Arif bez uzora u svome vremenu – ili po riječima sejjida Hašema: “Od pojave islama dosada nije došao arif po sveukupnosti i univerzalnosti kao što je bio merhum Kazi”, za oslobađanje od nefsa koji naređuje zlo i ovosvjetske niske putene želje, strasti i srdžbu, koji najčešće izviru iz pohlepe, požude i pretjerivanja u čulnim zadovoljstvima – svojim učenicima i zaljubljenicima Božijeg puta naređivao bi da napišu hadis Unvane Basri na papir, da ga nose sobom, da ga pročitaju jednom sedmično i da djeluju u skladu s njim.
Predaja poznata kao Unvane Basri, po čovjeku koji je prenosi, predstavlja cjelovit program kretanja ka Uzvišenom Bogu. O njenoj važnosti dovoljno je reći da Kazi, veliki učitelj irfana i Božije mudrosti, između ostalih učitelj i Allame Tabatabaija, nije nikoga primao za učenika ako se on ne bi obavezao da sedmično pročita ovu predaju i da je primjenjuje u svom životu.
Znači, jedna od najvažnijih preporuka i temelj svih uputa djelovanje je u skladu sa ovim hadisom.Upravo stoga, postoje cijele knjige koje su napisane kao komentar na ovu časnu predaju.
Ova izuzetno važna predaja sadrži cjelovit govor o načinu ophođenja sa ljudima i ponašanja u samoći, o kakvoći i količini hrane, o načinu sticanja znanja, o vidu strpljenja i veličini podnošenja i sabura spram neprimjerenog govora, i na kraju, o položaju robovanja, pokoravanja, zadovoljstva Božijim određenjem, te dostizanjunajviših obzorja irfana i vrha tevhida. Zbog toga merhum Kazi ne bi prihvatao učenika dok se ne bi obavezao na djelovanje po ovom hadisu. Hadis Unvane Basri se prenosi od Imama Džafera Sadika, mir s njime,a nalazi se u zbirci hadisa Biharul-envar. Pošto je hadis cjelovit prenesen od Imama Upute, mi ga ovdje donosimo u potpunosti da bi se njime okoristili zaljubljenici i ašici Božijeg puta:
Našao sam od našeg šejha Behauddîna Amelîja, r.a., sljedeći zapis njegovim rukopisom:
Rekao je Šemsuddîn Muhammed ibn Mekki: Prenosim rukopis šejha Ahmeda Ferahanîja, r.a., a on od Unvane Basrija, starca koji je doživio 94. godinu svoga života.
Rekao je: “Godinama sam redovno odlazio kod Malika ibn Enesa, sve dok Džafer Sadik nije došao u Medinu. Tada sam počeo odlaziti kod njega jer sam htio – kao i od Malika – da i od njega stičem znanje.
Rekao mi je jednoga dana (Imam Sadik): ‘Ja sam čovjek koji je pod prismotrom (nisam slobodan i vrijeme nije u mom izboru, vlast je postavila uhode koje me prate). I pored toga, ja svakog sata dana i noći imam vird i zikr. Ne ometaj me od virda! Idi do Malika kao što si prije išao i od njega stiči znanje!’
To me jako rastužilo. Izašao sam od njega i rekao u sebi: Da je ikakva dobra vidio u meni, ne bi mi uskratio druženje sa sobom i svoje znanje.
Otišao sam do Poslanikovog mesdžida, s.a.v.a., i poselamio ga. Sutradan sam otišao do Revde (u Mesdžidunnebijj), klanjao dva rekata namaza i zavapio: Molim Te, o Bože, o Bože! Učini srce Džaferovo naklonjenim meni. Daruj mi od njegovog znanja u onoj mjeri kojom ćeš me uputiti na Tvoj Pravi put!’
Vratio sam se svojoj kući tužan. Nisam odlazio kod Malikajer mi je srce bilo ispunjeno ljubavlju prema Džaferu. Nisam izlazio iz kuće, osim da obavim redovni namaz u džematu dok mi nije nestalo strpljenja.
U takvom stanju, dok me tištilo u grudima, nazuao sam obuću, obukao ogrtač i pošao sa namjerom da posjetim Džafera, nakon što sam otklanjao ikindiju namaz.
Kada sam došao do vrata Džaferove kuće, zatražio samdozvolu za ulazak. Iz kuće izađe njegov sluga i reče: ‘Šta si trebao!?’
Rekoh: ‘Da poselamim plemića (šerîf).’
Sluga odgovori: ‘On je sada na namazu.’
Sjeo sam prekoputa kućnih vrata. Ne prođe mnogo, a sluga izađe iz kuće i reče: ‘Uđi sa Allahovim blagoslovom!’ Uđoh i nazvah mu selam. On mi otpozdravi i reče: ‘Sjedi! Neka ti Allah oprosti grijehe!’
I ja sam sjeo. On je u stanju razmišljanja spustio glavu. Potom je podigao glavu i rekao: ‘Koji ti je nadimak?’
Rekoh: ‘Abdullah (Rob Božiji).’
Reče: ‘Neka ti Allah potvrdi tvoj nadimak i dâ ti uspjeha. O Abdullah! Kakvu imaš potrebu?’
Rekoh u sebi: ‘Kad od ove posjete ne bi bilo ništa više, osim ove dove, bilo bi zaista mnogo.’
Potom podiže glavu i reče: ‘Kakvu imaš potrebu?’
Rekoh: ‘Molio sam od Allaha da ti učini srce naklonjenim meni i samilosnim i da mi podari od tvoga znanja. Nadam se da će mi Allah Uzvišeni uslišiti ono što sam imao na umu u vezi s Tobom.’
Reče: ‘O Abdullah! Znanje nije sa poučavanjem. Zaista je ono svjetlo koje pada na srce onoga koga Allah Uzvišeni želi uputiti. I ako želiš znanje, prvo u sebi traži istinitost (hakikat) robovanja. Traži znanje kroz njegovu primjenu! I od Allaha traži da ti podari razumijevanje.’
Rekao sam: ‘O plemeniti!’
Imam reče: ‘Reci, o oče roba Božijeg!?’ (Ja Ebu Abdullah)
Rekao sam: ‘O Ebu Abdullah! Šta je hakikat robovanja!?’
Reče: ‘Tri stvari. Da rob ono što mu je Bog dao na raspolaganje ne vidi svojim vlasništvom jer robovi ne posjeduju vlasništvo nad imovinom. Oni sve što posjeduju vide kao Božije vlasništvo. Koriste ga tamo gdje im Allah zapovijeda. Rob za sebe ništa ne planira. Sva njegova zaokupljenost ograničena je onim čime ga je Allah obavezao i onim šta mu je zabranio.
Zato, kada rob ono što mu je Uzvišeni Allah podario ne smatra svojim vlasništvom, trošenje toga u slučajevima u kojim ga je Allah obavezao za njega biva lahko. Zbog toga što je Božiji rob, on je prepustio planiranje svojih poslova Upravitelju i za njega sve tegobe postaju lahke. Zauzet je poslovima koje je Uzvišeni Allah zapovjedio ili zabranio, nema slobodnog vremena da drugimaističe svoju ličnost i da se ponosi onim čime se ljudi ponose.
I kada Allah podari robu ove tri stvari, za njega Ovaj svijet, Iblis i stvorenja ne predstavljaju nikakvo opterećenje. Ovaj svijet ne želi radi njegovog uvećanja i hvalisanja drugima. Ono što ljudima predstavlja čast, ugled, položaj i bogatstvo ne potražuje zbog svoje časti i ponosa. Svoje dane ne provodi uzaludno i beskorisno.
Ovo je prvi stepen bogobojaznosti. Uzvišeni Allah je rekao: ‘Taj Drugi svijet dat ćemo onima koji ne žele da se na Zemlji ohole i da nered čine, a one koji se Allaha boje čeka sretan kraj.’’[1]
Rekoh: ‘O Ebu Abdullah, posavjetuj me!’
On reče: ‘Savjetujem ti i oporučujem devet stvari, i ovo je moja oporuka i savjet svim tragaocima za putem Božijim, Uzvišen je On. Molim Allaha da te učini uspješnim i smiluje ti se u ispunjenju ovoga.
Tri se odnose na vježbanje i borbu sa nefsom, tri na strpljivost, a tri na znanje. Dobro ih upamti i pridržavaj ih se! Nemoj biti nemaran u njihovoj primjeni.’”
Unvan je rekao: “Potpuno sam se usredotočio da mi ne bi šta promaklo.
Potom Imam reče: ‘Što se tiče vježbanja nefsa, nemoj jesti kada nemaš apetit jer to donosi glupost i neznanje čovjeku. I nemoj da jedeš dok ne ogladniš! A kada budeš htio jesti, jedi dopuštenu hranu. Pritom spomeni ime Božije i prisjeti se hadisa Božijeg Poslanika, s.a.v.a.: ‘Čovjek nikada nije napunio goru posudu od trbuha. A ako već treba puniti trbuh, neka trećinu trbuha puni hranom, trećinu vodom, a trećina neka bude slobodna da može lahko izdisati i udisati.’
A što se tiče onih triju stvari koje se odnose na strpljivost, ko tebi kaže: Ako kažeš jednu, deset ćeš ih čuti! – ti mu reci: I da ih deset kažeš, nećeš nijedne čuti!
Onome ko te vrijeđao i psovao reci: Ako je istina ono što ti govoriš, od Boga tražim da mi oprosti, a ako je laž ono što ti govoriš, od Boga tražim da tebi oprosti.
Onome ko ti prijeti da će ružno govoriti o tebi, reci da mu želiš dobro i da ga poštuješ.
A što se tiče triju stvari koje se odnose na znanje: Učenjake pitaj ono što ne znaš. I nemoj da ih pitaš da bi ih doveo u nepriliku ili radi provjeravanja. Nemoj ništa raditi na osnovu svoga mišljenja. U svim poslovima gdje postoji mogućnost ustezanja i očuvanja od griješenja slijedi put opreznosti. Izbjegavaj davati svoje mišljenje (fetve) kao što bježiš od lava. Nemoj da tvoj vrat bude most drugim ljudima.
A sada, O Eba Abdillah, slobodan si! Zaista sam te na najbolji način posavjetovao. I nemoj da me ometaš u zikru i virdu! Ja sam čovjek koji je spram svoga nefsa škrt i obazriv (jer ja sam čovjek koji bdije nad svakim trenutkom svoga života i obazriv sam da mi vrijeme ne protiče u besposlici). Neka je selam svim onim koji slijede Uputu!’”
