Scroll to top

Poricanje Proživljenja od strane prirodoslovaca nije na temelju naučnih principa – o stanovnicima pećine / ashabu kehf (34/2)

S perzijskog preveo: Amar Imamović

Prethodni 1. dio predavnja.

Od Božijih znakova koje ukazuje na Proživljenje je i kur'ansko kazivanje o stanovnicima pećine. Ova priča poznata je među narodima i historičarima a časni Kur'an je prenosi onoliko koliko je potrebno da bi svjedočila o Proživljenju.

Allah, dž.š., u vezi njih, nakon što ih je probudio iz duboka sna u trajanju od tri stotine i devet godina, nedvosmisleno kaže:

وَكَذَلِكَ أَعْثَرْنَا عَلَيْهِمْ لِيَعْلَمُوا أَنَّ وَعْدَ اللَّهِ حَقٌّ وَأَنَّ السَّاعَةَ لاَ رَيْبَ فِيهَا

“I Mi smo, isto tako, učinili da oni za njih saznaju, da bi se uvjerili da je istinito Allahovo obećanje i da u čas oživljenja nema nikakve sumnje.”[1]

Na početku kazivanja o njima Allah, dž.š., kaže:

فَلَعَلَّكَ بَاخِعٌ نَّفْسَكَ عَلَى آثَارِهِمْ إِن لَّمْ يُؤْمِنُوا بِهَذَا الْحَدِيثِ أَسَفًا * إِنَّا جَعَلْنَا مَا عَلَى الأَرْضِ زِينَةً لَّهَا لِنَبْلُوَهُمْ أَيُّهُمْ أَحْسَنُ عَمَلاً * وَإِنَّا لَجَاعِلُونَ مَا عَلَيْهَا صَعِيدًا جُرُزًا

“Pa zar ćeš ti za njima od tuge svisnuti, ako oni u Govor ovaj neće da povjeruju?! Sve što je na Zemlji Mi smo kao ukras njoj stvorili da iskušamo ljude ko će se od njih ljepše činiti, a Mi ćemo nju i golom ledinom učiniti.”[2]

Odavde počinje kazivanje o stanovnicima pećine.

أَمْ حَسِبْتَ أَنَّ أَصْحَابَ الْكَهْفِ وَالرَّقِيمِ كَانُوا مِنْ آيَاتِنَا عَجَبًا

“Misliš li ti da su samo Stanovnici Pećine i el-Raqīma (Natpisa) bili jedan od Naših čudnih znakova?”[3] Potom nastavlja s pričom:

Stanovnici pećine su bili skupina mladića koji su odrasli u idolopokloničkom okruženje, ali sa pojavom tevhidske misli u njihovom društvu oni su prihvatili vjerovanje u jednog Boga. Nakon ovoga oni su od strane društva bili podvrgnuti velikim nedaćama i tegobama. I koliko god da su više istrajavali u svom vjerovanju, oni su bili više mučeni, pa i ubijani.

Ovi mladići su jasnom mišlju prihvatili iman u Boga i On im je uvećao uputu i otvorio im je vrata spoznaje i znanja. Oni su imali toliko jako čvrsto uvjerenje i bili su toliko jako povezani sa Uzvišenim Bogom da se nisu ničega plašili pa ni najteže životne prilike.

Oni su znali ako živjeli u takvom društvenom okruženju neće imati izbora nego da žive načinom njihova života: da ne govore riječi istine i da ne prakticiraju istinski šerijat. A budući da su spoznali put tevhida i napustili širk, jedini način izbavljenja iz takvih okolnosti je bio udaljavanje iz društva.

Prema tome, odbacujući mogućnost harmonije sa idolopokloničkim i neznalačkim društvom uz čvrsto srce i vjeru bez imalo straha, javno su priznali tevhid riječima:

وَرَبَطْنَا عَلَى قُلُوبِهِمْ إِذْ قَامُوا فَقَالُوا رَبُّنَا رَبُّ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ لَن نَّدْعُوَ مِن دُونِهِ إِلَهًا لَقَدْ قُلْنَا إِذًا شَطَطًا * هَؤُلاء قَوْمُنَا اتَّخَذُوا مِن دُونِهِ آلِهَةً لَّوْلاَ يَأْتُونَ عَلَيْهِم بِسُلْطَانٍ بَيِّنٍ فَمَنْ أَظْلَمُ مِمَّنِ افْتَرَى عَلَى اللَّهِ كَذِبًا

“Gospodar naš je Gospodar nebesa i Zemlje i pored Njega mi se nećemo drugom bogu klanjati, jer bismo tada govorili besmislice. Narod ovaj naš je mimo Njega druge bogove prihvatio, pa zašto onda o njima jasan dokaz ne donose?! A ima li nepravednijeg od onoga koji o Allahu iznosi neistinu?”[4]

Potom su sebi rekli:

وَإِذِ اعْتَزَلْتُمُوهُمْ وَمَا يَعْبُدُونَ إِلاَّ اللَّهَ فَأْوُوا إِلَى الْكَهْفِ يَنشُرْ لَكُمْ رَبُّكُم مِّن رَّحمته ويُهَيِّئْ لَكُم مِّنْ أَمْرِكُم مِّرْفَقًا

“Kad napustite njih i one kojima oni mimo Allahu robuju, sklonite se u Pećinu! Gospodar vaš će vas milošću Svojom obasuti i za vas će ono što će vam korisno biti pripremiti.”[5]

Sakrili su u prostranu pećinu zajedno sa psom koji je na ulazu u pećinu pružio svoje dvije šape. Budući da su znali ako ih njihov narod nađe u pećini da će ih ubiti ili izložiti velikom mučenju, okrenuli su se dovi Uzvišenom Allahu:

رَبَّنَا آتِنَا مِن لَّدُنكَ رَحْمَةً وَهَيِّئْ لَنَا مِنْ أَمْرِنَا رَشَدًا

“Gospodaru naš, daj nam Svoju milost i daj nam razbora u stvari ovoj našoj!”[6]

فَضَرَبْنَا عَلَى آذَانِهِمْ فِى الْكَهْفِ سِنِينَ عَدَدًا

Mi smo ih u pećini uspavali za dugo godina.[7]

Cijelo vrijeme je sa njima je bio i njihov pas u razdoblju za koji Kur'an kaže:

وَلَبِثُوا فِى كَهْفِهِمْ ثَلاثَ مِائَةٍ سِنِينَ وَازْدَادُوا تِسْعًا

“A oni su ostali u pećini svojoj tri stotine godina, i k tome još devet.”[8]

Razvoj događaja u vezi sa njima teče sve do dijela kada Kur'an kaže:

وَكَذَلِكَ بَعَثْنَاهُمْ لِيَتَسَاءلُوا بَيْنَهُمْ قَالَ قَائِلٌ مِّنْهُمْ كَمْ لَبِثْتُمْ قَالُوا لَبِثْنَا يَوْمًا أَوْ بَعْضَ يَوْمٍ قَالُوا رَبُّكُمْ أَعْلَمُ بِمَا لَبِثْتُمْ

“I tako ih probudismo Mi da bi jedne druge pitali. Jedan od njih upita: ʻKoliko ste ovdje ostali?ʼ

“Ostali smo dan ili dio dana!” – odgovoriše. “Gospodar vaš najbolje zna koliko ste ostali!” – rekoše.”[9]

Kur'an nastavlja kazivanje do mjesta:

وَكَذَلِكَ أَعْثَرْنَا عَلَيْهِمْ لِيَعْلَمُوا أَنَّ وَعْدَ اللَّهِ حَقٌّ وَأَنَّ السَّاعَةَ لاَ رَيْبَ فِيهَا

“I Mi smo, isto tako, učinili da oni za njih saznaju, da bi se uvjerili da je istinito Allahovo obećanje i da u Čas oživljenja nema nikakve sumnje!”[10]

Iz ovoga saznajemo da je cijelo kazivanje o stanovnicima pećine, njihovo bježanje u pećinu, uspavljivanje od 309 godina, buđenje, odlazak u grad radi kupovine hrane i saznavanje ljudi za njih, jednostavno sve što se veže za njih, radi potvrđivanja pitanja Proživljenja i da u to nema ni najmanje sumnje.

Velikani tefsira i hadisa su ovu priču prenijeli u različitim oblicima. Mi ćemo u nastavku donijeti onu verziju koju bilježi Ali ibn Ibrahim Qomi u svom Tefsiru. On kaže: “Prenosi mi moj otac od Ibn Ebi ‘Umejra od Ebu Basira od Imama Sadika da je rekao: ‘Povod objave sure Kehf je taj što su Kurejšije poslali od sebe trojicu izaslanika do Etiopljana da se pouče pitanjima koje će postaviti Poslaniku. Ta trojica ljudi su bili: Nadr ibn Hāris ibn Kelde, ‘Uqbe ibn Ebi Mu'ajt i ‘Āsim ibn Wāil. Njih trojica su otputovali do Abasinije da bi se susrela sa jevrejskom i kršaćanskom ulemom.

Jevrejska ulema je rekla: ‘Postavite Muhammedu tri pitanja. Ako odgovori prema onome što mi imamo u našim knjigama, znajte da govori istinu i nije lažac. Također, pitajte ga za još jedno pitanje i ako bude znao odgovor na njega, znajte da je lažac!’

Trojica Kurejšija upitaše: ‘Koja su to pitanja?’

Jevrejska ulema reče: ‘Pitajte Muhammeda koliko su dugo spavali mladići koji su nekada prije živjeli, pobjegli od svog naroda i napustili grad sakrivši se u pećinu? Koliko ih je bilo? Pored njih ko je još bio s njima? Kako je teklo njihovo kazivanje?

Također, pitajte ga ko je bio onaj znalac u vezi koga je bilo naređeno hazreti Musau da ga slijedi i poučava se od njega? Kako ga je slijedio? Kako teče kazivanje njegovo sa tim znalcem?

Također, pitaj te ga o onom čovjeku koji je prošao svijetom od mjesta gdje izlazi Sunce do mjesta gdje zalazi, sve dok nije stigao do brane koja je štitila od Jedžudža i Medžudža? Ko je bio taj čovjek? Kakvo je kazivanje o njemu?’

Potom su podrobno izdiktirali trojici izaslanika ova tri pitanja i rekli da ukoliko Muhammed odgovori onako kako su im oni pojasnili, neka znaju da on govori istinu. A ukoliko bude suprotno onome što smo vam mi rekli, znajte da je on lažljivac i ne potvrđujte ga!

Kurejšije su pitali: ‘Koje je ono četvrto pitanje?’

Jevrejski učenjaci rekoše: ‘Pitajte ga kada će nastupiti Sudnji dan! Ako tvrdio da on zna njegovo vrijeme, znajte da je on lažljivac! Jer osim Allaha Uzvišenog niko drugi ne zna vrijeme nastupanja Sudnjeg dana!’

Ova tri čovjeka nakon što su se vratila iz Nedžrana otišla su do Ebu Taliba u Mekki i rekla: ‘O Ebu Talib! Dijete tvoga brata za sebe tvrdi da se njemu spuštaju vijesti sa neba, iz skrivenog! Mi imamo nekoliko pitanja za postaviti! Ukoliko tačno odgovori na njih, on je u svojoj tvrdnji isitinit. A ukoliko ne odgovori na njih, mi ćemo tada znati da je lažjivac!’

Ebu Talib reče: ‘Možete pitati šta hoćete.”

Kurejšije su postavili svoja tri pitanja Allahovu Poslaniku, s.a.v.a.

Allahov Poslanik, s.a.v.a., bez da uz svoj odgovor pridoda: ‘Ako Bog htio’, reče: ‘Sutra ću vam odgovoriti (sa nadom da će Džibrail doći od Uzvišenog Gospodara sa odgovorima).’

Nakon toga je Objava Allahovom Poslaniku, s.a.v.a., bila prekinuta četrdeset dana. To je bilo tako da je Allahova Poslanika, s.a.v.a., obuzela velika tuga, a ashabi koji su prigrlili iman i stalno bili uz njega pali u sumnju. Kurejšije su se obradovale, a Poslanika i vjernike su izvrgavali podsmijehu. Ebu Taliba je, također, obuzela tuga.

Kada je prošlo četrdeset dana Allahovu Poslaniku, s.a.v.a., je objavljena sura Kehf.

Allahov Poslanik, s.a.v.a., je pitao Džibraila: ‘Nije te bilo! Bio si spor kod donošenja odgovora na ova pitanja?’

Džibrail reče: ‘Ja nemam nikako moći od sebe da bih se mogao spustiti bez Allahove dozvole!’ Upravo tada Gospodar objavi ajete sure Kehf:

أَمْ حَسِبْتَ أَنَّ أَصْحَابَ الْكَهْفِ وَالرَّقِيمِ كَانُوا مِنْ آيَاتِنَا عَجَبًا

“Misliš li ti da su samo Stanovnici Pećine i el-Raqīma (Natpisa) bili jedan od Naših čudnih znakova?”[11], i potom cijelo kazivanje o stanovnicima pećine.

U nastavku Imam Sadik reče: ‘Stanovnici pećine i Rakīma su živjeli u vrijeme vladara tiranina i silnika koji je svo stanovništvo na silu tjerao da obožavaju kipove. Ko ne bi prihvatio njegov poziv bio bi ubijen.

Mladići koji su prigrlili iman u jednog Boga jedino su Njemu činili ibadet. Vladar je, s druge strane, postavio ljude na kapijama grada koji nisu nikome dozvoljavali da izađe iz grada a da ne učine sedždu kipovima.

Ovi mladići su pod izlikom da idu loviti ribu izašli iz grada. Na putu su naišli na čobana kojeg su pozvali u svoju vjeru. Čoban se ne odazva njihovom pozivu, ali jeste njegov pas koji je s njima pošao.

Imam Sadik reče: Nijedna zvijer (بهائم) neće uću u Džennet, osim troje: magarac Bal‘ama Baura (بلعم باعورا),[12] vuk iz kazivanja o hazreti Jusufu[13] i pas stanovnika pećine.

Stanovnici pećine su pobjegli iz grada pod izlikom da odoše u lov jer su bilu u strahu od vjere vladareve. Kada je nastupila noć ušli su u pećinu i pas je ušao za njima.

Gospodar je dao da njima ovlada san, kao što je i rekao:

فَضَرَبْنَا عَلَى آذَانِهِمْ فِي الْكَهْفِ سِنِينَ عَدَدًا

“Mi smo ih u pećini uspavali za dugo godina.”[14]

Oni su u pećini bili u dubokom snu dok je Gospodar uništio onog tiranina i silnika vladara i dok svi stanovnici te zemlje nisu pomrli. Ljudi tog područja su nestali. Došlo je novo vrijeme i sa njime novi ljudi.

Tada su se stanovnici pećine probudili. Jedni su druge pitali: ‘Koliko je vremena prošlo dok smo ovdje spavali?’

Drugi su pogledali u nebo i vidjeli kako se Sunce diglo na nebu. Zato su u odgovoru rekli: ‘Ostali smo dan ili dio dana.’

Potom su rekli: ‘Pošaljimo jednog od nas s srebrenjacima u grad, pa nek vidi u koga je najčistije jelo i neka vam od njega donese hrane. Neka bude ljubazan i neka nikome ne govori ništa o nama, jer, ako doznaju za nas, kamenovat će nas ili će nas na silu u svoju vjeru obratiti. U tom slučaju nikada nećemo postići ono što želimo.’

Jedan između njih napusti pećinu i ode u grad da nabavi hranu. Međutim, kada je došao u grad, uvidio je da nije onaj isti kojeg se sjećao. Vidio je i ljude koji žive potopuno drugačije od onih prijašnjih. On nije poznavao stanovnike grada niti jezik njihov, a niti oni nisu njega razumjeli.

Rekoše mu: ‘Ko si ti i odakle dolaziš?’, na šta im je on pojasnio cio njihov slučaj.

Vladar grada sa svim svojim pomoćnicima je izašao izvan grada da bi se uvjerio u istinitost priče. Došli su do ulaza u pećinu i htjeli su ući unutra da bi se još više upoznali sa cijelim događajem.

Neki su govorili da ih je troje i četvrti je pas. Drugi su govorili da je njih ukupno pet i pas šesti. Neki drugi opet da je njih sedmero i pas osmi.

Gospodar je stanovnike pećine ogrnuo odjećom takvog strahopoštovanja da pridošlice nisu imali hrabrosti i snage da uđu u pećinu. Jedino je onaj od stanovnika pećine mogao ući unutra.

Kako je ušao unutra našao je svoje prijatelje u strahu jer su mislili da su ljudi ispred pećine pomagači tiranina vladara Dikijanusa i da ih imaju namjeru ubiti.

On ih je uvjerio i umirio da nije tako. Zapravo, da su i Dikijanus i svi stanovnici grada umrli i da su ovo neki drugi ljudi. I da su oni cijelo vrijeme bili u dubokom snu i da ih je Gospodar probudio da bi njih učinio ljudima znakom Njegove Jednoće i Moći i da bi bili dokaz Proživljenja.

Svi su zapali u veliki plač. Zamolili su Boga Uzvišenog da ih vrati u san i oni su ponovo utonuli u san.

Vladar tog vremena, koji je bio i vjernik, reče: ‘Priliči da na ulazu u pećinu sagradimo bogomolju (mesdžid) i da u zijaret ovdje dolazimo, jer su ovo ljudi vjernici.’

Stanovnici pećine se svake godine dva puta prevrću sa jednog boka na drugi. Šest mjeseci spavaju na desnoj strani, a šest mjeseci na lijevoj strani. Pas je s njima stalno na ulazu u pećinu ispružnih prednjih šapa.”[15]

Nakon što je naveo ovu predaju Allame Tabatabai kaže da je ona u pogledu teksta najjasnija predaja na ovu temu i ujedno najispravnija jer u sebi ima najmanje zbrke i nejasnosti. Ali, pored toga ova predaja po nekim tačkama je oprečna kur'anskim ajetima. Prije svega, po ovoj predaji, oni koji su raspravljali o broju stanovnika pećine bili su oni koji su se sakupili pred pećinom, što je oprečno kur'anskom tekstu.

Nadalje, predaja ukazuje da oni po drugi put nisu umrli već se vratili u san, da je njihov pas živ i da je uspavan, da svake godine oni dva puta bivaju prevrnuti sa jednog boka na drugi. Oni su, dakle, i sada u pećini, a mi danas ne poznajemo nijednu takvu pećinu na kugli zemaljskoj sa stanovnicima koji u njoj spavaju.[16]

Sa nekoliko napomena završavamo kazivanje o stanovnicima pećine:

1. Kehf (ili pećina kako mi prevodimo ovu riječ na bosanski jezik) podrazumijeva otvor u planini, a šira je od pećine i udubljenja u veličini da ona u sebe može primiti i čovjeka i životinju da komotno mogu obitavati u njoj.

Nadalje riječ el-raqīm, koja se spominje u ajetu, ima značenje natpisa. Zato što su imena stanovnika pećine bila ispisana na bronzanoj ili zlatnoj ploči i to je držano u kraljevskim riznicma ili zato što su njihova imena ispisana na zidovima unutar pećine, oni se nazivaju također i “ashabi (stanovnici) natpisa”. Dakle, stanovnici pećine i stanovnici Rakīma su jedan te ista skupina ljudi.

Neke slabe predaje koje govore da bi to mogli biti neki drugi ljudi nisu tačne iz više razloga. U tim predajama se kaže da su se trojica ljudi u pustinji našli usred oluje i sakrili se u pećinu. Veliki kamen je zatvorio ulaz pećine i dovom svakog od trojice a zaslugom dobrog djela kojeg su počinili, kamen se od tri puta potpuno pomakao sa ulaza u pećinu.

Daleko je od kur'anskog stila izražavanja i ljepote govora da spomene dvije različite priče zajedno, da jednu podrobno pojasni, a da drugu potpuno zanemari.

Neki su rekli da je Rakīm ime planine gdje se nalazi pećina, drugi da je to ime pustinje gdje se nalazi ta planina, treći opet da je to ime grada iz kojeg su pobjegli stanovnici pećine, četvrti opet da je to ime psa u pećini. Međutim, sve to nije dokaz za spomenute tvrdnje već je dokaz da riječ rakim ukazuje na nešto ispisano, i upravo zato što su njihova imena ispisana na nečemu oni se nazivaju ashabi Ploče.

2. Broj stanovnika pećine.

U Kur'anu čitamo:

سَيَقُولُونَ ثَلاثَةٌ رَّابِعُهُمْ كَلْبُهُمْ وَيَقُولُونَ خَمْسَةٌ سَادِسُهُمْ كَلْبُهُمْ رَجْمًا بِالْغَيْبِ وَيَقُولُونَ سَبْعَةٌ وَثَامِنُهُمْ كَلْبُهُمْ قُل رَّبِّى أَعْلَمُ بِعِدَّتِهِم مَّا يَعْلَمُهُمْ إِلاَّ قَلِيلٌ فَلاَ تُمَارِ فِيهِمْ إِلاَّ مِرَاء ظَاهِرًا وَلاَ تَسْتَفْتِ فِيهِم مِّنْهُمْ أَحَدًا

“Neki će reći: ʻBilo ih je trojica, četvrti je pas njihov!ʼ A neki tvrditi: ʻBilo ih je peterica, šesti je pas njihov!ʼ – o nepoznatom tako nagađajući – a neki će opet govoriti: ʻBilo ih je sedmerica i osmi je pas njihov!ʼ Ti reci: ʻGospodar moj dobro zna njihov broj, a samo malo njih to zna!ʼ

Zato ti o njima ne raspravljaj, osim o vanjštini stvari, i ne pitaj o njima od njih nikoga!”[17]

Na temelju nekoliko činjenica Allame Tabatabai je mišljenja da je njih bilo sedmero.

Kao prvo, nakon što Kur'an navodi prva dva mišljenja o njihovom broju, koje kaže da ih je ili pet ili šest, ustvrđuje: o nepoznatom tako nagađajući. U izvornom arapskom tekstu ovdje se koristi metafora “gađanje strijelom u nepoznato” (رَجْمًا بِالْغَيْبِ), a to znači bacanje strijele bez cilja, odnosno u ovom slučaju u značenju nagađanja. Ali nakon navođenja mišljenja da je njih bilo sedmero, Kur'an zašućuje.

Kao drugo, u trećem slučaju, kada Kur'an kaže: Bilo ih je sedmerica i osmi je pas njihov, prvi dio rečenice je vezan sa drugim veznikom “i” što ukazuje na postojanost slučaja i prilika, za razliku od prva dva slučaja. Korist spominjanja veznika “i” je u tome što naglašava da je povezanost opisanog sa ovim atributom postojana stvar. Ovaj veznik obznanjuje da oni koji su rekli: Bilo ih je sedmerica i osmi je pas njihov, to su izgovorili na temelju sigurnog znanja i mirne misli, a nisu se zadovoljili samo čistom pretpostavkom. Za razliku od drugih koji su se zadovoljili pretpostavkom zbog čega je i rečeno u njihovom slučaju “gađanje strijelom u nepoznato” (رَجْمًا بِالْغَيْبِ).[18]

Kao treće, kur'anski ajet: “I tako ih probudismo Mi da bi jedne druge pitali. Jedan od njih upita: ʻKoliko ste ovdje ostali?ʼ ʻOstali smo dan ili dio dana!ʼ – odgovoriše. ʻGospodar vaš najbolje zna koliko ste ostali!ʼ – rekoše.”[19]

Ovaj ajet otkriva dijalog koji se vodio između dvije skupine. Subjekat u množini ne može biti manje od tri osobe, pa tako zbir dvije skupine i osobe koja je prva postavila pitanje ne može biti manji od sedam.[20]

3. Imena stanovnika pećine.

Allame Tabatabai je rekao: “U grčkim i hebrejskim predajama, na koje se oslanjaju islamske predaje, njihova imena su sljedeća:

1. Maxi milianos (مكس منيانوس – ميليانوس),

2. Iamblichos (اميلخوس – مليخا),

3. Martinos (Martelos) (مرتيانوس – دوانيوانس – دنياسيوس),

4. Dionysios (ذوانيوس – دوانيوانس – دنياسيوس),

5. Joannes (ينيوس – يوانيس – نواسيس),

6. Exakoustodianos (اكساكدثو دنانوس – كسقسططيونس – اكسقوسطط – كشفوطط),

7. Antonios (انطونس – اندونيوس – انطينوس).

Ime psa je bilo Kitmir (قِطمير).

Neki su rekli da su arapskih oblici njihovih imena preuzeti iz koptskog jezika, a koptski je preuzeo iz hebrejskog jezika.[21]

4. Gdje se nalazi pećina?

Među otkrivenim pećinama danas, a koje se dovode u vezu sa stanovnicima pećine, najpoznatije su njih pet: Ifisus (اِفِسوس), Redžib (رَجيب), pećina planine Kasijus (قاسيوس), Betra’ (بَتراء), pećina na poluotoku Skandinavije.

Pećina planine Kasijus u blizini Damaska, pećina Betra’ u Palestini i pećina na skandinavskom poluotoku ne odgovaraju kako po geografskom položaju, tako i po historijskim činjenicama vezanim za stanovnike pećine, zato se njima nećemo ni baviti.

A što se tiče pećine Ifisus. Grad Ifisus je jedan od urušenih i arheoloških gradova na području današnje Turske. Grad Ifisus se nalazi 73 kilometra od Izmira, a sama pećina se nalazi jedan kilometar ili bliže gradu Efes u blizini sela Širinđe na brdu Ajasuluk.

Ova pećina je veoma prostrana. U njoj se nalaze stotine grobova izgrađenih od cigle. Izlaz pećine je okrenut prema sjeveroistoku. U njenoj blizini nema tragova od crkve, sinagoge ili džamije. Mnogi komentatori Kur’ana i historičari smatraju da ona odgovara kazivanju o stanovnicima pećine. Među kršćanima ova pećina spada u najpoznatije. Ukratko, ova pećina je najpoznatija kao ona za koju se veže događaj stanovnika pećine među narodima koji vjeruju u tu priču.

Međutim, Allame Tabatabai donosi nekoliko dokaza da ova pećina ne može biti pećina od stanovnika pećine.

Prvo, kur’anski ajet određuje neke geografske karakteristike te pećine:

وَتَرَى الشَّمْسَ إِذَا طَلَعَت تَّزَاوَرُ عَن كَهْفِهِمْ ذَاتَ الْيَمِينِ وَإِذَا غَرَبَت تَّقْرِضُهُمْ ذَاتَ الشِّمَالِ وَهُمْ فِى فَجْوَةٍ مِّنْهُ ذَلِكَ مِنْ آيَاتِ اللَّهِ مَن يَهْدِ اللَّهُ فَهُوَ الْمُهْتَدِى وَمَن يُضْلِلْ فَلَن تَجِدَ لَهُ وَلِيًّا مُّرْشِدًا * وَتَحْسَبُهُمْ أَيْقَاظًا وَهُمْ رُقُودٌ وَنُقَلِّبُهُمْ ذَاتَ الْيَمِينِ وَذَاتَ الشِّمَالِ وَكَلْبُهُم بَاسِطٌ ذِرَاعَيْهِ بِالْوَصِيدِ لَوِ اطَّلَعْتَ عَلَيْهِمْ لَوَلَّيْتَ مِنْهُمْ فِرَارًا وَلَمُلِئْتَ مِنْهُمْ رُعْبًا

“I ti vidiš kako Sunce, kada grane, Pećinu njihovu obilazi s desne strane, a kada zalazi, tad njih zaobilazi s lijeve strane, a oni usred Pećine! To su Allahovi znaci! Koga Allah uputi, taj je na Pravoj Stazi! A koga On zabludi prepusti, takvom nećeš zaštitnika, naputitelja ti naći. I pomislio bi da su budni, ali oni su spavali. Mi smo ih prevrtali sad na desnu, sad na lijevu stranu! A pas njihov, prednjih šapa opruženih, na ulazu bī. Da si ih vidio, od njih bi se bježeći okrenuo i strahom bi zbog njih ispunjen bio.”[22]

Ovi ajeti jasno kažu da zrake Sunca kada se ono rađa padaju na lijevu stranu pećine, a kada zalazi na desnu stranu pećine. To znači da ulaz u pećinu mora biti okrenut prema jugu, a ne prema sjeveru. Budući da je ulaz pećine u Efesu prema sjeveru, tumači Kur'ana su nužno morali lijevu i desnu stranu odrediti prema osobi koja izvana želi ući unutar pećine. To ne može biti tačno, jer se desna i lijeva strana uobičajeno određuje prema osobi koja se nalazi unutar pećine i okrenuta je prema izlazu. (…)

Drugo, u ajetu stoji a oni usred Pećine na uzdignutom mjestu (وَ هُمْ فِى فَجْوَةٍ مِّنْهُ), a u pećini Ifisus nema nikakve uzvisine. Ova primjedba vrijedi ako se riječ fedžve (فَجْوَة) razumije u značenju uzdignutog mjesta. Mnogi su ovu riječ razumjeli kao prostrano mjesto.

Treće, u Božijem govoru čitamo:

قَالَ الَّذِينَ غَلَبُوا عَلَى أَمْرِهِمْ لَنَتَّخِذَنَّ عَلَيْهِم مَّسْجِدًا

“Onda oni koji su o njima najviše znali rekoše: ʻNapravit ćemo bogomolju (mesdžid) na mjestu njihovome!ʼ”[23]

U pećini Ifisus nema nikakva traga od sinagoge, crkve ili neke druge bogomolje.

Pored toga, u toj pećini nema ni traga popisu imena stanovnika pećine i psa. Oprečno ostalim pećinama, a posebno u slučaju pećine Redžib, gdje postoje mnoga svjedočanstva da je upravo to ta pećina.

Pećina Radžib se nalazi osam kilometara od Ammana glavnog grada Jordana u blizini mjesta Redžib gdje je pronađena u iskopinama pod kamenjem na južnim obroncima planine.

Dvije strane pećine, lijeva i desna, su otvorene i sunčeve zrake ih obasjavaju. Otvor pećine je okrenut prema jugu. Unutar pećine se nalazi jedna uzdignuta površina veličine tri metra sa dva i po metra. Unutar pećine ima nekoliko grobnica vjerovatno od 7 ili 8 osoba.

Na zidovima pećine postoji ispis na starogrčkom i semudskom jeziku koji nije čitljiv zbog loše očuvanosti. Također, pored drugih ukrasa, postoji i slika psa u crvenoj boji.

Iznad ove pećine postoje tragovi bizantijske bogomolje. Po kovanom novcu koji je nađen i još nekim drugim pokazateljima može se shvatiti da je bogomolja napravljena za vrijeme cara Justina prvoga (418. do 428. god.)[24]. I drugi prisutni tragovi i pokazatelji govore o tome da je ta bogomolja nakon muslimanskih osvajanja tih područja pretvorena u islamsku bogomolju, odnosno džamiju, sa mihrabom, mjestom za mujezina i abdesthanom.

Ova pećina je bila zaboravljena i kroz vrijeme se urušila, sve do nedavno, kada je vlada Jordana otpočela iskopavanja koja su potvrdila je da ta pećina upravo ona koja se spominje u Kur'anu.

Neke predaje kod muslimana, također, ukazuju da se pećina nalazi u Omanu. Autor poznatog djela Ma‘džmaul-buldān Jāqūti kaže da je Rakīm mjesto jednog sela u Omanu.

Grad Oman je izgrađen na mjestu Filadelfije jednog od najljepših i najpoznatijih gradova svog vremena. Prije pojave islama s početka drugog stoljeća nove ere bio je pod vlašću Rima. Međutim, s početka prvog stoljeća po Hidžri muslimani su osvojili to područje i doveli ga pod svoju vlast.

Bliže istini je da karakteristike ove pećina, više od ostalih poznatih pećina spomenutih u historijskim knjigama i drugim knjigama, odgovaraju pećini spomenutoj u Kur'anu.[25]

Govor Allame Tabatabaia je potpuno utemeljen, osim što bi se dalo dovesti u pitanje njegovo mišljenje da otvor pećine nužno mora biti okrenut prema jugu. Naše mišljenje je da nema nikakvih problema da otvor pećine bude okrenut prema sjeveru i da to više odgovara sadržaju ajeta, bez potrebe da desnu i lijevu stranu određujemo prema ustaljenom i prihvaćenom načinu iznutra pećine okrenuti prema izlazu.

Šta više, smatramo da je otvor bio okrenut prema sjeveru. Jer da je okrenut prema jugu s obzirom na geografski položaj Sunce bi trebalo da tokom dana obasjava unutrašnjost pećine, što naravno dovodi do bržeg rastakanja živih organskih stvari. U slučaju da je otvor okrenut prema sjeveru, Sunce tokom dana svojim zrakama ne ulaze unutar pećine, što njegovim stanovnicima, u ovom slučaju koji spavaju, osigurava bolje uvjete očuvanja i nepropadanja.

U ajetu ne stoji da sunčeve zrake u ta dva vremenska perioda ulaze u pećinu. Zapravo, u ajetu se kaže: da kada grane, Pećinu njihovu obilazi s desne strane, a kada zalazi, tad njih zaobilazi s lijeve strane. Što se posebno da razumjeti iz dva izraza koje Kur'an koristi ovdje تَوازُر i قَرض. Prvi izraz (تَوازُر) u sebi nosi značenje zaobići, što bi u ovom slučaju značilo da kada Sunce grane njegove zrake padaju na desnu stranu pećine, gledajući iznutra, i kako Sunce prelazi nebo ono zaobilazi pećinu otpozadi, da bi kod zalaska ponovo obasjavalo lijevu stranu pećine. Ovo mnogo više odgovara ako je otvor pećine okrenut prema sjeveru.

Pored ovoga, znamo da ukoliko je otvor pećine s juga tada sunčane zrake tokom dana zalaze unutra, a posebno tokom zimskog perioda kada sunčeve zrake ispunjavaju cijelu pećinu, jer se nalazi na umjerenoj sjevernoj hemisferi.

Za razliku od toga, ako je otvor pećine okrenut prema sjeveru. Tada sunčeve zrake uopće ne dopiru do unutrašnjosti pećine i samim tim tijela bivaju očuvanija od truhljenja.

Možda je upravo na temelju ovoga Š‘arāni u djelu Nasr Tuba protumačio sljedeće: “Sunce se kretalo prema zapadu s desne strane onome ko bi u pećini stajao prema ulazu u pećinu. Kao što je i namjerno u iskazima sličnim ovom. To znači, na početku jutra Suce bi sijalo na pećinu, potom bi se kretalo prema desnoj strani i nestajao bi, a pred zalazak opet bi se pojavljivalo i kretalo bi se s lijeve strane.

Ukoliko bi otvor pećine bio prema sjeveru ujutro, i kod zalaska pećina bi bila obasjana Suncem, a tokom dana bi bila u sjeni.

Ukoliko je otvor pećine bio prema jugu, Sunce bi obasjavalo unutrašnjost pećine, a oni su spavali na mjestu gdje ih je sunce obilazilo s desne i lijeve strane i nije im nanosio štetu.”[26]

5. Vrijeme kada su živjeli stanovnici pećine.

Otprilike se može reći da su tumači Kur'ana saglasni da se događaj stanovnika pećine desio za vremena vladavine rimskog imperatora Decija čija je vladavina trajala od 249. do 251. godine ili u vremenu vladavine jednog drugog rimskog imperatora po imenu Dioklecijanusa koji je vladao od 284. do 305. god.

Isto ovo mišljenje imaju i kršćani. Oni su vjerovanja da su se ovi vladari veoma okrutno odnosili prema pristalicama Krista podvrgavajući ih glađu, žeđu i mučenju.

Međutim, ovo se ne može prihvatiti jer prva osoba koja je ovaj događaj sa sirijskog jezika zabilježila u svojoj knjizi je Jakov od Saruga koji je preminuo 521. godine. Spomenutu knjigu je napisao 474. godine.

Po Kur'anu, stanovnici pećine su spavali tri stotine i devet godina. Kada se ove mjesečeve godine pretvore u sunčeve, dobije se tačno tri stotine godina. Prema tome, vrijeme ovog događaja bi trebao da se desio mnogo prije Decia ili Dioklecijanusa.

Ovo mišljenje ne može biti tačno, posebno ako uzmemo u obzir činjenicu da oni smatraju da su se stanovnici pećine probudili za vrijeme vladavine pravednog vladara Seodosijusa od 408. do 451. god. Dakle, u ovom slučaju njihov san bi bio kraći od dvije stotine godina.

Rafīq Vefā Dedždžāni je uočio ovu stvar i u svojoj knjizi Iktišāfu Kehf Ehli-Kehf objavljene 1964. godine po gregorijanskom kalendaru kaže: Car koji je vladao u vremenu kada su nestali stanovnici pećine nisu Dioklecianus ni Decia već Trajan koji je vladao Rimskim carstvom od 98. do 117. godine. Car Trajan je 112. god. izdao naredbu da svi hrišćani koji odbiju da se klanjaju bogovima smatra izdajnikom i da se preda vodu smrti.

Ako pretpostavimo da su se stanovnici pećine povukli u pećinu te godine, odnosno 112. i na to dodamo 300 solarnih godina, koliko su spavali, dolazimo do brojke od 412. Dakle, po ovome, oni su se probudili 412. godine, a to je bilo vrijeme vladavine pravednog i dobrog vladara Teodozija.[27]

Ovom mišljenju se može prigovoriti da nemamo dovoljno jakog dokaza da su se stanovnici pećine povukli iz javnosti u vrijeme vladavine Trajana i da su se probudili u vrijeme vladavine Teodora. Zbog toga ovo mišljenje može biti jedino hipoteza bez da ima historijske dokaze.

Zbog svega toga Allame Tabatabai nakon obuhvatne analize uzdržava se da odredi vrijeme ovih događaja i prestaje s daljnjom raspravom po ovom pitanju.

S druge strane znamo da se ovaj događaj desio prije hazreti Isaa, to bi bio razlog posebne časti za Jevreje i oni bi tu priču sigurno uljepšali i isticali, ali u njihovim knjigama uopće nema spomena o ovim dešavanjima. Pored muslimanskih naroda koji vjeruju u ovaj događaj većinom su to hrišćani.

Khwandamir smatra da je se ovaj događaj desio za vrijeme vladavine Vologaza sina Firuza osmog cara Partskog carstva.[28]

Hamidullah Mustawafi nakon što navodi imena šestorice stanovnika pećine koji sa pastirom čine skupinu od sedam članova kaže: Oni su živjeli za vrijeme vladavine cara Dioklecijana prije hazreti Isaa i prihvatili su Musaovu vjeru. Budući da nisu prihvatili carevu vjeru, sakrili su se u pećinu gdje su 309 godina spavali. Nakon što je došao hazreti Isa, Uzvišeni Bog ih je oživio.[29]

Bal‘ami u prijevodu Taberijeve historije, nakon što podrobno iznosi kazivanje u vezi stanovnika pećine, prema kur'anskim ajetima, smatra da se njihov odlazak u san zbio u vrijeme Dioklecijanusa. Također, mišljenja je da su se oni sakrili u pećinu prije pojave hazreti Isaa, a njihov grijeh je bio što su prihvatili Musaovu vjeru, a odbili da se klanjaju božanstvima.

Kada je hazreti Isa došao, on je ispričao događaje stanovnika pećine koji su bili od Beni Israila pritom dodavši da će oni biti oživljeni, da će ih ljudi vidjeti i da će ponovo biti umrtvljeni i to će biti Božiji znak za Proživljenje i Sudnji dan.

Jedan od njih po imenu Maksimilijan, koji je bio konjušar ostalima, biti će oživljen. On će glasom oživjeti ostale i psa. Kada stanovnici grada vide novac koji će donijeti jedan od njih da bi kupio hranu, shvatiti će da su oni stanovnici pećine o kojima su čitali u Indžilu. Znalci Indžila će se okupiti da bi tu priču čuli od Iamblichosa. Potom su ga odveli vladaru. Vladar reče: O mladiću! Radosna vijest tebi, ima 309 godina kako je Dioklecijanus umro. Bog je poslao vjerovjesnika Isaa s nebeskom knjigom Indžil u kojoj je zabilježena priča o vama. Mi obožavamo Bogu u Isaovoj vjeri. Mi smo tragali za vama da saznamo kada će te izaći iz pećine.  Autor djela isto tako kazivanje o njima nastavlja do kraja.[30]

Ono što su prenijeli ovi historičaru u pogledu vremena događanja nije problem, ali kada je u pitanju vladar tiranin za kojeg kažu da je bio Dioklecijanus, treba znati da je on živio dva i pol stoljeća nakon hazreti Isaa.

Također, u rječniku Dekhhoda kod riječi “stanovnici pećine” autor kaže da su oni bili stanovnici Rima u vjeri Isaovoj a prema predaji koju prenosi Qutejb.[31]

Međutim, čini se da je najbliže istini ono što je rekao ajetullah Š‘arāni: “Ovaj događaj se desio u davna vremena kako bilježi Aristotel. Aristotel je umro tri stoljeća prije Isaa, a sami Bog zna kada su oni živjeli prije njega. Ibn Sina je bio vjerovanja da su stanovnici pećine bili od nekog drugog naroda i kazivanje koje prenosi od Aristotela je drugačije. Ibn Sina u svom djelu Šifā knjiga Tabi'ijjāt prenosi od Aristotela: “Prvi učitelj je rekao da se sličan događaj desio i skupini teozofa (متألهيون), a historija kazuje da su oni živjeli prije stanovnika pećine.”[32]

Moguće je da su sljedbenici hazreti Isaa, a.s., ovaj događaj koji se desio u antičkoj vrijeme i kojeg su ljudi prepričavali, a zbog opće prihvaćenosti da su to bili vjernici stanovnike pećine, pripisali sljedbenicima hazreti Isaa.

Danas većina kršćana ovu priču ne smatra vjerodostojnom. Kur'an, također, nije jasno rekao u kojem se to vremenu desilo. Stoga, nije daleko od istine da se ovo desilo prije hazreti Isaa. Drugi detalji ove priče, a koji nisu spomenuti u Kur'anu, dolaze od kršćana koji su vjerovali u stanovnike pećine…”[33]

6. Da li su stanovnici pećine nakon buđenja ponovno zaspali ili su umrli?

Predaje koje su prenešene od Poslanika, s.a.v.a., i Ehli-bejta različito govore o vremenu događaja stanovnika pećine. Neke predaje govore da su ponovo zaspali i do danas su živi, a druge da su nakon njihova buđenja i nakon što je vladar tog vremena saznao za njih oni umrli.

U predaju koju Ali ibn Ibrahim bilježi u svom Tefsiru stoji da su oni, kada su shvatili da ih je Uzvišeni Bog učinio Svojim znakom, zapali u plač i uputili Mu dovu da ih ponovo vrati u san i mjesto njihova prvog sna.[34]

Ovo je jedna od činjenica zbog kojih Allame Tabatabi ovu predaju dovodi u pitanje i pritom je rekao: “Na Zemlji ne postoji pećina s ljudima koji bi odgovarali opisu ovih ljudi.”[35]

Također je rekao: “Jedna od stvari oko koje postoji kontradikcija među predajama koje govore o ovom događaju jeste i to što jedna grupa predaja govori da je Uzvišeni Bog njih usmrtio, a drugo grupa da ih je Uzvišeni vrati u san do Sudnjega dana i da ih godišnje dva put prevrće s jednog boka na drugi.”[36]

Sujuti u Ed-Durru el-mansur bilježi predaju u kojoj Ibn Abbas kaže da u vrijeme rata poznatog kao Madik išli smo s Muavijom prema Vizantiji. Na tom putu prošli smo pored pećine o kojoj Kur'an govori. Muavija je rekao da bi trebalo otići do pećine i vidjeti njegove stanovnike. Ibn Abbas reče: Uzvišeni Bog je zabranio njihove gledanje čovjeku i boljim od tebe a to je Allahov Poslanik i citirao je ajet:

لَوِ اطَّلَعْتَ عَلَيْهِمْ لَوَلَّيْتَ مِنْهُمْ فِرَارًا وَلَمُلِئْتَ مِنْهُمْ رُعْبًا

“Da si ih vidio, od njih bi pobjegao i strah bi te uhvatio.”[37], [38]

Ova predaja je opširna i poznata među tumačima Kur'ana. Pećina kod Madika je ona koja je poznata danas kao pećina kod Efesa gdje nema tragova od ljudskih tijela. Pored toga, Ibn Abbas je citirajući ajet htio Muaviji otjeloviti stanje ashaba Pećina prije nego što su se probudili, a ne nakon buđenja.

Pored ove predaje Ed-Durru el-mansur prenosi i predaje od Abdurrezzaka, Ibn Ebi Hatima i ‘Akreme u kojima se nakon što prenose ovaj događaj na kraju kažu sljedeće:

Kada je vladar zajedno s ljudima krenuo prema pećini i stigao do njenog ulaza, onaj mladić je rekao da mu prvo dozvole da se on pridruži svojim prijateljima. Kada je ušao pećinu i vidio svoje prijatelje i oni njega Allah, dž.š., ih je lišio osjetila. Kada su shvatili da mladić ne izlazi iz pećine vladar je zajedno s ljudima ušao unutra i tu su zatekli tjelesa koja nisu ostarila, ali bez duša. Vladar je tada rekao: Ovo je znak od Boga za vaše proživljenje.

Ibn Abbas je zajedno s Habib ibn Muslime išao u rat. Na tom putu su naišli na tu pećinu gdje su vidjeli razbacane ljudske kosti. Neko je rekao da su to kosti ashaba pećine. Dočim Ibn Abbas na to reče: Ima više od tri stotine godina da su njihove kosti istruhle i nestale.[39]

7. Šta je razlog zbog kojega su stanovnici pećine pobjegli iz grada u pećinu?

Uzvišeni Gospodar kazivanje o njima otpočinje sljedećim riječima:

إِنَّهُمْ فِتْيَةٌ آمَنُوا بِرَبِّهِمْ وَ زِدْنَاهُمْ هُدًى * وَ رَبَطْنَا عَلَى قُلُوبِهِمْ

“To su bili mladići koji su u Gospodara svoga vjerovali, a Mi smo im Uputu još i povećali! Srca smo njihova snažnom vezom vezali (…)”[40]

U ovim ajetima su navedena njihova tri svojstva:

to su mladići koji vjeruju u Allaha;

uvećanje njihove upute ka savršenstvu, a postojeći iman i bogobojaznost su dodatno uvećali;

vezanost srca sa Gospodarem na način da ne ostaje mjesta sumnji i uznemirenju, stalno slijedeći istinu i ne izlazeći izvan njene granice.

إِذْ قَامُوا فَقَالُوا رَبُّنَا رَبُّ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ لَن نَّدْعُوَ مِن دُونِهِ إِلَهًا لَقَدْ قُلْنَا إِذًا شَطَطًا * هَؤُلاء قَوْمُنَا اتَّخَذُوا مِن دُونِهِ آلِهَةً لَّوْلا يَأْتُونَ عَلَيْهِم بِسُلْطَانٍ بَيِّنٍ فَمَنْ أَظْلَمُ مِمَّنِ افْتَرَى عَلَى اللَّهِ كَذِبًا

“(…) kad su ustali i kazali: ʻGospodar naš je Gospodar nebesa i Zemlje i pored Njega mi se nećemo drugom bogu klanjati, jer bismo tada govorili besmislice. Narod ovaj naš je mimo Njega druge bogove prihvatio, pa zašto onda o njima jasan dokaz ne donose?! A ima li nepravednijeg od onoga koji o Allahu iznosi neistinu?ʼ”[41]

Ovaj govor je u cijelosti ispunjen mudrošću. Oni su ovim govorom obznanili svoje odricanje i pokazali ništavnim svaki oblik robovanja kipovima, idolima, melecima, džinima i dobrim robovima kojima se pripisuje božanstvenost.

Ovi duhovni vitezovi na početku svog govora obznanjuju vjerovanje u tevhid uzdižući glas: “Gospodar naš je Gospodar nebesa i Zemlje!” Oni su ovim svako biće pripisali Biti Uzvišenog Boga. Nadalje, oni su negirali svaki oblik idolopoklonstva i boga kojeg su prihvatali od stvorenja. Svoju namjeru su potvrdili riječima u nastavku: “Pored Njega mi se nećemo drugom bogu klanjati.” Ovim su oni u zbilji negirali svaki oblik lažnog boga kojeg su idolopoklonici prihvatili, a u višim svjetovima, kao što su univerzalni umovi, i ono što obožavaju brahmani, sabiini, šiva i šinva. I ponovo su ovo naglasili riječima: “(…) jer bismo tada govorili besmislice.”

U nastavku oni napadaju svoj narod zato što robuju nečem drugom pored Boga i zato što ne donesu dokaz za svoje mišljenje i uvjerenje. Ukratko, oni, zato što su imali jasno izgrađenu filozofsku misao, su ustali protiv idolopoklonstva svoga naroda. Javno su obznanili svoje vjerovanje u jednoću Božiju. Njihov narod ih je dočekao uvredama i progonom. Da bi sačuvali svoj živote, oni su bili prisiljeni pobjeći iz grada. Gospodar je, također, lijepo dočekao svoje goste. Uspavao ih je kao bebe u bezbrižan san dugi niz godina. Gospodar se brinuo o njima i poput brižne majke prevrtao ih sa jedne na drugu stranu, u pećinu dostavljao uvijek svjež vjetar, a Suncu nije dao da uđe unutra da bi bili zaštićeni.

8. Mudrost toga da su stanovnici pećine uspavani pa probuđeni.

Ajeti koji stoje u vezi sa kazivanjem o stanovnicima pećine ovaj događaj ne drže za neobične događaje. U pogledu toga ovi ajeti stoje u vezi sa prethodnim ajetima koji govore o tome da ono što je Gospodar dao na Zemlji je radi ukrasa za kojim čovjek veže srce i uz pomoć kojeg stječe smiraj, te svu svoju ambiciju i stremljenje ograničava samo na ove ukrase zaboravljajući sve drugo. Potom, prolaskom malog perioda cijela zemlja ostaje čista bez ičega, ni traga od prijašnjih ukrasa. Sve je to da bi čovjek shvatio da život na Ovom svijetu nije ništa više nego jedna fatamorgana za koju ljudi vežu srca. Slično onome što je se desilo stanovnicima pećine. Jer nakon što je Allah, dž.š., uspavao njih tri stotine sunčevih godina i kada ih je probudio, oni proteklo vrijeme nisu vidjeli dužim od jednog dana ili dijela njenog.

Čovjek živi na Ovom svijetu i svoje srce veže za njegove ukrase i ljepote, a na sve drugo zaboravlja. To je poput znamenja kao što su i stanovnici pećine jedno od znamenja Božijih.

Gospodar će oživjeti mrtve i pitat će ih:

قَالَ كَمْ لَبِثْتُمْ فِى الْأَرْضِ عَدَدَ سِنِينَ * قَالُوا لَبِثْنَا يَوْمًا أَوْ بَعْضَ يَوْمٍ فَاسْأَلْ الْعَادِّينَ

“Pa će On pitati: ʻA koliko provedoste na Zemlji?ʼ ʻProveli smo dan ili dio dana.ʼ – odgovorit će oni.”[42]

كَأَنَّهُمْ يَوْمَ يَرَوْنَ مَا يُوعَدُونَ لَمْ يَلْبَثُوا إِلاَّ سَاعَةً مِّن نَّهَارٍ

“A na Dan kada on ugledaju ono čime im se prijeti, pričinit će im se kao da su samo časak jednoga dana ostali!”[43]

Dakle, događaj i kazivanje o stanovnicima pećine nije ništa novo. Zapravo, pred čovjekom svakodnevno prolazi milione sličnih znamenja. Gospodar ovim ajetima želi reći Svom Poslaniku da ljudi nisu uzvjerovali u Kur'an zbog svoje posvećenosti ovosvjetskim ukrasima. I to je jedan od Božijih znamenja kao što je znamenje i događaj stanovnika pećine koji su bili u dugom snu, potom se probudili, ljudi isto tako žive i umiru i biti će proživljeni.

Događaj stanovnika pećine nije ništa neobično. Ono s čime su suočeni svi ljudi, od iskušenja ovosvjetskim ukrasima, njihov nemar spram Proživljenja, te njihovo proživljenje na Sudnjem danu, s tim da će sami svoj ostanak na Ovom svijetu vidjeti veoma kratkim, sve ostalo je iste prirode.

Allah, dž.š., je stanovnike pećine uveo u dugi san i potom ih probudio da bi to bila opomena onima koji su negirali Proživljenje, a to su bili mnogobošci, odnosno idolopoklonici i vatropoklonici.

Proživljenje stanovnika pećine se desilo u vremenu kada se razvila žestoka rasprava o Proživljenju ljudi između jednobožaca – koji su smatrali da se sa umiranjem duša odvaja od tijela i ponovno vraćanje duša tijelu kod Proživljenja – i mnogobožaca koji su prihvatali činjenicu da se duša odvaja od tijela prilikom smrti, ali su poricali Proživljenje i povratak duše tijelu.

Oživljavanje mrtvih i nije neka začudna stvar. To je poput ostalih svakodnevnih pojava. Ali, budući da čovjek to nije vidio, u njegovim očima to izgleda nevjerovatnim.

Što je nemoguće? Odakle čuđenje?

وَ قَالَ الَّذِينَ كَفَرُوا لا تَأْتِينَا السَّاعَةُ قُلْ بَلَى وَ رَبِّي لَتَأْتِيَنَّكُمْ عَالِمِ الْغَيْبِ لا يَعْزُبُ عَنْهُ مِثْقَالُ ذَرَّةٍ فِى السَّمَاوَاتِ وَلا فِى الأَرْضِ وَ لا أَصْغَرُ مِن ذَلِكَ وَ لا أَكْبَرُ إِلاَّ فِى كِتَابٍ مُّبِينٍ

“A oni koji nevjeruju govore: ʻČas oživljenja nam neće doći!ʼ Ti reci: ʻHoće, tako mi Gospodara moga, Znalca Svijeta nevidljivog, zbilja će vam doći!ʼ Njemu ništa skriveno nije ni koliko trun što je, ni na nebesima ni na Zemlji, i nema ništa od toga manje niti od toga veće a da u Jasnoj Knjizi nije (…).”[44]

Kufr (odnosno, kako ga mi prevodimo u bosanskom jeziku, nevjerovanje) znači pokrivanje. Tako da, zapravo, oni koji imaju kufr znači oni koji pokrivaju Istinu i ne pokoravaju se Istini. Oni kažu da im se neće desiti Sudnji dan. Oni, zato što se sami sebe plaše, negiraju Kijamet. Ustvari, oni bi trebali sebe ispraviti, a ne da poriču zbilju.

Umjesto da se duhovno očiste i približe Kijametu, nevjernici slijede put nazatka ogrijezli u nedolična djela i poriču Kijamet.

Oni su poput jarebica[45] koje gnjura glavu pod snijeg kada vidi da je hvataju lovci. Jadna misli da je lovci ne vide zato što je glavu zaronila u snijeg, a ne zna da se upravo time predala njima u ruke.

Čas sudnji će doći bilo da ga oni negirali ili ne. Gospodar će tada objelodaniti sve tajne i skrivenosti.

Sve što postoji u Kreaciji i u najmanjoj veličini da je, zabilježeno je i nije skriveno. Kako sada da nevjernik sakrije sebe i svoja djela?! Zar se negiranjem može sakriti?!

Lukman svom sinu kaže:

يَا بُنَىَّ إِنَّهَا إِن تَكُ مِثْقَالَ حَبَّةٍ مِّنْ خَرْدَلٍ فَتَكُن فِى صَخْرَةٍ أَوْ فِى السَّمَاوَاتِ أَوْ فِى الأَرْضِ يَأْتِ بِهَا اللَّهُ إِنَّ اللَّهَ لَطِيفٌ خَبِيرٌ

“O sinko moj! Zbilja, dobro ili zlo – ako bude teško koliko što je zrno gorušice, u stijeni, ili na nebesima, ili na Zemlji bilo, Allah će ga iznijeti na vidjelo! Allah, doista, sve skrovito zna i On je sveznajući.”[46]

Sve što postoji zabilježeno je u Knjizi Jasnoj. Knjiga Jasna je Svijet zbilje, a Svijet zbilje je isto što i prisutno Božije znanje. Dakle, sva bića i stvorenja su kod Boga. Ne samo da Allah, dž.š., sva bića Svojim znanjem obuhvata, zapravo, On njih obuhvata po zbilji.

لِيَجْزِىَ الَّذِينَ آمَنُوا وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ أُوْلَئِكَ لَهُم مَّغْفِرَةٌ وَرِزْقٌ كَرِيمٌ * وَالَّذِينَ سَعَوْا فِى آيَاتِنَا مُعَاجِزِينَ أُوْلَئِكَ لَهُمْ عَذَابٌ مِّن رِّجْزٍ أَلِيمٌ

“(…) da bi On nagradio one koji vjeruju i dobra djela čine, takvima pripada oprost i opskrba plemenita. A onima koji se trude da slabim učine Naše Znake, Takvima pripada kazna od patnje bolne!”[47]

Znanje Boga o bićima i stvarima nije stečeno ili posredno, već je ono prisutno i izravno. Prisutno znanje podrazumijeva da je samo predmet znanja prisutan kod onoga koji ima znanje o njemu. Dakle, iman i djelo vjernika, kao i nevjerovanje i djelo nevjernika je prisutno kod Allaha, dž.š.

Kada osoba želi ugasiti svjetlost vjernika i učinit ga nemoćnim svojim govorom, ustvari, on nastoji učiniti nemoćnim Božiju svjetlost jer je vjernik manifestacija Božije svjetlosti, mjesto očitanja Božije Ljepote i Uzvišenosti. Takva osoba samu sebe ismijava i svoju unutarnju prljavštinu i pokvarenost očituje drugima.

Kada Mjesec obasja zemlju, pas laje na njega iz zavisti i zato što ne može podnijeti svu tu svjetlost. Svako se ponaša po prirodi kakvu ima.

Leopard se penje na uzvisinu i uspinjući se na zadnje noge svojim kandžama hoće da uhvati Mjesec i raspara ga. Kada vidi da ga neće tako dohvatiti on skoči, ali završi u provaliji. Duh njegove uznositosti i oholosti je htio da dohvati mjesec, ali rezultat toga je grob u dubokoj provaliji.

Oholost nevjerniku ne dozvoljava da prihvati i najočigledniju stvar. Duh njegove oholosti ne može prihvatiti da je zbroj dva i dva četri, već da je pet.

ثُمَّ نَظَرَ * ثُمَّ أَدْبَرَ وَاسْتَكْبَرَ * فَقَالَ إِنْ هَذَا إِلاَّ سِحْرٌ يُؤْثَرُ * إِنْ هَذَا إِلاَّ قَوْلُ الْبَشَرِ * سَأُصْلِيهِ سَقَرَ * وَ مَا أَدْرَاكَ مَا سَقَرُ * لاَ تُبْقِى وَ لاَ تَذَرُ

“Potom je pogledao, zatim se smrknuo i namrštio, zatim se okrenuo i uzoholio i kazao: ʻOvo nije drugo doli vradžbina koja prenosi se, ovo drugo nije doli čovjeka govor što je!ʼ Ja ću njega u Sekar naložiti, a šta je Sekar, znaš li ti? On ništa ne ostavlja, ništa ne prepušta.”[48]

Patnje koje će ovakva duša imati je samo očitanje one oholosti koju ima. Oholost je poprimila takav oblik kao što je Sekar. Oni kažu: Ovaj Poslanik čovjek je poput nas, naređuje nam dobro, a odvraća od zla i govori nam: Ako ne poslušate, pa slijedi vam Sudnji dan i kazna za vaša djela.

Kad tijelo istruhne, kako će se ono vratiti u svoj prvobitni oblik? Ako se tijelo rastoči, opet će da bude proživljeno? Kada se čovjek operiše, na njegovom tijelu ostane samo trag reza, a dio koji je odstranjen više nije sa tijelom. Kako će čovjek na Sudnjem danu da dođe sa cijelim tijelom?

وَقَالَ الَّذِينَ كَفَرُوا هَلْ نَدُلُّكُمْ عَلَى رَجُلٍ يُنَبِّئُكُمْ إِذَا مُزِّقْتُمْ كُلَّ مُمَزَّقٍ إِنَّكُمْ لَفِى خَلْقٍ جَدِيدٍ

“A oni koji ne vjeruju vele: ʻHoćete li da vam pokažemo čovjeka koji vas obavještava da ćete vi, kada se sasvim raspadnete, opet iznova, zaista, stvoreni biti?!ʼ”[49]

U njihovim očima ovo je veoma glupav govor bez ikakve težine.

أَفْتَرَى عَلَى اللَّهِ كَذِبًا أَم بِهِ جِنَّةٌ

“Iznosi li on o Allahu laži ili su džini pri njemu?”[50]

Ovim govorom mnogobošci su htjeli da spriječe aktivnosti Allahova Poslanika, s.a.v.a.

بَلِ الَّذِينَ لا يُؤْمِنُونَ بِالآخِرَةِ فِى الْعَذَابِ وَالضَّلالِ الْبَعِيدِ

“Nijedno, već će su oni koji u Onaj svijet ne vjeruju na muci i u zabludi velikoj.”[51]

أَفَلَمْ يَرَوْا إِلَى مَا بَيْنَ أَيْدِيهِمْ وَ مَا خَلْفَهُم مِّنَ السَّمَاء وَ الأَرْضِ إِن نَّشَأْ نَخْسِفْ بِهِمُ الأَرْضَ أَوْ نُسْقِطْ عَلَيْهِمْ كِسَفًا مِّنَ السَّمَاء إِنَّ فِى ذَلِكَ لآيَةً لِّكُلِّ عَبْدٍ مُّنِيبٍ

“Zar ne vide ono što je ispred njih i što je iza njih na nebu i Zemlji? Da Mi hoćemo, Mi bismo u Zemlju utjerali njih, ili bismo komade neba na njih bacili! Doista je znak u tome svakom robu odanome.”[52]

Njima nisu dovoljne sve pojave Ovog svijeta, od vjetrova, oluja, zemljotresa, gromova, sijevanja, planina, rijeka, promjena godišnjih doba, promjena vremena i drugo! Zar im to nije dovoljno?!

Allah, dž.š., nije njihov neprijatelj. Allahov Poslanik, s.a.v.a., nije njihov neprijatelj. Gospodar poziva sve ljude Istini. Poziva ih zbilji da ova Kreacija ima svog Stvoritelja, da ta Kreacija ima svoj početak i svršetak. Da svako djelo počinjeno ima rezultat na Ovom i Budućem svijetu. Čovjek ne bi trebao da sebe drži u nemaru, te da se odjednom vidi suočena sa posljedicama svojih djela i u Džehennemu.

إِنَّا أَعْتَدْنَا لِلظَّالِمِينَ نَارًا أَحَاطَ بِهِمْ سُرَادِقُهَا

“Mi smo nevjernicima pripremili vatru čiji će ih dim sa svoh strana obuhvatiti.”[53]

Čovjek koji ne može sebe poreći i ne može svoje postojanje poreći, ne može ni Boga poreći. Ljudsko postojanje je neodvojivo od Božijeg postojanja. Ja postojim znači i Bog postoji.

Čovjek koji ne može poreći svoje djelo, postupke i ponašanje, ne može ni Sudnji dan poreći. Djelo je neodvojivo od nagrade, ustvari, djelo je istovjetno nagradi. Moj djelo znači moja nagrada.

قُلْ يَجْمَعُ بَيْنَنَا رَبُّنَا ثُمَّ يَفْتَحُ بَيْنَنَا بِالْحَقِّ وَهُوَ الْفَتَّاحُ الْعَلِيمُ

“Ti reci: ʻNaš Gospodar će nas sabrati, a zatim po pravdi nam suditi! On je Sudac Koji zna sve!ʼ”[54]

Ovi bolesni ljudi radi svog vjerovanja u počelnost materije poriču vječni duhovni život i nematerijalnost duše. I da ne bi zaostali za karavanom obožavatelja Ovog svijeta i da bi slobodno plivali u ovom bezobalnom moru poriču Proživljenje.

Čovjek koji je stigao do položaja halife Božijeg (namjesnika Njegova) i ima položaj očitanja Božijih svojstava toliko nisko padne do dubina niskosti materijalnog i toliko je uronjen u žudnju za slavom, čašću i ispunjenjem neutemeljenih i ispraznih želja da izgledaju poput divljih životinja koji se okupljaju oko leša. Cijeli svoj život, svoje misli, brige i radosti, potroše u lešinarenju.

Oni ništa ne shvataju osim stomaka, materije i imetka. Oni se ne oslanjanju na osnove. Oni nemaju ni temelja, ni autentičnosti, ni savjesti, ni duše, ni Kijameta! Oni kažu: Ne postoji ništa pored Ovog svijeta i njegovih poslova.

Ah! Kakva je samo ovo velika potvora na Boga, na položaj čovječnosti i na stvaranje.

Vi ste od ovog plemenitog i melekutskog čovjeka, koji je ogledalo svih Božijih svojstava Ljepote i Uzvišenosti i mjesto očitanja Božijih imena i koji je radi stjecanja Božije milosti došao na Ovaj svijet, učinili lešinara!

Svjetonazorima i ekonomskim sistemima vi ste čovjeka skinuli s položaja duhovnosti i sveli ga na životinjsku razinu!

“Ti reci: ʻNaš Gospodar će nas sabrati, a zatim po pravdi nam suditi! On je Sudac Koji zna sve!ʼ”

Taj dan je Dan sakupljanja.

يَوْمَ يَجْمَعُكُمْ لِيَوْمِ الْجَمْعِ ذَلِكَ يَوْمُ التَّغَابُنِ

“A onoga dana kada vas On na onom svijetu sakupi, to će biti dan kada će vam biti jasno da ste sami sebe obmanuli.”[55]

رَبَّنَا إِنَّكَ جَامِعُ النَّاسِ لِيَوْمٍ لاَّ رَيْبَ فِيهِ إِنَّ اللّهَ لاَ يُخْلِفُ الْمِيعَادَ

“Gospodaru naš, Ti ćeš sakupiti sve ljude na Dan u koji nema nikakve sumnje. Allah će, zaista, održati obećanje.”[56]

Ljudi postepeno dolaze i odlaze s Ovog svijeta. Neko je već hiljadu godina prije došao na Ovaj svijet, a neko još nije, tek će doći. Neke zajednice su prije hiljadu godina došle na Ovaj svijet, a neke će tek doći. A Allah, dž.š., će sve ljude sakupiti u jednom danu i to na Dan sakupljanja. Allah, dž.š., će sve sakupiti, onda presuditi i nagrađivati u skladu s namjerama, vjerovanjima i djelom.

Svaka osoba koja je na Ovom svijetu imala neko pitanje, nerješen problem ili joj je neko pravo oduzeto, a nije u mogućnosti da ga povrati na Ovom svijetu ili joj se otkrila neka zbilja i istrajava u tome da je obznani ljudima, ali je oni ne shvataju i ne pokoravaju joj se, svi će toga dana ostvariti svoje ciljeve i posjednik prava ostvariti svoje pravo.

Svaka stvar se vraća svom korijenu.

رَبَّنَا إِنَّكَ مَن تُدْخِلِ النَّارَ فَقَدْ أَخْزَيْتَهُ وَمَا لِلظَّالِمِينَ مِنْ أَنصَارٍ * رَّبَّنَا إِنَّنَا سَمِعْنَا مُنَادِيًا يُنَادِي لِلإِيمَانِ أَنْ آمِنُواْ بِرَبِّكُمْ فَآمَنَّا رَبَّنَا فَاغْفِرْ لَنَا ذُنُوبَنَا وَكَفِّرْ عَنَّا سَيِّئَاتِنَا وَتَوَفَّنَا مَعَ الأبْرَارِ

“Gospodaru naš, onoga koga Ti budeš u vatru ubacio Ti si već osramotio, a nevjernicima neće niko u pomoć priteći. Gospodaru naš, mi smo čuli glasnika koji poziva u vjeru: “Vjerujte u Gospodara vašeg!” – i mi smo mu se odazvali. Gospodaru naš, oprosti nam grijehe naše i pređi preko rđavih postupaka naših, i učini da poslije smrti budemo s onima dobrima.”[57]


[1] El-Kehf 18:21.

[2] El-Kehf 18:6-8.

[3] El-Kehf 18:9.

[4] El-Kehf 18:14-15.

[5] El-Kehf 18:16.

[6] El-Kehf 18:10.

[7] El-Kehf 18:11.

[8] El-Kehf 18:25.

[9] El-Kehf 18:19.

[10] El-Kehf 18:21.

[11] El-Kehf 18:9.

[12] U islamskim predajama a i u Starom zavjetu spominje se Bal‘ama Baura. On je bio čovjek koji je znao Najveće Božije ime ali ga je zloupotrijebio i duhovno pao. On je živo u vrijeme hazreti Musaa. U onoj poznatoj priči on je krenuo na jednu uzvisinu da donese prokletstvo na hazreti Musaa i njegov narod. Međutim, magarac kojeg je jahao nije htio da ga prati na tom putu, (op. prev.).

[13] Više je predaja koje govore o tome da je hazreti Jakub, nakon što su se baraća Jusufova vratila bez njega kući i lažno optužili vuka za nestanak Jusufa, zatražio od njih da mu dovedu tog vuka. Nakon što je vuk doveden, na upit hazreti Jakuba da li je pojeo Jusufa, vuk progovara: “Ne, tako mi tvoje bijele brade, o poslaniče Božiji! Ja nisam pojeo tvog sina. Uistinu, nama je zabranjeno meso i krv vas poslanika. Prema meni je učinjena nepravda i lažno sam potvoren i stranac sam u ovoj zemlji.” Vidjeti: Ma‘ād šenāsi, Allame Teherani, izdavačka kuća “Allame Tabatabai”, Mešhed, 1418. H, sv. 5, str. 322; Tefsir Ebul-Futūh Rāzi, sv. 6, str. 351-352; Ed-Durrul-Mansūr, sv. 4, str. 10; Tefsir sure Jusuf od Ebu Hāmid Gazālīa, litografsko i zdanje, str. 45-47, i drugi.

[14] El-Kehf 18:11.

[15]  Tefsir Ali ibn Ibrahim Qomi, litografsko izdanje, str. 392-394.

[16] Allame Tabatabai, Tefsir El-Mizan, sv. 13, str. 300.

[17] El-Kehf 18:22.

[18] Allame Tabatabai, El-Mizān, sv. 13, str. 287-288.

[19] El-Kehf 18:19.

[20] Allame Tabatabai, El-Mizān, sv. 13, str. 278.

[21] Allame Tabatabai, El-Mizān, sv. 13, fusnota str. 309-310.

[22] El-Kehf 18:17-18.

[23] El-Kehf 18:21.

[24] Period vladavine ovog kralja je, kako je prevodilac našao,  518-527, dok je autor naveo datum tačno sto godina prije.

[25] Allame Tabatabi, El-Mizān, sv. 13, str. 316-320.

[26] Š‘arāni, Nasr Tuba, kod osnove زَوَرَ , sv. 1, str. 336-337.

[27] Allame Tabatabai, Tefsīr El-Mīzān, izdanje 1386. po Hidžri, sv. 13, str. 316. i u fusnoti na 319. str.

[28] Habībus-sejr, sv. 1, str. 26-28, teheransko izdanje a prema navodima iz djela Farhang Dehkhoda kod riječi Ashabu kehf, str. 2740.

[29] Tārīkhe gozide, str. 79, londonsko izdanje a prema navodima iz djela Farhang Dehkhoda kod riječi Ashabu kehf, str. 2741.

[30] Farhang Dehkhoda kod riječi Ashabu kehf, str. 2741- 2742, a prema navodima iz Taberijeve historije prema prijevodu Bal‘amija.

[31] Ibid, str. 423.

[32] Šifā, Tabi'ijjāt, Ibn Sina, str. 70.

[33] Nasr Tuba, kod riječi رقم, sv. 1, str. 315.

[34] Allame Tabatabai, Tefsīr El-Mīzān, sv. 13, str. 300.

[35] Ibid, str. 300-303.

[36] Allame Tabatabai, Tefsīr El-Mīzān, kod 18. ajeta sure El-Kehf.

[37] El-Kehf 18:18.

[38] Allame Tabatabai, Tefsīr El-Mīzān, sv. 13, str. 305-307.

[39] Ibid, sv. 13, str. 307.

[40] El-Kehf 18:13-14.

[41] El-Kehf 18:14-15.

[42] El-Mu'minūn 23:112-113.

[43] El-Ahqāf 46:35.

[44] Sebe’ 34:3.

[45] U Iranu postoje jarebice s ovom praksom, (op. prev.).

[46] Luqmān 31:16.

[47] Sebe’ 34:4-5.

[48] El-Muddessir 74:23-28.

[49] Sebe’ 34:7.

[50] Sebe’ 34:8.

[51] Sebe’ 34:8.

[52] Sebe’ 34:9.

[53] El-Kehf 18:29.

[54] Sebe’ 34:26.

[55] Et-Tagabun 64:9.

[56] Ali ‘Imrān 3:9.

[57]

                        [57] Ali ‘Imrān 3:192-193.

 

Povezani članci