Potraga za svetim nikad se ne prekida u ljudskoj potrebi. Žudimo za duhovnom zavičajnošću, za svetima mjestima, za kapijama jerusalemskim, za ulicama medinskim, za mirom mekanskog harema.

Upiremo se skinut jameniju dunjaluka s naših usana i necijeđeno piti sveto vrijeme ramazana, mubarek dana i mubarek noći.

I kad se udaljimo, busenom trenutnog prekrijemo čula kojima sami sebe slušamo, ta potraga tinja i dalje, čeka neki osmjeh, neku žal, tugu, da joj vrata otvori. Tad ponovo, ruke  njene urođenosti dobuju po našim mislima, vriježama srca i tronovima naših snova.

Slast svetog nadmašuje sve druge slasti a ljubav u ime nje sve druge ljubavi i ona, takva, sama po sebi dar je Božiji.

Naći ćete ljude lišene stajanja na svetima mjestima, i one lišene znanja o svetom vremenu, no, nikad, baš nikad, one lišene prilike  da osjete svetost u sebi –  u onom što nekad ne znam jel’ ga srce rađa ili je ono rodilo srce a odaje se najvećom snagom i odaziva  imenom LJUBAV.

I kako postoje mjesta iznad mjesta, vrijeme iznad običnog vremena, tako postoje ona stanja u kojem se sastanu i mjesto i vrijeme i osjećaj, kad na svetom mjestu u svetom vremenu uživaš svetost čiste ljubavi, esencija koja svaki dan nakon toga, ma kako oblačan i taman bio može obojiti osmjehom…