Takođe, ovo nisu sve ideje koje je ponudio El-H̱alīl, nego njemu pripada čast redanja ebdžedijje fonetskim redoslijedom, te određivanje meẖāridžul-ḥurūfa (mjesta artikulacije glasova) i njihovo raspoređivanje u vrste shodno meẖāridžima i ṣifātima (karakteristikama). Uz sve ovo, postoje motivi za pojavu i nastanak fonetskih dirāsa, a oni su sledeći:
Postojala je jaka intuicija i zdrav fiṭret (priroda i razboritost) kod Arapa pre nego su počeli da se miješaju sa drugim osvojenim narodima i strancima, a kada je došao islām i kada su ljudi grupno pohrlili u Allāhovu vjeru, i kada su oni bilu u potrebi za arapskim jezikom za razumijevanje Kurʼāna i ḥadīs̱a i spoznaju ʻulūmud-dīni wed-dunjā (vjerskih i dunjālučkih nauka), nisu mogli u samom startu da izgovaraju arapski jezik poput krajnje elokventnih i razboritih Arapa, pa je to zahtijevalo razvoj jezičke (lingvističke) i fonetske dirāse. Tako istraživač može da definiše osnovne sebebe koji su pozivali izučavanju fonetskog ʻilma u sledećim tačkama:
1. Greška u izgovoru nekih glasova, pa tako ʻadžemi (stranci) nisu mogli izgovarati grlene ḥarfove i ḥarfove iṭbāqa[1] iz njihovih meẖāridža sa tačnošću i deqīqnošću koja je poznata u arapskom jeziku, kao što, takođe, neki glasovi nemaju svoje ekvivalente (pa ni približne) u drugim jezicima poput glasa „ḍāda” na primer. Na osnovu toga se i dešavalo iskrivljivanje izgovora glasova arapskog jezika njihovom artikulacijom iz njima neprirodnih meẖāridža ili njihovim karakterisanjem osobinama koje im ne pripadaju. Pa tako, ako eʻdžemijj izgovora riječi kao što su: حَلَالٌ – ضَلَالٌ – صَارَ – ثَوَابٌ– (ḥalālun – ḍalālun – ṣāre – s̱ewābun); od njega se čuje sledeće: هَلَالٌ – دَلَالٌ (اٖىلٖى زَلَالٌ) – سَارَ – سَوَابٌ (اٖىلٖى سَڤَابٌ اٖىلٖى سَوَاپٌ) – (halālun – dalālun (ili zalālun) – sāre – sewābun (ili sevābun ili sevāpun); tako da nije bilo lahko Arapu da uz pravilno razumijevanje prati njegov govor, a to je nužno dovodilo Arapina do pogrešnog razumijevanja jezičkog značenja i do konfuzije u izrazu.[2]
2. Veoma velika pažnja koja je pridavana tekstu Kurʼāna je natjerala da se upotrebe sva moguća sredstva koja bi obezbijedila njegov selāmet od bilo kakve vrste taḥrīfa (distorzije) ili promjene ili zamjene. Neka od tih sredstava su tedžwīd njegovoga izgovora kroz preslušavanje i usmeno prenošenje…
Ostatak vezanog teksta pogledati u knjizi „Epohe fonetske misli kod Arapa i arebica” mr. Aldina ef. Mustafića.
[1]Ḥarfovi iṭbāqa su „poklopljeni harfovi”, jer jezik u potpunosti poklopi nepce, a ti ḥarfovi su: ṣ, ḍ, ṭ, ẓ (ص، ض، ط، ظ).
