Govor o univerzalijama, kao što smo objasnili, je uvod za poglavlje o definiciji. Svrha logike je u tome da pojasni kako definisati jedno značenje (pojam) ili da govori o valjanom dokazivanju. Kao što smo već rekli, prvi dio logike se odnosi na pojmove (predodžbe) i upoznaje nas sa nepoznatim pojmovima pomoću poznatih pojmova; dok se drugi dio odnosi na tvrdnje (sudove) i ukazuje nam način spoznaje nepoznate tvrdnje preko poznatih.
Općenito rečeno, definicija stvari je odgovor na pitanje “šta je to”. Dakle, kada postavimo pitanje šta je to, tragamo za definicijom. Jasno je da se svako pitanje postavlja o nepoznatom. Mi ćemo postaviti pitanje samo ako ne poznajemo esenciju i zbilju neke stvari ili u najmanju ruku ne znamo opseg pojma te stvari, koje objekte obuhvata, a koje ne.
To što nam je esencija i zbilja neke stvari nepoznata, znači da mi nemamo tačnu zamisao o tom pojmu. Zato ako pitamo šta je linija, šta je površina, šta je materija, šta je potencija, šta je život, šta je kretanje itd., sve to znači da nemamo predodžbu o tim pojmovima, njihovim zbiljama i želimo je ispravno poimati. Granice ovih pojmova nam nisu jasne, a to znači da sumnjamo u vezi nekih stvari da li obuhvata pojam ili ne. Ustvari, želimo da nam pojam bude tako jasan da, kako kažu logičari, obuhvati sve objekte [koji su uključeni u taj pojam] i odbaci sve ostale [koji nisu]. Kako nam je već poznato, u svakoj nauci, prije svega, nalazimo niz definicija o pojmovima koji se koriste u toj nauci. Naravno, definicije u nauci nisu ono što su glavna pitanja te nauke, što znači da su definicije izvan rasprava te nauke i naglašavaju se radi što jasnijeg shvatanja. Dužnost logike u poglavlju o pojmovima je da nam pojasni način ispravnog definisanja.
Oblici pitanja
Ovdje je dobro napomenuti da čovjekova pitanja o nepoznatim stvarima nisu ista već imaju različite strukture i svako pitanje je na svom mjestu valjano. Upravo zato u svakom jeziku postoje različite upitne riječi za različita pitanja, što znači da u svakom jeziku vidimo nekoliko upitnih riječi. Raznolikost upitnih riječi je znak toga da su i pitanja različita, a različitost pitanja je znak toga da čovjekova neznanja nisu jednovrsna. Odgovor na jedno pitanje nije kao što može biti odgovor na drugu vrstu pitanja. Različite vrste pitanja su:
1. pitanje o esenciji: šta je?
2. pitanje o postojanju: da li je? (da li postoji?)
3. pitanje o kakvoći: kakvo je?
4. pitanje o količini: koliko je?
5. pitanje o mjestu: gde je?
6. pitanje o vremenu: kada je?
7. pitanje o licima: ko je?
8. pitanje o određenju: koje je?
9. pitanje o svrsi: zašto je?
Sada nam je jasno da kada postavljamo pitanje o nepoznatom, naše neznanje može biti u raznim oblicima i shodno s neznanjem i naša pitanja mogu biti različita. Možemo pitati: Šta je to? Da li to postoji? Kakvo je to? Koliko je to? Gdje je to? Kada je to? Ko je to? Koji je to? Zašto ili zbog čega je to?
Logika ne odgovara ni na jedno pitanje koje možemo postaviti o objektivnim stvarima. Za odgovore na ova pitanja se zalažu filozofija i druge znanosti. Međutim, logika posreduje u svim odgovorima koje upućuju filozofija i znanosti; to znači da logika ne odgovara izravno na pitanja, ali određuje ispravne načine za odgovaranje. Ustvari, dužnost logike je da ukaže “kakav treba biti odgovor”, a ne “kakav jeste odgovor”.[1]
Pošto osim prvog i devetog pitanja, sva ostala možemo oblikovati s početnicom “da li”, u perzijskom “aja” (آیا), i u arapskom “hel” (هل), sva pitanja iz ovog ugla gledano dijelimo u tri grupe:
Šta je?
Da li je?
Zašto je?
Hadži Sabzevari u svojoj knjizi El-Manzume (المنظومة), u poglavlju o logici, govori u vidu jednog stiha:
أس المطالب ثلاثة علم مطلب «ما» مطلب «هل» مطلب «لم»
“Osnovna pitanja su tri: pitanje šta, pitanje da li, pitanje zašto.”
Od svega rečenog, jasno nam je da iako svrha logike nije definisanje stvari (nego je to svrha filozofije), ali logika ukazuje na način ispravnog definisanja. Ustvari, ona ovo pravilo dodjeljuje teozofiji.[2]
Definicija i ilustracija (opis)
Ako pri definisanju nekog pojma uspijemo dosegnuti do suštine biti definienduma, tj. da procijenimo dijelove esencije, a oni su rod i vrsna razlika, uradili smo najsavršeniju definiciju. Ovu vrstu definicije nazivamo “potpuna definicija”.
Ukoliko dospjemo do nekih dijelova esencije definienduma, ne svih, definicija se tada naziva “krnjava definicija”. Ako ne stignemo ni do jednog esencijalnog dijela stvari, nego samo ukažemo na odlike i akcidente, ili šta više da nam je cilj samo to da odredimo dohvat pojma [ne esencijalnu zbilju definienduma], koje objekt označava, a koje ne, u tom slučaju ukoliko navedemo njegove akcidente toliko da potpuno bude pojašnjena razlika definienduma i ostalih pojmova, ta definicija će biti “potpuni ilustracija”. U suprotnom ako definicija ne pojasni razliku potpuno, naziva se “krnjava ilustracija”.
Naprimjer, pretpostavima da čovjeka definišemo na sljedeći način: “Čovjek je tjelesna (trodimenzionalna) supstanca koja raste i životinja koja misli”, ova definicija je potpuna.[3] Ako kažemo: “Čovjek je tjelesna supstanca koja raste i životinja”, u ovom slučaju čovjeka smo definisali krnjavom ilustracijom. Ako kažemo: “Čovjek je biće koje hoda, uspravno je i ima glomazne nokte”, ta definicija je potpuna ilustracija, i ako kažemo: “Čovjek je biće koje hoda”, definicija je krnjava ilustracija.
Od svih definicija potpuna definicija je najsavršenija, ali nažalost i sami filozofi priznaju da sticanje potpune definicije nije lahak posao zato što zahtjeva otkrivanje esencije stvari, drugim riječima, prodiranje razuma do suštine stvari. Ono što je rečeno u vezi potpune definicija čovjeka i ostala bića, nije bez primjedbe.[4]
Pošto filozofija, koja osjeća dužnost da definiše, izražava slabost da dostigne potpunu definiciju, sigurno i zakoni povezani s tim u logici će izgubiti svoju vrijednost. Zato, ovdje završavamo govor o definiciji.
[1]Ukoliko vas zanima koje znanosti odgovaraju na ova pitanja, odgovor je sljedeći: Dokazano je u filozofiji da na pitanja: “šta je” i “da li je” odgovara filozofija. Odgovor na deveto pitanje tj. o svrsi, ukoliko se pitanje odnosi na prvotne uzroke, o onim uzrocima što nemaju svoj uzrok, odgovor je u teozofiji [tj. filozofiji], ali ako se pitanje odnosi o bližim i posebnim uzrocima, druge znanosti odgovaraju na ovo pitanje. Odgovor na ostala mnogobrojna pitanja, kao što su: kakvo je, koliko je, kada je, gdje je i ostala pitanja također daje nauka. Bude li više tema o kojima se postavlja pitanje kakvoće, biće i više grana nauka koje proučavaju te razne teme.
[2]Pošto je veliki dio islamske filozofije posvećen spoznaji Boga muslimani filozofiju još nazivaju i teozofijom. Pored ova dva imena za filozofiju se još kaže i primarna filozofija i viša mudrost. (op. prev.)
[3]Kao što je i sam autor napomenuo, za potpunu definiciju je dovoljno samo da budu spomenuti rod i vrsna razlika, tako da potpuna odrednica pojma čovjeka jeste: čovjek je životinja koja misli. Ostali pojmovi koje je autor dodao su rodovi životinje, čovjekovog roda. (op. prev.)
[4]Obratite se knjizi “Ta'liqat ‘ala Hikmeti el-išrak” (تعلیقات علی حکمة الإشراق), a to su dodatna objašnjenja koje je napisao Mulla Sadra na Suhravardijevu knjigu “Hikmet el-išrak”, poglavlje o logici.
