Život je kompromis u kom moje šta bi volio  i htio popušta pred onim što mislim da je mogućim i manjkom upornosti sopstvene. Granica mogućeg postavljena je uvijek tik iza dostignutog, i što se više dostiže ona se više odmiče, tako da i nije mjejrljiva, relevantna, više stoji kao izazov nego li kao prepreka. Upornost bi trebala biti definisana kao  mjera sopstvene ljubavi i htjenja. Što se nešto više želi to bi čovjek trebao, shodno tome, da uloži i više napora da to ostvari.

Veličina nekog pojedinca u društvu mjeri se tradicijskim iskustvom mogućeg  no pri tom je malo teže odrediti njegov stvarni trud i istinsku želju.

Ponekad , na toj društvenoj razini, okolnosti pomognu nekom da sa vrlo malo truda ostvari mnogo tuđih želja i time kod tih čije je želje i htjenja postigao, ispadne velik, uspješan, a opet, to ni u kom slučaju ne mora značiti da je i načeo kolač sopstvene želje. Možda se upravo pod tim okolnostima koje su mu omogućile ono što je sad polomio i izgubio snagu da ostvari svoje želje i svoja htjenja…

Otud valjda sjeta na licima onih za koje, sudeći po sebi, mislimo da su uspjeli, da bi mogli biti uzor u nečem.

Pitamo se zašto nisu sretni!?

Dosta ljudi živi u takvim stanjima. Prisutnu snagu koja se ogleda u trpljenju određenog stanja lahko bi i nepotrošivši je mnogi od njih mogli iskoristiti u ispunjavanje sopstvenih želja, pri tom je još, radeći što isintski žele i uvećati, jer trpnjom snaga slabi a koračanjem ka voljenom i željenom ona se umnogostručuje…

Problem je što je stisak okolnosti sve jači jači a time i svjesnost svakog pojedinca šta je on zapravo, šta istinski želi, sve nejasnija.

Moralna osnova o jednakosti ljudi svakako nije naslonjena na stalež, moć, imetak i slično. Bilo bi glupo tvrditi takvo što a misliti na ove vrijednosti. Ta različitost je prisutnija od ljudskog pamćenja. No postulat jednakosti postoji. Ne samo u zakonu kao pravna mejra (gdje u praksi rijetko gdje da je zaživjela). Postojanje te jednakosti i dokaz za nju u ljudskim je srcima, u njihvoj mogućnosti i želji da je dohvate. Svako ima priliku da voli. Možete voljenim zabranit da se viđaju, možete time uzrokovat i da njihova ljubav vremenom izblijedi, al ne možete nikakvom šipkom natjerat srce da istog momenta prestane voljet… bilo da je ljubav  za bićem, za Bogom ili neke druge prirode. Unutrašnja je i ima svoje zakonitosti. Stoga vjersko načelo da NEMA PRISILE U VJERI nije samo zabrana prisiljavanja nego činejnica koja  treba da nam posluži da shvatimo zakonitost ljudskog bića. Bog je čvojeka učinio slobodni  i samo do slobodnog prihvata vjeru zato ne bi trebali da nekima zatvaramo vrata te slobode na koja Bogu mogu zakucati svojim uskim znanjem naoružanim aktivnostima.

ŽELI DRUGOM ŠTO ŽELIŠ SEBI, poslanica je Poslanika islama otposlana svim ljudima ali ne znači da želimo da svi misle kao i mi, nego da i drugima damo šansu da slobodno odaberu šta žele kako smo i mi odabrali. Da jednako dopustimo i drugima da misle da su posebni, važni, potrebiti, kako  mislimo  o sebi…

Postoji velika mogućnost da onaj koji nešto radi drukčije od vas, ne griješi, nego je učeniji pa zna više načina…

 Velika je sreća što niko drugi ne može biti ja, jer da bi me začudila brojka  onih koji bi ovo moje ja bolje odživjeli od mene sama… i što niko ne čini toliko zla koje mogu vidjeti kako bih pomslio da je veće od sopstvenih mi grijeha kojih se prisjećam…