Milo mi je ispričati ovdje dva sna, koja znače da sam se ja, inšaAllah, dosta osevabio time, što sam ovu knjižicu napisao.
Jedan je san od mene, a drugi je od mog starijeg brata Alije.
Ja, pišući je, prevalio sam jednu večer čudo, preko pola noći. Pošto legoh da malo zaspem, još ne zavedavši se u duboki san, da Bog na dobar hajr okrene!, ukaza mi se jedna divna palača s velikim prozorima, od kojih na jednome stajaše jedno milostivo žensko u lijepoj, prostranoj i do tala dugoj haljini, koje odmah poznadoh da je to milosrdna hazreti Fatima, r.a. Kao da mi je bila otprije lično poznata. Gledaše u mene veoma veselim i osmjehnutim licem, kao da mi na srcu zahvaljuje na mome radu. Ja se jako zastidjeh od te najhajirnije i najodličnije žene i od stida oborih oči preda se. U tom momentu ja se probudih.
Do malo vremena otišao sam u svoje rodno mjesto Konjic, pa mi poče moj brat pripovjedati da je usnio, kako sam ja umro i da me nosi hazreti Pejgamber, alejhisselam, s mnogim njemu nepoznatim hodžama u velikim ahmedijama, među kojima bijaše i naš brat, pobožni rahmetli Abdulah u tolikoj visini rasta, da mu je ahmedija prošla mimo sve visoke voćke, između kojih se nosaše moja dženaza. Rahmetullahi ‘alejhi!
(Sejfullah Proho – Hercegovački biser, priredili Fatima Tinjak i Muharem Omerdić, Dobra knjiga, Sarajevo, 2009., str. 106.)
Ovdje možete preuzeti cio
{google_docs}mevlud-smrt hazreti Fatime.pdf{/google_docs}