili.
Deseti razlog: Nedolično ponašanje vjerskih lica
Svima nam je jasno koliki uticaj na ljude imaju promicatelji vjere i generalno svi vjerski orijentisani ljudi. Sigurno je da vjerski uzori koji mlade pozivaju ka čistoti, čednosti, ljudskosti, spoznaji, ibadetu… trebaju na prvom mjestu sami da izvršavaju obaveze i postupaju u skladu sa onim što govore. Ukoliko budu radili suprotno svojim riječima ostavit će negativne odgojne učinke na sve članove društva.
Liječenje
1. Osobe koje predstavljaju uzor u vjerskom smislu trebaju prihvatiti činjenicu da će svako njihovo djelo, postupak i ponašanje ostaviti traga na vjerovanje, ponašanje i duhovno stanje ljudi. Tako Poslanik, s.a.v.a., kaže:
“Dvije su skupine u mom ummetu koje ako budu dobre i narod će biti dobar, a ukoliko budu iskvarene iskvarit će se i narod: ulema i naredbodavci.”
2. Slijedeća stvar koju treba istaći je ta da vjerske vođe u primjeni odgojnih metoda moraju, kao i sam Poslanik, imati umjerenost i uravnoteženost i voditi računa o kapacitetu ljudi. Moraju se koristiti korisnim odgojnim metodama kao što su: argumentacija, bodrenje, hvaljenje i sve druge konstruktivne metode a da se drže podalje od depotizma, naredbodavačkog i grubog odnosa, ismijavanja i omalovažavanja osoba.
a) Potrebno je naglasiti svima onima koji zapostavljaju namaz da iako vjerske ličnosti, tj. ulema i svi oni koji čine uzor u društvu imaju dužnost da djeluju u skladu sa onim što govore, i mi također imamo dužnost da tragamo za Istinom. Jedino nam mjerilo treba biti ispravnost riječi i zdrava logika, a ne ispravnost datog promicatelja. Imam Ali ukazuje na to u jednom hadisu pa kaže: “Gledaj u ono što je rečeno a ne u onog ko kaže.”
b) Trebamo znati da svi vjerski uzori nisu jednaki . Koliko je samo njih koji su tokom historije, a i u današnjem vremenu najbolji ljudi na zemlji. Mi možemo sa njima uspostaviti najbolje relacije i njih uzeti za svoje uzore.
Zaključak na samom kraju
Treba znati da se reklo ono što se trebalo reći. Sve ostalo je na praktikovanju i primjeni u djelo. Nadamo se da će ovaj rad odvezati čvor svih teoretskih i praktičnih problema svim tragaocima za Istinom. Božiji selam neka je na ljude koji usvojeno znanje pretaču u djelo.