Abasa je mrzila život. Mrzila je sudbinu i svijet koji joj je dodijeljen. Mrzila je i svog rođenog babu. Od svih hadžija iz njihova kraja  baš on je morao biti baksuz kojeg će na povratku napasti i opljačkati hajduci.

Eno ga gore na čardaku leži.  Neka leži. Trebali su ga zatući da ne pati ni sebe ni njih.

Šest mjeseci je čekala. Na sijelima glavna bila pričajući kakve će joj sve haljine babo kupiti i donijeti. A tek ogrlice, narukvice, minđuše i papuče. Papuče, one  što im voda ništa ne može, što kroz rosnu avliju u njima može proći.

Došao je na konjskim taljigama. Više mrtav nego živ. Bez igdje ičega. A ona sad iz kuće ne smije izaći. Šta god obuče na sebe neko iz komšiluka pita: “Jel’ ti to jemenski ogrtač babo s hadža donio?”

Ništa nije donio, samo jedan zašiven džep na odjeći ostao mu čitav, a u njemu… u njemu šaka nekakvih sjemenki.

 

* * *

 

S prvim toplim danima proljeća ispod kuće hadžije Idriza procvale su ruže. Bez reda, ko iz ruke bačene, nicale su i runile pupoljke. Kad su procvale cijelo je selo zamirisalo. Starije žene su išle da se nakade a mlađe se klele da kad kraj njih prođu  mirišu momcima i treću večer na pendžeru.

Svi su bili sretni osim hadžine Abase. Nit ih je gledala nit je iz kuće izlazila kako joj se babo s hadža vratio. Hamušina Amina se klela da je čak vidjela kako pred akšam na ruže spirine s prozora posipa.

 

* * *

U dane kad s ruže se kalem može uzet, kad iz daleka svijeta dolaziše ljudi da dukatima za svaku  grančicu plate,  hadžina Abasa iz zemlje potrga ruže i u  rijeku ih baci.

Živi su se kleli da je još mjesec dana iza toga, njihova avlija mirisala na njih.

S nestankom mirisa ruža nestalo i života u slabom tijelu hadžije Idriza.

Ubrzo za njim umrije mu i Bega.

Ostade kuća na Abasi koje se svijet pasao sresti u putu. Svuda oko nje širio se nepodnošljiv smrad.

 

(Preuzeto iz knjige: Otkosi sjećanja, KUU “Sejfullah” Konjic 2010.g.)