Jedna od podjela egzistencije jeste ta da egzistencija stvari može biti ili spoljašnja ili umska. Spoljašnja egzistencija označava objektivnu egzistenciju koja je nezavisna od uma. Znamo da neke stvari kao na primjer planina, more i pustinja postoje izvan našeg uma, odnosno postoje nezavisno od uma. Zamislio naš um te stvari ili ne, i ne samo to, nego i bilo da naš um postoji ili ne postoji, planina i more i pustinja će postojati u spoljašnjem svijetu.
Ista ta bića, tj. planina, more i pustinja imaju postojanje i u našem umu. Kada ih pojmimo, mi ustvari njima u našim mislima dajemo postojanje. Egzistenciju koju dobiju stvari u našem umu nazivamo “umska egzistencija”.
Ovdje se nameću dva pitanja. Prvo pitanje glasi: iz kojeg razloga za slike stvari koje se pojave u našim mislima tvrdimo da su egzistencija istih bića (koja postoje) u spoljašnjem svijetu? Ako je tako, onda mora i slika koja je nacrtana na zidu ili na papiru biti neka posebna vrsta egzistencije kao zidna egzistencija ili papirna egzistencija. Ukoliko mi nazovemo slike u umu nekom vrstom egzistencije koju poseduje naslikana stvar, upotrijebili smo figurativu, a ne istinski izraz, dok filozofija govori samo o istinama.
Drugo pitanje je to što umska egzistencija jeste osobena za čovjeka, i to je jedna psihološka čovjekova pojava. Slična pitanja rješavamo u psihologiji, ne u filozofiji, zato što su pitanja u filozofiji univerzalna, a na pojedinačna pitanja odgovaraju zasebne nauke.
Odgovor na prvo pitanje glasi da je odnos umskog oblika (tj. slike u mislima) sa spoljašnjim bićem, kao odnos umskog mora i planine sa spoljašnim morem i planinom, mnogo dublji od odnosa slike mora i planine na papiru ili na zidu, sa spoljašnjim morem i planinom. Kada bi mentalni oblik [slika] bila samo prosta slika, nikada nebi prouzrokovala znanje, kao što slika na zidu nije uzrok spoznaje zida. Međutim, mentalna slika je sama spoznaja.
Filozofi su u vezi umske egzistencije dokazali to da je razlog toga što mi spoznajemo spoljašnji svijet baš to što umske slike nisu proste slike, nego su jedan vid egzistiranja esencije spoljašnjih bića u našem umu. Ovim objašnjenjem smo dobili odgovor i na drugo pitanje, a on glasi: Iako je govor o umskoj egzistenciji u jednu ruku, pošto se dotiče čovjekove psihe, tema psihologije, ali s druge strane pošto je čovjekov um stvara poseban vid egzistencije i tom odlikom uzrokuje podelu egzistencije na dvije vrste: spoljašnja i mentalna, može biti samo tema filozofije.
Ibn Sina na početku poglavlja Ilahijat u knjiziŠifa govori površno, a Mulla Sadra u svojim spisama koje je i dodao u knjizi Šifa, po imenu Ta'likat (تعليقات), detaljno i jasno tvrdi da jedno pitanje iz dva aspekta može biti tema dvije nauke, tako da kao primjer ova tema može biti i psihološko i filozofsko pitanje.
Istina i greška
Kada promotrimo pitanje umske egzistencije iz drugog ugla, otkrit ćemo vezu tog pitanja sa (epistomologije) pitanjem vrijednosti i vjerodostojnosti spoznaje istina. Znači povezano je sa tim pitanjem koliko naše spoznaje, osećanja i poimanja o spoljašnjem svijetu pokazuju stvarnost.
Jedno od najranijih pitanja sa kojim su se bavili filozofi jeste to da li ono što mi spoznamo u stvarima osjetilnim čulima ili umom podudarno sa stvarnošću i zbiljom [na arap. nefsu el-emr (znači sama stvar)] ili ne?
Neki tvrde da samo neka naša osjetilna opažanja ili racionalna shvatanja se podudaraju sa stvarnošću i zbiljom, dok se druge spoznaje ne slažu. One spoznaje koje su jednake sa stvarnošću nazivamo "istina", a one spoznaje koje nemaju stvarnost su "greške". Nama su poznate greške osjetilnih čula. Vid, sluh, ukus, miris i opip mogu pogrešiti.
Pored toga većina naših osjetilnih opažanja su sama istina. Posredstvom osjetila mi poznajemo dan i noć, daljinu i blizinu, većinu i manjinu obima, grubost i mekoću, hladnoću i vrućinu stvari i mi u sve to ne sumnjamo ni najmanje da može biti greška, i sva ta opažanja su istine.
Također, naš razum može da pogrješi. Logika je upravo ustanovljena da sačuva razum od grješenja kod dokazivanja. Pored toga većina racionalnih shvatanja su istinite. Kada trgujemo raznovrsnom robom, izračunamo troškove i zaradu, potom ih sabiramo i oduzimamo, dakle činimo misaoni i racionalni posao. Ako pritom u poslu budemo imali veliku koncentraciju, nema sumnje da će naše računice biti sve tačne, tj. istinite.
Međutim, sofisti, o kojima smo prethodno govorili porekli su razliku istine i greške, te su rekli da svaki čovjek onako kao oseća i razmišlja to je njegova istina. Oni su povjerovali da je kriterijum svega, lično čovjek. Sofisti su porekli stvarnost, a kada su negirali stvarnost, više ne preostaje ništa da bi čovjekovo mišljenje, ako se podudara s njim bilo istina ili ako se ne podudara bilo greška.
Ova skupina je živela za vrijeme Sokrata. Zapravo, bolje da kažemo da se Sokratovo vrijeme podudara sa krajem doba sofista.
Sokrat, Platon i Aristotel su se pobunili protiv sofista. Protagora i Gorgija su dvije najpoznatije ličnosti sofista.
U kasnijem vremenu, poslije Aristotela, nastala nova skupina u Aleksandriji po imenu skeptici, a najpoznatiji filozof njihove misli je bio Piron. Skeptici ne poriču postojanje stvarnosti, ali ne veruju u podudaranje čovjekovog znanja sa stvarnošću.
Oni su rekli da čovjek u pojmovanju stvari, svaku stvar vidi različito od onoga što jeste, zbog uticaja kojeg prima od svojih unutrašnjih osećaja i posebnih unutrašnjih okolnosti. Nekada je tako da dvije osobe jednu stvar vide iz dva ugla ili sa dva različita stanja i zato svako od njih tu stvar vidi na svoj način.
Jedna stvar je nekome ružna, a drugom lijepa, nekome je jedna stvar mala, a drugom velika, u nečijem pogledu jedna stvar je stvarno jedna, a za nekog su to dvije stvari. Jedna klima je nečijoj koži vruća, a drugom hladna. Ukus može biti jednoj osobi sladak, a drugom gorak. Sofisti kao i skeptici ne priznaju vrjednost otkrivanja stvarnosti u naukama.
Sofistička i skeptička verovanja su oživjela po drugi put u novom dobu. Većina evropskih filozofa su opredeljeni skepticizmu. Neki od njih, poput sofista negiraju općenito stvarnost.
Jedan od njih je poznati filozof Berkli, a on je bio i biskup. Ovaj filozof apsolutno negira postojanje spoljašnje stvarnosti. Dokazi koje navodi za ovu tvrdnju su tako popunjeni falacijom da su neki povjerovali da nema nikoga ko bi mogao da odgovori na te primedbe, iako svi znaju da su njegove tvrdnje neispravne.
Oni koji su htjeli da odgovore starim sofistima kao što je Protagora ili novim sofistima i idealistima kao što je Berkli, nisu prišli pitanju onako kako ga se može riješiti.
Sa tačke gledišta islamskih filozofa osnova rješenja i odgovora na ove primjedbe jeste u tome da shvatimo šta je umska egzistencija. Samo u ovom slučaju možemo rješiti nastali problem.
Kada je riječ o umskoj egzistenciji islamski filozofi prvo idu na to da je definišu. Oni nastoje da definišu umsku egzistenciju kao jednu vrstu postojanja spoznatog u osobi koja spoznaje, a kasnije navode nekoliko dokaza za ovu tvrdnju, da bi na kraju pojasnili i odgovorili na pitanja i kritike koje su upućene kroz prethodna izlaganja u vezi ovog pitanja tj. umske egzistencije.
O ovom pitanju na početku razvoja islamske filozofije nije bilo govora kao što je to danas, a još jasnije je da ga nije bilo ni u grčkoj filozofiji. Po našim istraživanjima, po prvi put je ovu temu uveo u filozofske i teološke knjige, Hadže Nasirudin Tusi, i kasnije je ovo pitanje zauzelo svoje veliko mjesto u filozofskim knjigama. Tako u najnovijim knjigama od Mulla Sadre i Mulla Hadi Sabzevarija nalazimo da su oni važan dio svoje filozofije posvetili ovom pitanju.
Farabi, Ibn Sina, pa čak i Šejh Išrak, kao i njihovi sljedbenici (prije Hadže Nasirudin Tusija) u svojim knjigama nisu imali temu o umskoj egzistenciji. Oni nisu čak ni spomenuli ovaj izraz. Termin "umska egzistencija" je tek posle Ibn Sine ušlo u filozofiju.
Međutim, ono što možemo shvatiti i interpretirati iz Farabijevih i Ibn Sinaovih spisa jeste to da su i oni vjerovali da je spoznaja odslikavanje slike kod primaoca slike, ali oni nisu za ovu tvrdnju ponudili logičku argumentaciju, a nisu je ni posmatrali kao samostalnu temu među ostalim ontološkim temama, ili kao posebnu podjelu egzistencije (na umsku i spoljašnju).
Sa perzijskog preveo: Seid Halilović
