Ne znam gubi li to smisao u vremenu  i prilikama kakve su oko nas ali meni se piše. Ne baš o revolucijama u arapskim zemljama, iako me se tiče i pratim šta se tamo dešava, ne baš ni o našim neprilikama, besparici, tugaljivoj svakodnevnici koja plaši budućnošću i goni misao ka prošlom mada će biti i o tome jer čovjek niti može niti treba bježat od mjesta svog i vremena koje mu je poklonjeno.

Zabadam htjenje u želju misli, izlijevam kalufe slova i mećem ih u riječi ko ciglu u zid građevine kakve.

Zidam sebi misao da mi bude kao sklonište od  zapadanja u besmisao. Ma kako joj tanka nafaka bila i ma kako malo mudrosti u sebi nosila, dobra je, nit je što povezaće dva dijala mene u mene cijela.

Ipak neću pobjeć od trenutnih dešavanja. Ne može mi pitanje zaobić nišandžiju u onom tenku što po svom narodu puca.

Bliska mi prošlost s takvim dešavanjima igra u sjećanju. Mislim da vojnika u svim armijama svijeta uče da sluša naredbu. To je iznad učinkovitosti. Napreduje u vojskama onaj koji pokazuje poslušnost, ne onaj koji se odlikuje hrabršću – Tako je na kraju krajeva i u svemu u životu mada  ni blizu nije da je tako Bogom određeno.

Poslušnici rijetko gube radna mjesta, ma kako nesposobni bili, jer onom iznad važno je da je onaj ispod poslušan. Tampon zona između vladara i naroda upravo je vojska. 

Eh, sad, predpostavit je da je onaj vojnik u transporteru što stišće obarač puškomitraljeza bio u mektebu. Majka mu stara, islamska je to država. Bezbeli je i njemu neki njegov hodža pričo o moralu, o dobru i zlu. Bezbeli je i on slušao životopis Božijih poslanika, u najmanju ruku Muhammeda s.av.a.. Ima sigurno, ma kako jaka vojna obuka bila u njemu svjetlo morala, drugo je pitanje zašto to svjetlo ne djeluje. Možda je dugo živio u okruženju koje mu je poručivalo da od tog nema ništa i da se niko živ sa Onog svijeta nije vratio. Naravno, priča svakako treba biti opečaćena zdravim razumom, zahvalom i dovom Bogu da nas ne dovede u njegovu situaciju, jer jedno je mislit o nečem a drugo osjećati to. Da nije tako zar bi prelazili hiljade kilometara samo da vidimo voljenu osobu. Lakše bi bilo zamisliti je i eto. Al život što se na hartiju krzo slova izlijeva samo je paučina u haostoru stvarnog života. Njenu jačinu odredit će dubina čitatelja i njegovo iskustvo.

Meni riječ RAT odzvanja najstrašnijim kricima sopstvenog iskustva, ali vjerujem, ni blizu, kako odzvanja mom bratu ili sestri koji preživiše srebrenički i druge užase logora i  mučenja, a opet, nekom u Americi  to i nije tako strašna riječ, jer odjek njen u njegovu pamćenju svodi se na snimke CNN-a na TV-u i uglavnom je to ono što osjeća u vezi s tim pojmom.

Jedna riječ a toliko različitih shvatanja. Tako je i s ljubavlju. Nekom na tu riječ titlaju  prekrižena slova S, nekom euri, dinari,  nekom lice voljenog, voljene, a nekom opet, arabijska pustinja skine halje stoljeća i oživi mubarek stope Milosti svih svjetova, Poslanika islama, pa mu dušom zažubori  na stotine potoka čiji žubor odzvanja  riječima i djelima moralnosti i ćudoređa.

Poslan sam da usavršim plemenite ćudi kod ljudi!

O ljudi, došao sam da vas naučim da volite, da vas oslobodit  robovanja koje je teško i pokažem vam robovanje Bogu koje je lahko,

koje je iznad svakog pojma slobode o kojem je ikad ijedan utamničenik sanjao…

Poslan sam da ti kažem da time što ne stojiš na položaju višem od onog do tebe

nimalo nisi manji od njeg, niti si manji ako je on iznad tebe

sve dok tvojim srcem zraci vjere prolaze,

a ako njih odbaciš,

njene mejre pomrsiš,

onda, evo,

Bog  je opet slobodu dao

pa jašite jedni preko drugih

i visine tražite na dunjalučkim stepenicama…

Samo znajte, On će vaše ljetsve veličine u prah pretvoriti i poslati Mehdiju obećanog da sistem pravi uspostavi,

a blago onom ko ga čeka,

blago onom ko mu se nada,

blago onom ko mu pomagač bude

i velika li je snaga onog

ko mu bajrak bude nosio…

a na koncu, svi ćemo pred Pravednim

Milost moliti!