S perzijskog preveo: Muamer Kodrić
Bez krčaga i bez vina mi se opijemo,
hvalili nas il’ kudili, mi se samo nasmijemo.
Govore nam: “Vi ste oni što nemaju ništa!”
Makar ništa ne imali mi se uvijek radujemo.
* * *
U religiji zaljubljenih drukčiji propisi stoje,
drukčije pijan bivaš od vina kojim nas poje.
Ali, znanje o tome nećeš steći u medresi.
Ljubav je nešto drugo, ti se drži nauke svoje.
* * *
Ljubavi, u nečijoj si duši, a to je duša moja.
O boli, nekoga mučiš, a taj neko sam ja.
Kao da vidim kako se spajaju usne naše,
kao da zubi moji grizu usta tvoja.
* * *
Draga, ako je istina da se mnogima sviđaš,
pa nije bilo nužno da moje srce diraš.
A ako srca imaš, kad već mi srce uze,
ostani sa mnom da srce ovog što ljubi te vidaš.
* * *
O voljena, primi me, uzmi moju dušu k sebi,
opij me i od oba svijeta prikloni me k sebi.
Sve ono što sem tebe srce moje želi,
neka izgori u meni, samo me uzmi k sebi.
* * *
Ako tebi, hodža, to što pijem smeta,
ti slobodno ostani trijezan i pametan.
Znam da ti si pobožan, da redovno klanjaš,
ali krivo sudiš šta je ljudska šteta.
* * *
Liječniku otiđoh da me liječit’ kuša,
za ruku me uze, pa mi bilo sluša.
“A gdje tebe boli?”, upita na kraju;
na grudi pokazah, jer boli me duša.
 * * *
Niti sam ja ja, niti si ti ti, niti si ti ja,
a ja jesam ja, ti jesi ti, i ti jesi ja.
S tobom sam se srodio toliko,
da više ne znam jesam li ja ti ili si ti ja?
*  *  *
Zatražih poljubac jedan, a ti mi ih dade šest.
Čiji li učenik bješe kad tako si učitelj vješt?
Obasu me dobrotama i nježnošću silnom,
tako da više ne marim za ovaj svijet.
* * * 
Ja sam rob Kur'ana cijelim bićem svojim,
i prašinu s praga Ahmedova volim;
strah me da mi drukčije ne pripišu riječi,
jer jedino to je ono što govorim.
* * *
Rekoh: “Srce i vjeru na Tvom sam Putu dao,
sve što ikada imah za Te sam žrtvovao.”
Reče: “A ko si ti da činiš il’ ne činiš?!
Jer, Ja sam Onaj Ko te tako razuzdao.”
* * *
Upitah: “Šta da činim?” Reče: “Baš to: šta da činim?”
Rekoh: “Pomozi mi, ja ne znam šta da činim?!”
“O tražitelju vjere”; okenuvši mi se reče,
“sve je u redu dok stalno pitaš se: Šta da činim?”
* * *
Iščezao sam u Bogu i Boga držim uz sebe,
On je u tvojoj duši, ne negdje okolo tebe.
Vladar sam ja, ustvari krivo zborim:
postoji samo Vladar, ja više ne vidim sebe.
* * *
Ljubav je ono što sretnima učini sve ljude,
ljubav je ta što čini da sreća srećom bude.
Ljubav je majka moja, ona je rodila mene,
pa neka svako dobro i sreća sa takvom majkom bude!
* * *
Uzdahnem li, ona zato neće tužna biti,
baš sultana briga što će mene zemlja kriti.
I da klanjam Mjesecu se, da ga slijedim kao sjena,
čemu kriti, Mjesecu će to svejedno posve biti.
* * *
Kada te se sjetim, srce mi zalupa jače,
kada pomislim na te, krvavim suzama plačem;
spomen imena tvoga mene smiri posvema,
ne dam da išta osim tebe moga se srca tače.
* * *
Kada umrem vi me kod nje odnesite,
mrtvo moje tijelo pred nju položite.
Kad se sagne i poljubi mrtve usne moje,
oživim li nimalo se tome ne čudite.
* * *
Dobru se nadaš, a loše dijelo sniješ.
Ta, zlo će da te stigne ako o zlu mniješ.
lstina da Bog jeste plemenit i milostiv,
ali pšenicu nećeš žnjeti ako ječam siješ.
* * *
Ponekad smo skiveni, nekad svima znani,
katkad smo muslimani, nekad židovi il’kršćani.
Naše srce oblik svakog ljudskog srca prima,
pa smo zato svakog dana drugačije dotjerani.
* * *
Slušaj samo šta govore zaljubljeni i pijani,
nemoj srce da utapaš u tlapnjama potrošenim.
Družba svaka htjela bi sebi te privući,
al’papagaj šećer hoće, gavran traži dom srušeni.
* * *
Otkud sav dim ovaj ako mi srce ne gori?
Ako to negdje aloju ne pale, otkud se ovaj miris stvori?
Kako to da u ljubavi nestaje moga bivstva?
Zašto leptira sretnim čini da na plamenu svijeće izgori?
* * *
Život na ovom svijetu ne ljubi ko Te upoznao,
imetak, žene i djecu, sve bi za Te dao.
Onaj ko je lud za Tobom ne mari za oba svijeta,
a i zašto oba svijeta luđaku bi dao?
* * *
Onog dana kada ljubav moju dušu speče,
duša, repa podvijenog, od mene uteče.
Budala je onaj ko me za pametnog drži,
pametan je ko se sa mnom družit neće.
* * *
Kad ljubav prema tebi na moje srce pade,
svega što je ondje bilo najednom nestade.
Mudre knjige, debele, na police vratih,
pisat pjesme, poeziju, sada samo znadem.
* * *
Upitah jednom čovjeka umnog, načitana:
“O zbilji života da li imaš znanja?”
Nevoljko mi nakraju u odgovor reče:
“O jeziku ptica pitaj Sulejmana.”
* * *
O robe, Gospodara da si zbilja upoznao,
oholost u sebi ne bi njegovao,
da istinski Njega poimaš i shvataš,
niti na tren ne bi se drugom okretao.
* * *
Turčine, poput Indijca solufe svoje bojiš,
perčin vežeš ko Bizantinac, njihovo odijelo krojiš.
No, ne možeš vlastito srce prevariti…
Turčin si, bojim se da ipak najbolje turski zboriš.
* * *
O vino, ti car si, i dobro činiš svima,
stotinu robova u jednom trenu učiniš slobodnima.
Kad te spazim zasjaju mi oči sunca sjajem,
utječem se tebi, ti me daruj radostima.
* * *
O kršćanko što križ nosiš oko vrata,
na amber ti miriše kosa kovrčasta,
u poljupcu usne svoje prisloni na moje…
Dođi, iako te strah od mene hvata.
* * *
Sufijom ne čini derviška haljina,
Šejh ne posta slušajući priče iz davnina.
Sufija je neko čije su grudi bistre.
Nepravedan si prema sebi, a sudio bi svima.
* * *
I ja sam nekad poput tebe trezven i sračunat bio,
one ljubavlju opijene uvijek bih pokudio.
Onda se opih i pobudalih, razuzdah se posvema,
pa mi se sada čini da sam cijelog života pio.
* * *
O srce, stalno misli na ono što će da slijedi,
znaj da si na ovom svijetu tek tuđinac bijedni.
Ako hoćeš zorski vjetar da ti bude jahalica,
budi prašina pod nogom derviša, uvijek sa njima sjedi.
* * *
Zanate smo i dućane svoje ostavili,
poeziju pjevati sad smo naučili;
ljubav nam je sada duša i srce i oči,
bivšu dušu, srce, oči mi smo ostavili
Preuzeto iz "Divani Šems", vidjeti sekciju Knjige